Walt Whitman

Walt Whitman
1819.-1892.

Walt Whitman-(Volt Vitmen) američki pjesnik rodio se 31.05.1819. u Vest Hilsu.
Danas slovi kao jedan od najutjecajnijih američkih pjesnika, pionir tzv. nove poezije, oslobođene krute forme i ograničenog izražaja, no, kao i mnogi, u svoje je vrijeme prolazio trnovit put do zasluženog priznanja. Nakon američkog građanskog rata otpušten je iz ministarstva unutrašnjih poslova zbog svojih radikalnih ideja bratstva, demokracije, tolerancije, ali i homoseksualne ljubavi. Mnoge njegove pjesme govore o ljubavi između muškaraca, čime je utjecao na homoseksualnu literaturu uopće. Sam je bio homoseksualac, te se spominju dvije figure u njegovoj biografiji s kojima je provodio mnogo vremena i s kojima je bio vrlo blizak. Bez obzira, ono što je sigurno bio jest topla i brižna osoba koja je nekoliko ratnih godina provela u bolnici brinući o ranjenicima. Ustvari je krenuo tražiti brata koji je bio ranjen u bitci kod Friedricksburga, našao ga je u poljskoj bolnici, ali i brdo mladića bez ruku, nogu, oboje, očiju i tako dalje. U jednom pismu svojoj obitelji, napisao kako želi ostati ovdje i pomagati. Ostao je u bolnici u Washingtonu, gdje se zaposlio u ministarstvu unutarnjih poslova kako bi se uzdržavao, ali i kako bi ranjenicima nosio slatkiše i duhan. Tada je već prešao četrdesetu no bio je potpuno sijed, pa su ga mladi vojnici (uglavnom jedva s dvadeset godina) iz šale zvali Djed Mraz. Ostalo je mnogo pisama koje je Whitman pisao tim mladićima, a i onih koje je dobivao od njih, a iz njih je vidljivo poštovanje i prijateljstvo koje su gajili prema njemu. Ratni dani i amputirana američka mladež zapisani su u njegovim pjesmama, u zbirci “Drum Taps” i “Drum Taps Sequel”. Osim ovih, objavio je zbirke pjesama “Passage to India” gdje se osvrće na probleme američkih Indijanaca, “Good-bye my fancy” te osam edicija “Leaves of Grass”. Pisao je ponešto proze, uglavnom dok je godinama radio kao novinar u New Yorku prije rata, a potom je objavljivao ta djela najčešće unutar zbirki poezije. “Leaves of Grass” su mnogo više od zbirke. Ona predstavljaju metodički birane pjesme o temama koje su ga okupljale u određenom periodu, a često je uz nove pjesme uvrštavao i neke stare, nadopunjavao, te nekim je pjesmama i mijenjao naslove. Kako je sam govorio, htio je napisati “novu bibliju”, djelo koje će konvertirati Ameriku u pravu demokraciju. Porijeklom iz radničke klase, uvijek je bio orijentiran na probleme radnika, ali i probleme crnaca, oštro je osuđivao ropstvo, još prije njegova ukinuća, ali i sam rasizam, divio se liberalizmu u Bostonu krajem 50-tih godina 19. stoljeća gdje su crnci smjeli u isti restoran s bijelcima. Paralelno, pisao je ljubavnu poeziju, razmatrao odnose među muškarcima, no uvijek isticao jedinstvo duše i tijela. Žene nije pretjerano spominjao, koji put se negativno izjašnjavao o nama, ali je iskreno cijenio i divio se aktivisticama onog vremena, koje su se zalagale za pravo glasa žena i druge sitne ravnopravnosti, divio se snažnim ženama. Bio je svakako vrlo osebujna ličnost, puna topline, ljubavi i dobrote, iznad svega idealist koji je vjerovao u demokraciju, u Deklaraciju nezavisnosti, u principe pravde iz kojih su nastale SAD, čak i kad je rat podijelio zemlju i osakatio cijelu jednu generaciju, i kad je zbog svojih riječi i uvjerenja otpušten iz službe, nije nikad izgubio vjeru u čovjeka i nije nikad odbio pomoći čovjeku. Zauzvrat je dobio ljubav i brigu obitelji, prijatelja i kolega pisaca s obje strane Atlantika koji su mu čak slali novac kad mu je to bilo potrebno, bilo za ranjene vojnike, bilo za samog Whitmana, kad više nije mogao raditi zbog moždanog udara kojeg je pretrpio 1873., te se povukao u Camden, New Jersey kod brata i šogorice. Nastavio je pisati i izdavati zbirke, te je skupio dovoljno novaca i 1880.g. kupio trošnu kuću u Camdenu, jedini vlastiti dom koji je ikad imao. Tamo je i umro 26.03.1892. od tuberkuloze. Autopsija je pokazala da nije bolovao od sifilisa i alkoholizma, što su mu mnogi protivnici pripisivali još za života. Eh, da rođen je 31.5.1819. (u znaku blizanca) u West Hillsu na Long Islandu. U školu je išao do jedanaeste godine, što je u ono vrijeme bilo uobičajeno obrazovanje za niže klase, a sam je učio po knjižnicama u New Yorku, gdje je živio i radio do rata, prvo kao tiskarski naučnik, zatim kao učitelj na mnoštvo škola po Long Islandu, pa se profilira novinar, te urednik. Vrlo kratko vrijeme proveo je u New Orleansu kao urednik jednih tamošnjih novina (1846.g). Grad ga je odmah osvojio svojom posebnošću i mješavinom francuske, španjolske i engleske kulture s dozom indijanske i crnačke. S druge ga je strane izbezumio okrutan i nečovječan odnos prema robovima, a tržnice robovima opisao je u pjesmi “I sing the body electric”. Tada je još vrlo malo pisao poeziju. S tim počinje tek 50-tih godina. 1855.g. objavljuje “Leaves of grass, first edition”.
Umro je u Nju Džerziju, 26.o3.1892.godine.

