| | MITOVI | |
| | Autor | Poruka |
---|
jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: MITOVI Ned Avg 14 2011, 06:32 | |
| Junaci teže za čašću, slavom i glasovitošcu, vjerujući da je postizanje toga vrednije i od samog života. Druga je strana junačkog života drzak, ohol ponos, nasilje i prijestup. Bogove vrijeđaju nepoštene prosudbe, odbijanje ili zanemarivanje pogrebnog obreda, bezobzirno ponašanje ili ubijanje gosta. Ipak, bogovi su ti koji zahtijevaju uspostavljanje društvenih vrijednosti.
U osobi Prometeja više no igdje u grčkoj mitologiji javlja se lik omiljen antropolozima tkz. "junak kulture". Titan Prometej posvađao je Zeusa s ljudima prevarivši ga za njegov dio životinjskog mesa u vrijeme kad je uveden običaj prinošenja žrtve. To je za grčki žrtveni obred značilo ozakonjenje propisa prema kojemu se kosti i masni dijelovi životinja prinose bogovima, dok se meso Čuva za prehranu ljudi. Za osvetu, Zeus je ljudima oduzeo vatru, ali ju je Prometej ukrao i vratio. Zeus se osvetio podučivši Hefesta, zaštitnika kovača i zanatliju Olimpljana da iz gline i vode oblikuje ženu. Atena ju je opremila lijepom odjećom i obućom, Afrodita joj da neodoljivu ljepotu, a sam Zeus prijevarnu prirodu.
Žena je bila varav božanski poklon ljudima, zapravo kuga i prokletstvo, a podmuklost prokletstva se sastojala u tome što čovjek ne može biti zadovoljan ni s njom ni bez nje. Ta prva žena bila je Panđora, poslana Prometejevom bratu Epimeteju. Mudri Prometej je često upozoravao brata da ne prima poklone od Zeusa, ali sad je bilo kasno jer ga je Pandora već očarala svojom ljepotom. Epimetej je u svom dvoru imao veliki ćup, čvrsto zatvoren velikim poklopcem kojeg nitko nije otvarao jer su se svi bojali nesreće koja bi ih mogla zadesiti. Pandora je željela vidjeti što se nalazi u ćupu, te otvorivši ga sva zla i nesreće su se razasule po zemlji, a jedino je na dnu ostala Nada. To je bila Zeusova osveta ljudima. Pripovijest o ženi koja je istodobno i užitak i prokletstvo smjera čak i nekoj vrsti "pomirenja suprotnosti" za koje je utvrđeno da je opća funkcija nastajanja mitova.
Heraklo
U ranome dobu u kojem su živjeli Homer i Heziod, nije moguće utvrditi zajednički izvor sveukupnih grčkih junačkih mitova, jer različiti pjesnici, pa čak i isti pjesnik na različitim mjestima, zastupaju i čuvaju različite tradicije. Posebno su složene predaje o Heraklu. Ozbiljni mitološki elementi, što ih sadrže pripovijesti o njegovim pothvatima, obuhvaćaju sukobe s prvobitnim čudovištima, podvojenost njegove naravi - sklon je napadima životinjske mahnitosti - te njegov odnos prema smrti i kraljevstvu mrtvih. Među mnogim Heraklovim pustolovinama, posebno se izdvaja dvanaest njegovih dužnosti koje mu je nametnuo mikenski kralj Euristej (one su naslikane u Zeusovu hramu u Olimpiji iz približno 56O.g.pr.n.e.). Euristej i Zeus su bili bratići i pripovijest kaže da je prije njihova rođenja Hera molila Zeusa da se zakune kako će mlađi od njih dvojice biti podložan starijem. Zeus je mislio da će se Heraklo, njegov sin, roditi prvi, ali ljubomorna Hera požuri Euristejevo rođenje pa se on prvi rodio. Euristej se bojao i zavidio Heraklu nadajući se da će ga uništiti ako mu nametne dvanaest nesavladivih i opasnih zadataka. Heraklo ih je, međutim, sve uspješno obavio. Hera je bila neumoljivi Heraklov neprijatelj u njegovim pothvatima, a Atena njegov stalni saveznik. Zapravo je Heraklo zbog Herine varke bio podložen Euristeju sve dok nije obavio svoje teške zadatke. Ona mu je čak kao djetetu poslala dvije zmije da ga ubiju, ali ih je on zadavio. Zacijelo je zaslužio nazive "moćni, strašni i jaki Heraklo" ili "Heraklo lavljeg srca" koje su mu pridjevali grčki pjesnici. Nedvojbeno je jasno da su najraniji izvori tradicionalnih grčkih pripovijesti naslijeđene pripovijesti koje u nekom svom obliku potječu od Mikenjana iz razdoblja od 600 g.pr.n.e. ili čak i ranije. Izneseno je mišljenje da su Heraklove "političke djelatnosti" tj. njegovi odnosi s različitim prinčevima mikenskog Peloponeza potvrda da neke od tih pripovijesti govore o vladaru Tirinta koji je možda doista postojao. Šest zadataka što ih je Heraklo obavio za Euristeja, mikenskog kralja, obavio je na tlu Peloponeza. Pothvati protiv Geriona, Kerbera i Hada ukazuju na nešto posve drugo: neprestano zanimanje Grka za značenje smrti. U odnosu između Herakla i kentaura, životinja s tijelom konja a glavom i grudima ljudskim, čije se strasti razbuktaju na miris vina ili pri pogledu na ženu, ima naznaka mnogo ranijih preokupacija, koje pripadaju razdoblju prije pisane kulture, a odnose se na pitanja kao što su pripremanje hrane ili vatre. Valja imati na umu da je za Grke koji su živjeli u 6. i 5.st.pr.n.e. Heraklo predstavljao najveći junački primjer snage i smionosti, bogolike moći koja svladava strahovite prepreke i osigurava mu besmrtnost na Olimpu, gdje se gosti zajedno s bogovima i Hebom, ženom "vitkih gležnjeva" . Sam Heraklo je premostio prividno nepremostiv jaz između kratkotrajna i sudbonosna života čovjeka i beskonačnog uživanja bogova.
Tezej i Minotaur
Tezej je bio nacionalni junak Atenjana. Približno u 5.st.pr.n.e. o njemu su se pripovijedale raznovrsne pripovijesti različitih tipova, uključujući i onu u kojoj se kaže kako je još kao mladić krenuo na opasan put od svoje kuće u Troazeni do Atene svladavši putem divlju svinju iz Kromiona, a također i Skirona, Cerkiona i Prokrusta koji su ubijali putnike. Prokrust ih je istezao ili skraćivao kako bi mogli stati u njegov krevet, Cerkion se hrvao s njima, a Skrion ih je tjerao da mu peru noge u moru pri čemu bi ih redovito gurnuo u more da se utope.
Pripovijest o Minotauru je veoma stara, možda jedina u kojoj se izvorno pripovijeda o Tezeju što ga stavlja uz bok drugih junaka kao pobjednika protiv čudovišnih neprijatelja. Od 7.st nadalje, Minotaur se na slikama i reljefima predstavlja kao čovjek s bikovskom glavom. Pripovijetka kaže daje kralj Minos s Krete, čija je raskošna palača u Knososu bila poznata Homerovoj predaji, odvodio mladiće i djevojke iz Atene te ih bacao Minotauru u labirint, koloplet hodnika ispod njegove palače. Tezej je trebao biti jedan od njih, ali se svećenica Arijadna zaljubila u njega i pomogla mu da ubije Minotaura i pobjegne. Dala mu je klupko konca koji je on odmatao dok je ulazio u središte labirinta. Tada su Tezej i Arijadna pobjegli s Krete, ali kad su stigli na otok Naks, Tezej ju je napustio dok je spavala na obali. Spasio ju je bog Dioniz i poljupcem učinio svojom ženom. Ovaj prikaz Arijadne, Minotaura i labirinta - "Sveta gospa", "Minosov bik" i "mjesto dviju sjekira"- zacijelo nije originalan, jer je taj vjerojatno uključivao božicu, svetog bika i žrtvenik. Podležeće značenje mita bilo je vjerovanje da Arijadna predstavlja ljudsku dušu koja postiže besmrtnost i sreću u ljubavnom zagrljaju božanstva. Tezejevo ime je poslužilo kao mitska potvrda sjedinjenju atičkih zajednica u jedinstven grad-državu Atenu. Bio je on rani atenski kralj i utemeljitelj države.
Poslednji izmenio jutarnja izmaglica dana Ned Avg 14 2011, 06:55, izmenjeno ukupno 1 puta | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 06:33 | |
| Mitovi Onda kada je na Nebu devet Sunaca Drevna kineska mitološka predaja kazuje i o onim zloslutnim vremenima kada se na Nebu pojavi devet Sunaca. Bilo je to u doba petoga cara Shuna, (u mitologiji on nadzire poplave uz pomoć Yua koji će ga kasnije i naslijediti na prijestolju), odnosno, u doba kada je Shun oduzimao prijestolje Yaou četvrtom caru (onaj koji je usmjerio vjetrove uz pomoć mitskog streličara (lukostrijelca) Yia). Naime, na Nebu se iznenada pojavilo deset Sunaca (devet ih je previše, pa je na Zemlji zaprijetila katastrofa suše), pa je car Yao podario mitski luk streličaru Yiu. Yi je pogodio devet Sunaca strijelama i ona su pala na Zemlju, pa je tako na nebu ostalo samo jedno koje tamo i mora biti. Ovdje se mitološko kazivanje odjednom toliko usložava i zapetljava da ga je izuzetno teško pratiti. Yiu zapne za oko djeva Heng-o koja živi na Mjesecu u obličju besmrtne žabe. Ona je Yiu ukrala napitak besmrtnosti kojeg je on dobio od druge djeve vladarice Zapada (Zapadnog raja) imena Hsi Wang Mu. Međutim postoji još ranija mitološka predaja ove priče po kojoj umjesto žabe na Mjesecu živi zec. Nadalje, Sunce simbolizira vatru i time predstavlja jang, a Mjesec koji simbolizira vodu predstavlja jin, a oboje su potomci cara Shuna. Na Suncu oduvijek živi gavran, a kada je Yi oborio devet Sunaca gavrani su dospjeli i na Zemlju. Kada je Yi uveo red među nemirne vjetrove on je za održavanje reda među vjetrovima odredio Fei Liena, grofa vjetrova, koji se u mitologiji dovodi u svezu sa sušom i poplavom, (U Kini vjetrovi doista još i danas mogu isušiti tlo i tada strada vegetacija), no, ti isti vjetrovi mogu donijeti i kišne oblake koji opet mogu izazvati poplave. Tako opet jedna drevna mitološka priča kazuje o tomu kako se jednom Fei Lien pobunio protiv Huang Tija (žutoga cara) i u toj pobuni izazvao velike poplave od kojih još i danas strahuje cijela Kina. Opet je mitski streličar Yi riješio stvar i pogodio neposlušnog Fei Liea i prisilio ga da se napokon smiri. U kineskoj mitologiji kiše nadgleda Gospodar kiše koji nosi oklop od žutih metalnih pločica te crveni i žuti ukras na glavi, a živi na dalekom Zapadu, na obroncima planine K'un Lun. Prema mitološkom kazivanju priče on je kišu lijevao iz kante za zalijevanje, a po drugoj priči on je mačem rasprskavao vodu iz lonca kojeg je držao u lijevoj ruci. Drugo božanstvo ljudskog obličja bio je Ho Po, riječni grof, a on je moć stekao bacivši se u rijeku s kamenom oko vrata, te preživio magijskom pomoći samoubojstvo utapljanjem. | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 06:33 | |
| Kineske mitološke škole – škole mišljenja Tekstovi koji datiraju iz Han razdoblja kineske mitologije kazuju o shvaćanju kozmosa u razdoblju prije dinastije Ch'in. U tom razdoblju zorno se vidi postojanje triju škola mišljenja: suan je, hun t'ien i t'ien kai (chou pei). Prva škola (suan je) kazuje da se Sunce i druga nebeska tijela slobodno kreću po nebeskom svodu koji nije krut. Druga škola (hun t'ien) i njezino kazivanje donekle su povezane s mitološkim pričama o P'an kuu, jer kazuje da Svijet poput uspravljenog kokošjeg jajeta. Nebo, po kojem se kreću Zvijezde, nalazi se s unutarnje gornje strane ljuske tog jajeta, a Zemlja pluta u prvobitnom oceanu na dnu donjeg dijela ljuske tog jajeta. Prema trećoj školi (t'ien kai), koja je izgleda i najstarija među njima, nebeski je svod preokrenuta zdjela koja se okreće na jednoj osovini (Zvijezda Sjevernjača) a ostale Zvijezde pričvršćene su na samoj zdjeli. Prema toj školi Zemlja je ravan četverokut, ili krnja četverostrana piramida okružena morem. Upravo ovako kazuju i najstarija kineska mitološka učenja i tamo je Zemlja četvrtasta i nepokrenuta (jin), a Nebo se okreće i okruglo je (jang). Objašnjenje za te proturječnosti leži prilično izvan središta tog sustava. Prema Shan Hai Chingu čudovište imenom Kung Kung pokušalo je ugrabiti vlast od četvrtog cara Jaoa, ali u tomu nije uspjelo. Tako je čudovište Kung Kung u svoj svojoj srdžbi rog zabilo u sjeverozapadni potporanj (planina Pu Chou). Ta planina nakon udara Kung Kunga raspuknula se, pa se Nebo nagnulo prema sjeverozapadu i u nebeskom je svodu nastala šupljina. Cijela se Zemlja nagnula u stranu, pa poradi toga i sve rijeke u Kini teku smjerom prema jugoistoku. Nadalje, nakon tog udarca nastale su mnoge poplave s kojima Kina ima još i danas velikih problema. Izmjena godišnjih doba također je prema kineskoj mitologiji posljedica udara Kung Kunga, a i sam Dan i Noć izmjenjuju se nakon toga. Na nebeskom svodu prema tom kazivanju Sunce je morao zamjeniti plameni zmaj, jer kako je nestalo nebeskog svoda Sunce više nije imalo gdje stajati. Tako je Dan onda kada zmaj ima otvorene oči, Noć je onda kada zmaj zatvori oči. Kada zmaj udahne vlada zima, a kada izdahne ljeto. Kada pak zmaj kihne puše vjetar, a kada se zakašlja grmi i pada kiša. | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 06:34 | |
| Mitologija Mezopotamije Drevni i originalni mitovi, drevne Mezopotamije, tijekom dvije tisuće godina posve su zaboravljeni. Ipak, sačuvano je nekoliko iskrivljenih prikaza koje su napisali klasični grčki i latinski pisci. Nadalje, nekoliko puta drevni mitovi Mezopotamije spomenuti su i u Bibliji, ali se na kraju sve to toliko ispremiješalo da više nikome ništa nije jasno. Prvi originalni mitovi bili su zabilježeni na glinenim pločicama klinastim pismom kojim su pisali drevni mezopotamski pisari. No, i tu ima problema, jer glinene pločice pisane su na drevnom sumerskom, ali i na drevnom akadskom jeziku. Izvorno klinasto pismo izašlo je iz uporabe još tijekom posljednjih stotinjak godina pr. K. Tijekom 19. stoljeća europski znanstvenici uspjeli su dešifrirati klinasto pismo, ali ostao je problem razumijevanja drevnog sumerskog i akadskog jezika. Pokušaji tumačenja tih dvaju drevnih jezika prije 1939. godine jako su nepouzdani. No, posljednjih godina znanstvenici otkrivaju sve vjerodostojnije dokaze i pločice koje pomažu u razumijevanju drevnih jezika. Tako danas sasvim sigurno i pouzdano znamo da su drevni stanovnici Mezopotamije svoju zemlju nazivali Sumer, a sebe Sumerani. Nadalje, izgleda da su Sumerani bili doseljenici u Mezopotamiju, ali odakle su stigli nema pouzdanih dokaza. Možemo nagađati da su se Sumerani doselili negdje oko 3500. g. pr. K. i to na najistočnije dijelove Mezopotamije gdje se tada govorilo semitskim jezicima. Sumerani nisu govorili semitskim jezikom, ali su oni ubrzo poprimili pismo kojim se služio semitski jezik, pa izgleda da otuda imamo i akadski jezik. Na tisućama glinenih pločica koje su pronađene donekle je moguće rekonstruirati u što su vjerovali drevni Sumerani, ali neki dublji smisao tog vjerovanja jako je teško potvrditi. Na kraju, najteže je ipak odvojiti pomiješane dijelove dviju kultura (sumerske i semitske) koji su uvelike utjecali na sadržaje tih drevnih mitova. | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 06:36 | |
| Devet gospodara Noći koji čuvaju (skrivaju) Ona sa suknjom od žada Gleda Athumanunh tako i opet se divi i čudi tim veličanstvenim ruševinama palača, hramova i piramida. Gleda Athumanunh natpise hijeroglifa koji prekrivaju zidove tih zagonetnih palača, hramova i piramida. Hoda Athumanunh tako tim razvalinama i ruševinama nezamislive i do sada neutvrđene starosti iznad kojih se polako na jutarnjem suncu uzdižu magle ljudske prošlosti, neznanja i zagonetki. Ako ste pomislili da je Athumanunh u drevnom Egiptu, prevarili ste se. Athumanunh je opet zalutao u džungli, no, ovaj puta ne u džungli Amazone, nego malo sjevernije u džunglama Yukatana, dakle u drevnom gradu tajnovitih drevnih Maya što ga oni svojim imenom nazvaše Palenque. https://2img.net/r/ihimizer/img16/9987/16781299.jpg" border="0" alt=""/> tajna drevnih Maya Zna Athumanunh da su Maye narod koji se znatno razlikuje od svih drevnih naroda. Maye posjeduju samo najnužnije stvari za život, ne poznaju i ne mare za stvari osobnog vlasništva, obrađuju zemlju vrlo primitivnim oruđima, a uzgajaju samo kukuruz i jedu samo temeljnu hranu. No, vladari i svećenici Maya bogato i raskošno su odjeveni i izvode neobične rituale, računaju astronomskim brojkama i prate nebeska tijela izuzetno i nezamislivo precizno bez ikakvih pomagala. Svaki pripadnik naroda Maya zna gdje mu je mjesto u strogo podijeljenom hijerarhijskom društvu, a boje se samo kataklizme. Strašno su zabrinuti i preplašeni zbog moguće propasti i kataklizme (koja se možda već jednom davno prije dogodila i moćnoj Atlantidi, (Athumanunh ništa ne tvrdi, samo razmišlja), Maye stanu razvijati matematičko i astronomsko mjerenje svojeg vremena ne bi li predvidjeli i tako preduhitrili svoju propast i kataklizmu. No, lutajući tako misterioznim ruševinama drevnog i tajnovitog grada Palenque, odjednom Athumanunh ne može vjerovati vlastitim očima! Athumanunh je na jednom kamenu pročitao nadnevak koji je za drevne Maye trebao biti u dalekoj budućnosti, a nadnevak odgovara našem računanju vremena i pada na 22. prosinca 2012. godine. Athumanunh zna da je to nadnevak kada drevnim Mayama prestaje 'Peto doba Sunca' i da se tada treba dogoditi nešto strašno u vidu kataklizme. Prema Mayama strašna kataklizma trebala bi se dogoditi dakle 22. prosinca 2012. godine u vidu strašnih potresa. Athumanunh brzo uzima svoju bilježnicu iz džepa i stane računati onako kako su računali drevni Maye, ali baš u trenutku kada je Athumanunh pomislio da je shvatio brojanje i računanje drevnih Maya, te nakon bezbrojnih ispisanih papira cijeli sustav računanja Athumanunhu se odjedanput raspao. Baš tako, doslovno mu se sve raspalo i više mu ništa nije niti 'štimalo' niti mu se podudaralo. Kao da su se drevni Maye opet poigrali s Athumanunhom, baš na isti, ili možda slični način kako su to znali učiniti i drevni Egipćani. Još jednom Athumanunh je shvatio i spoznao da uopće ne razumije Maye, a ovi su se toliko slatko nasmijali i napokon mu otkrili gdje to stalno čini previde i gdje to griješi. Naime, Athumanunh je smetnuo s uma i potpuno zaboravio da je prema mitologiji drevnih