https://magnolija.serbianforum.info/

https://magnolija.serbianforum.info/

Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.



 
PORTALPrijemLatest imagesRegistruj sePristupi

 

 Srpsko vajarstvo..istorija...

Ići dole 
AutorPoruka
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

Srpsko vajarstvo..istorija... Empty
PočaljiNaslov: Srpsko vajarstvo..istorija...   Srpsko vajarstvo..istorija... I_icon_minitimeČet Dec 23 2010, 06:23

Srpsko vajarstvo, za razliku od srpskog slikarstva ima potpuno drugačiji put jer, slobodno se može reći nije ni postojalo do polovine 19. veka. Do tada, ako se izuzme crkvena ornamentika i narodna plastika, skulptura u užem smislu te reči nije ni postojala. Jedan od osnovnih uzroka se može naći i u potpuno drugačijem stavu pravoslavne crkve u odnosu na katoličku, jer pravoslavna crkva nije odobravala skulpture svetaca, scena iz biblije i drugih religioznih tema, pa se, skulptura postepeno pojavljuje tek sa jačanjem svetovnog, građanskog društva i njegovim većim uplivom i u umetnost.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Spomenik Filip Višnjić
Sreten Stojanović (1898-1960)


Istorija

Istorija srpskog vajarstva - skulpture počinje tek krajem 19. veka i početkom 20. veka i to pod uticajem akademizma ili neoklasicizma, romantizma, realizma, verizma i simbolizma - i početaka nečeg što se može naslutiti kao impresionističko, rodenovsko ili secesionističko shvatanje u skulpturi.
Prva i druga decenija 20. veka donose, samo relativne novine, a treća donosi bitne pomake promene - "konstruktivno" i "sintetično" poimanje skulpture i pokušaje avangardizama. Četvrta decenija donosi intimizam, realizam i socijalnu umetnost. Peta decenija je doba socijalističkog "angažovanog realizama", a posle 1950. godine nastaje konceptualni prelom - novo doba srpske skulpture.
[uredi]Devetnaesti vek
Vajarstvo se u Srbiji u 19. veku razvijalo pod velikim uticajem antike, a za rodonačelnika srpske skulpture se smatra Petar Ubavkić, prvi srpski vajar.
Petar Ubavkić (1852 - 1910) se školovao u Minhenu i u Rimu i svojim obimnim delom je utro put srpkoj skulpturi i vajarima koji će doći posle njega. On se u svojim delima tačno uklapa u vremenski i poetički prostor - klasicizam dodirnut romantizmom koji teži naturalizmu i verizmu (Ciganka 1885., Kraljica Natalija, 1887., Vuk Karadžić, 1889.).
Đorđe Jovanović (1861 - 1953) je dao preko 300 dela u srpskom vajarstvu i ako su mu bila poznata Rodenova dela i dela secesije većinu svojih dela je napravio u akademsim zahtevima svojih profesora u neoklasicističkom stilu. Prvi put je izlagao na Pariskom salonu i Svetskoj izložbi u Parizu 1889, gde je dobio bronzanu medalju, a na Svetskoj izložbi 1900. g. u Parizu dobio je zlatnu medalju. Đorđe Jovanović je u svojim delima sav u podneblju 19. veka. On je spojio naturalizam sa literaturom, a akademizam Minhena sa akademizmom Pariza.
Simeon Roksandić (1874 -1943) je sa svojim skulpturama mnogo topliji i bliži, nego što su to dela Petra Ubavkića i Đorđa Jovanovića. Na njegovim skulpturama nije u toj meri prisutna utvrđena - akademska šema, pa je samim tim i njegovo osećanje života i forme mnogo prisnije i življe. Njegov naturalizam, kao i naturalizam Đorđa Jovanovića, za razliku od Petra Ubavkića je finije vrste. U dva-tri portreta i u figurama dece, kao i na dve njegove najpoznatije skulpture - „Ribar“ (Fontana na Kalemegdanu, Beograd) i „Dečak sa razbijenim krčagom“ (Čukur česma, Dobračina ulica, Beograd) postignut je sklad između plastičnih i emotivnih vrednosti.
[uredi]Dvadeseti vek
[uredi]1900. - 1920. godina
Akademizam u srpskom vajarstvu na početku 20. veka ima dve osnovne odlike koje se prepliću i međusobno su uslovljene:
Stabilnost u načinu oblikovanja i nepromenjivost vajarskog izraza i jezika
Mimezis kao opštu filozofiju umetnosti.
Ove osnovne odlike srpskog vajarstva na početku 20. veka, potvrđuje se i vidi u delima srpskih vajara:
Paško Vučetić (1871-1925)
Jan Konjarek (1878-1952)
Dragomir Arambašić (1881-1945)
Živojin Lukić (1889-1934)
Sve ovo nas navodi na zaključak da akademizam, dosta intenzivno, u Srbiji traje od 1870. godine do 1920. godine. Posle 1920. godine, pa sve do 1950. godine, akademizam, u različitim vidovima se javlja samo kao subistorijska pojava slabeći, sve više, iz godine u godinu.
