http://magnolija.serbianforum.info/




 
PORTALPrijemČesto Postavljana PitanjaRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 Istina i dresirano mišljenje

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
avatar

Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 61
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

PočaljiNaslov: Istina i dresirano mišljenje   Uto Apr 03 2012, 10:05

Mnogima se čini da je traženje istine pomalo nalik na Sizifov posao. Kada se dođe do relativnog završetka, opet se mora početi iznova, jer svaka generacija teži za tim da ima svoj sud o svemu. Prenijeto na područje zbiljskog društvenog događanja, dolazi se do istih principa. Ono što je danas istina ne mora biti i istina za sutra. Društvene promjene u skali zbiljnosti često iznenađuju. Jučer još prvi čovjek postaje sutra zaboravljen i odbačen, jer se za svakoga može reći da je u radu griješio. Već od mitskih praroditelja grijeh je tema nekog neobjašnjivog prokletstva. Da li je grijeh nepromjenjiva sudbina čovjeka, koju bi Freud mogao objasniti psihoanalizom, ili pak ljudska nemoć da se čovjek osigura u svojoj egzistenciji? Da čovjek griješi, činjenica je i opće uvjerenje. Ni rimski papa nije u tome izuzetak. Dakle grijeh je trajna i apsolutna mogućnost da su čovjeku pokaže da je u zabludi. To je kao fatum starih mitologija. No za razliku od mitskog boga usuda, savremeni mit o činjenju pogrešaka ima svoju društvenu i povijesnu primjenu. Baš zbog toga što su jedni tu da griješe, a drugi da uočavaju taj pad, diskusija o istini postaje conditio sine qua non svake ljudske komunikacije i povijesnog kretanja uopće.

Ima jedna stara anegdota u kojoj se priča o grupi mladića koji su bahato ušli u Akademiju. I već s vrata upitaše: Tko je onaj stari? Čuvar škole im dostojanstveno odgovori: Ono je čuveni Ksenokrat. Dođe do male zabune, ali ipak jedan upita: A šta on to radi? Opet dobi dostojanstven odgovor: On sa svojim učenicima istražuje istinu. Tada jedan upita: A kada će je primjeniti? U toj anegdoti rečeno je sve. Teškoće su velike. Ako je filozof već ostario, a još nije našao istinu, šta je onda sa istinom. Ne znači li to da je živio bez istine? Ako ima nade da se istina nađe makar i u starosti, što to vrijedi, jer pitanje je opravdano – a kada će je upotrijebiti? Anegdota o istini sadrži bit problema. Istinu nitko nema u gotovu, kao na primjer komad novca, koji bi se iz jedne ruke preuzeo u drugu. Tom analogijom Hegel je izrazio problem metodološkog pristupa u istraživanju istine. Sadržaj istine ne može postati apsolutan, a kao relativan nužno se mijenja. Ta stalna promjena u pojmu istine sadrži povijesnu obavezu.

Filozofsko razmatranje istine mora uvijek u sebi nositi princip, koji su stari filozofi zvali bios theoretikos. To je Seneka preveo sa vita contemplativa. Kasniji crkveno-asketski prizvuk tog pojma nema veze s prvobitnim značenjem tog određenja, jer filozofija je i aktivna i kontemplativna. To je izrazio i Seneka (Ep. 95, 10). Bios theoretikos znači misaoni odnos prema bitku, dakle prema totalitetu. To je oblik duhovne aktivnosti ili filozofski život, kako je rekao Aristotel. Ako bi se termin istina zadržao samo kao oznaka pojma (mišljenja) i stvari, što bi onda bila istina u filozofskom smislu? To je problem kojim se posebno bavio Hegel. Ako je istina samo podudaranje predstave s predmetom, kako ćemo, pita Hegel, nazvati to, što je predmet i cilj filozofije? Na to pitanje može se odrediti samo apstraktno. Hegel kaže da je u filozofskom smislu istina to, da se neki sadržaj podudara sa samim sobom. Prenijeto na društvo i povijest – to bi značilo jedinstvo teorije i prakse.