Maya 'devet gospodara Noći' koji čuvaju 'Onu sa suknjom od žada'. Još jednom Athumanunh je zanemario nešto što je toliko puta pročitao u predivnim drevnim mitološkim pričama, u tim pričama gdje su 'mitovi doista poput snova - u isti mah su posve neobični, ali i opsesivno svakidašnji! zašto su se drevni Maye toliko bojali i grozničavo računali ciklus 'One sa suknjom od žada' No, dobro idemo onda redom. Baktun, Katun, Tun, Uinal, Kin, na prvi pogled sve je u najboljem redu i ništa nije neobično, jer tim redom Maye računaju cikluse Vremena. Idemo onda ispočetka, ali obrnutim redom: 1, 20, 360, 7200 i 144 000 dana. Dakle, 1 x 20 = 20 x 20 = 400 x 20 = 8000 x 20 = 160 000. Idemo sada na ovaj način: 1 dan, a takvih je 13, 13 x 20 = 260, onda 18 x 20 = 360, pa 360 x 20 = 7200 i na kraju 7200 x 20 = 144 000. Na trenutak Athumanunhov sustav je dobar, ali u nizu nedostaje 260 (Tonalamatl) i godina Haab nema 360 dana, nego 365. No, niti godina od 360 + 5 nesretnih dana Athumanunhu ne idu u prilog, jer ta Sunčeva godina ne traje 365, nego 365,25 dana. Dakle, Kalendarski krug Maya ne 'zapliće' se svakih 52 godine, nego svakih 52 umanjeno za (52 x 0,25 = 13 dana). E, onda pak to nikako nije 18 980 već 18 993 dana. Eto ti ga sada Athumanunh sve si zapetljao. To je zato što je Athumanunh zaboravio na 'Onu sa suknjom od žada' (Venera – po Athumanunhu). Dakle, ako su drevni Maye 117 puta vidjeli 'Onu sa suknjom od žada' kojoj je potrebito 584 dana da se jednom okrene u gracioznom okretu oko sebe onda Athumanunh mora računati ovako 117 x 584 = 68 328, no, to pak sada ne odgovara Sunčevom ciklusu od 68 302 dana. Athumanunh će ipak računati 68 328 x 20 = 1 366 560, jer taj 'super broj' Maye su i zapisale na svojim hramovima i lako je uočljiv na svim zidovima. Nadalje, ako sada Athumanunh ima 26 dana previše u odnosu na Sunce, pa ako 'super broj' drevnih Maya usporedi sa Suncem i njegovim 'uništenjem' ima onda Athumanunh i 520 dana previše. E, sada pak Athumanunhu ne preostaje ništa drugo nego da 'Onu sa suknjom od žada' uskladi sa Tzolkinom drevnih Maya, ili da dobije najvažniji ciklus od 260 dana. Dakle, 260 : 117 = 2, 22222. No, ali zašto su drevni Maye Athumanunhu u mitološkoj priči napisali da je 'devet gospodara Noći'? Zašto je Athumanunh pronašao i prepoznao po devet kodova drevnih Maya na svakoj strani poklopca sarkofaga iz Palenque? Ako Athumanunh podijeli ovako 20 : 2, 22222 = 9. Evo ga, evo tih 'devet gospodara Noći' koji čuvaju 'Onu sa suknjom od žada'. Sada pak Athumanunhu preostaje samo onih 68 328 dana podijeliti sa 360 (toliko je stupnjeva u krugu, a to su znali i drevni Maye), dakle 68 328 : 360 = 189,8, pa onda tih 189,8 x 2, 22222 = 421,77. Nakon toga Athumanunh proba taj broj rastaviti na stotice, desetice, jedinice što bi izgledalo ovako: 400 stotica, 20 desetica, 1 jedinica i ostatak od 0,77, pa ako se to onda pomnoži s 360 onda je to 400 x 360 = 144 000 (baktun), 20 x 360 = 7200 (katun), 1 x 360 = 360 (tun). Uf, dobro je, bilo bi dosta za sada. Da vas Athumanunh ne zbuni baš previše ovim brojkama drugi put objasnit će dalje kako bi na kraju otkrili tu tajnu drevnih Maya kojoj smo sve bliže.Athumanunhovo zamišljanje 'One sa suknjom od žada' | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 06:38 | |
| Legenda o Alandiji Ona Svijetlog oka, Ona daha svježeg jutarnjeg u Vrištećoj tišini Sylenca Poput iznenadnog i neočekivanog praska, razlila se jutarnja svjetlost nad proplankom šume Mynechyz, proplankom koji su Alanđani nazivali Wolsha. Sonsyreyi koja je, nakon hodanja tijekom cijele noći, sada bila potpuno promrzla, Wolsha je morala doista izgledati kao mjesto gdje je Vrijeme uhvaćeno i stoji. Jutro se budilo izuzetno brzo uz posljednje sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples. Kawamadhe – vrata Vjetra (dolina Sylenca) Sonsyrey nije mogla odrediti da li je dan tek započeo, ili se već ponovno spušta noć, jer Wolsha je bilo upravo to tajnovito i misteriozno mjesto, mjesto o kojem su kazivali i stalno ponavljali u legendama o Dječaku i Vjetru simpatični i mudri starci Sychythe. Bilo je to mitsko i tajnovito mjesto, mjesto gdje se gasio dan i mjesto gdje su vjetrovi plamtjeli i stenjali svu noć. Sonsyrey je sada znala i bila je sasvim sigurna da je samo na korak od mjesta koje su Alanđani nazvali Kawamadhe, a Kawamadhe su bila vrata Vjetra, vrata koja pak su se nalazila na mjestu gdje se Alanđanin igrao s opasnim ledenim polarnim vjetrom Actyalanom, vjetrom koji Ga je oduvijek ljubomorno čuvao. Udisala je tako Sonsyreya jutarnje mirise Sylenca, mirise koji su odisali svježinom srebrenog alandskog bora. Doista, sada je Sonsyreya napokon vjerovala i razumjela Panđine riječi koje je on znao toliko puta, kroz oblak dima iz njegove lule, hvaliti i veličati: …'nigdje ne rastu i ne mirišu ljepše i tajnovitije šume srebrenog bora kao u dolinama Sylenca.' mistična svijetlost iznad šume srebrenog bora koju su vidjeli Sychythe Sonsyreyine umorne i snene plave oči sada su poprimile svu ljepotu. Suze iz njezinih očiju izgledale su kao biseri, a srce joj stane jače udarati. Usred tog nepreglednog carstva koje su krasili mistični krajobrazi Zaboravljenog i Izgubljenog svijeta, na samim Vratima vjetra, vjetra strašnog i olujnog, mjestu gdje je taj strašni vjetar postizao nevjerojatnu brzinu, stajala je najljepša Palmina leptirica. Slomljena i krhka, djevojka najljepših nebesko plavih, sada uplakanih očiju, djevojka najgušće i najduže crne kose koje je ikada vidjelo i zapamtilo to Strašno i Tajnovito Vrijeme, Vrijeme Tajni Najtajnijih, a sve okolo Nje bila je Vrišteća tišina i misteriozna Svijetlost. Ona je osjećala da je snaga izdaje i napušta, pa skupi svoje posljednje snage i tiho, a u Vrištećoj tišini to je izgledalo kao prekrasan šum valova Toplih mora Južnih, prošapuće: mističnu svijetlost Sylenca vidjela je i mitska Enhu ptica u zoru Hawalandha 'Uzaludno me pokušavaš uvjeriti Alanđanine da je naša ljubav nestala s prvim jutarnjim svijetlima Sylenca. Sva ova tišina koja me okružuje i pokušava me uplašiti, zapravo je siguran znak da si i Ti tu negdje. Tvoji srebreni borovi više Te ne skrivaju od mojih pogleda i ja Te napokon prepoznajem i vidim Te u njihovim krošnjama. Sada sam napokon sigurna da je Tvoj pogled rasipao ovu tamu Noći i pretvorio je u prekrasan Dan, a čula sam i Tvoje korake od kojih mi je srce stalo jače udarati …' Dakle, opet vam Athumanunh piše o 'Legendi o Alandiji', o toj zagonetnoj i misterioznoj zemlji što prostire se na samom rubu Svijeta poznatoga tamo negdje, negdje daleko na Sjeveru, negdje iza zastora noći, negdje pod svijetlom milijuna Zvijezda, Zvijezda koje su opetovano okitile plave plašteve noći, noći pod čijim okriljem su mirno spavali, sada opet uzdignuti i ponosni nekada moćni i Slavni gradovi. mističnu svijetlost Sylenca vidjeli su i Vitezovi vjetra čekajući zvijezdu Hawalandha zapalivši svoje vatre u krug Mirno je spavao i Asgrad, a gusta tama prekrila je njegove kule i bedeme tajnovitog Zimskog bedema. Dok je sa ove strane poznatog Svijeta gorjelo stotinu taborskih vatri, na drugoj strani tog istog Svijeta prostirao se, u tim nevjerojatnim, nezamislivim i nepreglednim prostranstvima, tajnovit i opasan Izgubljeni svijet Sylenca, Svijet je to u kojem su putove jedino Alanđani mogli pronaći i slijediti ih. U toploj dvorani velike utvrđene alandske palače grada Asgrada, palače koju Alanđani imenom svojim nazvaše Mynetonka, u pratnji svojih najodanijih kneginja, okružena Njegovim najodanijim Vitezovima vjetra, sjedila je u velikoj alandskoj stolici na uzvišenom postolju Ona. mističnu svijetlost Sylenca vidjeli su i strašni alandski polarni vukovi Wyghenha Ona, djevojka ugodna oku, djevojka guste crne kose pozorno i dugo češljane koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena, djevojka kose crne kao tmina noći, kose sada vezane trakom na čelu. Njezine bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su blagu nervozu. Svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile svjetlošću milijuna Zvijezdi, sada su bile zamućene suzama. Doista, djevojka je zasigurno tim strašnim i nepredvidivim ratnicima napadačima, najboljim i najstrašnijim ratnicima, koje je to čudnovato i nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, morala izgledati, a zapravo i izgledala je baš poput prave kraljice, u toj mekanoj baršunastoj haljini koju je opasao pojas istkan od srebrenih niti. Takvu ljupkost živoga bića Vitezovi vjetra još nikada nisu sreli u svojim dugim i strašnim lutanjima tog Strašnoga i Nezamislivoga Vremena, kroz taj misteriozni i zagonetni Izgubljeni Svijet u prostranstvima Sjevera, u dolinama Sylenca … svi koji su vidjeli mističnu svijetlost Sylenca bili su uvjereni da je mistična svijetlost u zoru Hawaladha bila Palmina leptirica, princeza Toplih mora Južnih, Sonsyreya Sanjao Athumanunh da je Dvadeset tisuća milja ispod mora U ovim sve hladnijim danima mjeseca što ga Athumanunh nazva 'Vjetrovnik', ogrnut svojim toplim ogrtačem, uz topli kamin u kojem se igraju neumorni plameni jezici, Athumanunh opet ima vremena za svoje stare prašnjave knjige, ali 'Svijetle Noći' dolaze sve brže i ostaju sve duže, pa Athumanunh umoran brzo zaspi i nošen krilima Nikte zaplovi u more svojih snova. da li je Athumanunh siguran da to baš plivaju ribe Sanjao jednom tako Athumanunh, da ondje, gdje su nekoć ljudi živjeli u prijateljstvu i slozi, ondje gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili cijenjeni jedino zbog svoje ljepote, sada šutke plivaju ribe … No, je li baš Athumanunh siguran da to plivaju ribe? Ne kroče li to, jednom zbog častoljublja i poroka kažnjena, djeca Posjedona i dalje ulicama potonulih gradova negdje duboko pod morem, ali sada razborito i miroljubivo … Athumanunh je zalutao na svojim koračanjima u daleku prošlost, davno prije jedanaest tisuća godina, u samo središte uvijek nemirnog Atlantika, te se našao na čudnom, ali predivnom otoku koji se zeleni i miriše opojnim mirisima. Athumanunh sanja zeleni otok u čijem krilu spava grad moćnih vladara ponosnog naroda Taj zeleni otok domovina je plemenite i moćne rase koja je nekada davno prije Zemljom koračala. Narod tog otoka posjeduje veliko bogatstvo zahvaljujući prirodnim resursima svoje zemlje, a u sredini, u samom središtu otoka, spava grad. Grad je središte bogate trgovine i velikog prometa, ali i prijestolnica moćnih vladara tog otoka koji čvrsto i pravedno vladaju nad ljudima i zemljom na otoku, ali i duboko u Europi, Africi i Aztlantiji (Amerika po Athumanunhu). Grad i cijeli zeleni otok čuva moćna i na sve spremna vojska … | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 06:49 | |
| No, tako je bilo nekada davno prije, a sada ispred Athumanunha leže neke pitoreskne ruševine … Posvuda su razbacane velike hrpe kamenja, između kojih se jasno mogu opaziti tragovi i sjene velebnih hramova i palača … preko tih ruševina nadvio se, umjesto bršljana, debeli sloj podmorskog biljnog života. Koji je ovo dio našeg globusa u koji zaluta na svojim koračanjima kroz mitologiju Athumanunh i tko je složio sve ovo ogromno kamenje iz prastarih vremena? Ispred mojih očiju je, nekada davno prije, razoren, uništen, ležao isti onaj grad što nekada spavao je spokojnim snom pravednika, a sada njegovi krovovi otvoreni zjape prema nebu, njegovi hramovi su urušeni, njegovi lukovi porušeni, njegovi stupovi razbacani … Još dalje, tek ostaci kiklopskih akvedukata, ovdje visoki stilobat akropole s plutajućim obrisima Partenona, ondje tragovi lučkih dokova … još dalje, duge crte potopljenih zidova i širokih praznih ulica koje ne vode sada nikamo – zar su to Pompeji pod vodom? Athumanunh se prisjeća što pročitao je u knjigama svojim starim i prašnjavim: 'Drevni Egipćani klanjali su se božanstvu Sunca kada bi ono zalazilo i tada bi oni gledali na zapad, a dalje na zapadu postojao je još jedan mističan narod – drevni Inke. Inke pak su se također klanjaju božanstvu Sunca, ali u trenutku kada bi ono izlazilo i tada bi oni gledali na istok. I jedni i drugi govorili su i kazivali o postojanju nečega u morima Atlantika.' da li je Athumanunh umjesto morskih nimfi (nerejide) pomislio da je pronašao mitske žene ratnice Gdje sam li ja to zapravo bio? Zar stvarno ne znate? Čitao sam knjigu, Dvadeset tisuća milja ispod mora (Jules Verne), na našem lijepom, toplom i plavom moru, tijekom zasluženog odmora, u sjeni visokih borova, a onda mi je šum valova u blago ljetno predvečerje stao šaptati kroz krošnje tih borova. Isprva tiho, pa najtiše, a zatim sve glasnije: Atlantisss, Atlantisss … Pridignem se s ležaljke, odložim knjigu i zagledam se u valove dodirujući ih rukama, pa odjednom osjetih da koračam poput Pierra Arronaxa, planinama tog davno prije izgubljenog kontinenta, dodirujem tisućama godina stare ruševine nekada moćne i suvremene, hodam tamo gdje su nekada hodali prvi ljudi … ili se to opet Athumanunhu opet sve priviđa i ipak se to samo igraju ribe usred morem isplakanih kostiju legendarne Atlantide … Athumanunhovo tajnovito doba Noći – vrijeme kada se Božanstva vole Nebrojano puta Athumanunh na svojim koračanjima spomene 'tajnovito doba Noći', ili 'mir spokojnog Jutra', ili pak vama zaželi 'miran San' sa željom da vam 'Zvijezde poklone Dan'. Athumanunh, taj stari heroj bez imena, zna i legendu Anakhtha koja se zbila u noći kada su padale hladne kiše Shakazeye i predivnoj princezi Toplih mora Južnih sakrile put do grada prozirnih zidova i visokih zimskih bedema u kojem se odmara Andraghonh okružen i ljubomorno čuvan tisućama najboljih ratnika što ikada prije zapamtilo ih je Vrijeme … O legendi Anakhtha, neki drugi put, a sada Athumanunhova priča o tajnovitom dobu Noći.Aurora i Selena u Athumaunhovom snu Lagano, polako i nečujno Nebom vuku kola crni snažni konji. To Božica Noći putuje Nebom u svojim kočijama, a njezin tamni ogrtač natkriva čitavu Zemlju. Tama polako obavija sve unaokolo, sva živa bića, ljudi i bogovi, polako tonu u blaženi San. Oko nečujne kočije Božice Noći tiskaju se mnogobrojne Zvijezde i Zvjezdice i na zaspalu Zemlju prosipaju svoju lažnu svijetlost. Noć je napokon zamijenila Dan. Pored kočije Božice Noći mirno jašu i čuvaju je snažni i mladi sinovi Božice Zore, dva mlada ratnika, očevi Vjetrova mitskih i strašnih, osmero braće Anemoi. Onda pak se iz smjera Istoka na Nebo stane penjati još jedna božica, Božica Mjesec, u kočiji koju vuku tvrdorogi snažni bikovi. Bijela, gotovo prozirna haljina i njezin bijeli veo u obliku polumjeseca obasjavaju zaspalu Zemlju i kao da je zalijevaju svojim srebrenim zrakama. Na kraju svog puta Božica Mjesec se spušta u duboku pećinu planine Latme u tajnovitoj zemlji Kariji, jer tamo spava utonuo u vječni San prekrasni Bog Sna, vječiti mitski mladić. Neizmjerno ljubi i voli Božica Mjeseca Boga Sna i svake se noći Božica Mjeseca naginje nad Boga Sna, miluje ga i šapuće mu najslađe i najnježnije ljubavne riječi. No, usnuli Bog Sna ne čuje ljubavni šapat Božice Mjeseca, pa je poradi toga i svijetlost Božice Mjeseca, (mjesečeva svijetlost), svijetlost koju ona nesebično prosipa po zaspaloj Zemlji vrlo tužna. Jutro je sve bliže i bliže, pa se Božice Mjeseca mora žurno udaljiti prema horizontu, a na dalekom Istoku već se pojavljuje rumena vjesnica Božice Zore, plavetna Božica Jutarnja Zvijezda. ružičasta Aurora Iza plavetne Božice Jutarne Zvijezde odmah se pojavljuje i ružičastoprsta Božica Zore koja otvara vrata iza kojih će se uskoro pojaviti svijetli Bog Sunca. Obučena u svjetložutu haljinu uzlijeće Božica Zore svojim ružičastim krilima na osvijetljeno Nebo koje je obojano ružičastim svijetlom. Iz svog zlatnog ćupa sipa Božica Zore na još uvijek zaspalu Zemlju prve kapljice rose. Kapljice u tišini padaju na travu i cvijeće koje se stane presijavati u dijamantnim bojama. Tog trenutka Zemlja počinje mirisati kao mlada djevojka i probuđena iz slatkog sna Zemlja pozdravlja Boga Sunca koji izranja na obzoru Istoka. Svijetli Bog Sunca izlazi iz dubina Oceana i penje se na Nebo u svojim kolima koja vuku četiri snažna konja čijim žilama teče živa vatra. Kada ugledaju blistavog Boga Sunca Zvijezde i Zvjezdice stidljivo se sklanjaju i bježe u njedra tamne majke Božice Noći. Bog Sunca svijetli sve snažnije i sve je više na Nebu s kojeg nesebično prosipa svoje životodavne zrake na Zemlju na kojoj se sve budi i raste zadovoljno toplinom i životom. Onda pak, kada napokon završi svoj dnevni put Bog Sunca se na Zapadu spušta u svijetle vode svoga oca Boga Oceana gdje ga čeka njegov zlatni čamac koji će ga odnijeti natrag na Istok u njegov čudnovati dvorac. U tom tajnovitom dvoru Bog Sunca će se odmoriti tijekom vladavine Božice Noći kako bi slijedećeg dana izašao u zlatnom bljesku. Dakle, ova priča koju napisa vam Athumanunh, priča je o vremenu kada božica Selena ljubi boga Endimiona, a ostala božanstva što spominje ih priča Athumanunhova su: Nikta, Aurora, Eol, Astrej, Eolfors, Helios i božanska braća Anemoi što mitska imena nose Borej, Not, Eur, Zefir, Kaik, Apeliot, Lib i Skirion. Probajte ih smjestiti u priču na mjesta u kojima ih Athumanunh spominje njihovim dužnostima, a ako ne bude išlo imate Athumanunha koji će vam napisati novu priču što bit će nježnije od leptira, a uzbudljivija od oluje.
