Zijo Dizdarević

Zijo Dizdarević
1916.-1942.





"...Sjećam se: polazio sam "na škole". Mati je grcala ispraćajući me:
-Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne iđi sredinom đade, satrće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nešto s krova, vengo hajde nako, nako...Dalje nije znala ili nije mogla...."



Zijo Dizdarević rođen je u Vitini kod Ljubuškog 18. februara 1916. godine, ali su njegovo djetinjstvo i mladost vezani za Fojnicu, gdje je njegova porodica preselila 1920.
Po završetku osnovne škole, 1926. godine upisao se na Nižu šerijatsku gimnaziju u Sarajevu i završio je 1930. Godinu dana kasnije pošao je u Učiteljsku školu u Sarajevu i završio je 1936. sa odličnim uspjehom. Kao srednjoškolac objavio je prve književne radove, učestvovao je u đačkim štrajkovima zbog čega je hapšen. Godine 1937. upisao se na studij pedagogije u Beogradu, gdje je objavljivao književne radove u brojnim listovima, ali je učestvovao i u političkom djelovanju bosanskih studenata u Beogradu i Zagrebu.
U prvoj godini Drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. U proljeće 1942. uhapšen je u Sarajevu, dan prije odlaska u partizane, odveden u zloglasni ustaški logor Jasenovac i odmah ubijen.

Posthumno, objavljene su mu knjige:

Pripovijetke (Svjetlost, Sarajevo, 1948),
Prosanjane jeseni (Džepna knjiga, Sarajevo, 1959),
Sabrana djela (Svjetlost, Sarajevo, 1968),
Blago u duvaru (Zadrugar, Sarajevo, 1983)

Majka

Stoji iz mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.Da li se sjecam?... Bila je to jedna kutija - soba, i po njoj išlo napaceno mršavo lice, noge u papucama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peci, od rucka do vecere, od jeseni do proljeca, u zidovima, medju cetiri zida, uzidan, tekao je nelijep zenski zivot. Sjecam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su djecije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" camila je mati i krpila. Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz zenskih obraza.Sjecam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz djecije razigrane prostore, zaboravljajuci otici pet puta na dan u dzamiju i - poslije su oceve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: "Svoj je otac, kad malo i udari...poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, nedoigrane igre, zena sakrivena u tami i ocev nemilosrdni pogled. Strazarska sablja što nas je goropadno gonila kroz sokake...Rasli smo.
- Da mi se nijesi maknuo ispred kuce. Jes' cuo. Nemoj da te ja špruljom pitam dje si bio! A sad - abdest pa namaz.
Zid pred sitnim djecijim zeljama.
Uciteljeva šipka bila je duza od oceve, a djeca su u školi zaplašeno cutala. Moj plac... Sjecam se majke. Blijedila je.
Sakrivena iza zalosnog crnog vela, "vale", uvijena u široko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proci ulicom. Kroz naš "halvat" prolazile su tetke, daidzinice, nane, babe, zene i zene, donosile na licu mrke vale, u zjenama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o košuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao.
Čudđah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama.
Tada smo smjeli, da ne smetamo po kuci, izici na sokak. Igrali smo se pred kucom i ceznjivo zurili u daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima.
I rasli smo.
Svake druge godine po jedno dijete došlo bi medju nas.
Majka bi tada obicno lezala. Samo ne znam zašto sam sve cešce bivao mlacen, zašto majcine oci postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hljeb jeli...
Zene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, "top", ciza, prašina. Bjezali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.
Da! Cetiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo.
Sjecam se: bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedjeli, bila je majka. Savijena ulica u uncu, zuta opustjela, zabavljala se s nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamencica koju je Fikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruce.
Onda nešto snazno i otegnuto dreknu. Cudno! Cekali smo da ponovo pocne. I cusmo: tu-uu-uu! tu-u-u! tu-u-u! dva puta.
- Baš ko truba u Ante Micinog - otkrio je Bajro.
- Nije vala, vec ko kad Mešan pjeva. Eno...
- Tu-uu! tuu-uu!
Zabavljao nas je, a bilo je sve blize. Kao iza našeg avlijskog zida. Sjedeci u prašini okretali smo glave prema zvuku.
Zašto je mati tako uporno udarala na prozor.
Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlacice...
A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo azdahe. Ili nemani. Sunce je bliještalo iz staklenih ociju koje su šle na nas. Sasvim blizu...blize. Ocajno brzo! Tuu!
- Tonobil! - prestrašeno je skocio Bajro.
Ne znam da li se iza prozora zacuo silan i beznadan urlik. Ni šta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu. Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima zgrcene ruke, sjetih se...
Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh još samo kako malaksalo rucica mahnu ispod tocka. Kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik.
Guši u grlu. Cije je to srce onako lupalo.
Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U prašini sam nazirao zelene...nešto zeleno. Ljudi i djeca. Zagor. Uzas.
Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati i stala podignutih ruku nad zgnjeceno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, ocajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko zacinjala se luda misao: mozda sve ovo i nije ovako... nije istina.A majka je imala široko razrogacene oci. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjecam da li je, najzad, bilo i sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni je još uvijek kao teret da pociva, beskrajno rijecita ukocenost majcinih ociju.
Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo cutao, onda vidjevši nepokrivenu namrgodio se:
- Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda? Šta si izlazila brez vale? Unilazi.