Filozofsko razmatranje istine zanimljivo je u sadržajnom pogledu već i po samom terminu. O tome su prvi razmišljali grčki filozofi. Grčka riječ aletheia (istina) etimološki znači ono što nije skriveno. U svijetu bitka skrivenosti je subjektivni način odnosa prema stvarnosti. Čovjekovo mišljenje o stvarnosti je put i način tumačenja i otkrivanja bitka. Istina kao neskrivenost predmeta isto je što i znanje o predmetu. Otkrivanje skrivenosti znači dovođenje objekta u sferu subjekta (u teoriji i praksi). Objekt postaje povijestan, očovječen. Svaki stupanj otkrivanja je stupanj očovječenja bitka. Sve što je izvan područja ljudskog djelovanja i mišljenja stoji izvan horizonta svijesti, pa stoga za subjekt nije ni skriveno ni otkriveno. Ta razlika je može se uspostaviti tek prema nečemu što je naš predmet (=pred-met), što je ispred nas u povijesnom zbivanju i u procesu očovječenja. Tako doveden predmet može za nas biti otkriven ili skriven, ali za sebe taj predmet nije ni jedno ni drugo. Kategorija skrivenosti i neskrivenosti seže toliko koliko se prostire horizont očovječenja u svijetu bića. Povećanje opsega i sadržaja očovječenja (u bitku) uvjetovano je načinom i mogućnošću ljudske egzistencije. Stoga možemo reći da je povijesnost osnova svakog ljudskog djelovanja uopće. Povijesnost i bitak niti se podudaraju niti se mogu isključiti. Njihov je odnos međusobno osvajanje i uzajamnog djelovanje. Osvajanje u bitku je proširenje i suženje istodobno (tj. proširenje očovječenog bitka i suženje sfere skrivenosti).
Nazad na vrh Ići dole
http://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
avatar

Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 61
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

PočaljiNaslov: Re: Istina i dresirano mišljenje   Uto Apr 03 2012, 10:06

Grčko-jezično označavanje istine kao nečega što nije skriveno sadrži u svojoj biti (suštini) opću dijalektiku bitka (tj. subjekta, objekta i povijesti). Takva dijalektika otklanjala je svaki oblik fatalizma. Otkrivanje je stvaralačka aktivnost, a takva aktivnost je način egzistiranja čovjeka. Stoga možemo reći da je istina bit i uvjet ljudskog postojanja uopće.

U filozofiji se mnogo govorilo o zabludama u kojima se može naći ljudsko mišljenje. Počevši od Platonovih ljudi u pećini pa do savremenih eshatoloških iluzija (ne samo u teologiji, već i u praksi). Tema u pravom i krivom mišljenju je otvoreno pitanje.

Ljudi ne žive bez pretpostavke. Ako to zaboravimo i počnemo govoriti kao da to tako nije, onda svoje iluzije primamo kao zbiljnost. Od mogućih pretpostavki – koje vrijede kao zbiljnost, najveća je opasnost dresura mišljenja (Njemačka riječ: dressieren znači: obučiti, ukrotiti, dotjerati, a nastala je od francuske riječi: dresser, a to potječe od latinskog: directus, vidi dirigo, iz dis+rego=ispraviti, na pravac postaviti). To je ukroćeno mišljenje u kojem se gubi čovjekov individualitet. Općenito dresura se postiže na taj način, da se nešto čini što je u biti protiv prirode dotičnog bića. Na primjer ptica treba da pjeva tada kad to hoće njen gospodar. I ljude se može dresirati. Oni tada rade i misle na način na koji su uvježbani. Dresure je bilo uvijek. To je način ljudskog otuđenja u kojem čovjek prestaje biti slobodno, a time i stvaralačko biće. Dresirani čovjek samo je po imenu čovjek. U zbiljnosti on je kao Platonova sjena, tj. odraz i oponašanje svojih uzora. Takav način egzistiranja znači povredu ljudskog bića u čovjeku.

Dresiranost kao sadržaj zbiljnosti, povijesti i duha može se u biti svesti na dvije vrste. Postoji: 1. religiozna i 2. egzistencijalna (birokratska) dresiranost. Struktura odnosa potpuno im je ista. Razlika je samo u tome što se u prvoj vrsti dresure predmet proširuje i u eshatologiju, a u egzistencijalnoj dresuri, egzistencija je ovozemaljska. Stoga možemo reći da je dresura (i u prvom i u drugom području) nekritički i nemisaoni odnos prema svome uzoru. Dresura kao određena struktura mišljenja i egzistiranja u biti ostaje religiozni odnos. To je u prvom slučaju religiozni odnos prema bogu, kao oblikovanom najvišem biću, a u drugom slučaju religiozni odnos prema društvu i društvenim institucijama, što znači da se vjeruje u njihovu nepogrešivost. Da je to u biti ista struktura mišljenja i način odnosa može se pokazati na mnogo primjera. Pogledajmo neke tekstove.

