Enes Kišević

Enes Kišević
1947.-


"...Ne govori nikad o onom, što oči tvoje ne vide.
Nemoj da tvoje se oči rođenih usta stide..."

Enes Kišević, bosanski pjesnik i dramski umjetnik. Rođen je 1. maja 1947. god. u Bosanskoj Krupi. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Ključu. Glumačku karijeru započeo je u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banja Luci, odakle odlazi u Zagreb, gdje je 1971. godine diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti.
Pjesme su mu prevedene na engleski, arapski, njemački, slovenski, italijanski, turski, mađarski.
Živi radi u Zagrebu. Profesionalni je glumac i književnik.

Riječi Enesa Kiševića naprijed navedene govore o autoru,puno bolje nego što to ja mogu ili bilo tko od nas.
Te riječi su odraz njegovog pogleda na svijet i nas u njemu,koji o svemu sve znamo,a tako smo maleni u odnosu na veličinu stvorenog i ljepotu koja nas okružuje.
Zbirkom pjesama pod nazivom "Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled" 1976. godine,započeo je jedan pjesnički niz,
kojim nas Enes vodi od "Sve mirim te svijete" do zbirke "Svjetlost je Tvoja sjena" uvijek
iznova oduševljavajući lakoćom kojom njegovi stihovi prijanjaju uz dušu čitatelja .
Enes Kišević prikazuje svijet kakvim bi ga mi željeli vidjet kroz " romantične naočale"i i pri tome taj svijet ne
uljepšava već nam ga prikazuje produbljenog,na neki način pročišćenog, svojim stihovima svijetli i
svjetlošću razbija mrak.
Dobitnik je mnogih nagrada za svoj rad od kojih ću izdvojiti neke...Nagrada društva književnika Hrvatske,Nagrada
"7 sekretara SKOJ-a",Nagrada "Zmajev štap" na Zmajevim dečjim igrama u Novom Sadu,Nagrada Politikinog zabavnika
za najbolju dječiju knjigu u bivšoj Jugoslaviji za 1979., dobitnik nagrade "Zvonimir Golob" 2003.godine.
Posebno me se dojmila knjiga pod nazivom´´Svjetlost je Tvoja sjena´
pa ću ovaj kratki osvrt o Enesu Kiševiću završiti njegovim riječima :
"......knjiga koja životu odaje hvalu i ugađa se po svemu onome što je od Boga nastalo. A Bog ništa silom nije stvorio.
Ni zvijezde. Ni travke. Sve što je od Boga ljepotom je sazdano...."

Valcer kiše


Žureć pred kišom,
pod krošnje lipe
u hitnji smo na časak stali.

Nad nama su se
kroz cvjetno lišće
oblaci bijeli okretali.

Zadihani,
osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.

Srce se čulo
u svakom kutu
naših tijela.

Možda sam mogao
u tom trenutku
ljubavi nešto zauvijek reći,

al valcer poče...

I ljetna kiša
dodirnu u grlu
drhtave riječi.

Zajedno će mo svući tijela

Ne guši krik poljupcima
pusti glas
pusti glas u noć
neka misle da rađamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
popij
do dna
do dna dna
zajedno ćemo svući tijela
i smijat ćemo se
i smijat ćemo se i plakati
zajedno
još samo malo
još samo malo se drži
za moje ruke od svjetla