O kapetane! Moj kapetane!

O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila,
Luka je blizu, zvona čujem, klicanje ljudi i trk,
Dok oči prate čvrsti naš brod, što pristaje smion i mrk!
Ali o srce! srce! Srce!
Na palubi je moj kapetan,
U svojoj rujnoj krvi leži,
Mrtav i ledan.

O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Čuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube ječe i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijeće, i ljudi što se stiču
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno kliču.
O kapetane! Oče!
Ko u snu nekom gledam
U naručju mi ovdje ležiš
Mrtav i ledan.

Usne su mu blijede, mirne, kapetan samo šuti,
Bezvoljno bilo mu stoji, ruke mi ne ćuti.
Usidrio se brod naš, dovršen naš je put,
S plovidbe strašne vratismo se, cilj je postignut.
Kliknite obale! Zvonite zvona!
A ja- sjetan i bijedan
Palubom šetam, gdje leži kapetan,
Mrtav i ledan.

Jasna ponoć

Ovo je tvoj sat, o dušo,
tvoj slobodni let u stanje bez riječi,
daleko od knjiga,
daleko od umjetnosti,
pošto je dan ugašen, rad savršen.
Te se ti potpuno uzdižeš,
šutljiva, zadubljena,
misleći o predmetima koje najviše voliš:
a to su: noć, spavanje, smrt i zvijezde.

Optužuju me čujem

Optužuju me čujem ,
da tražim uništenje ustanova,
Ali ja zapravo nisam niti za, niti protiv ustanova
Zaista, što ja imam zajedničko s njima?
i što bih imao da se oni unište?

Samo, osnovat ću u Mannahatti i u svakom gradu
ovih Država,
duboko u kopnu i na obali morskoj,
Na poljima i u šumama,
iznad svake kobilice broda
malog ili velikog, što morima plovi,
Bez uredskih zgrada, bez pravila, bez odbornika
i bez ikakvih obrazloženja
Ustanovu drage ljubavi prijatelja.

Pjesma o meni

Ja svetkujem samoga sebe i pjevam samoga sebe,
a što ja sebi dopuštam, morate i vi sebi dopustiti,
jer svaki atom koji pripada meni, pripada također i tebi.
Ja plandujem i pozivam svoju dušu u goste.
Ja ležim i lagodno traćim vrijeme promatrajući vlat ljetne trave.
Moj jezik, svaki atom moje krvi, stvoren je od ovoga
tla, ovoga zraka,
rođen sam ovdje od roditelja rođenih ovdje od
roditelja isto tako, a i njihovi roditelji isto tako;
ja sada, u mladosti od trideset i sedam godina,
u potpunome zdravlju počinjem u nadi,
da neću prestati do smrti.
Vjeroispovjesti i škole još neodlučne povuku se učas,
ocijenjene na svoju pravu cijenu,
al se nikada ne zaboravljaju.
Primam u goste i dobro i zlo;
ja dopuštam da govori uz ma kakvu pogibelj
priroda bez smetnje.
s izvornom, iskonskom energijom.

Zar si od mene tražila slatke stihove?

Zar si od mene tražila slatke stihove?
Zar ti se čini da je ovo, što do sada pjevah,
toliko teško slijediti i teško razumjeti?
Zato što ni dosad nisam pjevao
da me ti slijediš i razumiješ-neću ni sada;
Što su, uostalom, takvima kao ti, pjesnici k'o ja?
-ostavi zato moja djela,
I uljujkuj se onim što možeš razumjeti;
Jer ja nikog ne uljujkujem-
i ti me nikada nećeš razumjeti.

Budućim pjesnicima



Budući pjesnici! govornici, pjevači, muzičari budućnosti!
Današnjica me ne može opravdati ni odgovoriti, u čem je moj smisao.
Ali vi, novi rod, domorodan, atletski, kontinentalan, veći nego svi dosadašnji,
ustajte! jer vi morate da me opravdate.
Ja sam pišem samo riječ-dvije kao nagovještaj za budućnost,
ja istupam samo za časak, samo da se okrenem i požurim
opet u tminu.
Ja sam čovjek koji skakuće i ne zaustavlja se trajno, baca
na vas prigodan pogled i onda odvraća lice,
ostavljajući vam da ga istražite i opredijelite,
očekujući od vas poglavite stvari.