http://magnolija.serbianforum.info/




 
PORTALPrijemČesto Postavljana PitanjaRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 Đorđe Balašević

Ići dole 
AutorPoruka
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Đorđe Balašević    Ned Dec 12 2010, 09:42

Htjela sam malo skratiti ovo upoznavanje sa Đorđem,ali sve mi je bilo divno,dirljivo i tako čovječno,naprosto ljudski naše,da mi je bilo žao izbaciti ma i jedan djelić.
Ne žalite vrijeme za pročitati ove skice iz Balaševićevog života.
Đorđe Balašević to zaslužuje !

Đorđe Balašević
1953.-



Kantautor Đorđe Balašević rođen je u ranojutrarnjim satima 11. svibnja 1953. godine u Novom Sadu. Zbog toga što je rođen rano ujutro majka ga je željela nazvati Zoran, ali je Balaševićev djed rekao kako je to ime za sodarskog konja i inzistirao da ga nazovu Đoka, po njemu. Na kraju je postignut dogovor i našli su se nekako na Đorđe. Balašević će kasnije tvrditi kako tim imenom nije baš oduševljen. Za svoje djetinjstvo reći će kako je imao "Sjajno, uzbudljivo djetinstvo. Živio sam u obitelji koja je tada bila suviše tolerantna, nikad u životu nisam dobio batine, mada sam ih sigurno više puta zaslužio, pogotovo u gimnaziji. Odrastao sam uz mnogo ljubavi, u staroj kući mog pradjeda, u Ulici Jovana Cvijića, koja se i danas tako zove, i u kojoj rastu moja djeca. Imao sam dvorište, puno zelenog voća ljeti i kokoši i pataka koje su trčkarale okolo. Možda najvažnije od svega, imao sam Dunav koji je još tamo, ali nije više tako zelen kao što je bio, no ostala mi je velika ljubav." Tu, Balaševićevim fanovima, poznatu i opjevanu kuću u Ulici J. Cvijića na novosadskoj periferiji Đorđe je obnovio odbivši sve prijedloge prijatelja da je sruši i sagradi novu jer tvrdi kako "u njoj definitivno žive dobri duhovi".

Đorđe je, što je malo poznato, prvi Balašević. Njegovi su se do rata 1941. prezivali Balašev, pa ni on sam ne zna vuče li korijene od Rusa ili Rumunja, ili pak nekog sasvim trećeg naroda. O tome Balašević kaže: "Sigurno je da tada u obitelji nije bilo Mađara, no moj se djed Đoka, koji je iz nekih razloga bio veliki pravoslavac, stalno se bojao da će ga Mađari pomađariti, te je 1941. otišao k matičaru i pazario ovo ić. No, kako nam se sudbina zna narugati, moj se ćale Jovan zagledao u moju majku Veroniku Elviru Matildu Dolenec, napola Mađaricu, napola Hrvaticu, kako je moj djed izračunao. Tako ja imam mađrske krvi protiv koje se moj stari toliko borio, no mislim da je sudbina od mene napravila sasvim dobar mišung". Kako su u obitelji generacijama svi imali sinove jedince, Đorde nije imao mnogo rodbine, osim majčina brata Tomislava, koji je umro ubrzo po Đorđevu rođenju. Smatra kako to i nije loše jer im barem nitko nepozvan nije mogao banuti u kuću za praznike, a i s darovima je uvijek dobro prolazio i o tome kaže: "U obitelji su se slavili svi sveci, i najteži udarac za mene bi bio kad bi pravoslavni i katolički Uskrs padali na isti dan, jer nisam mogao biti na dva mjesta istodobno. Glavne darove dobivao sam od djede Đure Doleneca i bake Ilone koji su bili vrlo galantni, iako su ih djed Baloš i baka Milanka pokušavali pratiti koliko su mogli. Često mi je djed znao pričati i promrsiti: 'Što si dobio od njih?', kako bi se mogao barem malo ravnati. Doista mogu o svojoj obitelji reći sve najljepše, iako svi već oru nebeske njive. Majka mi je umrla 1980., dok sam bio u vojsci, a stari 1987. i mislim da bi umro s malo više smiješka, da je mogao doživeti još koju godinu. On je, naime, bio dijete iz dobre kuće, studirao je arhitekturu u Pešti i, eto, umro je prepadnut u uvjerenju da je socijalizam i komunizam sustav koji će vladati svijetom. Ponekad mi je zbog njega žao, ali opet, da je morao doživljavati sve ove stvari koje mi doživljavamo, možda bi po malo umirao svaki dan."

