Mak Dizdar

Mak Dizdar
1917.-1971.



Mak (pravim imenom Mehmedalija ) Dizdar, rođen je 17.10. 1917. godine u Stocu, Bosna i Hercegovina,gdje je završio osnovnu školu. Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća odlazi u Sarajevo putevima svog starijeg brata Hamida, koji ga je uveo u kulturne krugove. U Sarajevu se druži sa lijevo orijentisanim intelektualcima, a postaje i prijatelj pjesnika Tina Ujevića, koji tih godina živi u Sarajevu. U početku stvara pod uticajem socijalne lirike, pa kao devetnaestogodišnjak objavljuje svoju prvu zbirku Vidovopoljska noć (1936). Nakon toga radi kao novinar, poštanski službenik, pa potom i novinski urednik. Poslije Drugog svjetskog rata radi kao urednik u Tanjugu, Oslobođenju i izdavačkoj kući Narodna prosvjeta. Od 1952. godine profesionalni je književnik. U tom periodu počinje njegov puni stvaralački poetski period: pojavljuju se poeme Plivačica (1954) i Povratak (1958), zbirke Okrutnosti kruga (1960), Koljena za Madonu (1963), Minijature (1965), Kameni spavač (1966), izbor poezije Ostrva (1966), Poezija (1968), Modra rijeka (1971). Priredio je zbirku Stari bosanski tekstovi (1969). Bio je glavni urednik Života od 1963. sve do smrti, 1971. godine. Dobitnik je mnogih nagrada među kojima su Dvadesetsedmojulska nagrada BiH, Zmajeva nagrada i Zlatni vijenac Struških večeri poezije.
U godini svoje smrti, objavio je pjesničku zbirku “Modra rijeka”,sa istoimenom pjesmom koja ga je istinski proslavila, a evropska je kritika imenovala “evropskom pjesmom”.
Umro je u Sarajevu 14.08.1971. godine.

Iskaz petog svjedoka

I šta da ti pričam dalje Trebalo je
Već da krenemo iz naselja Uz pratnju
Najstarijih staraca i male djece
Žene su određene za klečanje pred Čekanjem
Pred djevicom i sinom Trebalo je dakle
Da krenemo Tad začu se Anatema je bilo Raspra
Ni sad se ne zna Ko započe je prvi Ko
Prihvati Ko podgrija Ko
Nastavi
Tek
Sjećam se Kao da je sad bilo
Sjevernjak je rekao kako se
Riba lovi najbolje na Sjeveru A Južnjak
Da Sjevernjaci ne znaju ni riba šta je to
Da li je Ljeto ili Zima
Da l’ ljubav ili Mržnja
Sprva su ljudi sa Zapadu u osmijeh gornju usnu krivili
A Istočnjaci mudro lule pušili
Ali i oni svoje prednosti
Ni mačke Ni miševi
Najzad istakoše
Zaboga zar kod nas zaboga Sunce naše prvo ne izlazi
Zar kod nas zaboga naše Sunce prvo ne zalazi
Pokušao sam i ja Jedan od rijetkih da
Pređu predem Koliko je važno i nije važno
Koliko je važno
Da li se Zemlja okreće oko Sebe
Oko sebe se okreće I oko sunca
Koliko je važno ovo naše More
Ovo more Uz obalu Uz plimu Uz Oseku
More ovo i ove Ribe
Koliko je važno
da razmrsim Pokušao Vjerujte I pametno
I pametno i ludo Al’ zamrsim još
Dok nisam glavu najzad bacio
Kroz ovaj crveni zid među masline
Kroz ovaj tužni prozor
Među dlanove
Al raspra tim ne presta Kavga
Žešća posta čak
Za crve i dijane
Za meridijane
Za karavele
Za paralele
I pokaza se da strasti uzaludne
Nema samo Istočnjak
Da vlast ne drijema Da ima je
I gdje se ne sije Da ima je
U oblijesku U vrijesku U tresku
Ne samo Da ima je Ima Ima
Ima specifičnost mnogih Klima
O kojima svakako voditi računa treba
Ozbiljna Fauna fantstična Bujna
Vegetcija biljna Al i tu
Razlika ima nekih Na plohi istog Neba
Tako na primjer da Jugozapad nije
Jugozapad samo Bistro i čisto
jer ima jugozapad Jedan i jugozapad Drugi
I jasno je kažu da nije to sve jedno te isto
Postoji tamo tako Jugozapad Zapadni
Jugozapad Južni Kao na Sjeveru
Kao na Istoka što se zna
Za Sjeveroistok
Upravo za Sjeveroistoka
Dva
Sjeveroistok istočni
I Sjeveroistok Sjeverni
I tako dalje
Sve dalje
Visoko
Niže
Daleko
Bliže
Od Stare Atike
Do nove
Matematike

Šta se sve desilo na kraju
I sami ste već čuli I više sad znate
Neki se sad nalaze u Paklu A neki u Raju
Nekim su razbili samo Glavu
A nekom i Gnjate

