Kosta Kočo Racin

Kosta Kočo Racin
1908.-1943.




Kosta Kočo Racin,Makedonski književnik rođen je 22.12.1908. u Velesu-Makedonija kao Kosta Solev Apostolov.jedan je od utemeljiteljem moderne makedonske književnosti..
Potječe iz siromašne porodice. Njegovi roditelji Marija i Apostol, nisu imali novca da ga školuju, pa je 1918. godine morao da napusti redovno školovanje i počne da uči grnčarski zanat. Njegova želja za obrazovanjem je bil velika i on je počeo da se samooborazuje. Godine 1924. došao je u dodir sa marksizmom i postao član SKOJ-a. Prvo literarno djelo koje je Racin napisao bili su “Sinovi gladi“, na srpskom jeziku, a djelo je objavljeno 1928. godine u zagrebačkom listu “Kritika”. Zajedno sa pjesnicima Đorđevićem i Aksićem, Racin objavljuje 1932. godine u Skoplju zbirku pjesama na srpskom jeziku, pod nazivom “1932.”, čime na velika vrata ulazi u srpsku književnost. U isto vrijeme, Racin objavljuje i druge pjesme, priče i članke sa različitom tematikom. U člancima sa istorijskom tematikom, sve više istupa kao zaštitnik makedonske nacionalne stvari. Jedina samostalna zbirka pjesama “Beli mugri” (“Bijele zore”) objavljena je u Zagrebu 1939. godine, na veleškom dijalektu, i istovremeno zbog svoje dijalekatske i komunističke konotacije, pridobija veliku popularnost u narodu u Vardarskoj Makedoniji, gdje se sve više osjeća sukob srbizirajućih snaga i onih snaga koje bi forsirale poseban vardarski makedonski dijalekt i poseban makedonski jezik uopšte. U leksici i pravopisnoj formi, Racin je pod jakim uticajem Krste Misirkova i na neki način ova zbirka postaje osnova za kasnije kodificirani makedonski književni jezik, koji je takođe baziran na veleškom govoru. Kočo Racin bi se u širem smislu mogao smatrati i bugarskim piscem, budući da je napisao 6 neobjavljenih pesama i na bugarskom književnom jeziku, kojim je vladao.

Umro je 13.06.1943. u Lopušniku ,mjestu pored grada Kičeva u Makedoniji

Dani

Kao na vratu đerdani
niza kamenja studena
tako na pleća dani su
legli i pritisli.

Jesu l’ to dani – jesu li
težačke muke goleme.

Ustani jutrom ranije,
vrati se noću kasnije,
ujutro radost ponesi,
navečer tugu donesi.

Ah, proklet nek i ostane taj
život pasji, užasni!

Rodi se čovjek – rob budi,
rodi se čovjek – skot umri,
skotski mi život prolazi
za drugo, tuđe bogatstvo.

Za tudje bije dvorove
kopaj si crne grobove!

Za sebe samo muči se,
za sebe samo pati se
niži si đerdan dana svih,
niži si alke kovane,

niži si lanac željezni
što oko vrata guši te.

Elegija o tebi

Odlomak


"...Jučer podjoh, prošetah
Kroz ovu goru zelenu,
Ispod stabala visokih,
Po ćilimu sjena širokih.

Prolazih nijem, zamišljen
Pognut, mrtav, zanesen
Teška mi tuga u srcu,
Težak mi bol u grudima.

Hej more, goro zelena!
Hej more, vodo studena!
Ptice pjevaju – ti plačeš,
Sunce grije – ti tamniš.

Ako već kosti sakrivaš
Hrabrih, mladih junaka
Tu što leže pod tobom,
U ovoj tamnoj dubravi
Zašto i pjesme sakrivaš!
Zašto u tebi drveće
I grančice na drveću
I listovi na granama
Šumore tiho, tugovno

Tamo gore, čak na nebu
Zora rudi, zemlju budi,
Dan se plavi, širi krila
Krvava se toči svila.
Tamo zora crvena je
Srce moje tuguje mi.
Iskopajte dubok bunar,
Izvadite hladne vode,
Natopite ljute rane
Da ne gore da ne bole.

