Dragutin Tadijanović

Dragutin Tadijanović
1905.-2007.

Dragutin Tadijanović rođen je 4. studenoga 1905. godine u Rastušju, kod Slavonskog Broda, kao najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovića i Mande. Polazio je Nižu pučku školu u susjednom selu Podvinju (1912. - 1916.) i u Slavonskom Brodu dva razreda Više pučke škole (1916. - 1925.), a od 1918. Realnu gimnaziju. Od jeseni 1920. godine, stanujući u brodskom samostanu, kao učenik petog razreda gimnazije, piše pjesme.U Zagrebu je na Gospodarsko-šumarskom fakultetu upisao studij šumarstva (1925.), ali je kasnije prešao na Filozofski fakultet (povijest južnoslavenske književnosti i filozofija 1928.). Diploma Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izdana mu je 1937.Radio je kao korektor službenog lista „Narodne novine“ (1935. - 1940.), honorarni nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939. - 1945.), urednik u knjižnici „Djela hrvatskih pisaca“, u Izdavačkom poduzeću „Zora“, i „Hrvatski pjesnici“, u „Matici Hrvatskoj“, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a (do umirovljenja 1973.), kao prosvjetni viši pristav u Banovini Hrvatskoj, u „Društvu književnika Hrvatske“ kojega je i bio predsjednik (1964. - 1965.). Prvu pjesmu (Tužna jesen) objavio je u đačkoj "Omladini" 1922. pod pseud. Margan Tadeon, a pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. u "Književniku" i "Hrvatskoj reviji". Objavio je oko 500 pjesama u dvadesetak zbirki, a priredio je i nekoliko izdanja svojih izabranih i sabranih djela.

Kad mene više ne bude

Svakog dana sunce zapada. Doći će
Dan od kojeg će se znati: mene
Više nema.
Neće se ništa desiti što nije bilo
Za moga vijeka: mornari će
Ploviti morima, vjetrovi će hujati žalostivo
U granju, savijat će se dozrelo klasje k zemlji.
Voljet će se mladići i djevojke
Kao što se prije njih
Nikada nije volio nitko.
Ujesen, kad voće dozrijeva, kad se beru
Plodovi, prolazit će njih dvoje
Alejom ispred Sveučilišta; zatim će
Šetati pod kestenima na Griču
Držeći se za ruke, dugo, dugo,
Kao što se prije njih nitko
Nije držao nikada. Oni će sjesti na klupu
Starinski i spazit će oboje: na njima leži srebro mjesečine
Kako je negda počivalo na tebi
I meni, u doba mlade ljubavi). Prije neg se poljube,
Djevojka će šapnuti sjajnom mjesecu: Sanjam li
Ili čitam pjesnika
Koji je pjevao o mojoj ljubavi?

Bio sam kao i ti

Ti koji ćeš živjeti
U patnjama srca, još dugo
Poslije mene, znaj,
I moja su krila
Šumorila i cvijeće
I ja sam bio, kao i ti, mlad.

Prsten


Kad me pitaju,kakav je
Prsten moj, i odakle je,odgovaram:
Srebrni prsten, zar ne vidite.A kamen, kap
Tamne krvi, koju zovu karneol,
Nosio je, u davno doba, na polasku
U križarski rat, vitez neki. (Tko zna išta
O njemu?)Kasnije, mnogo kasnije,
Nürnberški zlatar kamen je okovao
U srebro.I prsten, u malom nizu stoljeća,
Prelažeše s ruke na ruku.(Te su ruke prah
I pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)
Pa je došao, j e d n o g a d a n a, i na moju ruku;
Ona je o njemu (godine, godine!) napisala stih:
"Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov".
A nitko nije pomišljao da je doista
Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.
Nego me ispitivahu:
Koliko bi on stajao,
I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade.
Ne bi ni slušali moj zbunjeni odgovor,
Da nisam o tome mislio, i da ne znam
Hoće li on sa mnom leći
U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci
Kad moja bude pepeo i prah.Ona neće znati
Da se i meni činilo, kao i onima
Preda mnom, da se ruka moja neće nikada
Rastati od prstena, od prstena od srebra,
S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol
Oni koji poznaju drago kamenje.Gotova je pjesma
O prstenu.O mojem ili tvojem prstenu?