Iako je imao za to vrijeme vrlo napredne roditelje i majku koja ga je upućivala na poeziju i prve knjige koje je valjalo pročitati Đorđe je imao, baš kao u svojoj pjesmi, podosta problema u školi. Danas to Balašević ovako opisuje: "Istina je da sam jednom izbačen iz gimnazije, ali nisam baš, kao u pjesmi, padao tri - četiri puta. Naime koliko god sam poslije bio tolerantan, toliko sam u pubertetu bio incidentan igrač, morao sam oponirati profesorima. Najveći su mi problem bili neopravdani sati u proljeće. Imao sam bicikl i čim bi se pojavilo sunce u svibnju, sjeo bih na njega i otišao na Dunav, na pecanje. Imao sam u to vrijeme prijatelja, Joea Taylora, ginekologa iz Gane, koji je, valjda iz vjerskih razloga, jeo mnogo ribe. Kako ja tu ribu nisam smio nositi kući, jer su svi mislili da sam u školi, s Joeom sam sklopio svojevrsan deal: ja njemu ribu, a on će mi pisati ispričnice. I zaista sam imao opravdanje za 80-ak sati. Međutim kad su mog oca nazvali iz škole da to provjere, on je začuđen rekao: 'Ne, pa on nije bolestan, on ide u školu!' I tako me, zapravo, on i izbacio zbog svog shvaćanja pravde i poštenja. To vam je ta generacija 'kako-se-kalio-čelik'. Ja sam tu školu ipak završio, poslije sam čak upisao fakultet, postigao izniman prosjek, a onda snimio U razdeljak te ljubim i prestao dolaziti čak i na famozne igranke u holu novosadskog fakulteta. Čitao sam mnogo knjiga, ne onih za lektiru već knjige koje bi mi preporučila majka. Od nje sam, vjerovatno povukao tu sanjalačku crtu. Jer, Balaševići su mnogo prizemniji, čestiti, vrijedni trgovci i od njih sam naslijedio samo visoki krvni tlak."

Odrastao je u Salajki, dijelu grada poznatom po malo žešćim momcima i još najmlađi od njih, uvijek je uživao svojevrsnu protekciju s užitkom glumeći mangupa na lokalnom korzu. Iako, po vlastitom priznanju, nije bio kao oni jer se izrodio u pjesnika, u 14-oj godini života doživio je neugodnosti koja ga je uvjerila da mu društvo gitare odgovara više od lokalnih mangupa: "Bili smo klinci i često smo se tukli. No, mi smo tada izmjenili nekoliko šamara, svi bismo ostali na nogama baš kao u lošim filmovima. No, jednom me zveknuo dečko, stariji od mene i to tako da mu nisam ni stigao, štono kažu ni fala kazati. Porječko sam se s jednim dečkom iz razreda oko neke djevojke, i tada iz čista mira odnekud se pojavio ovaj stariji i rekao mi: 'Ne volim kad netko tuče klince!'. Valjda sam mu djelovao starije od onog drugog, jer me udario tako da mi je slomio nos, pa nekad u pjesmama vučem na Tota Cotugna, a operacija bi mi mogla drastično promijeniti glas." Sa slomljenim nosom Đole se odlučio okaniti tučnjava, iako još nije shvatio čime bi se mogao baviti: "Zapravo, od malena sam osjetio da u sebi nosim neku svoju pjesmu kao neku novu boju koju nitko ne zna i koju ne možeš objasniti onima koji znaju samo crvenu, plavu i žutu, i shvatio sam da je pokušam negdje nacrtati, povući, da ja moram tu pjesmu istjerati iz sebe da bi je drugi shvatili. Stalno sam zapravo bio uvjeren kako je nemoguće da ta pjesma već ne postoji, mislio sam da svi nose te pjesme u sebi. Stalno sam sumnjao u sebe - jer, dovraga, to je tako lako kako se tih stihova netko već prije nije sjetio. Djevojke su me gledale čudno, a momci su bili puni zavisti, a i jedno i drugo je odličan osjećaj."