Poslednji izmenio jutarnja izmaglica dana Ned Avg 14 2011, 06:51, izmenjeno ukupno 1 puta | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 06:49 | |
| Athumanunh u tajnovitom gradu umirućeg Mjeseca U potrazi za tragovima prvih pismena ljudskoga roda Athumanunh iznenada naleti na jedan grad, ma zamislite samo, na nadmorskoj visini od četiri tisuća metara. Njegovo ime na drevnom jeziku, davno prije nestalog drevnog naroda, označava grad umirućeg Mjeseca. grad umirućeg Mjeseca Gleda Athumanunh tako i opet se divi i čudi tim veličanstvenim ruševinama. Hoda on tako tim razvalinama i ruševinama nezamislive i do sada neutvrđene starosti iznad kojih se polako na jutarnjem suncu uzdižu magle prošlosti, neznanja i zagonetki. Odjednom vidi on ostatke nečega što ga podsjeti na luku, u kamenu urezani crteži rakova i raznih riba … Zna Athumanunh dobro da su se Andi iz mora izdigli tamo davno u tercijeru, ali u to doba na Zemlji nema čovjeka! Malo dalje pronašao je Athumanunh nekakav smotuljak papirusa, a kako on čita sve poznate i nepoznate hijeroglife baš se razveseli, ali … Što je sada ovo? To nisu hijeroglifi, nisu to ni prastara pisma slikovnog karaktera, a nisu ni poznata mu klinasta pisma… pa ovo je sitno pisan tekst i sva slova (znakovi) zapravo odgovaraju jednom govornom glasu, izgleda kao moderna fonetska abeceda. Potraži Athumanunh svog starog prijatelja iz najljepšeg doba, pa ga zamoli da mu pomogne da ga zajedno pročitaju. Stane tako Athumanunhov prijatelj čitati: 'Žena imena Orjana došla je da ispuni nalog bogova da postane pramajka Zemlje. Orjana ima četiri prsta koja su spojena opnom, a rodila je 70 – ero djece i potom otišla natrag među bogove.' Athumanunh se opet sjeća da je vidio niz kamenih glava koje su ga nijemo, ali pozorno promatrale u 'gradu umirućeg Mjeseca' i dobro se sjeća njihovih lica koja su različita. Tanke i debele usnice, dugi ili kukasti nosovi, sitne ili glomazne uši, meke ili tvrde crte lica, a neki su gologlavi, dok pak drugi imaju na glavi nešto što podsjeća na kacigu, a svi oni imaju po četiri prsta, ali nisu im spojeni opnama. Uf, a onda mu se učini da je nešto pročitao kao – Mu…- malo je oštećeno, pa se ne vidi dobro. No, Athumanunhu padne napamet – Muror – tajnovito nestala civilizacija naroda koji su nekada živjeli po otocima Tihog oceana. No, Muror civilizacija je cvjetala prije 23 000 godina, znači prije Atlantide, ali prije 23 000 godina na Zemlji je kameno doba, pola Europe i današnjeg američkog kontinenta je pod debelim naslagama leda, a u pećinama Francuske i Španjolske smrzavaju se prvi ljudi koje Athumanunh poznaje kao Kromanjonce. Odjednom poput jata crnih ptica zlosutnica navru Athumanunhu misli kako je jedna ponosna civilizacija mogla pasti tako u zaborav, tako jednostavno nestati … Nestati zauvijek u vatrenim stihijama i nezacijeljenim ranama što ih čovjek zada vlastitoj povijesti. Kakve li se sve misli nametnu čovjeku kada korača po pepelu jednom velikog i ponosnog naroda, naroda koji je podigao ove gorostasne građevine, sebi na spomen. Ali tko bijahu ti graditelji? Jesu li to tajanstveni Olmeci čija se povijest poput Titana gubi u maglama legendi i bajki, ili su to možda Tolteci, marljivi i miroljubivi koje zapamti jedino usmeno predaja? Što bijaše s tim tajanstvenim civilizacijama tih jedinstvenih graditelja? Što bijaše, gdje nestadoše … | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 06:53 | |
| Mjesto gdje se svijetlost duginih boja trga poput svile Mala skupina vojnika u tamnim, mutnim i prljavim oklopima sjedi pored vatre i osluškuje šumove džungle iz koje je dopirala pjesma brbljavih papiga s kojom se miješalo neko čudno prigušeno štektanje, pucketanje grančica, tiho mumlanje, otegnuto urlikanje, dosadno i jednolično zujanje prašumskih insekata. Athumanunh zarastao u bradu u društvu je tih davno prije zaboravljenih vojnika, zapravo, ti ga vojnici izuzetno cijene i poštuju otkada ih je prije samo nekoliko dana spasio od nasrtaja jednog divljeg prašumskog plemena. Vojnici se pomalo boje, a boji se i sam Athumanunh ovih čudnih zvukova plave i izuzetno tople prašumske noći. Athumanunh pokušava analizirati u svojim mislima čega se zapravo boji i što mu to čini toliko neugode. Možda pritajene zvijeri koja se sprema da mu zarije svoje oštre kandže u vratne žile, ili ogromnih šarenih zmija što lome rebra, ćudljivih i divljih plemena što svoje žrtve vežu za noge i ostavljaju obješene na granama visokih stabala, ili neobičnih priča što kruže ovim mjestom. Sparina je zagušljiva od vlage i truleži koja isparava s drveća, a zrak je zasićen mirisom smola i peludi što nadražuje grlo i živcira. Vojnici su umorni, umoran je i Athumanunh s njima, ali oprezni su, a oprezan je i Athumanunh. Nakon trideset dana u džungli Athumanunhu se instinkt za opasnost istančao i pretvorio u osjetljivu tananu žicu koja reagira čak i na blago strujanje povjetarca, a poradi toga san mu rijetko sklapa očne kapke, pa zahvaljujući tome Athumanunh i je toliko izmoren. Vojnici su razdražljivi i svadljivi, gotovo da su suludi, ali su još uvijek živi. Da živi nakon trideset dana u džungli Amazone… …'Je li to jezero duboko?' – upita Athumanunh. 'Još nismo ispitali njegovu dubinu. No, sasvim sam siguran da je bistro poput suze i da u njemu žive najukusnije ribe na svijetu. Ovdje je predivno, prekrasno … nije mi uopće jasno odakle onakve strašne priče domorodaca o ovom jezeru i zašto mu uopće nadjenuše ime Vražje jezero?' – objasni vojnik u oklopu. Athumanunh zamijeti da je vojnik mlad i neiskusan, pa si dopusti slobodu da ga upozori: 'Ne razmišljaj o tomu vojniče. Odmaraj se, ali budi oprezan i pozorno motri sve dok ti ne stigne smjena.' Mladi vojnik sada se glasno nasmije: 'Uopće ne znam zašto stražarimo, pa ovdje nema ni zvijeri, ni insekata, ni zmija, ni divljih plemena, nema nikoga osim nas. Ovdje su samo stijene, jezero i mi!' Athumanunh se uputi prema svom konačištu, ali još jednom upozori mladog vojnika: Laku noć, samo nemoj zaspati! Zapamti, sutra ćemo biti najbogatiji ljudi na svijetu!' Athumanunh je polako utonuo u san, a onda negdje oko ponoći probudi ga glasan povik stražara: 'Iz jezera, izlaze iz jezera! Hej, pa to nije moguće, nemoguće! Idu, iduu na nas! Budite seee, gotovi smo! … Athumanunh skoči na noge i grozničavo stane tražiti mač kojeg nikako da napipa, a onda shvati da se nalazi u sigurnosti svoje sobe na 'mjestu gdje plaču ptice'. Računalo baca slabo svijetlo, a debela i pomalo istrošena knjiga koju je Athumanunh čitao, sada ga je dobrano nažuljala, jer je zaspao na trosjedu s njom. Ovo što probudi Athumanunha u gluho doba Noći bio je samo još jedan od njegovih snova na njegovim dugim lutanjima kroz legende što su već davno prije zaboravljene. Jeste li možda pogodili gdje je to Athumanuh zalutao i s kim je to on bio negdje u dubini opasne i neukrotive prašume Amazone, te što je to on s njima tražio tako daleko na misterioznim obalama Vražjeg jezera? Nije li to Athumanunh napokon susreo Amazonke mitske žene ratnice? ... ili ... je opet Noć, koja zna imati čarobnu Moć, Athumanunhu pomiješala legende i mitove te zavela ih u Tajne što tako dobro su skrivene? ... no, ne brinite ... 'In k'aba' Athumanunh, ki'ol k'in, Mukul sas Ek'! Uts ak'ab sen kii Wenel!' | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 06:54 | |
| Ratnička božanstva – odvažna i hrabra mitološka bića što diče se hrabrošću Athumanunh je malo zbunjen, zar su njegova koračanja kroz mitologiju preteška, ili Athumanunh opet kazuje premalo i govori nejasno? No, nema veze Athumanunh nastavlja koračati kroz mitologije i legende što davno prije već su zaboravljene i samo na sebi svojstven način divi se on tim tajnama što tako dobro su skrivene. Počelo je doba koje Athumanunh naziva 'Dozrijevanje' i mjesec 'Maglodan' već je najavio Hladne kiše Shakazeye, a sada mjesec 'Vjetrovnik' polako, ali sigurno najavljuje Bijele snjegove Sylenca koji će pasti s prvim danima mjeseca 'Snježnika' i opet pomiješati legende starih i drevnih naroda koje Athumanunh naziva Hrabri narodi, a početkom mjeseca 'Zvjezdoroda' započet će tada i doba 'Slabljenja' i opet će Athumanunhu nedostajati onih famoznih pet dana: Alantanunh, Nyghtanunh, Tangatanunh, Stargatanunh i napokon Hawalandh … No, dobro, a sada nešto o tim ponosnim, hrabrim odvažnim i nevjerojatnim ratničkim božanstvima drevnih Egipćana, pa evo ih redom: Horus, Anhur, Sopdu i Montu. Horus – krilati bog rata Ovog ponosnog boga i veličanstvenog ratnika drevni su Egipćani prikazivali u antropozoomorfnom obličju kao čovjeka sa sokolovom glavom na kojoj se nalazila dvostruka kruna (Peshent) Gornjeg i Donjeg Egipta. Horus (Behdeti) je mlad i moćan ratnik, sin Raov, koji je uzeo obličje krilatog sunčanog diska, te se svom silinom spustio na protivnike Raove. Raovi protivnici u strahu su pobjegli pretvorivši se u nilske konje i krokodile, te podmuklo čekali na dnu Nila, ali krilati Horus ih pronalazi i gađa ih harpunima. Nakon pobjede nad neprijateljima Raovim (Senek an mu), Ra je zapovjedio da se u čast krilatog Horusa na sve ulaze u hramove, svih božanstava, mora smjestiti krilati sunčev kolut koji ih je štitio od svih neprijatelja. Na prikazima drevnih Egipćana ponekad iznad faraona Horus lebdi u obličju sokola, te u kandžama drži mlatilo, kao simbol kraljevskog dostojanstva u jednoj, te prsten vječnosti (shenu) u drugoj, pa je to prikaz Horusa Behdetskog iz grada Behdeti (Edfu) i ne bi ga trebalo miješati s Horusom sinom Izide i Ozirisa Anhur – nebeski potporanj Dičio se hrabrošću, odvažnošću i velikom fizičkom snagom. Bio je ratničko božanstvo, ali i zaštitnik lova i vojnika. Često je predstavljan i kao pokrovitelj i zaštitnik ljudi, kao branitelj cijelog Egipta kojeg štiti ne samo od neprijatelja već i od zlih duhova te opasnih životinja. Štovao se u Gornjem Egiptu u gradovima Teni (Tinis) i Djebnetjeret (Sebenitu). U ratu je uvijek išao ispred, odnosno na čelu vojske. Borio se sa svima koji su bili na protivničkoj strani, ma tko oni bili, a nije ni prezao od borbe s ostalim božanstvima. Neuspjeh, odnosno poraz, teško je podnosio i nije bilo nikakve isprike za njega, a bila je i prava rijetkost kad je gubio bitke. Kasnije ga drevni Egipćani poistovjećuju s bogom Šu, pošto je iz Nubijske pustinje oslobodio i natrag doveo božicu Tefnut. Ponekad se među hijeroglifima prepozna i natpis Anhur – Šu, 'onaj koji je natrag doveo daleku' ili 'nebeski potporanj'. Na glavi nosi četiri velika ptičja pera i prikazivan je u antropomorfnom obličju. Ponekad ga je teško ne poistovjetiti s Horusom krilatim ratnikom, ali i ostalim ratnim božanstvima. Na povratku iz pustinje oženio se boginjom Mehit. Iako ga je krasila hrabrost i mudrost vođenja rata bio je i zaštitnik svih smrtnika braneći ih od svih vrsti opasnosti. Sopdu – branitelj istočnih granica Ovo ratničko božanstvo drevni Egipćani prikazivali su u antropomorfnom obličju kao snažnog mladog muškarca koji na glavi ima dva pera, pojas 'shemset' a u rukama ratničku sjekiru i ankh, ponekad i regaliju štap (skiptar uas). Neumorno i hrabro branio je istočne granice drevnog Egipta, odnosno, hrabro je odbijao napade iz istočnih pustinja. Božanska družica mu je predivna plavetna božica Sopdet. Ponekad ga drevni Egipćani poistovjećuju s bogom Sah (Orion), a tada sa Sopdet (Sirius) ima sina Soped odnosno 'Horusa spd', a tu je opet jasan naum drevnih Egipćana da se ovaj božanski par (trijada) poistovjeti s Osirisom i Izidom, te njihovim sinom Horusom. Montu – živa duša Raova Ovo ratničko božanstvo drevni Egipćani prikazivali su u antropomorfnom, ali i u antropozoomorfnom obličju, a povezivan je direktno s bogom Ra, odnosno kao njegovo ratničko obličje. Njegova sveta životinja bio je bik, pa su ga tako ponekad znali nazvati i 'Bik planina Sunčeva izlaska i zalaska'. Tako bog Montu personificira razornu silu sunca, te ga ponekad opet u drevnim zapisima nazivaju i kao 'Bik moćne ruke'. Montu je i faraonov ratnički bog, pa ga često na prikazima vidimo kako pred faraona dovodi poražene protivnike, ili kako faraonu uručuje ratnički srpoliki mač 'khepeš'. U antropomorfnom obličju prikazivan je kao snažan mladi muškarac koji je naoružan (koplje, toljaga, nož, srpoliki mač, luk i strijele …), a na glavi ima tri duga pera. U antropozoomorfnom obličju (obličje solarnog božanstva) prikazan je s tijelom muškarca i glavom sokola na kojoj su tri pera između kojih je sunčani disk oko kojeg se zaštitnički omotala zmija (ureus). krilati Horus ratničko božanstvo (ovo nije Horus sin Izide, a o toj razlici drugi put) | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 06:56 | |