* * *
Sjecam se: polazio sam na "škole". Mati je grcala ispracajuci me:
- Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idji sredinom djade, satrice te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nešto s krova, vego hajde nako, nako...
Dalje nije znala. Ili nije mogla...

Prvi nemiri

Vjetrovi su lumpovali nad gradom bijesno k'o djilkoši, noc je bila nemirna, topla, šuštalo je suho i prigušeno i Rustem, mucen neshvatljivom i neodredjenom tjeskobom ili ustreptalošcu, skoci iz dušeka. Uvrnuta lampa iznad usnule majke škiljila je, braca povaljana jedno preko drugoga, otvorenih usta, disala su duboko, dubok mrak zija iza pendzerskih okana, sparina i noc, svuda nadaleko samo noc. Prekoraci oprezno djecje razbacane noge, ona daska pored vrata zaškripa, on prestravljen stade gledajuci u majku, iznenada probudjenu.

– Ku' ceš, sine?
– Ne mogu da spavam, idem prohodat'.

Sokakom je letjela prašina, crnili se negdje naprijed orasi sa širokim krošnjama, a iza njih je golemo, cudesno golemo polje sa ispucanom zemljom i suhim strnjištima, sa plastovima cije sjenke uvijek podsjecaju na bajke o dzinovima, polje je mirno i drago i u njemu je uprskano svih šesnaest Rustemovih godina. Škilje lampe po zaspalim prozorima. Duboko skriveni u tamu pod nadstrešicama šapcu djevojacki glasovi ili se to Rustemu samo cini, gluho doba je prošlo, a vruc vazduh i šumovi pretvaraju noc u uzavreo kazan i sve nešto Rustema bode, baca u toj uzavrelosti. Prolaze kuce naherene, nagorjele, poznate, mrke, davnašnje kuce mahalske, ovdje iza ovog prozora spava Fatima, tamo je Zilha, a ondje je, eno, lani, naslonjena grudima na mušebake, bdila Lejla. Pronosi vjetar pokraj Rustema slike mirisne i teške u onoj sparini, pade mu na pamet kako su ga obijesne cure proljetos nizašto ismijale pa se on zacrvenio i sramotno pobjegao, sad se zbog toga opet zastidi, nekakav kamen zape mu i on posrnu.

Gonilo ga nešto da se zaustavi gdjegod pod pendzerom, da zvizne ili prigušeno zovne, "evo ovdje je Zineta, nejma ni ona više od petnes godina a ašikuje, da je zovnem", ali je nekako sve brze odmicao, neodlucan i bojeci se ni sam ne zna cega: te bi li ona izašla, te šta bi razgovarao s njom, kako bi se opravdao što je budi, pa da ga kogod ne vidi i se tako, u bojazljivosti, on je stalno osjecao negdje u sebi raskalašeni smijeh jedrih djevojaka:

– Ha-ha-ha! Vidi momka, kad li skoci, kad li se zamomci! Hi-hi-hi! Pa što ne rasteš, bolan ne bio, kad ti je stalo do ašikovanja?

Bjezi Rustem od te svoje prve momacke sramote, sve brze juri, a kanati pored njega prolaze krivi i mrki i kao da se sašaptavaju i gurkaju podsmješljivo.

Krijuci od matere, on se prije neki dan prvi put obrijao. A vec dva mjeseca ima kako, usred bezbrojnih jurnjava za djecacima, najednom stane, zamisli se i prkosno cuteci ode duboko u polje ostavljajuci djecu da se sama igraju. Osjecao je da mu igre više ne prilice, htio je na neki nacin da se otrgne od djecaštva, da ga i drugi pocnu drugcije gledati, sve se više tudjio od djece, a medju odrasle nije smio, otjerace ga, i tako se mucio u svojoj usamljenosti. I kad su ga prva oprezna prilazenja djevojkama dovela do podsmijeha, on se nekako još više uvukao u se, a zamrzio djecu što su ga uporno mamila u igru.