Čamci su se rasušili

Mreže proglodali miši

Sad hodamo po tuđoj uri
Bez svjetla
Bosi
Po buri
Po kiši

Jutro u stablima

U silnoj sitnoj prašini
Što osipa se sa palog vodoskoka
Na dlane moje vrelog maka
Ocvale grane mraka već zrelog
I rane prerane i vrane
Od skoka što nikad pasti neće u slasti
Cvijet smijeha iščezlog Žive želje bose
I ima vlage drage dubina tamnog oka
I otrova vlati još budne jesenje kose
I nešto od ruku povjerenja što nose i vode
Kad brode u zvijezde što prkose
Za plavom onom pravom
Što javom postati neće Pa za kog onda
Krv ova Za kog drsko cvijeće
Noge ove uboge što nekad lomno klecaju
Al lomne nikada ne kleče
To vlasnistvo tanko onoga što voli
I kad psuje I kada moli svjetlost obećanu
I kada je prošla Od rijeke neke velike
Eno je Uspravno teče
U vječnom skoku okrutna Za sebe i za me
Ni mutna Ne Ali odsutna Od sebe nikud ne uteče
Pa čekanje uzaludno veže nas ludo Steže
I jednako boli
Jer rodi se ovo jutro u stablima i ne srodi
Dvolično kao i proteklo veče

Labud djevojka

Rekoh joj
Od devet dveri zar nisi otključala devet
Od devet odaja zar nisi otvorila devet
Od devet kovčega zar nisi otklopila devet
Od devet pečata zar nisi
Otpečatila devet

A ona
Ona će meni
Otključah devet dveri
Otvorih devet odaja
Otklopih devet kovčega
Otpečatih devet pečata
Ali ne otključah
Ne otvorih
Ne otklopih
Ne otpečati
Pečat
Tvoga
Srca

Dadoh joj znak ključa

A ona zaklikta
Gle ptice one ??to juri k zelenoj gori
Gle ptice one zelene
Ispod oblaka

Pogledah i ne vidjeh

Tada ona reče
Znaj da je tajna broja devet
Tajna labud djevojke
Čik stigni me

Pretvorih se u sokola

Al Labudica je već bila stigla za oblak
U zemlju gdje je oko sokolovo
Mrtvo oko

Modra rijeka

Nitko ne zna gdje je ona
malo znano al je znano
iza gore iza dola
iza sedam iza osam
i još budje i još luđe
preko mornih preko gorkih
preko gloga preko drače
preko žege preko stege
preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset
i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače
gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga
I još buđe i još luđe
iza uma
iza boga
ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka
valja nama preko rijeke

Zapis o izvoru

Rastvorio sam se
i potekao.
Potocima,
Rijekama,
Morima.
Sad sam tu.
Bez sebe,
Gorak.
Kako svom izvoru
Da se vratim ?

Putevi

Ti si nakanio da mene
nema i pod svaku cijenu
Ides prema meni. I u jurisu
Smijuci se i placuci
Pred sobom
Sve cistis
i nistis

Ti si nakanio da me
pod svaku cijenu unistis
Ali nikako da nadjes
Istinski put
Do mene

Jer Ti poznajes uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteski
I
Dugi

Ti poznajes samo one puteve
Sto prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva sto su se
ispruzili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka

Ti mislis da je tvoja putanja
do ubogog mene
Veoma sigurna i cesna
Ona
Sto dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna

Zavaravas se stalno
da do mene treba ici
Smjerovima slicnim
Sa sjevera
Ili
Juga

Ali to nije sve

Kuga
Oci uvijek
Pametno mi trazi
Ispod ustalasale na vjetru razi
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina

A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjace
Moze
Mora

Ali to nije sve
Ti ne znas zakon raskrsnice
Izmedju svjetlila
I
Tmice

Ali to nije sve

Jer najmanje znas da u svom zicu
Najteza rvanja su
I ratovi pravi
U samome
Bicu

Ti ne znas dakle da zlo si moje najmanje
Izmadju mnogih
Mojih
Velikih
Zala

Ti ne znas s kim
Imas posla

Ti ne znas nista
o mojoj mapi putova
Ti ne znas da put od tebe do mene
Nije isto sto i put
Od mene
Do tebe

Ti ne znas nista
o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje mocne oci
Ti ne znas da meni je
Mnogo vise
Nego sto mislis
Sudbina
Namrijela
I
Dala

Ti si nakanio da me
pod svaku cijenu unistis
Ali nikako da nadjes istinski put
Do mene

Shvatam te:
Covjek si u jednom prostoru i vremenu
Sto zivi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranicni

Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jucer
Do dalekog sjutra
Misleci
O tebi

Ali to nije sve

Zapis o zemlji



Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A ko je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
ta
Bosna
Reci
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna

Bijaše dio Ilirije, koji sad Bosna se zove,
Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom.
Tu se dugome brazdom nisu prostrana pružala polja,
Ni njive, koje bi obilnom rađale žetvom,
Nego surove gore, nego sure, neboticne stijene
I visoke kule na vrletnom stršeći bilu.