| Predivno pustinjsko praskozorje Mogla je to biti negdje Dvadeset i treća godina, Prvi mjesec treće sezone, dan šesnaesti po drevnom egipatskom kalendaru što već prije jednom objasni ga Athumanunh. (po našem brojanju Vremena pak bi to sezalo u 1478. godinu pr. K.) Athumanunh opet korača drevnom mitologijom u potrazi za tim nevjerojatnim mitskim bićima i opet će na samo sebi svojstven način nešto i vama napisati. Dakle, snažna vojska drevnog Egipta ustremila se na drevni grad Megido, a bila je to vojska egipatskog faraona Tutmozisa III. Ah da, Athumanunh je u toj vojsci drevnih Egipćana i vodi opasne ratnike Medjau (to je drevno izgubljeno libijsko pleme iz koje su se novačili osobni stražari drevnih egipatskih faraona). U to predivno pustinjsko praskozorje konji su tiho njištali i toptali nervozno osjećajući skori početak bitke. Zrak je u to pustinjsko jutro bio hladan, a pred egipatskim ratnicima bila je zapovijed njihova faraona: 'Zauzmite Megido čvrsto, čvrsto!' No, Athumanunh, taj stari lukavac, veteran tisuću bitaka divnih i veličanstvenih, zna da je to vrlo opasan i rizičan pohod uz Wadi 'Aru i kroz uski klanac Musmus, a nakon toga čeka ih žestoki karijer preko Jizreelske doline i teška bitka s protivnikom koji nadzire drevni grad Megido, grad koji se smjestio visoko na brijegu iznad ceste koja vodi od drevnog Egipta prema drevnom Eufratu. Još prije nego su krenuli iz drevne utvrde Silea, u istočnoj delti Nila, Athumanunh je iznio faraonu tri inačice: 1) krenuti krivudavim sjevernim putom koji se gubio u ravnici pokraj današnjeg Mishmar Haemeka; 2) krenuti krivudavim južnim putom kroz Dothansku dolinu koji se gubio u ravnici pokraj grada Tanaka; ili 3) krenuti ravno kroz klanac 'Aruna (Wadi 'Ara danas Nahal Iron, a nekada poznatiji pod imenom Musmus) koji izbija pred sami grad Megido. Tutmozisovi vojni savjetnici predlagali su inačice 1 i 2, jer inačica 3, središnji direktan smjer prema drevnom Megidu, bio je itekako pogodan za zasjede koje su mogli postaviti Kanaanci. Athumanunh pak je faraonu predlagao baš tu najopasniju inačicu 3. Faraon Tutmozis III. na zaprepaštenje svojih savjetnika i zapovjednika izabrao je Athumanunhovu inačicu, ali je Athumanunhu zapovjedio da on osobno vodi napad kroz klanac. Kao što je Athumanunh i očekivao, tako je i bilo. Pobunjenička kanaanska vojska nije očekivala prolaz egipatske vojske kroz klanac, pa se razvila za borbu na sjeveru i jugu od grada Megida. Athumanunh je zapovjedio odmor vojsci nakon što je prešao potok Qinu, a nakon odmora zapovjedio je bojni složaj za juriš na Megido. Lijevim krilom štitio se sa sjevera, a desnim krilom s juga, samo središte koje je jurišalo na Megido predvodio je osobno Athumanunh. Branitelji Megida uspjeli su nakon kraće i žestoke bitke ipak pobjeći, jer je egipatsko lijevo i desno krilo pljačkalo kanaanske tabore i tako zakasnilo u presudnu bitku pod zidine grada. No, nikada to Athumanunh ne bi uspio i možda nikada ne bi izabrao ovako rizičan smjer da mu prije bitke, te predivne plave pustinjske noći , nisu pomogli, savjetovali ga i kasnije se borili zajedno s njim oni koji bi: 'U ratu uvijek išli ispred, odnosno, na čelu vojske. Borili bi se sa svima koji su bili na protivničkoj strani, ma tko oni bili, a nisu ni prezali od borbe s ostalim božanstvima. Neuspjeh, odnosno poraz, teško su podnosili i nije bilo nikakve isprike za njega, a bila je i prava rijetkost kad bi gubili bitke.' Tko je to pomogao Athumanunhu u rizičnom i opasnom pohodu kroz klanac Aruna probajte pogoditi, a ako ne ide ne brinite, jer već drugi put vam ih Athumanunh nabroji i nešto o njima napiše. tko je to pomogao Athumanunhu prolaz kroz opasan klanac Aruna Wadi 'Ara | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 06:57 | |
| Dakle, Athumanunh je na trenutak poput velikog 'ur mauua' prošao kroz 're stauu' tajnovitog mjesta u dvorani 'sed', te poput bića 'ahu', poput 'semaa ur' uzeo obličje 'akh' kako bi na trenutak mogao opetovano vidjeti davno prije izgubljene prijatelje što počivaju poput 'onih manje revnih i vjernih', ali i 'onih čije je srce bilo ma'at' na 'poljima nade i obećanja'. No, neumoljivi Nehebkau, taj revni i uvijek budan stražar, opasnog izgleda jednostavno se postavio ispred Athumanunha te ga zaustavio: 'Vrati se natrag Athumanunh, jer tvoje je kraljevstvo Jabti i još uvijek nisi pozvan u kraljevstvo Amenti. Ako još uvijek ne razumijete, sada ću vam malo pomoći: Athumanunh je pokušao proniknuti gdje to obitavaju bića Unnefer, ili 'oni koji ne znaju za nestanak', ili 'oni koji ne znaju za umor', ali zaustavili su ga revni 'čuvari polja nade i obećanja' na njegovom koračanju kroz drevnu egipatsku mitologiju gdje je susreo neka mitološka bića i božanstva iz mitološkog svijeta drevnih Egipćana. Evo kratkog opisa tih mitoloških bića tajnovitog Duata i misterioznog Amenteta drevnih Egipćana. Aken i Kherti – splavar Amenteta i bog mrtvih Drevni Egipćani splavara koji je prevozio pokojnike do Duata (počivalište manje revnih i vjernih), ili polja Aaru (počivalište onih čije je srce bilo ma'at) nazivali su Aken. Akena su na svojim prikazima prikazivali u antropozoomorfnom obličju tijela čovjeka i glava ovna, a u istom takvom obličju ponekad bi prikazali i boga mrtvih kojeg su nazivali i Kherti. Dakle, kada se na prikazima vidi čovjek s glavom ovna, a isti se nalazi na kormilu broda onda je to Aken, splavar Amenteta. Ako pak je to čovjek s glavom ovna i ne nalazi se na brodu onda bi to trebao biti Kherti, zaštitnik mrtvih i čuvar faraonovog groba. Kherti je jedno od obličja Ozirisa. Nemti i Mahaf – božanski kormilar Raove 'barke od milijun godina' Nemti (skitnica, putnik ili onaj koji putuje) božanski je kormilar i drugo obličje (božansko) mitskog bića Akena, a prikazivan je u atropozoomorfnom obličju tijela čovjeka i glave sokola, pa se ponekad može zamijeniti s Horusom. No, treba obratiti pozornost, jer ako se takvo božanstvo nalazi na brodu (splavi) onda se sigurno radi o obličju Nemti. U tom obličju Nemti (Aken) se oglušio na zapovijed Raa da ni u kojem slučaju i ni pod kojim uvjetom ne prevozi božicu Izidu do središnjeg otoka u Podzemnom svijetu tijekom vijećanja bogova u sporu Horusa i Seta. No, kako je Nemti uzeo zlatan prsten od Izide i ipak je prevezao na otok, on je kažnjen od Raa tako što su mu svi prsti smanjeni, pa mu nikada više niti jedan nakit nije mogao krasiti iste. Mahaf pak je prikazivan u antropomorfnom obličju i nalazi se u sastavu posade Raove 'barke od milijun godina' kojom vješto upravlja u opasnim noćnim satima. Khentiamenti – nadzornik grobova Khentiamenti čuvar i zaštitnik groblja i grobnica drevnih Egipćana vrlo lako se pomiješa sa svojim božanskim rođacima Anpu (Anubis) i Uapuat (Ofios). No, razlika je i više nego očita, jer Khentiamenti uvijek je prikazivan u zoomorfnom obličju šakala koji leži na sarkofagu. | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 06:57 | |
| Athumanunhova koračanja kroz mitologiju
Athumanunh, taj stari heroj bez imena, koji je nekad volio letjeti na krilima mitske Enhu ptice, ptice što pojavila se davno prije Osvita Vremena u samu zoru Hawalandha, u to prekrasno praskozorje ljudskoga roda, u to divno Jutro nakon što je okončana duga, topla i plava Noć što imala je ljepotu koja ponekad zna biti predivna, odlučio je opet malo letjeti (benuu paa) i otkrivati nove horizonte tajni što tako dobro su skrivene još prije samoga stvaranja Svijeta i sežu u ono prvotno doba, doba kada su se Slavni gradovi mirno i bezbrižno prostirali ispod plavih plašteva što načiniše ih Zvijezde daleke i sjajne, u ono doba koje možda još uvijek pamti Atlantidu tu najveću tajnu Prošlosti i najveću misteriju Sadašnjosti…
Opetovano će Athumanunh pisati i kazivati malo, pa govoriti nejasno tražeći praiskonsku Istinu, Istinu što je spozna Athumanunh tamo gdje su se njegova mašta i realnost po prvi puta dodirnule, ali se od samoga počeka nisu razumjele.
Opetovano će Athumanunh ulaziti u Tajne što mnogi već ih odavno smatraju starima, no, ništa što je staro ne znači da je zaboravljeno, ali kad već sada Athumanunh ulazi u dobro skrivene tajne, a tajne se ipak ne ispovijedaju, mnogi će pomisliti da su Athumanunhove riječi samo jeftini trik, no, nije tako! …
… jer kada Noć napokon ukrade Dan i kada to donese miran San, San taj predivni dar što imaju ga samo ljudi (jedino ljudi od svih živih bića, pa i Bogova, imaju tu privilegiju da mogu sanjati), bit će dovoljno samo slušati ritam Srca i Duše glas, pa da napokon postane svima jasno kako to Athumanunh korača kroz legende i već davno prije zaboravljene mitologije i divi se tim tajnama što tako su dobro skrivene u tom mudrom Vremenu što zna sve odgovore, pa se ga zato i plaši Svijet.
Iako je Vrijeme najmudrije i zna za sve odgovore, pa se ga poradi toga boji cijeli Svijet, Vrijeme se ipak potajno boji piramida što u sam Osvit Vremena izgradiše ih drevni Egipćani koji su okruženi smrtonosnim pustinjama uspjeli izgraditi visokorazvijenu kulturu koja je trajala više od tri milenija. Kultura je to koja se razvila meteorskom brzinom i stvorila prvu državu u historiji ljudskog roda, kultura koja će kasnije nadahnuti i sve ostale civilizacije nakon nje.
Iako drevni Egipćani nikada nisu uspjeli odgonetnuti čudo velike životodavne rijeke Nil koja ima je nesebično donosila život, ipak su oni utemeljitelji najstarijeg oblika ljudskog razmišljanja i društvene organizacije.
No, dobro bilo bi to dovoljno za početak Athumanunhova koračanja kroz mitologiju, pa oni koji žele mogu koračati zajedno s Athumanunhom:
}{ Na uskom područje plodne zemlje, zemlje koja je omeđena opasnim pješčanim pustinjama i visokim kamenim liticama, u zemlji gdje prebivaju strašni i zli duhovi, Athumanunh se susreo s 'čuvarima polja nade i obećanja'.
Imena tih nevjerojatnih bića, što mijenjaju svoja imena i obličja, pa se tako pojavljuju na trenutak u ljudskom, pa onda u životinjskom, nedugo nakon toga u biljnom, da bi se napokon na kraju utjelovili u nekom složenom obličju, su slijedeća: Aken, Kherti, Nemti, Mahaf i Khentiamenti. Athumanunh pozdravlja ta nevjerojatna i gotovo nezamisliva bića riječima koje oni razumiju i u kojima prepoznaju Athumanunhove dobre namjere: 'O, Vi bića Unnefer, dajte da pijem ono što i Vi pijete, dajte da živim kao što Vi živite, dajte da budem snažan kao što ste Vi snažni!'
