MRZITE LI?????

BUDITE LJUDI

Nemojte ući s mržnjom.
Nemojte mržnju ostaviti ni pred vratima.
Dok je mržnja u vama, nemojte pogledati ni biljku ni pticu ni čovjeka.
Nemojte im prići.
Dok je mržnja u vama, nemojte reći nijednu riječ, nemojte sanjati nijedan san o biljci, o ptici, o čovjeku.
Nemojte ni o kamenu.
Nemojte se ni pomaknuti dok mržnja ne raspline, dok ne iščezne u vama.

Mržnja je ljubav skrutnuta, smrznuta u vama.
Nemojte biti brana blagosti i toplim vjetrovima – i njihovoj strpljivosti.

Nemojte tražiti opravdanja za mržnju.
Za nju nema opravdanja, kao što za ljubav nisu potrebna opravdanja.
I jedina istinska ljubav jest ona za koju nema opravdanja.

Budite ljudi i opravdajte život.
Jer život je povjerenje vama iskazano.


Mrzite li? Kako ispoljavate mržnju? Kako rješavate mržnju?

Ne mrzim nikog, jednostavno ne zelim to. Ne kazem da nema ljudi koji to bas zasluzuju, bar od mene, ali jednostavno vise volim da ih izbrisem iz zivota i vise ne razmisljam o njima, a ne da razvijam mrznju i kujem osvetu za ono sto su mi ucinili. Svako svoj krst nosi, i neka im sudi onaj odozgo, a ja svoj zivot zelim da provedem u sreci

[You must be registered and logged in to see this image.]

Da bi se mrzli treba izgubiti racio života, treba biti nekim povodom naučen svoje emocije usmeriti ka iraconalnoj potrebi mrziti
Da li se mržnja rađa sa detetovim rođenjem?

[You must be registered and logged in to see this image.]

Je li se to rodila mržnja ili ona nastaje kroz život koji pati to dete?

[You must be registered and logged in to see this image.]

Da li postajemo oruđa ne razumnog življenja, pohlepe, ideologija, politika?

Koliko je učešće naših roditelja u našoj mržnji prema bilo kome ili čemu?
Koliki je naš udio u takvim osećajima naše dece?

Pitam sebe i vas !!!

MRŽNJA

Mržnja je bolest. Za koju se i ne zna da li joj ima lijeka. Osvrnite se oko sebe: vidite li kako mržnja deformiše, čak i fizički, ljude. Gledam lica koja je mržnja izobličila – to je danak ružnom vremenu i mentalitetu.



[You must be registered and logged in to see this image.]


Ovih dana mogli smo u medijima vidjeti mnoštvo javnih opservacija o mržnji. Ali i mnogo – mržnje.

Nešto od toga je i – zanimljivo. Recimo, mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije izgovorio je tako skandalozne mrziteljske izjave, da je čak podigao sopstvene, i do sada vrlo visoko postavljene standarde u toj oblasti. I, dobar dio javnosti se bavi time. Ali, meni, moram priznati, u svemu tome ima nešto neobično.

Naime, kada neko koristi govor mržnje, javnost treba da reaguje. Ali, tu ne smije biti selektivnosti. Imali smo ranije još primjera kada političari, i to najuticajniji, koriste eksplicitni govor mržnje.

Ali, tada su izostajale ovako žestoke i unisone reakcije. Slažem se da promociju mržnje ne treba oprostiti ni mitropolitu. Posebno njemu: njegova religija, bar deklarativno, počiva na ljubavi. On je to odavno zaboravio.

Ali, slika zrelosti crnogorskog društva izgledala bi mnogo bolje kada bi ovdje bilo jasno da takvo što ne treba oprostiti nikome. Čak ni najvećem sinu svih naših naroda, narodnosti i interesnih grupa.

Kada Milo izgovara mržnju, tada je to strateška vizija, i kritika sramotnih i neostvarenih, a kada je izusti Amfilohije, onda je to – javni skandal. Bićemo normalno društvo kada oba ova slučaja budemo doživjeli na isti način – kao gadost koja zaslužuje javnu osudu. I prezir, naravno...

Drugim riječima – gospodo, više bih vam vjerovao povodom Amfilohija, da ste makar jednom iznenadili sebe (i sve druge), pa bili toliko hrabri da ukažete i na druge aktere govora mržnje.