U Starom Zavjetu Bog govori Hebrejima o svojoj moći i opominje ih da ne bi trebalo da zaborave ono što on sve može učiniti. U testu proroka Isaije (45, 5-7) piše: “Ja sam Gospod, i nema drugoga, osim mene nema Boga; opasah te premda me ne znaš. Da bi poznali od istoka sunčanoga i od zapada da nema drugoga osim mene; ja sam Gospod i nema drugoga. Koji pravim svjetlost i stvaram mrak, gradim mir i stvaram zlo: ja gospod činim sve to”. – A u knjizi proroka Amosa (3, 6) piše: “Hoće li truba trubiti po gradu, a narod da ne dotrči uplašen? Hoće li biti nesreće u gradu, a Gospod da je ne učini?” – Prema tome autoritet božje moći mora biti neosporan. On je Bog i osim njega nema bogova. On stvara svijetlo i mrak, mir i zlo. Ništa se ne može bez njega dogoditi. Taj isti problem autoriteta i težnje za apsolutnošću našao je svoju primjenu u nedavnoj prošlosti, u fašističko-nacističkoj diktaturi i u staljinskom kultu ličnosti. To znači da zemaljski bogovi stvaraju isto, tj. sve ono, što je hebrejski bog govorio za sebe.
Nazad na vrh Ići dole
http://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
avatar

Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 61
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

PočaljiNaslov: Re: Istina i dresirano mišljenje   Uto Apr 03 2012, 10:06

Osnovno je da se utvrdi kakav odnos treba da bude prema autoritetu. Kakve i koje pouke mogu biti korisne? U Matejinom evanđelju piše (4, 10): “Gospodu Bogu svojemu klanjaj se i njemu služi”. To je kao ideal saopćeno već u petoj knjizi Mojsijevoj (6, 13): “Gospoda Boga svojega boj se, i njemu služi, i njegovim se imenom kuni”. To je u mnogo čemu i egzistencijalno pravilo. Klanjanje bogu postaje općenito religiozni problem, jer bog sve može bez razlike gdje sjedi, da li na nebu ili na bilo kojoj bližoj udaljenosti. Tko sluša gornje upute ima potpuni osjećaj sigurnosti u odnosu na postavljeno biće. Apostol Pavle u poslanici Rimljanima (8, 28) piše vjernicima: “A znamo da onima koji ljube Boga sve ide na dobro…” U poslanici Efešanima ta se misao razrađuje kao problem nasljedstva i to po božijoj naredbi. Tko boga ne ljubi sam sebe upropaštava. Stoga poznati boga ne bi smjelo biti teško, a postavlja se i kao nužno, jer o tome ovisi i mnoga egzistencija (u religiji – eshatološka, a u stvarnosti – konkretna). Na tom principu zasnovana je crkvena hijerarhija. U biti na istom odnosu počiva i politička birokracija (bez obzira na sistem). U slijedu hijerarhije niži zasniva svoje pravo na postojanju višeg. U svojoj praksi on se uvijek poistovjećuje s vrhom. To je neizbježno, jer u protivnom, cijeli takav odnos dovodi sebe u opasnost. Stoga je razumljiva i dilema Pirandellova junaka koji po gradu pali svjetiljke i pita, da li je on sada, dok pali svjetiljke, samo on taj koga stoga svi mogu ismijavati, ili je on tada dio vlasti kao službenik uopće? A kao takvog nitko ga ne bi smio dirati, jer vlast je vlast.