Bića pozdrave Athumanunha otvorenim dlanom desne ruke što drevni je pozdrav dobrodošlice i dobrih namjera: 'Neka ti je noć sklona Athumanunh! Otkuda ti u ovo doba i na ovom mjestu?' }{ | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 06:58 | |
| Alandske kiše – hladne kiše Shakazeye Kiša je padala cijelu noć, a što je jače padala to su alandske pjesme, koje su slavile Andraghonha, bile sve glasnije i jače. Waluzyancy, Dyasparkhe i Dyadonkhe te noći nisu spavale. Ratnici i ratnice stisnute ispod, na brzu ruku izrađenih, zaklona od kiše pozorno su slušali o čemu to pjevaju Alanđani. U praskozorje kiša je potpuno prestala padati, a pred jutro sunce je razbilo sivilo oblaka. Počeo je predivan dan, prekrasno mirisno jutro na obalama predivne zemlje Ryanhe. Kad se tama potpuno razišla, na obalama, u punoj bojnoj opremi, u najvećem redu i najtišoj tišini stajali su alandski ratnici ustrojeni u svoje pukovnije. Iako su svi slutili da će Alanđani, pod zaštitom noći i kiše, stići u velikom broju, sada ih je nemalo iznenadila ovolika njihova brojčanost. Na laganom povjetarcu lijeno, ali vidljivo vijorile su se zastave alandskih pukovnija: Sycreht, Klykynghor, Ghosth, Oryonh, Husky, Hydrha, Spyryth, Dyngho, Pegaz, Shadow i Dhangerus. Uz zastave pukovnija razvijene su i zastave njihovih zapovjednika, a tu su i odredi posada iz utvrda Tytanh i Ynesh. U zaljevu Daryha borbeni složaj zauzela je i time potpuno zapriječila obale Ryanha zemlje alandska flota Tesekha iz grada Ushmahla. Za Alanđane bitka je slobodno mogla početi, ali oni su i dalje u tišini i mirno čekali dolazak Andraghonha kojeg je pratila pukovnija Arhow kojom je zapovijedao osobno general Kaybah, za kojeg su pričali priče da je stvarno otporan na neprijateljske strijele kada jaše ispred Andraghonha. Tako je u jednoj bitki pogođen sa sedam strijela ostao u sedlu i pratio Andraghonha. Neprekidna uznemirenost i stalna aktivnost ratnika Šumskih patrola, stalno signaliziranje zastavnika i sve češće oglašavanje alandskih truba, jasno su govorili da je Andraghonh negdje već vrlo blizu Ryanha proplancima. Onda se na opće zaprepaštenje gustih sywolykho – kotyanskyh redova iz šume Mayrha pojavila potpuno oklopljena pukovnija Arhow. Kako su u oklopima bili i konji, a znajući da je ta pukovnija teško oklopljena i naoružana i da jaše prema samom središtu alandskog bojnog složaja, svima je postalo jasno: napad će voditi osobno Andraghonh, a pratiti će ga pukovnija Arhow. Ovo pak je bio i jasan znak ostalim Vitezovima vjetra, te se oni na brzinu preslože i još više zbune i unesu tjeskobu u redove Hladnih vatri. Kada Arhow pukovnija razbije poredak i napravi barem mali prostor tu će se zaletjeti sam Andraghonh, za njim svi Vitezovi vjetra, a za njima tisuće alandskih ratnika. Dakako da je sada i Hladnim vatrama postalo jasno da u trenutku kada se to dogodi više ništa neće moći zaustaviti Alanđane koji će se pod borbom tiskati prema Andraghonh, koncentracija ratnika i oružja tu će biti najveća, a i sama odluka bitke bit će baš tu riješena. Onda je u silovitom galopu na proplanak izbila Unakasova pukovnija odjevena u žarko crvene alandske odore. Naime, bili su to sve redom alandski mladi ratnici, a ovakva odora jasno je svima davala do znanja da će oni krenuti u žestoki karijer u trenutku kada im to signalizira Andraghonh. Sve glasniji pokliči i podizanje oružja na pozdrav jasno su govorili da na obalu pristiže osobno Andraghonh. Pozdravljanje Alanđana Andraghonha, na samo njima svojstven način, ponese i Waluzyance, Dyasparkhe i Dyadonkhe pa i oni pozdrave oružjem. Odjednom Sonsyreya, koja je cijelo vrijeme pozorno promatrala Amaksosove zastave, zapovjedi Sandrhy: 'Brzo Sandrho presloži naše ratnice i jaši s njima natrag prema onom proplanku! Brzo, preslažite svoje ratnice i obavijestite Waluzyance! Amaksos nam signalizira da se maknemo i napravimo im mjesta, sada sam sigurna da će ovu našu bitku za nas voditi Alanđani. Gledajte, već jašu prema nama ratnici generala Todhanha koji će nas potpuno odvojiti od dodira s odredima Hladnih vatri. Gledajte, ostale alandske pukovnije preslažu se između naših. Jasno je da Alanđani ništa ne bi prepustili slučaju, pa ni mogućnost da im složaj ugrozi slučajno odstupanje neke od naših pukovnija. Djevojke slobodno se opustite taj se dječak pobrinuo za sve i budite sigurne da zna što radi. Tu je na svom terenu i u svom elementu. To vam je moj Andraghonh!' Na kraju se počela glasno smijati Sonsyreya i to na opće zaprepaštenje Shenhe i Antyophe. Iako se očekivalo da će bitku započeti Alanđani, oni se nisu micali, bilo je jasno da čekaju da se protivnik pokrene i pokaže svoj naum, a time i slabosti. Još nekoliko trenutaka ništa se nije dogodilo, a onda sva silina kotyanskog pješaštva krene u gustim napadačkim redovima naprijed. Na krilima sywolyko konjaništvo još uvijek je mirovalo. No, mirovali su i Alanđani, a samo Dyadonkhe i Anubykhe odapnu kiše strijela na kotyansko pješaštvo, dok su Dyasparkhe i Waluzyancy krenuli u susret nadolazećem kotyanskom pješaštvu. Sudar kotyanskog i mješovitog dyasparskho – waluzyskhog pješaštva bio je silovit. Sada iznenada izleti sywolykho konjaništvo prijeteći da udari u bokove otkrivenim pješacima Waluzyancyma, ali sada se pokrene i alandsko konjaništvo i ono u silnom naletu naleti na sywolykho konjaništvo, te ga odbaci i time zaštiti opasno otkrivene bokove neopreznog waluzyanskog pješaštva. 'Boginjo blaga! Zar ne vide? Gledajte, iz šume Mayrha pojavilo se sywolyko pješaštvo praćeno kotyanskym konjaništvom! Udarit će Alanđanima s leđa i odbaciti ih na njihovo pješaštvo koje je u punom naletu!' Užasnuta primijeti Anthyopha. No, to Alanđane nije nimalo zbunilo, jer iznenada se sada također iz šume Mayrha pojave još tri alandske pukovnije: Zerho, Doryanh i Sekwoya koje u punom galopu nalete na kotyansko konjaništvo te ga prepolove, a istog trenutka obalom pristignu i araradsky pješaci princa Hayweya koji su samo čekali svoju priliku, te se oni čelno sudare s nadolazećim sywolykhym pješaštvom. Sve se pretvorilo u strašnu kašu kaosa bitke, sve se pomiješalo i izmiješalo, a onda nakon desetak minuta bespoštedne bitke pukovnija Arhow probila je kotyansko središte bojnog složaja i napravila mali prostor u koji je svom silinom upala Unakasova pukovnija, a pojava Shagana na tom malom prostoru bila je signal svim Alanđanima gdje je težište i gdje trebaju usmjeriti svoj glavni napor. Bojni složaj Hladnih vatri sada je načet iznutra iz samog središta i teško nagrizan s čela i po krilima, a Alanđane je pak u tim trenucima kada oni jurišaju prema Andraghonhu nemoguće zaustaviti. Nakon nekoliko trenutaka gusti se crni redovi kotyanskog pješaštva slome i razbiju na manje i nepovezane dijelove koji su postajali sve lakši plijen naletima alandskih pukovnija. Jasno je da se red i stega združenih odreda Kotyanaca i Sywolykyh potpuno raspao, a na obalu su tek pristizali alandski mornari s brodova, te gradili duge napadačke kolone koje se poput poplave upute prema šumi Mayre. juriš alandske teško oklopljene pukovnije Arhow | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 06:59 | |
| Potop – mezopotamska verzija Mitska priča mezopotamske mitologije o velikom potopu (poplavi), a koji su na Zemlju poslali sami bogovi u namjeri da unište svekoliki život na Zemlji, veoma je slična biblijskoj inačici. Tako su po mezopotamskoj inačici za stvaranje potopa odgovorna četiri boga: Anu – vrhovni bog, Enlil – Anuov savjetnik i glavni kreator potopa, Ninurt – sin Enlilov i Ennugi – bog nadziratelj nebeskih vodenih kanala. No, u tu mitsku priču slučajno se umiješao i peti bog imena Ea, bog koji je volio i brinuo se za ljude. Tako je Ea otkrio božanski naum čovjeku imena Utnapishtim, te ga je podučio kako da izgradi brod (arku) koji će ga spasiti tijekom potopa. Utnapishtim se strogo pridržavao savjeta i naredbi koje mu je izdao Ea, pa je tijekom izgradnje broda težio strogim mjerama koje mu je odredio bog Ea. Sukladno naputcima boga Ea Utnapishtim je brod opskrbio svim vrstama zaliha uključujući i zlato i srebro, te raznim životinjama, a na kraju dan prije potopa u brod je Utnapishtim ukrcao cijelu svoju familiju. Kada pak je oluja nastupila ista je bila toliko strašna da su je se prestrašili i sami bogovi koji su poput pasa puzali uz vanjske zidove Neba gdje bi se prestrašeno šćućurili. Potop je potrajao sedam dana i sedam noći, a kad se Utnapishtimov brod nasukao na vrh neke planine on je pustio lastavicu, grlicu i gavrana. Prvo se vratila lastavica, potom i grlica, ali gavran se nije vratio. Bio je to signal Utnapishtimu da je potop završio. Nakon toga Utnapishtim je prinio žrtvu zahvalnicu svim bogovima osim Enlilu kojeg je smatrao i najodgovornijim za poplavu. Enlil pak je bio silno ljut što je itko uopće preživio, ali na zapovijed Anua kojem se njegova ideja o potopu više nije dopadala, morao je Enlil pristati na to da Utnapishtima i njegovu suprugu uzdigne u Nebo i načini ih ravne bogovima. | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 07:00 | |
| Zulu je afrička etnička grupa od 11 000 000 ljudi, koji pričaju Bantu jezikom i uglavnom žive u Južnoj Africi. Njihova religija je politeistička, što znači da postoji mnogo bogova koji pomažu, odmažu i deluju na ljude na razne načine. Kao i ostale politeističke religije, i ova je nastala jer narod nije mogao objasniti prirodne pojave, tako da se kao bogovi u Zulu mitologiji javljaju životinje i razna vremenska događanja (nepogode). Vrhovno božanstvo u Zulu mitologiji je Unkulunkulu. On je takođe, stvorio čovečanstvo. Umvelikangi je bog neba. On šalje munje na zemlju, a njegov glas je grom. Takođe, ovaj bog stvara potrese. Mamlambo je boginja reka, odnosno vode. Nokhubulvane je boginja koja je stvorila dugu i kišu. Ona je i boginja zemljoradnje. Tiklose je bog - patuljak sa samo jednom polovinom tela. On se upušta u bitke s ljudima i uglavnom ih ubija, a ukoliko ga neto pobedi on ga nagradi raznim vrstama magije. Unvabu je predstavljen kao kameleon. On je poslat na zemlju da uči ljude besmrtnosti. Običaj Pleme Zulu ima mnoge neobične običaje koji se uveliko razlikuju od današnjih zapadnih kultura, npr.: * bogatstvo člana zulu plemena određuje se prema broju goveda, koza i ovaca koje poseduje * kada mladić želi oženiti devojku, mora tražiti dopuštenje od njenog oca te mu platiti tzv. lebolu - dajući mu određeni broj svoje stoke * poglavici zulu plemena dopušteno je imati onoliko žena koliko ih može izdržavati, a taj broj varira od 1 do 11 * kad se devojka udala, mora u kosi i oko suknje nositi perlice određene boje, tako da svi u selu znaju da se udala * domaćin uvek ulazi u dom prije svog gosta, za slučaj da se u domu nalazi zmija ili neka drga opasnost koja bi mogla ugroziti njegovog gosta * sva deca, i muška i ženska, imaju probušene uši, u skladu s tradicijom koja kaže da tako i "uši uma mogu čuti"; rupe u ušima se postepeno šire tako što se s vremenom u njih stavljaju sve veće i veće naušnice. | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 07:02 | |
| Mitologije Bliskog istoka Povijesno gledajući, počeci religije smještaju se na područja koja nazivamo kolijevkama čovječanstva, u Mezopotamiju i Egipat. Tijekom nekoliko tisućljeća u porječju Eufrata i Tigrisa smjenjuju se kulture Sumera, Akadskoga kraljevstva, Asirskoga i Neoasirskoga kraljevstva te Babilona i Perzije. Nešto istočnije, uz obale Mediterana, javljaju se Kanaanci i Feničani. U porječju Nila razvija se egipatska tradicija, silno značajna za bliskoistočne, ali i ostale, tradicije staroga svijeta, posebno za grčku kulturu. Najvažniji zajednički element tih religijskih obrazaca preovladavajuća je mitološka dimenzija te razvoj institucionalizacije vjere, kao i uklapanje u hijerarhijski društveni obrazac, iako se naziru i prva spekulativna razmišljanja o postanku svijeta. Sumer U drugoj polovici 4. tisućljeća pr. Kr. nastali su u Sumeru prvi gradovi-države čiji su stanovnici svo zemaljsko stanovništvo smatrali vlasništvom bogova. Glavnina zemlje pripadala je vladaru, a ostatak hramovima, dok su “obični” ljudi bili tek korisnici zemlje. Na čelu svakoga grada nalazio se vladar zvan ensi („upravljač“)’ ili lugal („veliki čovjek“). On je istovremeno obnašao i funkciju vrhovnoga svećenika koji je, u ime zajednice, komunicirao s bogovima. Središte grada sačinjavao je kompleks hramova, a dominantna je bila građevina četverokutnoga tlocrta, zigura, na čijem se vrhu nalazio hram posvećen glavnome gradskom božanstvu, a služio je i kao zvjezdarnica. Tako bogovi dobivaju svetišta, a razrađen je i sustav svećenstva. Čak i manji bogovi imaju po tisuće slugu koji se brinu za održavanje hramskih komplekasa i obredne dužnosti. Hramovi postaju središta božanskoga zračenja koja čine vezu između neba i zemlje. Vjerovalo se da se kroz hram u zajednici očituje božanska prisutnost. Dnevni su rituali uključivali oblačenje i hranjenje štovanoga božanstva. Novonastala usmjerenost prema hramskom bogoštovlju ključna je religijska značajka sjedilačkoga načina života. Pronađeni su hramovi sljedećih bogova: Ana: nominalni rodonačelnik bogova i središnja ličnost svečenićkih rituala – kralj neba, izvor reda Inana: izvorna ‘sveta djevica’, prvo je božanstvo povezano s planetom Venerom. Smatrala se velikom majkom, božica je plodnosti, ljubavi i rata. Ova je sumerska božica preobličena u semitsku akkadsku božicu Ištar, odnosno asirsku Astartu, egipatsku Izidu, grčku Afroditu, etrušćansku Turan ili rimsku Veneru. Inana je povezana s Dumuzidom, božanstvom vegetacije koje umire i nanovo se rađa. Inana odlazi za njim u podzemni svijet. Ovaj se mit može usporediti s pričom o kanaanskoj boginji Anat koja traži mrtvoga boga plodnosti Baala ili s egipatskim mitom o Izidi koja traži ubijenog Ozirisa, dok grčka mitologija bilježi potragu Cibele za Atisom i Afrodite za Adonisom. Jedna od najpopularnijih interpretacija spomenutih priča je mitološko objašnjenje ciklusa plodnih i sušnih razdoblja, odnosno smjene godišnjih doba. Promatranje je zvijezda u Mezopotamiji imalo veliku važnost jer se na temelju njihova kretanja određivalo vrijeme nastanka poplave. Tako je nastao i prvi kalendar kojega su izradili sumerski svećenici, a koji je godinu dijelio na dvanaest mjeseci. En-lilu: uz Ana zauzima glavnu ulogu u panteonu. Značajan je jer donosi oblake i kišu s visokih planina. En-ki ili Ea je bio Gospodarom slatkih voda. Sumerska kozmologija drži da se ispod zemlje nalazi slatka voda o kojoj ovisi navodnjavanje. En-ki je božanstvo magije. Prvoga je čovjeka, Adapa, podučio magiji, ali mu nije dopustio da postane besmrtnim. (An otpušta Adapa, usporedba s izgonom iz raja) Utu: Gospodar Sunca. Sumerani su smatrali da su iz prvobitnog mora, čiji je gospodar bila božica Namu, nastali Nebo i Zemlja u obliku velike planine. Namu je stvorila boga Ana, gospodara Neba, i Ki ili Ninhursag, gospodaricu Zemlje. Njihov je sin Enlil, bog zraka, razdvojio Nebo od Zemlje. A ostala djeca, nazvana Anunaki, bila su Ninlil, dama južnog vjetra, Nanna, mjesec, i Utu, sunce. Zemlja je bila zamišljena kao ploča koja pliva na vodi, a Nebo kao čvrsti svod. Čovjek je bio smatran djelom više božanstava. Trijadu vrhovnih bogova činili su bogovi An, Enlil i Enki. Akadsko kraljevstvo Oko 2300 g. pr. Kr. Akadijac Sargon osniva prvo semitsko kraljevstvo i vlada čitavim područjem od Perzijskog zaljeva, preko Sirije, do Mediterana. Akađani su neke svoje bogove poistovjetili sa sumerskim bogovima: Anu = El, Inana = Ištar, Enki = Ea, Šamaš = Bog sunca, Sin = Bog mjeseca. Sargonska je dinastija podlegla pljačkašima iz brda, a zatim se u Uru pojavila nova loza kraljeva koji su sagradili veličanstven zigurat bogu Mjesecu koji se još uvijek uzdiže iz ruševina. Velik dio sumerske mitologije odražava se i u akkadskoj religiji. Primjerice, na akadskom je sačuvan, po podrijetlu sumerski, ep o Gilgamešu. Uz junačke zgode kralja Gilgameša, glavna tema je problem ljudske smrtnosti. Gilgameš kraljuje Urukom oko 2700 g. pr. Kr., junači se, bori s čudovištima, ali nakon smrti bliskoga prijatelja Enkidua postaje suočen s pitanjem smrti i prolaznosti ljudskoga života. U svojoj potrazi za besmrtnosti nailazi jedinoga besmrtnika, Utnapištama, koji je, sagradivši veliku barku, preživio veliki potop što ga bogovi poslaše na ljude (biblijska priča o Noi). Međutim, Utnapištam je daleko od ideala besmrtnosti. Besposličari i pomalo se dosađuje, ne zagovara vječni život niti ga preporučuje, već savjetuje Gilgameša da pripazi kako ga isprazne težnje i jadikovke za umrlima ne bi odvratile od pravih društvenih dužnosti i dohvatljivih radosti. Asirsko kraljevstvo Termin Asirija (akadski: Assur) u najstarija se povijesna vremena odnosio na područje gornjega dijela rijeke Tigris koje je ime dobilo po gradu Assuru. Kasnije se odnosi na političku i društvenu silu koja je zauzela sjeverni dio Mezopotamije, većinu Anatolije i velik dio egipatskoga teritorija, s Ninivehom kao glavim gradom. Asirski su kraljevi vladali velikim područjem u tri razdoblja koja se nazivaju starijim, srednjim i novim asirskim kraljevstvom. Najsnažnija i najpoznatija od tih nacija bila je ona neo-asirskoga kraljevstva iz razdoblja 911. -612. pr.Kr. Asirski su kraljevi nastojali oponašati akadsko-babilonske kraljeve čija je kultura bila mnogo starija. Štovali su iste bogove, ali je glavni od njih, En-lil, preimenovan u Ašura, boga po kojemu je zemlja dobila ime. Ašurovo se ime zazivalo za pohoda u rat., branili su i proširivali granice te njemu u slavu osvajali druge zemlje. Pokorenim je narodima dozvoljavano štovanje vlastitih bogova, a ako se narod bunio i opirao, tada su i njegovi bogovi mogli biti zarobljeni i odvedeni u asirske hramove. Poštivali su ih, a ponekad ih, kada bi se pobunjenička zemlja pokorila, i vraćali. Babilonsko kraljevstvo | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 07:08 | |
| Nakon što su od 1700. g. pr. Kr. u svom naumu doživljavali uspone i padove, Babilonci su u 6. st. pr. Kr. konačno uspjeli osvojiti Asirce. Najpoznatiji babilonski vladar bio je Nebukadnezar (Nabukadonosor) koji je obnovio Babilon i veliki hram Marduka, zaštitnika grada. Marduk je već s uspostavom Prve babilonske dinastije, za vrijeme Hamurabija, promoviran u vrhovnoga boga. Kao bog munje i oluje, mladoliki bik, nalikuje Indri iz vedskoga panteona (Indija). Uz Marduka je vezan i babilonski mit o stvaranju svijeta.
