Abdulah Sidran

Abdulah Sidran
1944.-


Abdulah Sidran,Bosansko-hercegovači pjesnik, prozaik i filmski scenarist, rođen je 1944. godine u Sarajevu.
Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao u Sarajevu. Uređivao omladinske listove i časopise, predavačke tribine, itd. Do aprila 1992. bio zaposlen na TV Bosne i Hercegovine, kao ”vodeći dramaturg.”

U književnosti se javio sredinom sedamdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju ”šezdeset-osmaškom”. Za svoje pjesničke knjige nagrađivan je najznačajnijim književnim i društvenim priznanjima (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća ”Svjetlost”, Zmajeva nagrada, itd.)
U ratu objavljena, knjiga njegove poezije ”Sarajevski tabut”, nagrađena je izuzetnim priznanjem, ”Nagradom slobode”, PEN-centra Francuske. (Prethodni laureati: Solzenjicin, Saharov, Havel.) Izbori iz njegove poezije, u prevodu na njemački, francuski, italijanski, objavljeni u Austriji, Francuskoj, Italiji (Insel bin ich, im Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za italijansko, dvojezično, izdanje, dobio nagradu ”Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo”.

Jedan je od najznačajnijih filmskih autora (scenarista) u eks-jugoslavenskoj kinematografiji (”Sjećaš li se, Dolly Bell?”, ”Otac na službenom putu”, reditelja Emira Kusturice, ”Kuduz” Ademira Kenovića, itd.) Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.

Član je Akademije nauka i umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu. Živi i radi u Sarajevu.

Djevojčica iz ulice Prkosa


Još Ulicom Prkosa
vihori se njena kosa.
Trebalo je, ovog ljeta
da postane žena.
Djevojčica, djevojčica
iz Ulice Prkosa.
Znao sam te,
čuvati od sebe,
djevojčice, janje moje.
A ne znadoh
od njih da te spasim,
djevojčice, mrtvo moje.
Svakog dana, oko podne,
u «Raguzi», k'o na moru
Stisak ruke, ispod stola,
kapučino, koka – kola.
Trebalo je, do jeseni
da postane žena.
Djevojčica, djevojčica
iz Ulice Prkosa.
Znao sam te,
čuvati od sebe,
djevojčice, janje moje.
A ne znadoh
od njih da te spasim,
djevojčice, mrtvo moje.

Zapis o čudu


Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!

Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela
i ja netom selim u sjećanje taj pokret,
i već ne vidim kako rukom sklanjaš kosu sa čela nego,
se sjećam tog pokreta,
sjećam se: ti lijevom rukom sklanjaš
gust pramen kose sa čela.

Ti kažeš glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće
na stolu pred nama:”Napolju je oluja,” i nešto
što nisam ja, ali u čemu me ima
itekako seli u sjećanje taj glas,
i dok te čujem, ja kao da se sjećam kako te čujem
kao da se sjećam tvog glasa sto treperi, i
pomjera plamen svijeće na stolu pred nama,
sjećam se večeri i glasa sto govori:
“Napolju je oluja.”

A još je napolju oluja, i jos traje veče,
jednako kao što traje i život kojeg eto kao da ne živim
već kao da ga se sjećam,
poput glasa kojim govoriš “Napolju je oluja,”
glasa kojeg se sjećam,
poput ruke kojom sklanjaš
pramen kose sa čela dok govoriš,
poput ruke koje se sjećam, dodirujući je prvi put.

Neko ipak mora


Neko ipak mora ostati u životu.
Bi nas mnogo u ovoj pustari, i svakome
na čelu, vidno već, kužna je biljka listala.

Izmišljasmo: uhode nas, izmišljasmo:
našim grlima prinose noževe.

I već smjerasmo ubojstva.

Sad kunemo, upirući račvastim prstima
u dvorove, u natrula lisja, u nebeske arabeske

a ne događa se ništa. Samo:
negdje, pobjegao iz naših srca,
umjesto nas, neko, dalek pjeva.

Sarajevske priče


Padale su granate
bombe su padale
jedna nam je u i sobu ušla
a on mene zagrlio nije
rat je veliko zlo, koje hoda
u kuće dođe, u dušu uđe
i kuću i dušu uzme
a meni je trebalo
samo da me zagrli
krila sam kad plačem
krila sam kad mrzim
krila sam od djece
da mi treba ljubav
samo jednom da me zagrlio
meni bi prošao rat
prošao bi za me
užas koji hoda, uzima zemlju
uzima grad, otima kuću
rastura dušu
tristo dana rata
a on me ni pogledao nije
tristo dana i tristo nociju
rat nema duse ni ociju
predugo smo zajedno
i znam da se ljubav troši
kao novci, kao uspomene
ali su okolo
padale granate
i meni je trebalo
samo da me zagrli