Mada vajari pokušavaju da izbegnu „temporalnu“ - hramsko mitološku umetnost i njene motive i linije, ipak ne mogu bez ustaljenih -„večnih i nepromenljivih normi“, i njihov repertoar obuhvata oblike i forme koje idu od neoklasicizma preko barokizovanog romantizma do verizma, pa sve do naturalizma, secesije i simbolizma.
Ovakav pristup vajarskom delu - skulpturi je, pre svega, zasnovan na dvojstvu značenja i na pokušaju da se iz sveta materijalnog zakorači u svet transcendentalnog. Ovakvi pokušaji i pristup se vidi u skulpturama - „Bolesna“ (1906), Tome Rosandića (1878-1959), „Poslednji dah“ (1906) i „Portret S. Pandurovića“ (1907), Jana Konjareka - gde je i dalje prisutna prenaglašena sentimentalnost, pa u tom svom postupku podsećaju na „Blaženu Lodoviku Albertoniju“ Lorenca Berninija.
Simbolizam polako nadire u skulpture srpskih vajara i nastoji da smanji i ukine ostatke dualizama privida i suštine - biće nije sakriveno već otkriveno. Pa ipak, i akademizam ima svoje kretanje i svoje oblike jer je simbol, koji se sve više primećuje u delima srpskih vajara, više tražen u prividu i u slikama stvarnosti - jer one neposredno izazivaju naša pitanja i našu zebnju, a ne u prirodi plastičnog sklopa.
[uredi]1910. - 1920. godina
U drugoj deceniji 20. veka, srpsko vajarstvo kreće krupnijim koracima i sve više evoluira, pa se sa transpozicija stiže do lakše forme stilizacije, ali i dalje čuvajući karakter modela. Taj pravac i forma se ogleda u delima vajara Tome Rosandića koji, i svojim shvatanjem skulpture, kao i svojim delom, već dobija odlike starog majstora, i, mada je u mnogo čemu sličan Meštroviću, ipak se i dosta razlikuje od njega. Tu su i Sreten Stojanović (1898-1960) i Stevan Bodnarov (1905-1993), koji se iskazuju kao snažni portretisti i precizni, čak minicuozni analitičari, ali su istovremeno i rustično elementarni.
Sa druge strane, tu su majstori ženske figure, puni melanholične mediteranske smirenosti i čulnosti, Živojin Lukić (1889-1934), Petar Palavičini (1887-1958), Risto Stijović (1894-1974), Dušan Jovanović Đukin (1891-1945).
[uredi]1920. - 1930. godina
Vajarska ostvarenja ova četiri umetnika su pravi pokazatelj i svedočanstvo o presudnom rezu koji se u srpskom vajarstvu desio u trećoj deceniji 20 veka. Skulptura postaje dovoljna sama sebi, ona je zatvoreni monolit na koji naleže prostor. Gubi se i nama uzajamnog prožimanja prostora i skulpture i odnos „prostor“ - „oblik“ je jednoobrazan, bez ritma i odnosa puno i prazno. Skulptura postaje statična i frontalna i svojom punoćom i gustinom osvaja nas energijom koja izvire iz nje same, iz njenog središta, a ne iz odnosa „prostor“ - „skulptura“.
[uredi]1930. - 1940. godina
U četvrtoj deceniji 20. veka dolazi do naglog preokreta jer su se umetnici koji su zastupali „sintetičnu“ i „konstruktivnu“ poetiku (Petar Palavičini - „Don Kihot“, Portret „Rastka Petrovića“), svojim radom približili građanskoj srpskoj sredini i u potpunosti promenili svoj „intimistički i opšti stav“. Dolazi do vraćanja realizmu, gubi se geometrizam i skulptura poprima oblike i svojstva „srpske sredine“.
U ovom periodu, srpsko vajarstvo ima raspon od minijature do monumentalnosti, od figurine do spomenika, pa se, zbog te svoje naglašene praktične svrhe (fontana, spomenik, bista), srpsko vajarstvo sporije razvijalo i napredovalo u odnosu na srpsko slikarstvo.
[uredi]1940. - 1950. godina
Srpsko vajarstvo, za razliku od slikarstva koje prati svetska kretanja, i u ovom periodu nastavlja sa svojom predratnom tradicijom i vajarskom poetikom, a naročito posle 1950. godine. Takav pristup se može videti u delima Petra Palavičinija koji i dalje stvara nežne ženske aktove u kamenu i bronzi, Risto Stijović je malo rustičniji, vaja u drvetu, aktove i životinje, a Sreten Stojanović nastavlja sa psihološkim portretom, a započinje i sa monumentalnom plastikom.
Sa druge strane, radeći skulpture koje su u sebi imale lično osećanje i stil, tradicionalni figurativni koncept, kao i radikalnu dramatičnu ekspresiju, mlađi vajari obogatili su srpsko vajarstvo. To su, pre svih Nikola Janković (1926), pa zatim Mira Jurišić (1928-1998.), Matija Vuković (1925 - 1985.), Jovan Soldatović (1920 - 2005.), Nandor Glid (1924-1997.), Vida Jocić (1921 - 2002.), Boris Nastasijević (1926), Miša Popović (1925 - 2005.), Aleksandar Zarin (1923-1998.), Momčilo Krković (1929.) i Nebojša Mitrić (1931 - 1989.).
[uredi]1950. - 1980. godina