„Enuma Eliš“, spomenuti mit o stvaranju, slavi Mardukovu pobjedu i temelj je ritualnoj novogodišnjoj svetkovini ponovne uspostave reda. Ovaj ep, koji je ime dobio po riječima kojima započinje (Enuma Eliš Kada nebo gore…), sačinjava sedam tablica (sedam pjevanja) različite veličine koje broje između 125 i 165 stihova. Ep je nastao u 2. tisućljeću pr. Kr. (Prva babilonska dinastija) i, uz Ep o Gilgamešu (23. 21.st. pr. Kr.), jedan je od dva najstarija i najcjelovitija epska djela sačuvana iz drevne mezopotamske književnosti. Ep je pisan na glinenim pločicama, klinastim pismom u stihu te je najznačajnije vjersko djelo drevnih Mezopotamaca, posvećeno teogoniji i kozmogoniji, uništenju stare i ustoličenju mlađe generacije bogova, tj. elementarnih sila prirode, postanku i uređenju kozmosa te svrsi čovjekova dolaska na svijet.
Prema epu, apsolutno biće Mummu začinje u sebi misao, duhovno bivanje tvarnih počela, gubeći Jednost. Isprva stvara primordijalne bezoblične vode zasićene živućim ognjem, tjerajući životne potencije u vidljivu opstojnost. Na poticaj Mummua rađaju se dva osnovna kozmička Počela, prve kozmičke sile oličene u bogu Apsuu, muškom počelu, simbolu i oličenju Gornjih slatkih voda, i božici Tiamat, ženskom počelu, simbolu i personifikaciji Donjih slatkih voda. Apsu i Tiamat metafizička su počela lišena moći osobne volje jer im je Apsolut odredio smjer djelovanja. Iz njih se rađaju Lahma i Lahama, kozmička Tama i Noć.
Od gornje, starije, generacije bogova koja tvori kozmičke dublete, muško i žensko počelo, potječe mlađa generacija bogova koja sobom izražava izdiferencirane, subjektivne i kozmičke sile tvoreći sukladno Trojstvo: Anu, Ea i En- lil. Do sukoba dolazi kad mlađa generacija bogova ustaje protiv starije, uznemirujući Apsu i Tiamat, jer želi urediti svijet kaosa i načiniti svijet kozmosa. Bogovima mlađe generacije pridružuju se i Lahma, Lahama, Anšar i Kišar. Tiamat sačinjava čudovišnu vojsku i, na čelu sa sinom Kinguom, kreće u boj. Bogovi mlađe generacije šalju svog junaka Anua koji je poražen, a zatim i Eua kojega pogađa ista sudbina. Naposljetku se pojavljuje bog Marduk, predlažući bogovima vlastiti plan, uz naknadu stjecanja vrhovne vlasti i moći određivanja sudbine. Nakon pobjede nad božicom Tiamat, od njenog tijela gradi nebo i zemlju, a od kostiju njezina sina Kingua ljudsko biće, s ciljem da bogovima olakša težačenje. U znak zahvalnosti, bogovi mu grade svetište i veličaju Marduka, dajući mu čak pedeset počasnih imena od kojih svako izražava jednu od njegovih uloga kao boga tvorca i održavatelja u životu Majke Zemlje. Kasniji babilonski teolozi božanstva tumače kao emanacije silnoga boga Marduka. Kasniji kolonizatori, Perzijanci, ne zatiru lokalnu religiju koja se održava sve do dolaska Islama.
Kanaan Palestina se u razdoblju od oko 1800. do 1200. g. pr. Kr. naziva Kanaanom. U njemu uglavnom žive semiti, dok izraelska plemena nakon izlaska iz Egipta (oko 1100. g. pr. Kr.) zauzimaju Kanaan, potiskujući Kanaance na sjever, u današnji Libanon. Tu je posijano sjeme rata i neprijateljstva između Židova i Arapa koje tinja i bukti već tisućama godina.
Svjedočanstva o njihovoj religiji svode se na arheološke ostatke hramova, predmeta, natpisa te hebrejske, grčke i latinske pisane dokumente. Ostaci svetišta ispred hramova ukazuju na prinose životinjskih žrtava, obično janjadi, jaradi i prasadi. Ime Bethel, odnosno Kuća božja, govori da se vjerovalo kako u njima prebiva bog. Kao i u Sumeru, prikazi bogova su odjevani te slavljeni u personificiranom obličju. Danas su sačuvani tek brončani kipići i grnčarski prikazi božice Majke, darovateljice plodnosti. Nedostatak materijalnih svjedočanstava donekle se može pripisati i drevnim Izraelcima koje su njihovi sveti tekstovi upozavali da izbjegavaju svaki dodir s mnogobožačkom i idolatrijskom kaaanskom religijom, odnosno da sa zemlje koju je trebalo naseliti izbrišu svaki njezin trag.
Nalazišta su time svedena na sjeverno području drevnog Kanaana, gdje se nalazio i trgovački grad Ugarit. Iskopavanja, od kojih se prva datiraju već u 1929. godinu i traju sve do danas pružaju obilje podataka o ondašnjoj religiji. Glinene pločice, napisane oko 1300. pr.Kr., otkrile su novu dimenziju razumijevanja kanaanske misli. Pronađeni tekstovi iz Ugarita sadrže priče o bogovima te upute za štovanje. Iz njih doznajemo o naravi i djelima kananskih bogova. Na čelu panteona nalazio se El: ‘Bog’, otac bogova i ljudi, često prikazivan kao starac, izmučen od žene i djece, a zapravo prestar da bi djelovao. Ašera je bila Elova žena, božica- Majka. Njihova kći Anat prikazivana je kao boginja rata. U jednoj se pjesmi spominje da je poklala ljude u gradu, pričvrstila njihove glave za pojas i, veselo se smijući, prošla gradom kroza krv koja je dosezala do bedara. U isto je vrijeme ta krvoločna božica bila boginja ljubavi, zaljubljena u svojega brata Baala. Baal ili ‘Gospod’ bog je vremena i Hadad- “gromovnik”. Uz pomoć boginje Anat, Baal je izvojevao podbjedu nad Yamom – morem te Motom – bogom smrti, također sinom Ela, pred kojim je i Baal pokleknuo. Ali, nakon borbe s Anat, Mot je poražen, a Baal povraćen. Ipak, Mot se vraćao u život, donoseći iznova smrt, glad, nastašicu. Moć nad sezonskim kišama učinila je Baala omiljenim božanstvom. U slučaju suše koja bi pogađala zemlju svećenici su ga molili da pošalje kišu, pokazujući svoju odanost samoranjavanjem mačevima i kopljima.
U ostale se bogove ubrajaju Šapaš – božica Sunca, Jarik-bog Sunca i žena Nikal, Rešef – bog kuge i bolesti, Ešmun – iscjelitelj, Kotar-i-Kasis, božanstva zanatlija. Svaki je grad imao svoje božanstvo koje je nazivano gospodarom ili gospodaricom grada. Bilo je mnogo manjih bogova i božica, duhova planina, izvora i rijeka.
ILIRSKA MITOLOGIJA
Razlike između pojedinih ilirskih plemena najuočljivije su upravo u njihovoj duhovnoj kulturi, što ne čudi jer žive u različitim društveno-političkim prilikama, klimatskim podnebljima te u blizini različitih susjednih kultura koje na različite načine utječu na Ilire. Oni nisu nikada imali jednu, u duhovnom pogledu, konzistentnu i zrelu kulturu, kao što su to bile keltska, skitska ili etrurska. Jednako kao što su bili nejedinstveni u različitim područjima kulture (npr. u plesu, glazbi, jeziku, itd.), šarolikost koja vlada na religioznom polju govori o duhovnom nejedinstvu Ilira. Ta nejedinstvenost u duhovnoj, kao i u materijalnoj, kulturi te politička nejedinstvenost stvarale su pomutnju kod pisaca koji su pisali o njima već u antici, kao i kod suvremenih pisaca koji nisu mogli povezati u cjelinu sva plemena koja su se smatrala ilirskima. Nemogućnost Ilira da stvore jednu veliku panilirsku političku organizaciju umnogome je umanjila priliku da su u ilirskih plemena stvori pripadnost jednome nadplemenskom nacionalnom biću, da se formira jedinstveni panteon koji bi stvorio barem iluziju o zajedničkoj sudbini svih Ilira. Iz znanoga se može iščitati da si Iliri više zajedničkog u religiji imali u doba starijega željeznog doba, nego li kasnije pri stvaranju manjih političkih entiteta koji su doveli do duhovne razjedinjenosti koja ranije nije bila toliko izražena. Kasniji utjecaji uključuju grčke polise, ali i Rima, što je izravna posljedica pada pod Rimsko Carstvo.
Sve do Rimske okupacije, najbrojniji ostaci Ilirske religije su oni koji se odnose na posebno područje religijskih i magijskih vjerovanja – na religioznu simboliku. Sistematiziranjem simbola pronađenih na područjima gdje su živjeli Iliri povjesničari su došli do spoznaje da je pri formiranju ilirskih vjerovanja sudjelovalo nekoliko važnih kulturno- etničkih komplekasa. Ponajprije, Iliri su, kao i mnoge druge neoenolitičke populacije, štovali kult Velike Majke, odnosno kult plodnosti. Simboli toga kulta su govedo, odnosno bik koji je bio personifikacija regenerativnih sila u prirodi, jarac koji se žrtvovao bogovima da bi se osigurala plodnost zemlje i stoke te sjekira kao simbol Velike Majke. Odlučujući zaokret u repertoaru simbola događa se dolaskom Indoeuropljana, dok su kasniji prodori stepskih plemena, dolazak Kelta te utjecaji helenskoga svijeta i Italije u vrijeme željeznoga doba nizom novih značajnih simbola tek obogatili postojeći repertoar, pritom ga ne mijenjajući. Iliri će s vremenom prihvatiti mnoge religiozne simbole okupatora, ali i istovremeno ljubomorno čuvati vlastite pa će tako mnogi ilirski simboli u vjerovanjima kasnijih naroda nadživjeti i samo Rimsko carstvo. | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 07:09 | |
| Zahvaljujući usporedbama što se pojavljuju u okolnim civilizacijama, povjesničari su dešifrirali pojedine simbole i smjestili ih unutar ilirskoga simboličkog sustava. Analiza mnogobrojnih simbola iz ilirskih nekropola i naselja dovodi do zaključka da je glavni objekt kulta Ilira u prapovijesno doba bilo Sunce. O velikoj raširenosti toga kulta svjedoče mnogi simboli pronađeni na raznim predmetima: koncentrični krugovi, svastika, spiralni ornament, privjesci u obliku konja, likovi u obliku zmija, ptica selica, itd. Svaki simbol otkriva neku od pojedinosti vrlo kompleksnoga solarnog kulta kod Ilira. Svastika simbolizira Sunce u pokretu, Sunčeva lađa, čest je prikaz kod Liburna, nosi Sunčev disk po nebeskom svodu; zmija je simbol plodnosti, čuvarica kućnog ognjišta, a mnogim je elementima povezana sa solarnim kultom; jelen je, kao žrtvena životinja, simbol Sunca, a javlja se i konj koji vuče kolica. Ovo posljednje nas podsjeća na konje koji vuku Faetonova kola po nebeskom svodu. Kult Sunca je najizraženiji bio u sjevernim ilirskim krajevima, dok je u južnim krajevima dominirao kult zmije koja, kao životinja – totem ilirskoga roda, ima središnju ulogu u mitološkome i religijskome sustavu južnih Ilira. I sam je naziv Ilira povezan sa zmijom. Naime, prema starogrčkoj legendi koju je zapisao Apolodor, Illyrios, rodonačelnik ilirskog roda, sin je Feničanina Kadma i njegove žene Harmonije. Po nalogu svoga oca Agenora, kralja Feničana, Kadmo je morao poći u potragu za svojom sestrom Europom koju je zgrabio Zeus. Nakon mnogih lutanja, ne usudiši se vratiti kući neobavljena posla, zaustavio se u Beociji u Grčkoj i osnovao grad Tebu. Oženivši se Harmonijom, kćerkom boga rata Aresa i boginje Afrodite, ode Kadmo, po nalogu proročišta, među ilirske Enhelejce i postade njihov kralj. Tu mu se rodi sin Illyrios po kojemu su Iliri dobili ime. U starosti su se Kadmo i Harmonija pretvorili u zmije i u tom obliku nastavili živjeti na Elizejskim poljanama – kratak je to sadržaj legende koja u grčku mitologiju uvodi i Ilire. U legendi o Kadmu piše i da je Illyriosa po rođenju obavila zmija i tako mu prenijela svoje magične moći. Mnogi su filolozi također nastojali dokazati povezanost imena Ilira sa zmijom. Prvi je to učinio O. Grrupe, da bi Slovenac Karel Oštir kasnije pronašao poveznicu, i to kod indoeuropskih Hetita, u nazivu Illurjanke, velike mitske zmije. Prikaz zmije se može vidjeti na raznim narukvicama, ogrlicama, fibulama, itd. Takvi su prikazi već od 5. st. pr. Kr. osobito česti u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Albaniji. Zmija se pojavljuje kao čuvarica kućnog ognjišta, čuvarica groba, simbol plodnosti, htoničko božanstvo, apotropejska životinja, totem, demon voda, itd. Kao simbol južnih Ilira, zmija će odolijevati nedaćama koje će zadesiti Ilire zadesiti te, zajedno s njima, nadživjeti nekoliko stoljeća dug proces romanizacije, kao i mnoge povijesne i kulturne promjene. Kršćanstvo će pokušati iskorijeniti taj ilirski simbol, ali to mu nikada neće uspjeti u potpunosti. Pojava kulta zmije samo u južnim krajevima navodi nas da razlikujemo dva jasno definirana religiozna kompleksa –južni kompleks kulta zmije s raznovrsnim manifestacijama te sjeverni kompleks kulta Sunca. Veliku skupinu čine simboli koji govore o praznovjerju Ilira. Oni su, naime, kao amulete oko vrata vješali mnoge predmete a sreću, kao i predmete slična djelovanja. Zadaća amuleta bila je štititi vlasnika od neprijatelja, zlog pogleda, i sl. Spomenuti amuleti i simboli nisu bili dovoljni da čovjeka zaštite od raznih opasnosti, a zasigurno nisu nudili ni odgovore na mnoga pitanja koja su se odnosila na opstojnost i smisao života. To je bila zadaća moćnijih zaštitnika – antropomorfnih bogova koji su mogli razumjeti probleme Ilira i kojima su se mogli moliti te obraćati za pomoć. O Ilirskim bogovima znamo tek ono što su nam oni sami ostavili nakon što su pali pod Rimsku vlast, iz vremena kada su, po uzoru na Rimljane, svojim bogovima podizali spomenike na kojima se po prvi puta pojavljuju originalna imena ilirskih bogova. Iliri će i pod Rimljanima nastaviti sa štovanjem vlastitih bogova, a prihvatit će i one rimske bogove koji su po svojim atributima slični ili jednaki njihovima. Tako se u natpisima često mogu pročitati imena ilirskih bogova s imenima odgovarajućih rimskih bogova. Nerijetko će rimsko ime potpuno istisnuti ilirsko, no pažljiva analiza natpisa i ikonografskih prikaza tih božanstava pokazuje da se pod rimskim imenom krije ilirsko božanstvo koje, osim imena, nema ništa rimskoga u sebi. Prva stvar koja se uočava pri razmatranju iliskih božanstva jest činjenica da se pojedina imena pojavljuju samo u određenom prostoru. Tako se, na primjer, u Istri pojavljuje niz imena božanstava koja nećemo susresti na drugim prostorima: božica Fia, Melesocus, Boria, Iria, i drugi. Već na teritoriju Liburna pronalazimo druga imena pa tako i Anzoticu koja se podudara s rimskom božicom Venerom, Icu kojoj je, u blizini izvora koji se i danas po njoj zove Ika, podignut spomenik u Flanoni (Plomin), Iutossicu, Latru, Sentonu, itd. Na području Japoda najznačajnije je božanstvo bio Bindus, čije je svetište otkriveno kod rječice Privilice kod Bihaća. U natpisima ga se oslovljava kao zaštitnika izvora i voda, po čemu bi bio najbliži Neptunu, rimskome bogu mora i izvora. Zaštitnik izvora bio je i ilirski bog Vidsus koji se u natpisima spominje s pratiljom Thanom. U blizini Topuskog otkrivene su četiri zavjetne are posvećene upravo njima. U Topuskom su otkriveni i ostaci hrama Silvanu, rimskome bogu šuma. Po atributima, Vidasus i Silvan jednaki su bogovi. Sukladno tome, Thana bi mogla biti izjednačena s rimskom Dianom koja je boginja lova, divljači i prirode. Pretpostavlja se da je ovaj božanski par u ilirskoj hijerarhiji bogova imao vrlo važno, a možda i najvažnie, mjesto, a možda i najvažnije u ilirskoj hiararhiji bogova. Na njihovu važnost upućuju i brojni spomenici, posebno na području Dalmata, podignuti u čast Silvanu, Diani i njenih nimfa. Na slikama i Silvan i Vidasus imaju siringu, vrlo rasprostranjen instrument sastavljen od pet, šest ili sedam cijevi. Kako su Iliri voljeli uživati u alkoholu, imali su i boga vina koji je atributima sličan grčkom bogu Dionisu. Leksikograf Hezikije spominje boga Dualosa koji se veže uz vino i pijanstvo, a kojega nalazimo kod Peonaca, dok ga je suvremena filologija povezala s albanskom riječi „dej“ (pijan) i gotskom „dwals“ (luđak). Ove dvije riječi nastele su iz istoga korijena kao i ime Dualos. Natpisi u Bosni i Hercegovini spominju i nekoliko domaćih božanstava, no nekima od njih ne znamo ni imena jer su sačuvana samo rimska nazivlja. Jedan je od njih i Armatus, božanstvo koje ne postoji u Rimskom panteonu, i koje je, ako je suditi po pronađenim žrtvenicima, najvjerojatnije bio lokalni bog rata. Slično je i s Liberom koji je vrlo sličan Silvanu ili Terminusom koji je, kako mu i samo ime kaže, najvjerojatnije bio zaštitnikom međa. Na žrtveniku iz Ilidže kraj Sarajeva možemo iščitati ime boga Tadenusa koji je bio identificiran s rimskim bogom Apolonom. Natpis potječe iz 3. stoljeća poslije Krista te se smatra da on nije ilirskoga, već tračkoga podrijetla jer u to doba na tlu Ilira susrećemo mnoštvo rimskih, orijentalnih i drugih bogova. Od ilirskih bogova treba spomenuti i Medarusa koji na ilirskome tlu i nije ostavio nekog traga. No, njegovo je postojanje nam posvjedočeno u Lambesiju, u Numidiji – u tamošnjem je hramu, naime, jedan Ilir u sklopu Rimske vojske, podigao dva natpisa o njemu. Stručnjaci koji su pokušali rekonstruirati lik Medarusa i njegove atribute pošli su od pretpostavke da su natpisi podignuti u hramu boga Eskulapa (vrlo poštovanoga u Iliriku) i od etimologije samog imena Medarus. Zaključak je dvojak: dok jedni smatraju da se radi o bogu liječništva, drugi su skloniji teoriji da je Medarus bog rata, što potkrepljuju opisom što ga nalazimo u natpisu. Treba spomenuti i bogove Dracona i Draccena koji predstavljaju ostatke staroga kulta zmija. Natpis je otkriven u mjestu Sopot blizu Titovog Velesa. tj. na području na kojemu je u prapovijesno doba kult zmija bio vrlo jak. U ovim natpisima nije teško uočiti domaći božanski zmijski par. Natpisi iz rimskoga doba donose još niz drugih ilirskih bogova -nekima od njih znamo tek ime, dok se o drugima mogu skupiti neznatne informacije identifikacijom sa srodnim rimskim bogovima, što nikako nije dostatno za utvrditi predstavlja li određeni bog ostatak iz predrimskoga razdoblja. Teže je ustanoviti što je u ilirskim božanstvima, koje pokušavamo rekonstruirati po atributima iz rimskoga doba, izvorno ilirsko, a što je njihovom izvornom identitetu dodala višestoljetna romanizacija -niti su antički pisci mnogo pisali o vjerovanjima Ilira, niti su Iliri imali pismo koje bi nam omogućilo više saznanjai o njihovim vjerovanjima, mitovima i legendama. Ilirska će nam mitologija vjerojatno zauvijek ostati nepoznanicom. | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: MITOVI Ned Avg 14 2011, 07:10 | |
| EGIPATSKA MITOLOGIJA
Drevni Egipat bio je teokratska država u kojoj je vladar, faraon, smatran božanstvom. Egipatski se faraon uvelike razlikovao od drugih vladara toga razdoblja. Primjerice, sumerski vladari bili su tek božji namjesnici na području čiji je pravi “vlasnik” ipak božanstvo, dok je egipatski faraon hodajući bog na zemlji. Tisućljetna egipatska civilizacija iznjedrila je bogati religijski sustav. On je, u prvom redu, odraz simboličnog izražavanja mitološkoga doživljaja svijeta iz kojega se razvio snažan konzervativan i hijerarhijski etičko-zakonodavni sustav te fascinantna materijalna dimenzija koja je u uskoj vezi s bogoštovljem te iznimno važnom pripremom za život poslije smrti.