Ovako nemam razloga da vjerujem da ste principijelni. Ovako samo izgleda da ste – poslušni. Jer, nisu baš svi zaboravili ono vrijeme kad su mitropolit i ex-premijer bili najveći mogući saveznici, i kao takvi, dijelili ne samo ljubavi, već i – mržnje.

Mržnja je jedna od najvećih tema u cjelokupnoj umjetnosti. Od samih početaka... Kod Homera i Eshila čitamo o mržnji Ahila i Agamemnona, kome je glave došla mržnja supruge Klitemnestre, koju je, opet, na onaj svijet poslala mržnja njenog sina Oresta, a ovo će helensko tragičko kolo poslužiti kao utemeljenje stava da – mržnja rađa mržnju.

Sofoklova tragička junakinja uzvikuje – Za ljubav ja sam rođena, a ne za mržnju... Preko mržnje Kapuletija i Montekija, Danteovog “paklenog” kataloga mržnje, pa sve do sličnih motiva kod Stendala, Dostojevskog ili Brehta...

Mržnja je bolest. Za koju se i ne zna da li joj ima lijeka. Osvrnite se oko sebe: vidite li kako mržnja deformiše, čak i fizički, ljude. Gledam lica koja je mržnja izobličila – to je danak ružnom vremenu i mentalitetu.

Sjedobrade (i mržnji uvijek voljne) dvorske dame, princ eugen novinarstvo i gebels-urednici, čaršijski intriganti i telali... To je takođe crnogorska priča o mržnji. Mržnja koja teče...

Da bi se bavili bilo čijom, pa i Amfilohijevom mržnjom, morali bi prvo da sebe liše toga nedostojnoga tereta. Čak i kada je tako isplativ, kao što njihova mržnja jeste. Mržnja koja je u interesu vlasti nije zbog toga manje ružna. No, nevolja je u tome što sva crnogorska alhemija počiva na čarobnom dodiru moći.

Mržnja podrazumijeva golem emocionalni angažman. Kao i ljubav, uostalom. Zato neki psiholozi i tvrde da nisu antipodi ljubav i mržnja, već da su na jednom polu žestoka osjećanja (dakle, ljubav i mržnja), a na drugom – njihovo odsustvo, ravnodušnost. Zato je najljepša kazna za mrzitelje – ravnodušnost. Koliko god se trudili da vas naruže – samo slikaju autoportret.

Jedan od najboljih filmova devedesetih zvao se “Mržnja” (La Haine, 1995) francuskog autora Metju Kasovica. I ne samo da je film sjajno fokusirao duh devedesetih, nama dobro poznat u svom nerazblaženom, najradikalnijem obliku, već je i donio jedan izuzetan filmski mikroesej o mržnji. Kao vrlo sugestivan lajtmotiv filma služi stari jevrejski vic: rabin pada sa zgrade koja ima pedeset spratova. Dok prolazi pored spratova, ponavlja – Za sada je sve dobro. Nije važno koliko padaš, važno je prizemljenje...

Meni, moram priznati, crnogorska vlast neodoljivo liči na ovog rabina iz vica. Toliko ponavljaju “Za sada je sve dobro”, da su zaboravili na – prizemljenje. Koje jednom mora doći.

Naravno, pod uslovom da dvorski bilten ne objavi da je gravitacija – do daljeg, u Crnoj Gori, ukinuta. Na naslovnoj, sa pouzdanim dojavama iz “državnih organa”.

Balša Brković

Autor je pisac, urednik kulturne rubrike ND Vijesti

izvor:vijesti.me

[You must be registered and logged in to see this image.]

MRŽNJA

“Mržnja je zima našeg srca.”
Victor Hugo

Od svih otrova uma, najotrovnija je mržnja. Ona je jedan od glavnih uzroka nesreće i pokretačka snaga sveg nasilja, genocida i napada na ljudsko dostojanstvo. Kada nas netko udari, instinkt nas potiče da uzvratimo udarac, pa ljudska društva daju svojim članovima pravo da se osvećuju u različitim stupnjevima pravde, ovisno o njihovoj razini uljudnosti.