Dobri dečko Balašević gimnaziju je napustio u trećem razredu pa je ispite polagao izvanredno. Nakon završene srednje škole upisao je zemljopis na Prirodno-matetamičkom fakultetu jer, po vlastitom priznanju, na prijemnim ispitima nije bilo matematike. Osnovna ambicija u srednjoj školi bila mu je postati - nogometaš. Ali kada je kao sedamnaestogodišnjak ležao bolestan, pojava jedne muhe u sobi inspirirala je Balaševića da napiše svoju prvu pjesmu Otkud muva. Zatim je počeo pisati prepjeve stranih hitova za emisiju Muzički klub, a s prijateljem koji se 'snalazio' na gitari, otpočeo je i zajednički rad. Godine 1977. pristupio je akustičarskoj grupi Žetva s kojom je rujna iste godine snimio neobavezan tango U razdeljak te ljubim. Pjesma je preko noći postigla ogromnu popularnost tako da je singl prodat u 700 tisuća primjeraka. Žetva se vrlo brzo počela pretvarati u festivalsku grupu strpanu u orkestarske aranžmane, pa ih početkom 1978. godine Balašević napušta i s Vericom Todorović osniva Rani mraz. Budući da se nisu rastali kao prijatelji, novu grupu je nazvao inspirirajući se sibirskom poslovicom: Ako se nadaš dobroj žetvi, čuvaj se ranog mraza. S pjesmom Moja prva ljubav grupa Rani mraz sudjeluje na festivalu Opatija 1978. Tijekom te godine Rani mraz izbacuje seriju hit singlova, meteroskom brzinom osvajaju tržište i postižu impresivne naklade. Balaševićevi osjećajni tekstovi i jednostavne melodije donose osvježenje na posustaloj zabavnoj sceni, a predstavljaju i dobru spregu s pop glazbom. Uoči snimanja pjesme Računajte na nas pridržuju im se bivši članovi grupe Suncokret - Biljana Krstić i Bora Đorđević. Zahvaljujući drukčijem tretmanu revolucije u odnosu na uobičajene soc-realističke pjesme Računajte na nas ubrzo biva promovirana u generacijsku himnu koja se troši u svakoj pogodnoj prilici.

Poslije dva mjeseca rada s Ranim mrazom u ljeto 1978. godine, Bora Đorđević napušta grupu svjestan razlike u autorskom senzibilitetu između njega i Balaševića i formira Riblju čorbu. Uoči snimanja debi albuma grupu napušta i Verica Todorović. S ploče se izdvajaju pjesme Sve je dobro kad se dobro svrši, Mnogo mi znači to, Neki novi klinci i Drago mi je zbog mog starog. U njima se ostvaruje kompletan okvir formule za Balaševićevu budućnost: nostalgija, nježne slike i baladičnost uz razrađenu fabulu. U ljeto 1979. godine Balašević i Biljana Krstić nastupaju po Jugoslaviji, a prati ih grupa Neoplanti za koju Balašević povremeno piše tekstove. Na koncertima, između pjesama, Balašević drži duge monologe na aktualne teme, kao što je susret s fantomskim vozačem Porschea na beogradskom trgu Slavija, a neizbježna je i proširena verzija Snaše na salašu koja poprima karakter duhovite monodrame. S njim se na nekim svirkama pojavljuju pjesnici Mika Antić i Pero Zubac. Na galzbenom festivalu u Split 1979. Balašević osvaja prvu nagradu pjesmom Panonski mornar. U rujnu 1979. godine svoju popularnost potvrđuje na osam rasprodatih koncerata u beogradskom Domu sindikata. U to vrijeme Zdravku Čoliću daje pjesmu Zbog tebe i neke tekstove za album Srebrnih krila Sreo sam ljubav iz prve pjesme. Krajem godine izlazi album Odlazi cirkus i to je posljednja ploča pod imenom Rani mraz.