"Ja nisam više k'o oni!" uvjeravao se iduci u berbernicu i poslije poce otvorenije gledati u oci drugima. Samo ne smoze hrabrosti da zaustavi Zinetu kad preko sokaka nosi djugume s vodom ili da se slobodno javi Fatimi, i to ga je jedilo. A sve je više i sve upornije navracao misli, ni sam ne osjecajuci kako, baš na crvena zenska stopala u nanulama, na izvjene i kao luk nategnute grudi, na ruke gole do lakata, teške, okrugle i bijele... bjezi Rustem kroz vrelu noc, a prate ga slike i on posrce.

Polje je i strnjika pod nogama šušti. Naslucuju se pod oblacnim krpama naokolo prostranstva prašnjiva i zuta, negdje daleko su gola siva brda, a ravnica vuce naprijed, zove tihim bliskim šumovima. Rustem tone u polje.

– Fiju-u-u! - zanosi ga vjetar i trza se kaput na ledjima.

A što ja nju nisam zovno? Mog'o sam polahko, polajlage, pa kad izadje kazati joj da, eto... ufatit je za ruku... hocu... - i u taj trenutak bi se nasmiljeno jasno pojavljivao u sjecanju dobro poznati prizor: on sam, oko njega djevojke i smiju se prodorno. Hi-hi!

"Pa i drugi su vako isto bili", buni se pred samim sobom i sve mu više krivo što ne zovnu koju djevojku. Toj noci, toplom mirisu prašine i slame, tome prostranstvu i uzavrelosti oko Rusema tako je neodoljivo, tako silno nedostajala zena. Vjetar je zvao:

– Fiju-u-u! zi-ne-ta! Fa-a-to! Cu-re! Ze-ne! Fi-ju-u!

Vjetar je urlao, vapio, cvilio.

Rustem juri sve brze, krv bije u sljepocnicama i kao po taktu ponavlja: "Što nisam? Budicu je".

Od toga nešto kao zasija u glavi, izgubi se, pa opet sine. Rustem vidi debelu pletenicu kako maše i lupka po punim - zategnutim ledjima, sjeca se, to je Hajrija jedanput prošla ispod njegovog pendzera i baš tako zamahnula glavom da joj se zatresle pletenice, zatim ugleda Lejline kao višnja tamne usne, raširene, a izmedju njih se kikocu zubi, pojavi se kao u snu necije jedanput ugledano koljeno, i Rustem juri kao mahnit, cini mu se da ce od jurnjave te slike ozivjeti, sastaviti se, sad ce, na, pred njim iskrsnuti zena... Šume vjetrovi pijano i bude povrh polja tuznu, nikad nepjevanu pjesmu. Rustem je pun necega toplog, zanosnog i dirljivog od te pjesme, nabrekao je i iz njeg prijeti da provali otezalo osjecanje tuge i usamljenosti.

"Uh", s mukom se suzdrzava i grize usne. "Šta mi je, kog vraga?" a navire ispod grla snazan grc i suze se, ko zna zašto, kupe u ocima.

Ide Rustem kroz noc i pusto polje, ide i place od vrele zelje za zenom. A noc tamo nad Sivcem napukla i kroz tu pukotinu provlaci se kradom i bojazljivo modar trak svjetlosti. Ociju od suza zamagljenih, kao ne shvatajuci nešto, Rustem se duboko u ravnici zaustavio s jednom nogom ispruzenom kao da je htio koraknuti pa se predomislio, stoji tako ništa ne misleci, vjetar duva i suši mu obraze, svjetlost se širi i osvaja, on još stoji dugo, stoji nepomican.

Tiho i sve tiše gude mali zdepasti plastovi:

– Zim-ko-o! Fa-to-o!

Budna i zabrinuta najka ga je u sabah docekala.

– Dje si bio, ako boga znaš?
– Nigdi - disao je umorno sav prašnjav.

Mati s bolom cuti i gleda. A Rustem, pošto se onako obucen bacio na šiljte i pocutao nekoliko casova s rukama pod glavom, otkide s mukom, brzo izgovarajuci kao da se zeli što prije rastati s necim neugodnim:

– Majko, ja hocu da me ozeniš... odmah... brzo... vakat mi je!

Pa pred novom navalom stida okrenu glavu od matere koja se umirena, necemu tiho smijala.