Baš ta

Ti. Koji sad ovo čitaš. Tko si ti? Poznajemo li se? Ili lakše – poznaješ li ti sebe? Hajde, opiši se malo, upoznajmo se, dođi i ti u moju priču. Nabroji mi prvih pet osobina kojima se opisuješ. (Ili kojima bi te opisali starci kad ih spopadnu slične želje za darivanjem.) Sve krasno, jel’ da?
* * * * *
Strašni smo – ti i ja.
Mi, veliki, divni, plemeniti ljudi. Znam, nismo uvijek, ali trudimo se. Tako nas barem On uči.
I opet mi se misli vraćaju na Luciju. Na sve one Lucije koje prođu našim brzim životima, a da ih ne stignemo bolje ni pogledati. Ili čak i pogledamo, ali, Bože moj, kamo bismo došli kada bismo se oko svakoga trudili? Pa mi smo ipak civilizirani ljudi i ne možemo sad baš biti društveni sa svima. Bližnji? Ma sve je to O.K., zapovijed ljubavi itd. – no, i pojam bližnjega ima svoje granice. Zar ne? Svakako. Dok nas tragedija ne pouči drukčijem.
Trebaju li nam doista Lucije da bismo konačno počeli primjećivati ljude oko sebe, prilaziti im naprosto zato što smo baš njih i baš sada zamijetili u gomili? Ili zato što nam se učinilo da smo im baš sada potrebni? Trebaju li umirati Lucije da bismo mi oživjeli neposrednost?
Još uvijek mislimo – ima vremena, već ću nekako svrnuti oko na toga i toga, već ću jednom progovoriti koju s njim, već ću mu jednom oprostiti, možda mu jednom kažem što iskreno mislim o njemu… I stalno odgađamo. A vrijeme lijepo neprestano prolazi još nam se smije onako usput misleći: ”Mogli ste me i bolje iskoristiti!”
Doista, koliko vremena potrošimo u praznom hodu kada se bojimo ili jednostavno odbijamo upoznati dušu čovjeka pored sebe. A zaboravljamo da svak’ nosi nešto od Dobroga u sebi. Netko možda i ne previše, ono je u njemu sasvim nezamjetljivo ispod naslaga zloče ili plahosti, no ipak – tu je. Prihvaćanjem i ljubavlju ta mala duboko zakopana klica dobiva poticaj za rast. A tek upornim i pažljivim uzgojem… Dobro, koje je u početku bilo skriveno, polako prilazi površini i postaje vidljivo. Svijet dobiva novu svjetiljku koja možda na nekom drugom ponovi postupak svoga rađanja. I tako se sve širi dalje. I mi mijenjamo svijet. Zvuči li vam previše idealno? Naivno? Može biti. No, na sreću, postoji jedan dio svijeta koji sasvim sigurno možemo promijeniti. Sebe same. A, to je već jako puno.
Pa krenimo onda u potragu za Dobrim. Možda prvo baš u tom svijetu koji jedva čeka da ga otkrijemo ljudima. Neka barem naše vlastito Dobro postane vidljivo. Baš onim ljudima koji su nas baš danas onako uspješno izludili. Nadam se da to nisam bila ja. No, ako i jesam, baš vam opraštam što vam idem na živce. I baš mi je drago što ste ovo štivo pročitali do kraja. I baš … ma baš je Dobro!

Brzo se sakrij u mene

Brzo se sakrij u mene.
Ja ću se u tebe skriti,
Da neznam tko sam ja,
Da ne znaš tko si ti.
Sva se u mene zavuci,
Vani se zima sprema,
To smrt nas naša traži,
I vidi da nas nema.

Bijeli sni

Crkavica.
Snijeg se kezi.
Cvokoće.
Skrguta.
Škripi.
Prosinac bjelac
Krošnje brezi
Zapliće,
Zasipa,
Sipi.

U guste pletenice vijavica
Uvijen svaki je put.
U glasu ptice zacakli se
Cvrkut zamrznut.

Sve više sniježi,
I sniježi,
Nebo se pred očima bjelasa
U ranjenoj zvijeri što bjezi
Cijepa se lavež pasa.

A negdje
U drvenoj izbi
Gdje vjetar – vepar vije,
Gdje vučije oči žežu,
Ljubav se moja krije.

Oko nje vampiri kruže.
Krhki leptiri lete.
Padaju sniježne ruže.
Mećava zavija.
Mete.

Dok cjelac uz prozor rže,
I glogovo drvo pucketa,
Ona na medvjeđem krznu
Cvili u svili ljeta.

U njoj još more romori,
Valovlje u njoj još diše,
Suncem cjelova gori,
Sjećanjem sva miriše.

Na nekoj divljoj plaži
Još za njom uzdišu vali,
More je obalom traži,
Zovu je daleki žali.

Sve više sniježi,
I sniježi,
I vjetar – vepar vije…
U nekoj drvenoj izbi
Sad moja ljubav bdije.

A nad njom mjesec laje
Ko bijesan pas bez lanca
Ko luđak u kožulje vezan
Vrišti na leđima vranca.

Ona uz okno sjeda.
Duhova ledi se dah.
Od njene kose krijese
Pauka hvata strah.

Upire pogled daleko.
Dok planina prahom se ruši,
More se pahulja ljulja
U njenoj samotnoj duši.

Buđenje

Da l’ to moja glava sviće
na ramena tvoga ruži?
Ili ja to sebe sama
u rukama tvojim držim?

Da li se to moje srce
u dnu tvoga srca čuje,
il pod slapom kose tvoje
ježe pasom slatke struje?

Ustao bih, ali ne znam
kojom nogom?
Ko bršljan se uz tebe svijam
bijelim logom.

U prozoru zimsko sunce
kroz san sije,
zavlači se između nas
da se zgrije.

Između dva krika

Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim kao teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih

U nama su samo oči žive

Nismo mi to
što naša tijela hoće,
i što se sada
u jednom grču lome,
mi ljubavi smo
samo dvije samoće
u životu ovom prividnome.

Ko oka dva
što zajedno gledaju,
a jedno drugo
nikada ne vide.
Ko oka dva
što sjaj prelijevaju,
i plaču,
i snivaju
stvari posve vidne.