Crkvena hijerarhija poistovjećuje sebe s voljom Krista, kao što se i niži birokrata ponaša tako u odnosu prema višem birokratu. U Lukinom evanđelju Isus govori svojim učenicima (10, 16): “Tko vas sluša mene sluša, tko se vas odriče mene se odriče, a tko se mene odriče, odriče se onoga koji je mene poslao”. U Mat. 10, 40 taj zahtjev izražen je ovim riječima: “Koji vas prima, mene prima, a koji prima mene, prima onoga koji me je poslao” (usp. I Iv. 13, 20). Tim shvaćanjem identitet je postignut i vrijedi kao obaveza. Ako je netko u to neupućen, dokazat će mu da krivo misli. Pogledajmo ovaj primjer. Nedavno je u jednom crkvenom glasniku bila objavljena (povodom papina odlaska u Bombaj) slika tamošnje djeve Marije (Marija kraljica Indije). Neki čitaoci su se pobunili protiv takve djeve Marije, te su pisali redakciji tog lista, da im je ta djeva Marija više nalik na prostitutku iz noćnog lokala, nego na pravu Kristovu majku. Pitaju: Kad je majka božja nosila turban i toliko nakita? Ti čitaoci čak pretpostavljaju da se ta slika mogla svidjeti nekom biskupu, i da se zbog toga objavljuje. Slijedi još jedno pitanje: Ako je to sada prava Marija, onda su popovi stoljećima lagali, kad su je prikazivali drugačijom. Ta diskusija veoma je interesantna. U pojedinosti ovdje nije potrebno ulaziti. “Popovi” su u prilog svog prava odgovorili jasno i glasno što je Krist rekao svećenicima: “Tko vas sluša, mene sluša; Tko vas prezire mene prezire; a tko prezire mene, prezire onoga koji je mene poslao”. Tim riječima završava ta diskusija. Neka sada čitaoci nađu protuargument! Dakle, izlaza nema. Svećenici imaju Krista, a oni koji pitaju stoje sami za sebe. Stoga treba ostati pokoran. U Markovu evanđelju (2, 7) stoji ova opomena: “Tko može opraštati grijehe, osim jednoga boga?” U tekstu Isaije (43, 5) piše: “Ja, ja sam brišem tvoje prijestupe sebe radi, i grijeha tvojih ne spominjem” (Vidi i Jer. 31, 34). Grijesi i prestupi svakodnevni su. Nitko ih ne može izbjeći, a može ih oprostiti samo bog. Povijest je u tom pogledu bila ironična. Funkciju biblijskog boga preuzeli su na sebe svi mogući silnici koji su određivali ljudske sudbine. Ako su oni nešto rekli, to je onda bilo dovoljno za različite udese svih onih koji su im bili nepoželjni. Koncentracioni logor i čistke sadržaj us takva odnosa.
Nazad na vrh Ići dole
http://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
avatar

Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 61
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

PočaljiNaslov: Re: Istina i dresirano mišljenje   Uto Apr 03 2012, 10:06

Sovjetske pisce Iljifa i Petrova nije smio štampati nijedan izdavač. Njihova satira svidjela se Staljinju i tekst je štampan. A moglo je biti i drugačije. Tada nastupa zavjera šutnje koja se kao Nietzscheovo vječno vraćanje istoga očituje na svim meridijanima.

Hijerarhijski, odnosno birokratski odnos saopćava kao način egzistencije i evanđelist Matej. U tekstu 12, 30 navode se Isusove riječi : “Tko nije sa mnom protiv mene je; i koji ne sabira sa mnom, prosipa”. Marko (9, 40) piše: “Jer tko nije protiv vas s vama je”. Na tom principu inkvizicija je imala mnogo posla. Kad se primi parola – “Tko nije sa mnom, protiv mene je”, kao međuljudski odnos, onda tu zaista nema više sigurnosti za čovjekova prava i humanizam. Prema gornjem načelu treba se odreći svih koji griješe (oca, majke, sestre, brata, muža, žene) jer, “tko to ne učini ne može biti moj učenik” ( Mat. 19, 29: I svaki, koji ostavi kuće ili braću, ili sestre, ili oca ili mater, ili ženu ili djecu, ili zemlju, imena mojega radi, primit će sto puta onoliko i dobit će život vječni). To je saopćeno u evanđelju, a primjenjuvano je često u čovjekovoj mukotrpnoj povijesti. Dresiranost je siguran put u pokornost. Religiozni čovjek mora znati da je sumnja u vjeru grijeh. Ni birokratska hijerarhija ne dopušta sumnju. Upute za područje religije glase ovako: “Kazano je, ne kušaj Gospoda Boga svoga (Lk. 4, 12)”. Kušanje nižeg odmah se tumači kao sumnja u onoga koji je najviši. Na primjer u 5. Mojsije 6, 16 piše: “Nemojte kušati Gospoda Boga svoga kao što ga kušaste u Masi”. – Svađa s Mojsijem isto je što i svađa s bogom: “I narod se svađaše s Mojsijem govoreći – daj nam vode da pijemo. A on im reče: Što se svađate sa mnom? Što kušate Gospoda? (2 Mojs. 17, 2)”. Svaka pomisao da si se osporavao apsolutni autoritet nedopustiva je. To je jasno izraženo u Isusovom odgovoru nevjernom Tomi. Isus govori: “Blago onima koji ne vidješe i vjerovaše (Iv. 20, 29), usp. 1 Petr. 1, ona jede”. Mnogima je cilj da ima što manje nevjernih Toma.