Neter, egipatska riječ za boga, označuje sva metafizička bića koja izravno sudjeluju u manifestaciji svijeta fenomena. Egipatska božanstva simbolični su prikazi pojava i prirodnih zakona. Moguće je govoriti o tri tipa bogova, ovisno o načinu na koji se prikazuju. To su: bogovi ljudskog obličja, životinjskog obličja i bogovi koji su kombinacija čovjeka i životinje. U drugu kategoriju spadaju i božanstva koja se prikazuju kao kombinacija više različitih životinja. Kada, pak, govorimo o ljudsko-životinjskoj inačici, uvijek je riječ o životinjskoj glavi na ljudskom tijelu. Potpuno životinjski izgled značajka je lokalnih demona koji su najčešće zaštitničkog tipa. Jedini živi čovjek koji zaslužuje atribut neter je faraon, s ulogom posrednika između svijeta bogova i ljudi. U jednom egipatskom zapisu spominje se mit prema kojemu su faraoni Staroga Kraljevstva izravni sinovi sunčevoga boga Raa.
Kontakt s bogom ostvaruje se ritualima, a sastoji se iz propisanih radnji i izričaja. Imena božanstava samo su vanjski nazivi, dok se prava imena bogova, tajnovite magijske formule kojima se priziva snaga bogova, ne izgovaraju u svakodnevnom životu. Spomenuto se može naslutiti iz nekih zapisa u kojima se nabrajaju epiteti određenoga božanstva, a za kojima slijedi formula: “Ja te znam, i znam tvoje ime”.
Mnoštvo je različitih rituala u svrhu veličanja bogova, dodira s mrtvima, proročanstava, oživljavanja božanskih sila idolima. Naime, vjerovalo se da božanska sila ne boravi u nekom objektu sama po sebi, već je to potrebno osigurati određenim tretmanom svetišta i objekata putem “čarobnih” formula- molitava.
Kada govorimo o egipatskoj religiji, zapravo govorimo o različitim razinama pristupa religiji. Najniža je bila pučka razina s razvijenim tradicionalnim folklorom, ritualima, svetim mjestima i obredima. Drugi, nešto kompleksniji, oblik religije bio je dostupan znatnom sloju obrazovanih Egipćana koji su, poznavajući vjersku literaturu, izučavali etiku i bogoštovlje. Treća i najviša razina, štovanje boga kao apstrakcije, bila je pristupačna tek visokoškolovanim teolozima. Među tom duhovnom elitom bilo je rašireno učenje o emanacijama (označava ono što istječe iz Boga, sve potječe iz toga najvišeg bića koji se u procesu emanacije ne mijenja; spontano nastajanje različitih nižih bića iz jednog vrhovnog prabića) i kozmogoniji (nauka o razvoju svemira).
Istok i zapad simbolično su povezivani s kraljevstvom živih i mrtvih. Zapad je svijet s one granice spoznajnoga u kojem kraljuje pravedni mitološki bog-vladar Oziris. U korijenima egipatskoga svjetonazora nalazi se odnos dvojnosti, odnosno dualnosti. Primjerice, Sunce je simbol vječnosti i besmrtnosti, ali ono svake noći umire i svakog se jutra ponovno rađa, krokodil je simbol pohlepe i zla, ali i bog koji donosi poplavu i plodnost. Gotovo da nema niti jednoga pojma, niti jednog izraza, koji je za stare Egipćane bio jednoznačan ili bez religiozne simbolike. Riječ je tu o stalnoj metamorfozi ili mijeni u kojoj se suprotnosti dinamično isprepliću.
Oziris je jedan od najvažnijih i najcjenjenijih bogova Egipta. Prikazuje se u obliku ljudske mumije sa znakovima faraonske moći: magičnim štapom hekom i flagelumom s tri rese. Na glavi nosi bijelu krunu Gornjeg Egipta. Odjeća mu je bijela, što je simbol nemanifestiranog duha, a lice mu se ponekad prikazuje zelenim jer je i simbolom plodnosti. Naziva se i kraljem Amentija (staroegipatska riječ za zapad), svijeta mrtvih kojega je iščekivao svaki umrli Egipćanin. Simbol je besmrtnosti duše.
Izida je Ozirisova sestra i žena, gospodarica magije i raznih vještina, majka Horusa koji se utjelovljuje u faraonu. Prikazuje se kao žena odjevena u usku šarenu haljinu na kojoj prevladava crvena boja ili kao djevica majka koja na grudima hrani maloga Horusa, što je vjerojatno utjecalo na kasnije kršćanske prikaze djevice Marije i Isusa. U svim se hramovima i ritualima povezuje s Ozirisovim kultom.
Sin Ozirisa i Izide zove se Horus. On je solarni bog i heroj prikazivan u obliku sokola ili čovjeka s glavom sokola. Ratnik je i nositelj brojnih epiteta poput “osvetnik svoga oca”, “šarenoperi”, “krilato Sunce”, itd. Ozirisov je nasljednik na zemaljskome prijestolju u liku faraona.
Seth je Ozirisov brat koji se u mitu o Ozirisu prikazuju zlim – on je ubojica Ozirisa koji pokušava preuzeti prijestolje, zbog čega mu se osvetnički suprotstavlja Ozirisov sin Horus. Seth se često prikazuje kao čovjek s glavom neindetificirane životinje. Po Plutarhu, simbolizira sunce u njegovoj razornoj snazi te neplodnost pustinje i mora.
Neftis je Božica vrlo slična Izidi. Sethova je supruga, ali zajedno s Izidom oplakuje Ozirisovu smrt. Uvijek se prikazuje u paru s Izidom, u ženskom ili ptičjem obličju.
Anubis se obično prikazuje kao čovjek s glavom šakala ili kao šakal s vrpcom i štapom u svojoj šapi. Koža mu je crne boje, boje koju su Egipćani povezivali sa smrti, noći i obnavljanjem. U zagrobnim slikarijama prikazan je kako stoji nad mumijama, čuvajući im tjelesa, ili kao stražar na vrhu grobnice. Kasnije se, s povećanjem popularnosti legende o Ozirisu, Anubisu daje manji značaj te se navodi kako mu je Oziris, po smrti, bio predan kao dar.
Ra (kasnije Amon- Ra) je bio bog Sunca sa “sjedištem” u Heliopolisu, odnosno “Sunčanom gradu”, gdje je smješten i njegov hram. Kasnije je Ra asimiliran u Horusa, a povezivao se sa sokolom. Ra je bio bog egipatskog monoteizma za vrijeme kojega su sva ostala božanstva bila smatrana tek manifestacijama i djelićima Jednoga..
Hathor je božica koja personificira Mliječni put, našu galaksiju na koju se gledalo kao na mlijeko koje teče iz kravljega vimena. Mliječni se put smatrao putem u raj, nebeskim Nilom koji daje život zvijezdama. Hathor je bila smatrana zaštitnicom pustinjskih područja i prikazivana kao (sveta) krava s krunom na glavi. Simbolom je plodnosti.
Tot je bio božanstvo koje se smatralo srcem i jezikom boga Ra, a obično je prikazivan kao čovjek s glavom ibisa (vrsta ptice). Pridavala mu se uloga suca u borbi Dobra i Zla. U mitu o Ozirisu tvrdi se da je on bio zaslužan za Izidino uskrsnuće Ozirisa te mu se pripisuje stvaranje kalendara sa 365 dana u godini. Također, smatra se zaštitnikom pisara koji su u egipatskome društvu i inače bili visoka ugleda.
Egipatska je kultura, kao i sve ostale, bila pod velikim utjecajem religija, a može se ustvrditi da su gotovo bili “opsjednuti” zagrobnim životom, gotovo kao da su se još za života pripremali za smrt. Sve nam je ovo poznato na temelju nalaza iz njihovih grobnica. Prva asocijacija na riječ EGIPAT često je piramidalna grobnica koja je služila kao počivalište faraona, a koja danas, osim turističke atrakcije i potpirivanja teorija o izvanzemaljcima (tvrdoglavo europocentrički poričući sposobnost neeuropskih kultura za velika dostignuća) služi i kao glavni, često i jedini, izvor informacija o egipatskoj religiji, odnosno mitologiji.
Piramida se, kao oblik građevine, razvila iz prizemne pravokutne grobnice mastabe (arap. mastaba= klupa). Zidovi i stropovi prostorija piramida prekriveni su molitvama i uputama pokojniku za drugi svijet napisanim hijeroglifima. Ti tekstovi, tzv. tekstovi piramida, prvi su oblici egipatske književnosti, a kraljevom smrću piramida postaje njegov dom na drugom svijetu.
U vrijeme dok su Europljani još uvijek bili na primitivnim razinama, Egipćani se odlikuju izuzetnom civiliziranošću i dubokom religioznošću. Mnogo toga sugerira da su gradili piramide više kako bi afirmirali svoja vjerska uvjerenja, nego da bi slavili mrtve faraone, koliko god moćni oni bili. Također, bili su to rezervirani ljudi koji su dosljedno čuvali tajne svoje vjere, što se mora poštivati. No, s druge strane, uslijed urođene ljudske znatiželje i pohlepe, tužno je da većina znanja o toj kulturi proizlazi iz oskvrnjivanja počivališta najmoćnijih pojedinaca toga vremena, kako bi se potom poricala sposobnost postizanja takvih dostignuća jednoj drevnoj kulturi (barem sposobnost da bez pomoći izvanzemaljaca dostignu visoku civilizacijsku razinu).
IRSKA MITOLOGIJA
Leprechaun- U irskoj je mitologiji I folkloru leprechaun vrsta vilinskoga bića (faerie) koja nastanjuje Irsku. Kao i ostala vilinska bića, povezuje se s narodom Tuatha Dé Danann, o kojima više u daljem tekstu. Leprechaune se može naći na sjeveru Irske, u mjestu Carnlough gdje ih, kako legenda kaže, svakoga prvoga kolovoza lokalno stanovništvo lovi i tjera da piju viski dok ne natjeraju zimu da se povuče.
Leprechaun se obično prikazuje u obliku starijega muškarca odjevenoga u zeleno odijelo. Leprechauni uživaju u nepodopštinama, često gađajući djecu kamenjem i jašući na psima lutalicama. Po zanimanju su najčešće postolari, a kaže se da su vrlo bogati te da svoje blago zakopavaju tijekom rata. Tipična obitelj leprechauna ima između dva i devet članova koje se od malih nogu (pet godina) svakodnevno poji viskijem.
Prema legendi, dokle god leprechauna imate na oku, on ne može pobjeći, ali čim skrenete pogled s njega, makar i na djelić sekunde, leprechaun će nestati. Najbolji način da se spriječi njegovo nestajanje je napiti ga viskijem koji mu uvelike umanjuje sposobnost nestajanja.
Leprechauni se vrlo rijetko pojavljuju u pričama koje se bave baš njima kao glavnim likovima. Baš naprotiv, leprechaun je uglavnom tek sporedni lik u priči o ljudskom junaku. U većini priča prikazuje ih se ili kao manje-više bezopasna stvorenja, ili kao stvorenja prgave naravi koja uživaju u nepodopštinama. U oba slučaja smatra ih se bićima koja su iznimno bogata i skrivaju svoje zlato na tajnim lokacijama, najčešće u ćupovima zakopanim na kraju duge.
Clurichaun- (“Kloo’-ra-kahn”) je vrsta vilinskog bića koje nalikuje leprechaunu u tolikoj mjeri da neki čak opisuju clurichaune kao “noćni tip” leprechauna. Za razliku od svojih, u zeleno odjevenih, rođaka koji samo ponekad vole popiti, clurichauni su vječito pijani. Također su i vječno namrgođeni i grubi prema drugima. Kaže se da će vam, ako ste dobri prema njima, štiti vinski podrum, ali ako ih maltretirate, velike su šanse da će vam se vino iznenada ukiseliti. Također se vjeruje da je clurichaunima najdraže od svega naići na pijanca kako leži u jarku nad kojim onda izvode razne nepodopštine -kakve točno, ne želim znati.
Far Darrig- još jedna vrsta vilinskoga bića nalik leprechaunu. Tradicionalno ih se prikazuje odjevene u crveni kaput i crvenu kapu. Legende kažu da su far darrigove nepodopštine, za razliku od onih njegova rođaka, vrlo okrutne.
Dullahan- jedno od najspektakularnijih stvorenja među irskim vilinskim bićima. Vjeruje se da dullahan tijekom određenih irskih festivala prolazi krajem u oblličju konjanika u crnom. Dullahan se prikazuje kao bezglavi konjanik koji glavu nosi ili na sedlu, ili je drži u desnoj ruci (po uzoru na ovo stvorenje nastao je i bezglavi konjanik iz američke legende o Ichabodu Craneu koja je obrađena u Burtonovu filmu “Sleepy Hollow”). Sama glava izgleda kao da je načinjena od tijesta ili pljesnjiva sira, glatke je površine s odvratnim smiješkom i sitnim crnim očima. Čitava glava svijetli i dullahanu ponekad služi za osvjetljavanje puta. Na svakom mjestu na kojem se dullahan zaustavi – jedan smrtnik umre.
Dullahan posjeduje natprirodni vid, njegova glava može vidjeti preko čitave zemlje, čak i u najcrnjoj noći pa tako vidjeti i kuću osobe na samrti, ma gdje bila. Ljudi koji vide dullahana često oslijepe na jedno oko.
Dullahan jaše na crnom pastuhu, a kao bič koristi ljudsku kralježnicu. No, u nekim se krajevima Irske dullahan pojavljuje kao kočijaš na crnoj kočiji koju vuče šest crnih konja. Kočija se kreće takvom brzinom da se okolno grmlje zna zapaliti, a sve se gradske vratnice otvaraju pred kočijom, bez obzira na to koliko dobro bile zakračunate.
Dullahanova glava smije progovoriti samo jednom tijekom svakoga putovanja, a i tada može reći samo ime osobe čiju smrt navješćuje. Dullahana se smatra utjelovljenjem drevnoga keltskog boga Crom Dubha koji je svake godine zahtijevao ljudske žrtve kako bi žetva uspjela.
Pooka- Nijednoga se vilinskoga bića Irci ne boje toliko koliko se boje pooke. Pooka se kreće zemljom po mraku i može preuzeti nekoliko različitih obličja. Najčešće se pojavljuje u obliku vitkoga crnog konja sa sumporno žutim očima i dugom grivom koji ruši ograde, plaši stoku i uništava usjeve.
Drugi pojavni oblici uključuju maloga, deformiranoga goblina, visokoga, krupnoga i iznimno dlakavog humanoida ili crnu kozu. Sama pojava pooke može natjerati kokoši da prestanu nesti jaja, a krave da prestanu davati mlijeko. U nekim dijelovima Irske ratari često ostavljaju jedan red žita nepokošenim. Taj se red naziva “pookin udio” i proizlazi iz vjerovanja da, ako mu se ostavi jedan red žita kao mito, pooka neće terorizirati ratara i njegovu obitelj.
