Stephane Mallarme

Stephane Mallarme
1842-1898

Stephane Mallarme Francuski pjesnik r.ođen 18. III 1842. u Parizu,a umro 9. IX 1898. u Valvinsu.
Uz Rimbauda i Verlainea jedan od glavnih predstavnika franc. Simbolizma. Pristaša tzv. "čistog pjesništva", intelektualni esteta opčinjen mističnom povezanošću stvari, piše poeziju koju karakterizira strogost forme i bogatstvo asocijacija. Lirik je velike kulture i profinjena ukusa, teži univerzalnoj sintezi koja bi objedinila sve umjetnosti, a njegovo se djelo nadovezuje na najbolje tradicije franc. Pjesničkog izraza. U početku je pod utjecajem Gautiera, Baudelairea i Poea (vrstan je prevoditelj Poeovih pjesama), a vremenom stječe reputaciju nejasnog teškog i neprotumačivog pjesnika, velikog majstora koji se obraća "elitnim dušama" i stvara za uzak krug odabranih. Na vrijednost Mallarmeove poezije skreće pozornost čitateljskoj publici J. Huvsmans u svom poznatom romanu Nasuprot. Slavljen od literarnih sladokusaca kao vizionar i veliki izmiritelj snova i jave, željenog i mogućeg, viđenog i nedokučivog, M. Je ostao trajno opsjednut himerom tzv. Čistog poetskog umijeća. Profesor engleskog jezika u provinciji pa u Parizu, on se teško mirio sa svojim školničkim zvanjem. Smatrajući da pristup poetskom djelu ne može biti ni jednostavan ni lak M. Drži da zadatak poezije nije u tome da izmišlja već da otkriva da nas rafiniranom igrom i alkemijom riječi oslobađa od vulgarnosti, da ukazuje na isprepletenost pojava, te ukidajući "stvari" otkriva vječne Ideje. God. 1871. M. Je objavio svoju poemu Herndijadu, 1S76. svoju najsugestivniju pjesmu Faunovo poslijepodne. Estetske poglede iznio je u knjizi eseja Tumaranja, a sabrane pjesme (Poesies completes) objavljene su mu 1897. Svojim djelom ostavio je ne samo neizbrisiv trag o franc. Pjesništvu već je djelovao i na glazbenike (Debussy), a svojim likom inspirirao je nekoliko glasovitih slikara poput Renoirea^,Gauguina i Maneta koji su ga portretirali.

Dvorac nade

Tvoja se bleda kosa talasa
Između mirisa tvog tela
Ko zastava nestasna i bela
čija svila na suncu belasa.

Umorno bijući kroz krike
Napev bubnja kog voda osvaja,
Od prošlosti srce se odvaja
I, šireći vale tvoje kike,

Juriša, penje se – pijani borac
Kroz močvare krvi, – da zabije
Tu zastavu zlatnu najhrabrije
Na taj način i bakreni dvorac

Gde, kad nehaj celu je ogrne,
Plačna Nada gladi se i svija
Dok ni jedna zvezda ne izbija
Kroz noć crnu poput mačke crne.

Balada

Ja volim cigansku curu
što ima hod ljupki:
videh je uz stenu suru
dok beše u kupki:
ispod ebonosnih krila,
sjajno je oko skrila
ko luna velika!

Voda tekla joj sa grudi,
ruža sva u rosi!
Pred koleno što rudi
alga nežnost nosi…
Tu, zanemela i vedra,
ti spazi na odi sneno
svoj lik sveži, rujna ženo
u kolevci vetra!

To mi u srce žar prospe!
U mom srcu s večeri
ja vidim – grud moje gospe
kroz crn zrak treperi!
I duž zraka lune riđe
što mi s čela sneno zrca,
kao vampir do mog srca
moja crnka siđe!

Al’ ispod krila istkana
od plavila vedra
ja vidim gde kurtizana
otkriva mi bedra!
Na usni anđela draga
Poigrava zlo sabrani
poput tvoga, o Satano…
-A šta ako voleh vraga!

Dvorac nade

Tvoja se bleda kosa talasa
Između mirisa tvog tela
Ko zastava nestasna i bela
čija svila na suncu belasa.

Umorno bijući kroz krike
Napev bubnja kog voda osvaja,
Od prošlosti srce se odvaja
I, šireći vale tvoje kike,

Juriša, penje se – pijani borac
Kroz močvare krvi, – da zabije
Tu zastavu zlatnu najhrabrije
Na taj način i bakreni dvorac

Gde, kad nehaj celu je ogrne,
Plačna Nada gladi se i svija
Dok ni jedna zvezda ne izbija
Kroz noć crnu poput mačke crne.

Faun

Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim bljescima u
velu
Satkanu oda sna strasna.

Zar voljeh tek sanje?

Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim bljescima u
velu
Satkanu oda sna strasna.

Zar voljeh tek sanje?

Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim bljescima u
velu
Satkanu oda sna strasna.

Zar voljeh tek sanje?