Cijeli sistem dresure religiozne i egzistencijalne zasnovan je na nepokolebljivom vjerovanju u ono što se kaže. Taj zahtjev postaje jedino moguć u dresiranoj strukturi postojanja. Religiozno i birokratsko vjerovanje nužno su na istom tlu. To možemo dokazati na definiciji vjerovanja. U poslanici Hebrejima (11, 1) piše: “Vjera je tvrdo čekanje onoga čemu se nadamo i dokazivanje onoga što ne vidimo”. U 2 Kor. 5, 7 čitamo: “Jer po vjeri živimo, a ne po gledanju”. – Nada kao ideal trajanja je ljudska (egzistencijalna) kategorija. Dokazivanje onoga što se ne vidi znači nesumnjanje u ono što se ne vidi. Na primjer kada poskupe mnogi artikli, tada se u našoj štampi često dokazivalo da će se time povećati standard života. Kierkegaard je rekao: Na drugom svijetu bit će makar ta korist, da ćemo biti pošteđeni od štampe. No mi taj problem želimo riješiti ipak u ovostranosti.

U vrijeme Staljina proklamiran je početak prelaza u komunizam. To je isto bio oblik vjerovanja u nešto što se nije vidjelo. Ali kao kategorija – vjerovanje je dominantno u svakom obliku dresiranosti. To se uvijek iznova potvrđuje. Na primjer, za vrijeme zasjedanja ekumenskog koncila u Rimu, vjernici su pažljivo pratili promjene i odluke koje su se donosile. Neki su bili i zabrinuti da su tu mogu učiniti i kobne pogreške. Povodom toga mnogi su tražili objašnjena i pitali, da li je moguće, da koncil pogriješi? Odgovor je bio više nego uvjerljiv. Rečeno je ovo: Koncil ni u kom slučaju ne može da griješi, jer je u radu Koncila prisutan Sveti Duh. To je dakle maksimum mudrosti. Bilo bi dobro kad bi samo tu bio sveti duh. No nažalost tko može reći koliko svetih duhova ima? Još uvijek se sjećamo termina: nepogrešivo, mudro rukovodstvo i slično. Ako je Koncil nepogrešiv, da li je to i papa? Kako s tim stoji? Naši teolozi pisali su o tome u crkvenim publikacijama. Rješenja se nalazi u tome da se utvrdi što je objavljeno, pa prema tome i istinito. U slučaju neslaganja “konačno i neopozivo sudište je sam Rimski biskup, nasljednik apostola Petra” (Stoga ni u kom pogledu ne smije se sumnjati u papu. Jednom čitaocu koji je pitao zašto je uvijek Talijan papa, jedan naš crkveni glasnik odgovorio je ovako: “Logično jest da je tako. Pa, što onda? Da li nam je papa nemetnuo talijanske knjige, biskupe, jezik? Gdje se kod nas zapaža negativan utjecaj pape? Carigradski patrijarh uvijek je Grk, mada se zove ‘vaseljenski’. I kalif je bio uvijek Turčin ili Arapin, iako islam teži da bude univerzalna religija. I nitko ne diže buku. Papa je glava cijele crkve, ali je i rimski biskup. Da je sv. Petar udario svoju stolicu u Parizu, papa bi bio Francuz, da je u Berlinu, bio bi Nijemac. I tada bih želio znati, tko bi se usudio tražiti da bude drukčije”. Očito nitko tko je dresiran). Iznad toga nema priziva. Kao analogija uzimaju se vrhovni sudovi u pojedinim državama. No papa kao čovjek može pogriješiti i mora se za sebe moliti. “Ali se ne može pretvarati kad sudi o vjeri crkve”. Dakle to treba tako da vrijedi.
Nazad na vrh Ići dole
http://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
avatar

Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 61
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

PočaljiNaslov: Re: Istina i dresirano mišljenje   Uto Apr 03 2012, 10:07

Nepogrešive odluke raznih institucija kao mogućnost i praksa često otežavaju razvoj naše demokracije i samoupravljanja, koje ponekad znače neodgovornost i samovolju. Birokracija se osjeća sigurna tak kad sebe uzdigne iznad kritike. Mentalitet birokrate uvijek teži za apsolutnim jedinstvom i bori se protiv svakog oblika individualizma. Ni u religioznoj ni u egzistencijalnoj dresuri individualizam nije dozvoljen. U tekstu apostola Pavla imamo dosta primjera. Rimski retor Menenije Agripa pričao je plebejcima fabulu o svađi stomaka i udova (tekst kod Livija). Naime plebejci nisu više htjeli služiti svoje gospodare i odselili su se izvan grada. Menenije kao delegat Senata uspio je plebejce uvjeriti da se ne mogu sami održati. Kao što bi propali udovi bez stomaka, a vrijedi i obratno, tako bi se dogodilo i s plebejcima i s patricijima. Dakle, sve treba da budu jedno tijelo. Tu fabulu interpretirao je apostol Pavle (1. Kor. 12, 12-25), dokazujući da bi religiozni individualitet bio najveća opasnost za samu vjeru. Svi moraju jednako misliti, “jer su se svi napojili istog duha”. Na primjer u 1. Kor. 12, 21 piše: “Ali oko ne može reći ruci: ne trebaš mi, ili opet glava nogama: ne trebate mi”. 22. “Nego još koji se udi tijela čine da su najslabiji najpotrebniji su”. 25. “Da ne bude raspre u tijelu, nego da su udi jednako brinu jedan za drugoga”. 26. “I ako strada jedan ud, s njim stradaju svi udi, a ako li se jedan ud slavi, s njim raduju se svi”. 27. “A vi ste tijelo Kristovo i udi među sobom”.

Udovi jednog tijela lako nađu na istinu. To je zbog toga, što se bez pogovora prima ono što je tom tijelu saopćeno. Dileme ne može biti. Istina je objavljena i stoga apsolutna. Vjernik u to vjeruje, jer on zna da bez vjere nije moguće ugoditi bogu (već prema tome gdje se bog nalazi).

Na sudu Pilat pita Isusa da li se osjeća krivim. Isus kaže da je on došao da svjedoči istinu. “I svaki koji je od istine sluša moj glas” (Iv. 18, 37). To je Pilata zbunilo i upita: A šta je istina? Pilat misli u tradicionalnim kategorijama odnosa: subjekt-objekt. Na koji se način može dokazati, da je istina ono, što se kaže i misli? Dakle, problem je u tome da istinu treba dokazati. Isus to negira i kaže: “Ja sam put i istina i život” (Iv. 14, 6).” Dakle istina je tu pred nama u liku jednog čovjeka. Istina hoda, radi, umara se pa stoga mora i da spava. Kierkegaard je duhovito ironizirao prezentnost istine u liku bogočovjeka. On je pisao da je moralo biti strašno sjesti s bogom za isti stol i s njim ručati. A neugodno je bilo s njim i navečer, jer sigurno je da se nije znao kartati.

Odnos subjekt-objekt prestaje. Istina je objava u koju treba vjerovati. Takvih objava svijet je pun počevši od Isusa pa do izvještaja Warrenove komisije o ubistvu predsjednika Kennedyja. Istina kao objava treba da bude stalna opomena za svako mišljenje. Ako se tko pojavi kao nepozvani predstavnik istine, onda je to znak da je religiozna objava postala egzistencijalna osnova u određenom društvu i državi.