Changeling- Nakon leprechauna, najpoznatiji dio irske mitologije su “zamijenjena djeca”. Prema legendi, vlinska bića imaju problema s rađanjem potomstva – potomci koji se ne rode mrtvi budu užasno deformirani. Odrasla vilinska bića smatraju ih odbojnima i ne žele ih zadržati. Zbog toga će često pokušati zamijeniti svoju deformiranu djecu sa zdravom ljudskom. Najčešća su meta djeca koja nisu krštena ili ona kojoj se obitelj pretjerano divi. Osim vlastite deformirane djece, odrasle će vile ponekad na mjestu otetoga ljudskog djeteta ostaviti komad drveta koji zbog magije nalikuje djetetu ili čak senilnu odraslu vilu.
Vilinsko “zamijenjeno dijete” nikada nije zadovoljno, osim kada nekakva nesreća ne zadesi nekog od ukućana. Većinu vremena “dijete” plače i vrišti, oči su mu vrlo tamne, a koža obično žuta i na dodir poput pergamenta. Nakon samo dva tjedna, “dijete” već ima sve zube, tanke noge i deformirane ruke prekrivene svijetlom dlakom.
“Dijete” donosi nesreću domaćinstvu u kojem je podmetnuto i uvijek je gladno, a jedina vrlina mu je nadarenost za glazbu pa zamijenjena djeca često pokazuju talent za glazbu koji ljudsko biće nikada ne bi moglo dostići. Ova stvorenja ne žive dugo, rijetko dožive desetu godinu. Većina ih se smežura i umre u prve tri godine života među ljudima. I odrasli ljudi također mogu biti “zamijenjeni”, a vilinski dvojnik je gotovo uvijek arogantan i bezobziran prema obitelji i prijateljima.
Ako ukućani uspiju otjerati “dijete” iz kuće, njihovo pravo dijete nit će im vraćeno neozlijeđeno, a najbolje tehnike za to su vatra, vrućina ili natjerati “dijete” da otkrije svoju pravu dob.
Grogoch- Nalikuju malim ljudima, prekriveni su gustom crvenom dlakom, ne nose odjeću, ali su mjestimice prekriveni grančicama i lišćem. Prema legendi, ne postoje ženke grogocha. U potpunosti su otporni na vrućinu i hladnoću, a najčešće obitavaju u špiljama ili udubinama u stijeni.
Grogoch može postati nevidljiv te će tek određenim osobama u koje ima povjerenja dopustiti da ga vide. Ponekad se veže za pojedince i pomaže im pri sijanju i žetvi ili u kućanskim poslovima, a pritom je jedina naknada koju traži tek – vrč vrhnja. Prema pričama, postane li njegovo pomaganje u kućanskim poslovima samim ukućanima naporno, sve što trebaju učiniti je pozvati svećenika. Grogoch se, kao i većina drugih vilinskih bića, smrtno boji svećenika i odmah će pobjeći iz kuće u koju uđe svećenik.
Banshee- žensko vilinsko biće koje se pojavljuje u tri obličja: privlačne mlade žene, starije gospođe ili smežurane babe. Ova tri obličja predstavljaju trostruki aspekt keltske božice rata i smrti (Badhbh, Macha i Mor-Rioghain). Banshee obično nosi sivi ogrtač s kapuljačom ili posmrtni pokrov, a ponekad je odjevena kao pralja koja pere krvlju umrljanu odjeću osobe čiju smrt najavljuje. Noću svojim prodornim krikom najavljuje smrt članova obitelji O’Neill, O’Brien, O’Connor, O’Grady i Kavanagh.
Merrow- Riječ merrow dolazi od irskih riječi muir (more) i oigh (djeva) i odnosi se na ženke ove vrste. Mužjaci se viđaju rijetko, a često ih se opisuje kao iznimno ružne, prekrivene krljušti, sa svinjskim crtama lica i dugim oštrim zubima. S druge strane, ženke su iznimno lijepe i, što se tiče veza s smrtnicima, promiskuitetne.
Stopala su im ravna, a između prstiju na rukama imaju plivaće kožice. Nose posebnu odjeću koja im pomaže da putuju kroz morske struje: ili malu crvenu kapu s perjem, ili ogrtač od tuljana. Kako bi izašla na kopno, merrow mora skinuti kaput. Svaki smrtnik koji je u tom trenutku pronađe dobiva potpunu kontrolu nad merrow koja se ne može vratiti u more sve dok ne dobije kaput natrag. Na ovaj način ribari često pokušavaju navesti merrow da se uda za njih jer se smatra da je ova vrsta iznimno bogata zbog blaga s potonulih brodova koje im je čest plijen.
Ovo su samo neka od desetaka vilinskih bića koja nastanjuju irsku mitologiju. Detaljan opis svakog od njih zauzeo bi mnogo više prostora od onoga što mi je na raspolaganju pa prelazim na mitološki narod koji je u neposrednoj vezi s gore navedenim bićima, posebno leprechaunima.
Tuatha Dé Danann (djeca božice Danu) Smatra se da Tuatha De potiču od pretkršćanskih bogova Irske, a kršćanski su ih prepisivači legendi sveli na povijesne kraljeve i junake. Tuatha De dolaze u Irsku iz četiri grada u kojima su stekli okultne vještine i sposobnosti. Faliasa, Goriasa, Muriasa i Finiasa. Priča kaže da su u Irsku stigli na tamnim oblacima, iako kasnije verzije, umjesto crnih oblaka, spominju dim brodova koje su Tuatha De spalili kako bi spriječili vlastito povlačenje, odlučni da ili osvoje Irsku, ili izginu.
Prema legendi, Tuatha De su posjedovali četiri velika blaga: 1)Dagdin kotao – pripadao je bogu Dagdi i, prema legendi, mogao je nahraniti čitavu vojsku 2)Mač Svjetla – mogao je presjeći protivnike na pola i nije bilo načina da se izbjegne njegov udarac jednom kada ga se izvuče iz toka; ovaj je mač koristio Nuada 3)Lughovo koplje – goruće koplje koje se moralo držati u vodi u Dagdinom kotlu 4)Falov kamen – kamen koji bi se oglasio urlikom kada bi istinski kralj Irske stao na njega
Prvi kralj Tuatha De bio je Nuada, znan i kao Airgetlám (“Srebrna ruka”). Nuada je vodio svoj narod u rat protiv prethodnih stanovnika Irske, naroda Fir Bolg. U posljednjoj bitci s pripadnicima Fir Bolga Nuada je izgubio ruku boreći se protiv Srenga, vođe Fir Bolga. Iako su bili brojčano nadjačani, Sreng i njegovih tristo ratnika zakleli su se da će se boriti do posljednjega čovjeka (hmm, gdje sam to već čuo). Nuada i Tuatha De smatrali su ih preplemenitim ratnicima da bi dopustili da budu istrijebljeni te su im ponudili da zadrže petinu Irske, a u zamjenu za primirje. Nuada je pak izgubio pravo na prijestolje čim je izgubio ruku jer drevna tradicija Tuatha De nalaže da na prijestolju bude kralj koji je tjelesno potpun.
Tako je kraljem Tuatha De postao Bres koji je bio polu-Fomorijac. Fomorijci su bili rasa divova pa je kralj Bres tjerao Tuatha De da plaćaju poveći danak Fomorijcima. Što se tiče samih Fomorijaca, postoje oprečne legende o njihovom izgledu: prema jednoj su bili potpuno jednaki ljudima, samo veći, prema drugoj su imali tijelo čovjeka i glavu koze, dok treća kaže da su bili golema jednooka, jednonoga i jednoruka čudovišta.
Cijelo je to vrijeme Nuada želio osloboditi svoj narod Bresove tiranije i povratiti prijestolje. Sedam godina kasnije, bogovi Dian Cecht i Creidhne zamijenili su Nuadinu odsječenu ruku srebrnom i Nuada je ponovno mogao postati kraljem.
Mala digresija o Dianu Cechtu: on je bio bog iscjelitelja i blagoslovio je izvor zvan Slane pa je svaki Tuatha De ratnik koji bi se kupao u njemu bio trenutno izliječen od svih bolesti i ozlijeda –osim, naravno, dekapitacije. Dian Cecht je imao sina zvanog Miach. Miach je godinama kasnije zamijenio Nuadinu srebrnu ruku novom, ovoga puta načinjenom od krvi i mesa. Njegov ga je otac zatim ubio iz čiste profesionalne ljubomore. Ako se može izvući ikakva pouka, onda je to da, ako ste bog, nikada ne pokušavajte biti bolji od vlastita oca.
Nuada je s prijestolja zbacio Bresa te oko sebe počeo okupljati najbolje i najvještije ratnike. S vremenom ih se nakupilo toliko da su stražari ispred Nuadina dvorca dobili naredbe da ne puštaju više ratnika da pristupe Nuadinoj vojsci, osim ako se ne radi o zaista iznimnim borcima.
Lugh je bio unuk Balora, fomorijskoga ratnika, koji je svoj izgled naslijedio od majke koja je bila ljudska žena. Balor ga je pokušao ubiti u djetinjstvu jer je saznao za proročanstvo prema kojem će ga ubiti vlastiti unuk. Lugh je uspio pobjeći i godinama kasnije odlučio se pridružiti Nuadinoj vojsci. Iako je bio ne samo ratnik, već i kovač, pjevač, harfist, povjesničar i čarobnjak, stražari su ga pustili u Nuadin dvorac tek kada je pitao imaju li nekoga tko je SVE to.
Nuada je potom poveo Tuatha De u rat protiv Bresa koji je u napad poveo Fomorijce i njihovog najvećeg ratnika Balora. U ratu koji je trajao dvadeset godina cilj Bresa i Fomorijaca bio je ponovno osvojiti Tuatha De.
Sam Balor bio je najveći fomorijski ratnik, toliko moćan da je i samim pogledom mogao ubiti ljude. Ovakvu su ulogu Fomorijci namijenili Baloru: Balor je preko oka nosio čelični vizir koji je sprečavao da ubija svoje suborce. U borbi bi Balor bio doveden pred neprijateljsku vojsku i vizir bi bio podignut, izlažući neprijatelje smrtonosnom pogledu. Na taj je način Balor ubio Nuadu i skoro porazio Tuatha De. Ali, jedan se mladi ratnik suprotstavio čudovišnom Fomorijcu u trenutku kada su Tuatha De bili spremni na predaju. Bio je to Lugh koji je jednim potezom porazio Balora. Pritom je, prema jednoj legendi, koristio koplje, dok druga kaže da se poslužio praćkom (hmm, mladić koji kamenom iz praćke porazi divovskog ratnika, to mi nekako poznato zvuči). U svakom slučaju, rezultat je jednak – toliko je jekao pogodio Balora u oko da je udarac probio lubanju i izbio mu oko na drugu stranu glave, izlažući Fomorijce njihovom vlastitom najjačem oružju. Fomorijci su se nakon toga predali i Lugh je postao kraljem Tuatha De.
Godinama kasnije, Lugh je dobio sina i nazvao ga Cuchulainn. Cuchulainn je postao ratnik kao i njegov otac, a u borbi je koristio koplje zvano Gae Bulg. Gae Bulg je bilo nazubljeno koplje koje je trgalo tijelo mete kada bi ga se pokušalo izvući.
Kao što to biva u legendama, Cuchulainn se zaljubio u prelijepu djevu, plemkinju Emer. Emerin otac Forgall nije bio oduševljen idejom da se njegova kćer uda za Cuchulainna i tražio je od njega da trenira za ratnika kod slavne ratnice Schathach, nadajući se da će rigorozni trening ubiti prosca njegove kćeri. Cuchulainn je otišao k Schathach, a Forgall je bezuspješno pokušao udati Emer u njegovom odsustvu –svaki je potencijalni prosac, čuvši da mu je suparnik Cuchulainn, odustao od prosidbe. Po svom je povratku Cuchulainn zatražio Emerinu ruku i Forgall nije mogao odbiti.
Ulsterom, gdje se Cuchulainn odlučio oženiti s Emer, u to je doba vladao Conchobar mac Nessa. Kralj je po tradiciji imao pravo provesti prvu braču noć s ženom svakoga od svojih podanika i tu je nastao problem, barem što se tiče kralja. Znao je, naime, da će, odustane li od svog prava u Cuchulainnovu slučaju, izgubiti autoritet pred podanicima. S druge strane, bojao se što će mu učiniti Cuchulainn obeščasti li mu suprugu. Ipak, rješenje se našlo: Conchobar je spavao s Emer u noći njene svadbe, ali je druid Cathbad, kraljev savjetnik, spavao između njih te time omogućio kralju da tehnikalijom sačuva i autoritet i živu glavu.
Rekao sam da Tuatha De imaju neposredne veze s vilinskim bićima opisanim u prvom dijelu teksta. Veza je sljedeća: narod Tuatha De izgubio je zemlju na isti način kao i narod Fir Bolg prije njih, porazom u ratu protiv osvajača iz strane zemlje. Tuatha De i Irsku napao je narod koji se nazivao Sinovi Mila (Milesians). Nakon dugotrajne borbe protiv osvajača, Tuatha De su poraženi te im je dat izbor: ili će biti istrijebljeni, ili će otići i nastaniti se u podzemlju. Bog Dagda poveo ih je u podzemlje gdje su se, prema jednoj verziji legende, pripadnici Tuatha De s vremenom pretvorili u vilinska bića. | |
| | | BREZA VIP
Seks : Datum upisa : 03.02.2013 Lokacija : Ne teko daleko..:) Raspoloženje : veselo
| Naslov: Re: MITOVI Sre Feb 13 2013, 15:40 | |
| Sunce i Mjesec
(Legenda naroda Snokualni)
U pradavna vremena dvije mlade djevojke ležale su u travi i promatrali noćno nebo. Ugledale su dvije zvijezde padalice koje su zaparala nebo. Bila su to dvojica ratnika sa Neba koja su se spustila na zemlju da nađu sebi nevjeste. Vidjevši mlade djevojke u travi, odlučiše da ih uzmu sa sobom i ožene se njima. Kad su djevojke zaspale, mladoženje su ih usnule prebacile na Nebo svome Zvezdanom narodu. Ujutro su ih uzeli za žene.
Djevojke su mirno živjele sa svojim muževima među Zvjezdanim narodom. Svaki dan išle su da kopaju korijenje za ručak. Muževi su ih upozorili da ne kopaju previše duboko jer mogu probuše rupu kroz koju će pasti na Zemlju.
Vrijeme je prolazilo, a mlade žene počele su da tuguju za svojim plemenom. Kopajući korijenje, slučajno su otvorile rupu kroz koju se vidjela Zemlja i odlučile da pobjegnu. U tajnosti su isplele dovoljno duge konopce od konoplje. Jednog jutra iskrala su se iz postelja svojih muževa i konopcima se spustile na Zemlju. Vratile su se svom narodu koji im se veoma obradovao.
Poslije nekoliko mjeseci obje mlade žene rodile su sinove. Dječaci su rasli zajedno kao braća. Dok su još bili bebe, majke su morale otići u šumu da sakupljaju bobice, a djecu su ostavile rođacima na čuvanje. Njihovo odsustvo iskoristili su njihovi zvjezdani muževi koji su iz osvete ukrali dječake i sakrili ih u duboku špilju. Po povratku kući, očajne majke plakale su i zapomagale iz sveg glasa. Njihov vapaj čuo je Soko koji je vidio kuda su očevi odveli djecu. Sažalio se na tugu majki, odletio je do pećine i vratio dječake. Od tada je cijelo pleme budno pazilo na djecu.
Godine su prolazile, djeca su porasla i postala nerazdvojni prijatelji. Kad su se zamomčio, jedan od njih odlučio je da potraži oca. Dugo je lutao nebom, ali nije našao ni traga od oca. Ljutit i razočaran, pretvorio se u Sunce i ostao na nebu. Njegov prijatelj osjećao se usamljeno, te je odlučio da mu se pridruži i pretvorio se u Mjesec. I danas ova dvojica hrabrih mladića svakodnevno zajedno kruže oko Zemlje.
| |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: MITOVI | |
| |
| | | | MITOVI | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Zadnje teme | » Михаило Микан ПеровићPet Okt 26 2018, 00:24 od jutarnja izmaglica» Ćaskanje u kafeu uz kaficu,čaj...Dobro jutro,dan,večePon Okt 08 2018, 01:14 od jutarnja izmaglica» Saveti,upozorenja....Čet Okt 04 2018, 00:18 od jutarnja izmaglica» ili-iliSre Okt 05 2016, 21:02 od jutarnja izmaglica» Ko je trenutno na forumuSre Okt 05 2016, 20:58 od jutarnja izmaglica» Sledeci post će napisati???Sre Okt 05 2016, 20:57 od jutarnja izmaglica» Sta vam je danas ulepsalo dan???Sub Sep 03 2016, 10:19 od crni labud » Šta radite sada dok kuckate ...Sub Sep 03 2016, 10:14 od crni labud » Sta ili ko vas je danas izbacio iz ravnoteze????Sub Sep 03 2016, 10:11 od crni labud » Kakvo je vreme danas kod vas????Sub Sep 03 2016, 10:10 od crni labud » Mesta koja me opuštajuSub Sep 03 2016, 07:24 od mackica » Danas želim.....Sub Sep 03 2016, 07:21 od mackica » Najlepši stihovi o ljubavi Sre Mar 23 2016, 08:23 od milanstzigic » Rekli su o ljubavi....Čet Jan 21 2016, 00:54 od jutarnja izmaglica» Zavrsava se na NOPet Nov 20 2015, 11:45 od Vitez |
Ko je trenutno na forumu | Imamo 5 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 5 Gosta
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 40 dana Ned Dec 11 2011, 01:54
|
Poslanici naj aktivniji meseca | |
|