Zoro zlatna i rumena!
Zoro slatka posestrimo!
Ti mi rudiš na sve strane
Da l’ ćeš jednom zarudjeti
Iznad gora iznad dola,
Iznad rijeka, iznad polja
Iznad moje domovine?.."

Jutro iznad nas

Iz daljina se plavih viju
sunčeve zlatne zrake.
Iz daljina se plavih liju
jutarnje rose vlage.

Po dugim, mekim širinama ravnim
magla se tanka vuče
a po selima zaspalim – malim
šumor tajnovito huče.

Šumori – u srce tugu toči
za crne zemlje roblja,
šumori tajno za mrtva polja
za sela i gradove – groblja.

Eh, ove duge širine ravne!
Eh, ovi jadovi pusti!
Surovi ugarca, mrtvi i tamni
slomljene masline grana.

Po njima znoj se ljudski puši
i tijelo krvavo cvili
u njima nikada radosti nema
a sunca radosnog ima!

Lenka

Otkako Lenka ostavi
razboj i tanku košulju
lanenu, nedotkanu
i na nanulama otide
duhan da redi zlaćani
lice se njeno promijeni,
na oči joj pale obrve,
a usne se bolno zgrčile

Nije Lenka rodjena
za duhan pusti, prokleti,
za duhan žuti otrovni
za grudi – kite rumene!

Prva je godina minula
kamen joj srce pritisnu,
druga je godina minula
bolest joj grudi razdera.
Treća je pak godina
zemljicom Lenku prokrila.

I noću kad je mjesec mlad
svilom joj grob ovijao
vjetrić je tiho nad njome
žalosno, tužno jecao:
“Zašto mi, zašto ostade
košulja nedotkana?
Košulja bijaše darovna…”

Oproštaj

Ne rekoh li ti, ne rekoh li ti
na rastanku našem?
Ne čekaj me, ne žali me
Beograd je neman, tamo ja sam rob,
po tudjim kućama snagu ja ostavljam,
snagu svoju u nesita usta stavljam,
a kući – kući se vratiti neću,
neću piti oči tvoje
neću grlit’ tijelo tvoje
daleko negdje suha ruka
za tobom će, Velo, pusta moja muka,
ispružena ostati…

Znam da đerdan ne nižeš više,
znam da miraz svoj ne vezeš više,
znam, Velo, sve je ostalo pusto -
jer ti si, Velo, nadničarka kleta!
I duhan sadiš i duhan nižeš,
duhan tužno u stanici slažeš,
spominješ me i žališ me jošte
dane – kletve teške redaš -
Veličko, draga, drugarice zlatna!

Ali čuj me, Velo, što sad ću ti reći!
Ne žali me, Velo, i ne kuni me, jadna!
Očima bljesni – podigni oči,
Oči tvoje drage koje dušu pale!
Onaj, Velo, što sve nam odnese
Taj ostavi nam vijek tamniji od tamnog
za muku – ali i za borbu.
Takvih kao i mi još mnogo ima!

Radosti goleme – ima, ima
radosti duboke u tami,
svijetli, Velo, u žar se stopi -
u borbi dušu grob ti ne prima!

Tuga

Zar nema života, zar nema
ljubavi za život veliki,
ljubavi za život ljudsku
u svim grudima argatskim?

Zar nema srca – zar nema
srca – srca nad srcima,
srca – širinama širokog

srca – dubinama dubokog -
ceo svet da primi, pa da je
za ove grudi premalo?

Zar nema svetlog dana, zar nema
dana nad danima,
dana – da je samo argatski -

dana – visokog kao sunce visoko,
dana – širokog kao more široko
sunce da zaustavi pa da stane
i vreme začuđeno:

pucaju obruči srca
i leprša crvena zastava,
srca koje se otvara
i širi širom široko .
ceo svet da zagrli!