Misao o dresiranosti kao nužnosti za egzistenciju u državi prvi je jasno formulirao Platon. On je u Zakonima (I, 7) pisao, da je mladima zabranjena kritika zakonodavstva i državnog uređenja (“ne dopušta se nikome od mlađih ljudi da istražuje, što je u zakonima dobro, a što nije, već svi moraju jednodušno i jednoglasno ispoljavati, da je u zakonima sve dobro određeno, jer su ih bogovi izdali, te se uopće ne smije mirno slušati onaj, koji drukčije govori. No ako neki stariji čovjek kod nas ima o tome kakav vlastiti sud, neka takve razgovore vodi s kojim od viših državnih činovnika ili s kojim svojim vršnjakom, ali ne u prisutnosti nijednog mladnog čovjeka”). U Državi (III. 3) piše da samo država, odnosno vladar ima pravo da laže i to samo u korist države. Time je opravdana nužnost i potreba državne laži. Da bi se država što bolje održala treba dresirati ljude i životinje. Tu je osnovno – ideja vođe. O tome piše Platon u Zakonima (XII, 1) (S obzirom na ratovanje javljaju se mnogi savjeti i mnogi valjani zakoni, no najvažniji je ovaj: Nikada nitko ni muškarac ni žena, ne smije biti bez vodstva i ničija se duša u ozbiljnu poslu ni u šali ne smije naviknuti da nešto radi na svoju ruku. Naprotiv, svatko mora posvuda i u ratu i u miru živjeti obazirući se uvijek na vođu, povedeći se za njim i dajući se od njega voditi i u najsitnijim poslovima, tako: stajati, kad mu se naređuje, stupati, vježbati se, kupati se, hraniti se, buditi se noću za držanje straže i izvršenje naloga, pa i u samim bitkama niti koga progoniti niti se pred kim povlačiti baz zapovjednikova naloga. Ukratko, duša se navikama ima naučiti, da uopće i ne pomišlja i ne pojmi, da bi mogla nešto raditi odjeljeno od ostalih. Naprotiv, život sviju ima uvijek biti što je moguće više skupan i zajednički. Niti ima, doista, niti će ikada biti snažnijeg ni boljeg ni djelotvornijeg sredstva za spas u ratu i za pobjedu. Već u miru treba od malih nogu vježbati se u ovome: zapovijedati jednima i slušati druge, a nepokornost prema zapovijedima treba ukloniti iz čitava života svih ljudi i njima podložnih životinja.”) Kad se to postigne onda je ideal ostvaren. A kako takav ideal može da izgleda? Šta se može bazirati na laži? Pouku o takvom načinu postojanja možemo čuti Andersenovoj bajci: Carevo novo odijelo. (Dijete, koje je reklo: gle, pa naš car je go (iako su svi drugi ‘vidjeli’ novo odijelo na caru) znači uvijerenje, koje nije ničim opterećeno, što bi umanjivalo sposobnost razmatranja. Da se ne bi događalo da se vidi čega nema, kao što je, na primjer, makartizam lako pronalazio antiameričku djelatnost, treba kritički promatrati sve što se događa. Tada će se strasti lovaca zvati i pravim imenom.)
Nazad na vrh Ići dole
http://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
avatar

Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 61
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

PočaljiNaslov: Re: Istina i dresirano mišljenje   Uto Apr 03 2012, 10:07

Najmasovniji oblik dresure je religija. Kierkegaard je pisao da kršćanstvo ima najrazrađenije metode dresure. U težnji za pravo religioznošću on pita, da li se bogu može sviđati takav odnos, te kaže: To mi možeš vjerovati, ništa bogu nije tako odvratno, nikakve hereze, nikakvi grijesi, ništa mu nije tako odvratno, kao to, što je oficijelno. Odvratno je kad mu pristupaš s oficijelnom svećanošću, s oficijelnom vrstom govora. Ono što je oficijelno bogu je odvratnije, nego ženi, koja je otkrila da joj se netko udvara po knjizi formula. Kierkegaard je s pravom rekao, da je u svijetu duha obmanut onaj, koji se sam obmani.

Da bi se spriječila dresura i obmanutost mišljenja i egzistencije, treba stalno imati u vidu bit marksističke filozofije, kao stalne kritike svega. Iz tog odnosa ne može ništa biti izuzeto (nijedna institucija i nijedno mišljenje). Čim bi duh filozofije prestao biti kritičan, tada bi filozofija postala apologija. No ipak se zna da apologija nije filozofija. To se pokazalo već u vrijeme patristike. Čitanje poslanica moguće je samo na tlu dogmatike, koja može imati različite izvore.

