Kome se divimo a kome zavidimo???

Dva suprotna osećanja, koja deli tako tanka nit.
Pa me interesuje..
Zašto se za potpuno isti uspeh nekome divimo a nekome zavidimo?

Ne znam ni sama.
Uvijek me je to mučilo,pa i danas nisam u stanuju shvatiti.
Ispadne nekako da smo "sretni" zbog uspjeha stranca ali prijatelja,rođaka ili bliske osobe nismo...
Jedino što mi uvijek padne na pamet je ..onaj tamo strani je nešto posebno u našim očima ,pa on može,jer ga ne poznamo..
Blisku osobu poznajemo i vjerovatno nas ona u našim očima čini manje vrijednima,pa njen uspjeh doživljavamo kao svoj neuspjeh.
Uvijek ima izuzetaka,koji se raduju uspjehu prijatelja i sve čine da mu na tom putu i pomognu,što sam doživjela i na vlastitoj koži,ali na žalost većina je onih koji ako već ne mogu da mu "podmetnu nogu",oni sve čine da taj uspjeh ignoriraju,umanje i omalovaže.

Zašto se radujemo uspehu nekog sportiste ili nekog recimo muzičara. Radujemo se radi toga što njegov uspeh nama donosi zadovoljstvo jer se kroz njega i mi vidimo. Recimo Novakovi uspesi nas samo dižu jer mislimo da je to nacionalni uspeh kojim i mi kao delovi te nacije imamo sada lepšu sliku u svetu. Njegov uspeh nam je samo plus i na njega ljubomorni nismo.
Na radnom mestu kao i u životu sve je takmičenje kako za radno mesto tako i za prestiž a to donosi ljubomoru prema sebi jednakima ili sličnima.

@ Breza

Ne znam ni sama.
Uvijek me je to mučilo,pa i danas nisam u stanuju shvatiti.
Ispadne nekako da smo "sretni" zbog uspjeha stranca ali prijatelja,rođaka ili bliske osobe nismo...

Evo ovako iz mog ugla(opet pametujem izgleda)..Cini mi se Brezic da je u pitanju cak i poistovecivanje-kada je masa u pitanju-mislim na kolektivitet(SPORT) uspeh manifestujemo tako sto snazno pokazujemo svoju pripadnost tom kolektivu i dizemo ih na pijedestal(tako se osecamo jakim i tastinu zadovoljavamo)- pojedinacno se divimo pojedincima ali nekako sa surogatom zavisti i surenjivosti retko ih pohvalimo-nevoljno ili cak radi "prinudne situacije zatecenosti-kada se ne moze natrag i opet pod prinudom da se ne bi doprlo do nase malenkosti-mislim u pravom smislu.Sopstveni problem pomanjkanja uspesnosti ili cak i apstinencije u stvaranju imidza uspesnosti zadovoljavamo svoju sujetu indolentnoscu prema svom prijatelju-rodjaku i td...

U pravu si,naravno.
Nisam mislila ići toliko u širinu svojim prethodnim postom na tu temu..
Koliko iz osobnog iskustva i onih koje sam kroz život srela a nisam se mogla načuditi zašto prijateljstvo prestaje ako ga je uopće i bilo kad shvatimo da je ta naša prijateljica ili prijatelj bolji,uspješniji na nekom polju svog djelovanja od nas..
Do tada sve o.k.,ali kad nas "pretrči" uspjeh mu-joj ne možemo oprostiti.