U srpskom vajarstvu dolazi do novih tendencija i ozbiljnijih promena i pomaka koji se kreću od asocijativnog antropomorfizma pa sve do njegovog napuštanja i prelaska u nove, organske ili geometrijske smerove.
Olga Jevrić (1922) se posvetila svom novom konceptu - amorfne oblike kao date u prirodi povezuje u dinamičan odnos arabeskom prvih gvozdenih šipki, koje isijavaju konstruktivnu i ekspresivnu vrednost, što je, posle njenih uprošćenih portreta u smislu egipatski čvrstog, zbijenog volumena, jedan veliki razvojni pomak.
Olga Jančić (1929), čije delo ima, pak, ma koliko transponovano i svedeno, prizvuk klasičnog: isključivo upotrebljava kamen i bronzu, i sećanje - do juče zaokupljena ljudskim telom, težište pomera ka organskim oblicima iz prirode [1].
Bliska po shvatanju skulpture i njenih izražajnih sredstava Olgi Jančić je i Ana Bešlić (1912-2008.), ali i veoma različita u shvatanju novih materijala i upotrebe polihromije. Tu su još i vajari Oto Logo (1931), sa njegovim skulptura - simbolima, Jovan Kratohvil (1924-1998.), Lidija Mišić (1932), Kosta Bogdanović (1930), Tomislav Kauzlarić (1934-1992.), Velizar Mihić (1933), Miloš Sarić (1927) i nekoliko vajara najmlađe "postmoderne" generacije među kojima se ističe Srđan Bajić.
[uredi]Moderno srpsko vajarstvo

„... Dugi niz umetnika preobrazio je i stvorio moderno srpsko vajarstvo u rasponu od novog antropomorfizma do njegovog napuštanja u pravcu organske asocijativne ili apstraktne forme ili u pravcu geometričnog purizma, odnosno današnjeg postmodernizma, koji, ponekad, svojom memorijom nastavlja "večito kruženje istog", ponekad ga, međutim, napušta tražeći novu definiciju dela, vajarstva i same umetnosti, najčešće brisanje granica između medija. Uopšte, u razdoblju posle 1950. izrazio je današnje njegove bitne težnje koje su angažovale sve materijale, kako klasične tako i one koje je stvorila tehnološka civilizacija, i sve moći čoveka - afektivne, ideološke i graditeljske. Pri tome primetan je i proces mutacije samog medija - pojava boje znak je njegove povremene težnje ka slikarstvu, odnosno, tačnije - slikarstva ka reljefu i masi. Iluzionistička predstava jedne mrtve prirode, ili prizora, preobražava se ponekad u stvarni i u stvarnom prostoru postojeći predmet, ili "događaj". Tako se vajarstvo na mahove pojavljuje i kao posledica slikarstva koje je, stremeći ka vizuelno-taktilnoj upečatljivosti i stvarnom prostoru, promenilo svoj ontološki status...“ [2]
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
 
Srpsko vajarstvo..istorija...
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1
 Similar topics
-
» Vajarstvo i njegove odlike
» ISTORIJA SRBIJE
» FK Partizan-istorija
»  Istorija tjestenina
» Istorija venčanice

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
 :: NAUKA-UMETNOST I KULTURA :: LIKOVNE I PRIMENJENE UMETNOSTI :: Vajarstvo-
Skoči na:  
Vremenska prognoza
Weather Belgrade
Teme naj viđenije
Ko je trenutno na forumu
Vracam se...Odjava ..... laku noc ....
Kaladont u tri reči
ARANŽIRANJE HLADNIH PREDJELA
Vas smajli raspolozenja...
FARBANJE i UKRAŠAVANJE USKRŠNJIH JAJA
Deponija emotikona-rezervni smajlici...
SVADBENE TORTE-ideje
Ćaskanje u kafeu uz kaficu,čaj...Dobro jutro,dan,veče
Nauka o jeziku
Ključne reči