Izet Sarajlić

Izet Sarajlić
1930.-2002.

Izet Sarajlić bosanskohercegovački esejist, prevodilac i pjesnik.rodio se u Doboju , 16.03.1930. godine.
Njegova majka, koja tada nije imala ni 18 godina, udala se za željezničara, jer je bila impresionirana uniformom, koja je u to vrijeme bila "statusni simbol", kako će kasnije zapisati sam pjesnik. Izet Sarajlić je dobio ime po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života, 2002. U Sarajevu je pohađao mušku gimnaziju, a u svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati.
Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek Filozofije i komparativistike, doktorirao filozofske nauke.
Radio kao redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika. Za Sarajevsku ratnu zbirku pjesnik je rekao: "Ovo je jedina zbirka za koju bih mogao reći da bih volio da je nikada nisam napisao." Izet Sarajlić je živio za objavljivanje svojih zbirki poezije, od kojih su mnoge doživjele nekoliko izdanja.

Vjerovao je da pripada XX stoljeću pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2… Čitajući njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Eše, koji je strijeljan 1942. i susret sa Idom Kalas Mikicom, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva. U "Volim puno" pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti.

Izrasla iz duha vremena u kojem je živio, uvijek aktualna i bliska, poezija Izeta Sarajlića oplemenjuje svakog svog čitatelja. Nije potrebno tragati za estetskim doživljajem, on je pred čitateljem u svakoj Sarajlićevoj pjesmi. Slatko-gorku pjesničku intonaciju, prepoznatljivu upravo kod Izeta Sarajlića, naći ćemo kasnije kod mnogih bh pjesnika. Niko nije toliko utjecao na suvremeno bh pjesništvo kao Izet Sarajlić. Njegov stih je jednostavan, istinit, bez suvišne dekorativnosti i retorike.

Elegičnost kao najizrazitija crta Sarajlićeve emocionalnosti, njegovo poimanje života uopće i ljubav kao neizbježni light motiv, često upućuju na romantičnu Jesenjinovu poeziju. U svakoj njegovoj pjesmi ljubav doživljava svoju punu afirmaciju. Široka otvorenost i ljubav prema cijelom svijetu odišu iz svakog njegovog stiha. Izrazito romantičan, Sarajlić ne stvara apstraktni romantičarski ideal ljubavi. Naprotiv, njegova ljubav gotovo uvijek je stvarna i ostvarena, a najčešće je istinit i ambijent u kojem govori o ljubavi. Stoga se u najvećem dijelu njegove poezije osjeća idilična slika ljubavne i obiteljske harmonije prenesene iz svakodnevnog života, a to ga opet približava poeziji Jacquesa Preverta. Izvanrednu i trajnu popularnost njegova je poezija dostigla upravo zahvaljujući jednostavnosti izraza prožetog dubokom osjećajnošću.

Umro je 02.05.2002. godine u Sarajevu.

Lagano s tugom
U prozorima kisa, kao neki zaboravljeni mars.
Ponovo jesen, opsta jesen, klasicno doba elegija.
Otici cu malo na stanicu da se priviknem na rastajanje.
Ako se ne vratim, ostace moje pjesme da lutaju ovim gradom.

Bila je nekad ta mladost, u nekom prastarom juce.
U srcu vasem i mom, bila je, ostala i bice.
Ja odlazim, ali neki isti ovakvi kao ja ici ce mozda
umjesto mene na groblja pogubljenih da uce sintaksu odanosti.
Moje pjesme stajace im uvijek na raspolaganju.

Ja idem, vrijeme je. Ja sam vec, rekoste, proslost.
Pozdrav svemu novom sto je doslo da neznuje i voli.
Mene nikad vise niko ne moze nazvati pocasnim imenom balavac,
privilegisanim, kao kad kazes: Proljece!

Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajlicu iz VIIa,
koji je u nasljedjenom vojnickom sinjelu
i nesvjestan pogresne upotrebe najdrazeg glagola voljeti
polazi u osvajanje svijeta.
Ja nikad vise ne mogu da napisem svoju prvu elegiju.
Ja nikad vise ne mogu da imam sedamnaest,
ni dvadeset pet.

Ja idem. Zar vec? Zar sav da predjem u sjecanja?
A toliko toga je ostalo sto jos sam zelio da kazem.
Ja idem. Ja sam jos tu.
Ako dodjete u Tvrtkovu 9/3
casticu vas cajem i uspomenama.
Ja sam jos tu.
Minutu cutanja za mene!

Još si članica hora

Jos si clanica hora,
jos hranis macke ptice,
jos nikom sem tati s mora
ne pises razglednice.

Jos ne dijelis svijet na svjetove,
jos se ne predajes sjeti,
jos nije odslusan Betoven,
jos je u usima Doniceti.

Jos skupljas glumce, pjevace,
jos se odusevljavas Ducicem,
jos ne znas kako se place.
Naucices.

Naucices,a uskoro,uskoro,
javice se i prva bora,
ali sada jos ljetujes pod satorom,
jos si clanica hora.

Drugi put bih znao

Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.
Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.
Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.
Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.
Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.
Drugi put bih znao.

U predvečerje

Na igralištu
jedan mladić
svira na gitari
a iznad njega
prolijeće granata s Poljina.

Budući sarajevski Bulat Okudžava?

Mladiću,
samo mi ostaj živ,
a umjetnost,
koja je meni bila sve,
umjetnost je,
vjeruj mi,
sasvim nevažna!

Oproštaj s velikom umjetnošću


Sjećate li se "Čuda u Milanu"?

Sjećate li se prvih,
vaših i njegovih,
filmova Žerara Filipa?

Sjećate li se "Najljepših godina našeg života"?

Sjećate li se Simon Sinjore u" Zlatnoj kacigi"?
i Tatjane Samojlove u Kalatozovljevim "Ždralovima"?

Sjećate li se Modunja
i njegove kiše?

Sjećate li se onog prazničnog raspoloženja
na premijerama drama
Artura Milera, Tenesi Vilijamsa i Aleksandra Popovića?

Sjećate li se koncerata Leonida Kogana i davida Ojstraha?

Sjećate li se književnih večeri
Slobodana Markovića,
Evgenija Jevtušenka,
Tadeuša Ruževiča
Hansa Magnusa Encensbergera?

Sjećate li se Pola Enke i Vladimira Visockog?

Sjećate li se svoje ošamućenosti
nakon sklapanja posljednje stranice
Davičove "Pesme"?

Sjećate li se kako ste, potom,
gutali nove knjige
Mareka Hlaska,
Jurija Kazakova,
Danila Kiša,
Jožefa Škvoreckog?

Sjećate li se tuge koja je izbijala iz romana
Venijamina Kaverina i Hajnriha Bela?
Više ste voljeli Belove priče?
Sjećate li se "Putniče, kad dođeš u Spa...."?

Sjećate li se onog nestrpljenja
s kojim ste iščekivali novi broj "Novog svijeta"?
s nastavkom Erenburgovih memoara?

Sjećate li se
kako ste nakon čitanja "Strogo kontrolisanih vozova"
htjeli da se javite lično autoru
i da mu zahvalite na prekrasnoj knjizi?

Sjećate li se izložbi
Marija Mikulića
Ljube Laha
Safeta Zeca
Ibrahima Ljubovića
Emira Dragulja?

Sjećate li se Mencelovog "Sela mog malog"?

Sjećate li se
Tanganjike, Berliner Ansambla i Ateljea 212?

Sjećate li se improvizacije Zorana Radmilovića?

Nikada.
Nikada više ni onakvog života ni onakve umjetnosti.

Nikada više
One strasti stvaranja.

One radosti druženja.

Onog sjaja zvijezda
u stihovima mladih pjesnika.

Doba velike umjetnosti je prošlo.

Ja sam
barem
u njemu živio!