Poslanica
Pozdravljam te, srce moje,
U dalekom gradu; pozdravljam te
U gradu vječnom, u Dubrovniku.
Sjedim u sobi svojoj. I gledam
Glavu anđela iznad postelje
Tvoje i čini mi se: vidim
Tebe. Brojim dane i brojim noći,
Govorim: Prolazite,
Prolazite brže. Jedno će doći
Veće ili jutro, a moje će se srce
Vratiti. U me će ući, ponovno,
Radost; ona negdanja. Glava
Mog anđela dragog
Počivat će na ruci mojoj
Usne će naše razgovarati,
Bez riječi, i poljubac
Lebdjet će nad njima kao svjetlost
Sunca u predvečerje. Al treba
Još čekati, malo čekati,
Dok se ne vrati moje
Divno srce iz daleka grada
Još malo treba čekati.

Rano sunce u šumi

U zelene krošnje uleti
Proljetni vjetar,
Mlad.
Sunčeve tanke strelice
Probodoše lišće
I grančice
I stabla:
Čitava se šuma zanjiha,
Zasja.
Rosnati cvjetovi,
Bijeli,
I listovi,
I male ptice,
Pozdraviše sunce
Veliko.
A sjenke granatih stabala
Narisaše
Kao prsti
Raznolike
Likove
Po travi
Na kojoj se blista rosa kao suze.

Večer nad gradom


Što Te sputava, srce moje, da ne progovori iz dubina
Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?
Noćas gledaš kako se odražava u Armu red svjetiljaka
Firentinskih.
Zar nisi o tome davno sanjarila
U djetinjstvu, dok su nad glavom
Drhtale zvijezde, u vinogradu?
Noćas, gle! Kako osjećaš vjetar što dolijete s Arna ,
Sa rijeke koju gledaš otvorenim očima,
A moglo bi je rukama grabiti kao vodu
S potoka u Rastušju. U Rastušju je mati,
Moja mati, i moje sestre, i kuća. Jeste li spremile
Ljetinu, vas tri koje ste same
Ostale kod starinske kuće mojih djedova,
Čuvajući oganj da ne zgasne med zidovima
Doma koji ostaviše muške ruke? Gledao sam
Danas u San Lorenzu „ Zoru ¨, koju stvoriše Ruke
U tamnim tišinama mutnoga stoljeća;
Bez prestanka mislim na ruke te
I ne mogu da vjerujem da su zaista
Mrtve. Mrtve ruke.
Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja
Raskidane misli redam nevješto u tihe rečenice.
Vi možda već znate da sam ja pjesnik iz Hrvatske,
Koji ne može vjerovati da su vaše ruke
Mrtve. Mrtve ruke.
Mislim na moje polje, koje su neznane
Ruke požnjele, spavaj, srce moje,
I ne slušaj muziku u gostionicama,
I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom
Sa svijetlima. Ruka će sigurno
Ugasiti svjetiljke. Spavaj.
Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti,
I pepeo. Spavaj.

Moja je duša oblak jesenji

Moja je duša jesenji oblak,
Oblak rastrgan,
Kao krpa. Bačen na nebo.
Ja volim, oblake u jesen.

Lice mi je, mrko, suncem spaljeno.
Moje oči u oblake gledaju.
A misao?
Misao je upravljena k tebi.

Jednostavne riječi


Potrebno je mnogo jednostavnih riječi kao:
kruh, ljubav, dobrota,
da ne bismo slijepi u tmini
na raskršćima sišli s pravog puta.

Potrebno je mnogo tišine, tišine izvan nas i u nama
da bismo čuli glas,
tihi, plahi glas što se gubi – golubova, mrava, ljudi,
srca i njihove veličine sred nepravdi i vojski,
usred svega onog što nije kruh, ljubav
i nije dobrota.

Tišine, tišine. Nek jedino srca mjere vrijeme,
kazuju put.

Onoj koju naslućujem

Jesmo li nas dvoje
Daleko jedno od drugo?
O, kad bih mogao znati
Ima li plavo čeznuće
Između nas dvoje?...
Ti si mala djevojčica
I imaš crne oči.
Dva plamena crna,
A ja sam možda tvoj
Skromni, dragi pjesnik
Koji bi htio tebi da pjeva
Pjesme srca, vesele, bez rime;
A ne znam ni gdje si
Ni kako ti je ime!