Juan Ramón Jiménez

Juan Ramón Jiménez
1881.-1958.

Juan Ramón Jiménez (Huan Ramon Himenez) španjolski pjesnik rođen je u
Mantecónu 24. decembar 1881.godine.
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1956. godine.
Jimenez je počeo pisati kao petnaestogodišnjak te je svoju prvu knjigu objavio s 19 godina. Obrazovao se na Jezuitskoj akademiji pokraj Cadiza te je nakratko studirao pravo na Univerzitetu u Sevilli. Radio je dvadesetak godina kao urednik mnogobrojnih časopisa i prevodio. Bolovao je od depresije.
Smatran je predstavnikom modernizma i jednim od pjesnika Generacije '98. Njegov rad se tokom godina mijenja i pomalo udaljava od modernizma. Poznat je po tome što je zastupao i kultivirao tzv. čistu poeziju (španjolski poesía pura).
Među njegova poznatija djela spadaju: „Spiritualni sineti 1914-1916“ (Sonetos espirituales 1914–1916), „Kamen i nebo“ (Piedra y cielo, 1919), „Poezija u stihu“ (Poesía, en verso, 1917–1923), „Poezija i proza u stihu“ (Poesía en prosa y verso, 1932), „Glasovi moje pesme“ (Voces de mi copla, 1945) i „Životinja na dnu“ (Animal de fondo, 1947).
Nakon što je izbio Španjolski građanski rat, kao protivnik rankizma, żivio je neko vrijeme u egzilu na Kubi da bi 1946. našao drugi dom u San Juanu, Portoriko,
u kojem je 1958. i umro.

Najprije je došla čista


Obučena u nevinost
I voljeh je kao dijete.

Zatim se odjenula
U neznam kakve haljine,
I pobjegoh od nje mrzeći je nesvjesno.

Na koncu posta kraljica
S raskošnim nakitom…
Kako se žučno i besmisleno srdih.

Ali kada se počela svlačiti,
Ja joj se nasmiješih.

Ostala je u tunici
Svoje davne nevinosti
Ponovo u nju vjerovah.

I ostavila je tuniku,
I kaza se sasvim, gola…
O strasti moga bića, poezijo
Gola, i zauvijek moja.

Noćna pjesma

Tamo se širi miris ruže.
Udahni ga u nepravdi
Tamo se prostire mjesečina
Uzmi je u obilju.
Tamo se čuje žubor potoka
Udahni ga u slobodi.

Žuto proljeće

April je stizao, pun
žutih cvjetova:
žuti potok,
žuta dolina, brežuljak,
dječje groblje
i vrt, gdje je ljubav živjela.

Sunce je žutom bojom premazivalo svijet,
svojim kosim zrakama;
jao, na zlaćanim ljiljanima,
bistra voda, mlaka;
žuti leptiri
na ružama žutim.

Žuti su vijenci krunili
stabla; dan je bio
zlatno, mirisno blaženstvo,
u zlatnom buđenju života.
Među kostima mrtvih
bog je širio svoje žute ruke.

Samoća

Svo si u sebi, more, pa ipak
kako si bez sebe, kako samo,
kako daleko, uvijek, od sebe samog!

Otvoreno u tisuću rana, svakog časa,
kao i moje čelo,
tvoji valovi odlaze, poput mojih misli,
i dolaze, odlaze i dolaze,
ljubeći se, rastajući se,
s vječnim upoznavanjem,
more, i nepoznavanjem.

Ti jesi a ne znaš,
srce ti udara, a ne osjećaš …
Kakva potpunost samoće, more samo!

Ja nisam ja

Ja nisam ja.
Ja sam taj
što hoda pored mene, a ne vidim ga;
kojega, katkada, vidim,
i kojega, katkada, zaboravljam.
Taj što šuti, spokojan, kad govorim,
taj što oprašta, blag, kada mrzim,
taj što šeće tamo gdje mene nema,
taj što će ostati uspravan kad ja umrem.