Tolerancija, opraštanje i razumijevanje položaja agresora općenito su prepušteni izboru. Rijetko možemo vidjeti kriminalca kao žrtvu vlastite mržnje. Još je teže shvatiti da želja za osvetom proizlazi iz iste emocije koja navodi agresora da nas napadne. Sve dok mržnja jedne osobe stvara drugu mržnju, krug ogorčenosti, kažnjavanja i patnje nikada se neće prekinuti. „Ako mržnjom reagiramo na mržnju, mržnja nikada neće prestati,” izreka je Buddhe Shakyamuni. Eliminiranje mržnje iz naše struje uma bitan je korak na našem putu prema sreći.
Negativna strana mržnje

Negativna ljutnja, koja prethodi mržnji, pokorava se nagonu da maknemo svakoga tko se nađe na putu selfu, bez razmišljanja o dobrobiti drugih ljudi. Ona se također pokazuje kao neprijateljstvo koje osjećamo kada se self ignorira, prezire ili povrijedi. Zloba je manje nasilna od mržnje, ali je više podmukla i jednako štetna. Može se rasplamsati u mržnju, koja je želja da nekome naudimo i njeno izravno ili neizravno pretvaranje u djelo.

Mržnja preuveličava mane svog objekta i ignorira njegove dobre kvalitete. Kao što Aaron Beck primjećuje: „Neobjektivne percepcije i shvaćanja učvršćuju se u mentalnoj opačini kao reakcija na stvarnu ili zamišljenu prijetnju. Taj je kruti okvir, zatvor uma, odgovoran za većinu mržnje i nasilja koji nas muče.”

Um prožet mržnjom i ogorčenošću okružuje se u iluziju i uvjeren je da njegovo zadovoljstvo uzrokuje neki vanjski uzrok. Naša percepcija da nam se nanosi nepravda ili da nam netko prijeti, navodi nas da se usredotočimo isključivo na negativne aspekte osobe ili grupe. Ne vidimo ljude i događaje u širem kontekstu međusobno povezanih uzroka i okolnosti. Formiramo sliku da je „neprijatelj” vrijedan prezira, a zatim to uopćavamo na cijelu osobu ili čitavu grupu. Udružujemo „zle” ili „odvratne” atribute koje u njima vidimo kao da su trajne i bitne osobine, te odbijamo preispitati situaciju. Stoga izražavanje naše mržnje i želje za osvetom smatramo opravdanima.

Pravednost nas može potaknuti da osjetimo potrebu da „očistimo” našu sredinu, društvo i cijeli svijet od takvog „zla”. Tako dolazi do diskriminacije, progona, genocida, slijepe osvete, kao i do smrtne kazne, krajnje pravne osvete. Već smo ukaljali osnovno milosrđe, zbog kojeg cijenimo težnju svake osobe da izbjegne patnju i postigne sreću.

Mržnja se ne izražava samo kao ljutnja, dok se ljutnja pojavljuje čim to okolnosti dopuste. Povezana je s drugim negativnim emocijama i stavovima: agresijom, ogorčenošću, zavisti, netolerancijom, klevetom i, iznad svega, neznanjem. Može se također razviti iz straha kojeg osjećamo kada smo mi ili oni koje volimo ugroženi.

Također moramo naučiti identificirati „svakodnevnu” mržnju, povezanu s bliskim ljudima koji nas okružuju. Što možemo učiniti kada mrzimo svog brata, kolegu ili bivšeg supruga? Oni nas opsjedaju. Neprestano razmišljamo o njihovim licima, navikama i smicalicama sve dok nam se ne zgade; naša opsesija nepopustljivo pretvara svakodnevnu averziju u maniju proganjanja.

Nepoželjne posljedice mržnje su očigledne. Trebamo samo zaviriti u sebe. Pod njenim utjecajem, naš um vidi stvari na nerealan način, kao izvor neprekidne frustracije. Dalai-lama ima odgovor na to:

Prepuštanjem ljutnji ne nanosimo štetu našem neprijatelju, nego samom sebi. Gubimo osjećaj unutarnjeg mira, sve radimo naopako, ne možemo spavati, odbijamo naše goste ili ljutito gledamo one koji nam se usuđuju stati na put. Ako imamo kućnog ljubimca, zaboravimo ga nahraniti. Onima koji žive s nama život činimo nepodnošljivim, te čak i najbolje prijatelje držimo dalje od sebe. Osjećamo se sve više usamljeno jer sve manje ljudi suosjeća s nama… S kojom svrhom? Čak i ako dopustimo bijesu da ide do samog kraja, nikada nećemo ukloniti sve neprijatelje. Poznate li ikoga tko je to uspio učiniti? Sve dok skrivamo unutarnjeg neprijatelja, ljutnju ili mržnju, i bez obzira koliko smo danas uspješni u eliminiranju naših vanjskih neprijatelja, sutra će se pojaviti drugi.

izvor:izrekeiposlovice