Filozofska misao dijalektična je i revolucionarna. Kao takva ona je teorija o suštini zbiljnosti. Kritički odnos prema stvarnosti znači, da je o svemu potrebno voditi dijalog. Nije to isto što i razgovarati. Mi možemo o mnogo čemu govoriti, a da se ipak ništa ne kaže. Viditi dijalog znači tako razgovarati, da se svaki sadržaj ispita u nizu svojih suprotnih odnosa i to metodom pro i contra. O svemu se može navesti mnogo za. Hegel je pisao da za sve postoji razlog, i tko za sve ne može naći dovoljan razlog, nije daleko odmaknuo u mišljenju. No on kaže i to, da je s dobrim razlozima upropašten svijet. Dakle, rješavanje ne postoji u rđavoj beskonačnosti (nabrajanja). Svakom pro treba suprotstaviti contra. Ako u tom odnosu ima više pro, onda je taj sadržaj dobar. No dogodi li se da ima više contra, onda ga treba napustiti. To je najbolji put da se čovjek kao pojedinac i društvo kao cjelina oslobode svog opterećenja, koja vode u negiranje tog kriterija. Ukidanje metode pro i contra otvara sve putove za fanatizam i dresuru. Time nestaje normalnih uvjeta za svaku moguću i razložnu komunikaciju. Masovne forme dresure bile su fašizam i staljinizam. Iako ti sistemi pripadaju djelomično u prošlost, pa ipak se ti elementi javljaju u različitim vidovima na drugim stranama. Staljinizam je bio drasura socijalizma. Da li će maoizam postati nova takva forma, to nije najodlučnije. Dresuri kao dresuri treba se suprotstaviti, jer to nalažu razlozi humanizma, prava i slobode. I kapitalističko i socijalističko društvo imaju svoj načine i sadržaje dresiranosti. Društvo koje je oslobođeno religiozne dresure, mora se boriti protiv političko-birokratske tendencije, da se dresura nametne životu i društvu. Birokrat postaje ohol, jer misli da je sveznajući i da sve može. Doduše, ponekad se blamira i ona narodna izreka da i nad popom ima pop, ali ipak kritika se smije sebe zatvarati u granice. Egzistencija birokrate postaje i etički problem. Spinoza je pisao da oholi voli prisustvo parazita i laskavaca, a mrzi prisustvo plemenitih (Etika, IV, 57). To je za mentalitet birokrate jasno.

Da bi se iskorijenila mogućnost takve prakse, treba živjeti sa istinom. To znači da se svagdje i u svako vrijeme, u svakom djelu treba odlučiti za istinu. To se može jer istina u životnom i etičkom smislu nije nepoznanica. Dakle, u egzistencijalnom smislu istinito je ono što je pravedno, a pravedno je identično s dobrim. To svatko zna. Ne smije se dogoditi ono, što je pjesnik uočio kad je rekao: Video meliora proboque, deteriora sequor. Treba ostati kod onoga što je bolje. Tada će i put istine biti uspješniji. A to nije samo teorijski, već i društveno-etički zadatak svakog čovjeka.

(Autor: Branko Bošnjak)
Nazad na vrh Ići dole
http://magnolija.serbianforum.info
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Istina i dresirano mišljenje   

Nazad na vrh Ići dole
 
Istina i dresirano mišljenje
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1
 Similar topics
-
» La verdad oculta / Skrivena istina
» Istina i legenda o Gilgamešu
» Novi broj magazina “TV Novele” donosi: Rulji zbog Anhelik pretukao paparaca! Burak Ozdživit: prava istina o raskidu! Nandiš na kolenima: Rašmi, vrati se!
» Istina i legenda o Dejviju Kroketu
» Ljubavne price

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
 :: SVET OKO NAS I SVET U NAMA :: FILOZOFIJA-
Skoči na:  
Vremenska prognoza
Weather Belgrade
Teme naj viđenije
Ko je trenutno na forumu
ARANŽIRANJE HLADNIH PREDJELA
FARBANJE i UKRAŠAVANJE USKRŠNJIH JAJA
Vracam se...Odjava ..... laku noc ....
SVADBENE TORTE-ideje
Deponija emotikona-rezervni smajlici...
Romanticne gif slike
Nauka o jeziku
Kaladont u tri reči
Vas smajli raspolozenja...
Ključne reči