Početkom 1982. godine Balašević objavljuje album Pub kojim službeno započinje solo karijeru. Ploča opet bilježi uspješne pjesme: Boža zvani Pub, Pesma o jednom petlu, Lepa protina kći i Ratnik paorskog srca. Zimu s 1982. na 1983. godinu provodi na turneji i prvi put rasprodaje beogradski Sava centar. Polovinom prosinca 1983. godine objavljuje LP Celovečernji The Kid. Naredni LP 003 donosi nove hitove: Slovenska, Al' se nekad dobro jelo, Badnje veče i Olivera. Naredni album Bezdan Balašević radi s ekipom koja će mu ubuduće biti redovna studijska i koncertna potpora. LP producira Đorđe Petrović, a za aranžmane je zadužen klavijaturist Aleksandar Dujin. Na duplom živom albumu U tvojim molitvama - balade našli su se snimci s uspješnih koncerata u Zetri (Sarajevo, studeni 1986.), Ledenoj dvorani (Zagreb, studeni 1986.), Sava centru (Beograd, prosinac 1986.), Studiju M (Novi Sad, svibanj 1987.) i Šalati (Zagreb, srpanj 1987.). Uz snažnu potporu publike Balašević je otpjevao neke od svojih najupečatljivijih balada, a jedina nova pjesma Samo da rata ne bude snimljena je u studiju uz pomoć djece iz vrtića Sonja Marinković i osnovne škole Đ. Natošević. Sličnom glazbenom linijom Balašević nastavlja na ploči Pantha rei. Tako u pjesmi Soliter analizira političko-nacionalno stanje u tadašnjoj Jugoslaviji. LP Tri posleratna druga koji je dobio podnaslov Muzika iz istoimenog romana snimaju 1989. godine Dujin, basista Aleksandar Kravić i glazbenici iz Rijeke, gitarista Elvis Stanić (ex Linija 32, Denis & Denis, Dr Doktor) i bubnjar Tonči Grabušić. Na toj ploči Balašević se pozabavio karikiranom rap formom u pjesmi Sugar rap (Proces difrencijacije u kombinatu za proizvodnju i preradu šećerne repe). Na snimanju ploče Marim ja... pored redovnih suradnika, u novosadskom studiju lipnja 1991. godine sudjeluju Davor Rodik (pedal steel gitara), Nenad Januzović (udaraljke) i Josip Kiki Kovač (violina). Početkom rata Stanić i Grabušić prekidaju suradnju s Balaševićem i 1991. godine pokreću jazz rock sastav Elvis Stanić group. Ratne godine Balašević provodi sklonjen od javnosti i mobilizacije budući da vojne vlasti pokazuju veliku volju da ga pošalju na bojišnicu, tako da za Novu 1992. godinu iz sasvim razumljivih razloga ne dolazi u Sava centar na svoj tradicionalni novogodišnji koncert. Istovremeno, zbog odbijanja da pođe u rat, Balaševićeve pjesme su prešutno zabranjene na državnom radiju i televiziji.

CD Jedan od onih života... snima krajem 1993. godine. Ploča donosi optimistički hit Ja luzer?, ali i pjesme inspirirane ratnim tragedijama Čovek sa mesecom u očima (posvećena u ratu razrušenom Vukovaru) i Krivi smo mi. U isto vrijeme objavljen je CD Najveći hitovi na kome su pjesme iz perioda od 1986. godine i sam Balašević ih je odabrao za kompilaciju. U to vrijeme njegovi koncerti postaju pravna javna čistilišta, budući da su govori vrlo oštre, ali duhovite priče s jasnim opozicijskim stavovima. Poslije duže pauze CD Na posletku objavljuje početkom 1996. godine. Nove pjesme Regruteska, Namćor, Drvena pesma i Dođoška snimljene su uglavnom na akustičnim instrumentima uz sudjelovanje orekstra Sveti Đorđe, a upotrebljeni su fagot, oboa, truba i violina koje vjerno dočaravaju atmosferu Balaševićevih stihova. U Sava centru, svom tradicionalnom prostoru, Balašević je započeo s četiri nastupa koje je održao u listopadu i studenome 1992. godine. Prvobitna ideja je bila da tijekom godine nastupa jednom mjesečno i da publici uz svirku nudi i redovne komentare. Kako su prvih šest nastupa bili vrlo uspješni, došlo se na ideju da organizira novogodišnje koncerte što je, najviše zahvaljujući publici, pretvoreno u tradiciju. Ti koncerti su svake godine izazivali sve veći interes, tako da je Balašević u zimu '96./'97. godine imao deset rekordnih rasprodatih svirki, te je zaključno s tom serijom u Sava centru nastupao oko osamdeset puta. Od 1994. godine Balašević povremeno drži koncerte u Sloveniji gdje postiže veliki uspjeh. Na te koncerte dolazi uglavnom publika iz Hrvatske. Pjesma Sloboda ne koju je snimio još u jesen 1992. godine, prvi put je službeno objavljena na CD-u Nas slušaju svi, mi ne slušamo nikoga! Radio Indeks objavljenog povodom građanskog protesta koji se desio u zimu '96./'97. godine. U Sloveniji je objavljen uživo snimljen CD Da l' je sve bilo samo fol? snimljen na koncertu održanom 6. prosinca 1996. godine u Mariboru. Godine 2000. objavljuje CD Devedesete.

Unatoč svim uspjesima Đorđe dugo nije imao podršku roditelja: "Kao i prema svemu drugom, moji su roditelji i prema glazbi imali jasne stavove. Smatrali su su da se glazba uči odmalena, prvo sedam godina klavira, pa pjevanje.... čak i mnogo godina poslije, kad sam već imao nekoliko zlatnih ploča, tata bi tvrdio kako tambura nije pravi način da se zarađuje za život. Poslije je otišao u Budimpeštu za turističkog predstavnika, pa više nije mogao pratiti što se ovdje događa. Kad bi mu rekli da sam pobijedio na nekom festivalu, govorio bi: 'Sine, sve će to proći kako je i došlo. Gledaj ti ovo od čega ćeš živjeti.' Jedan dan u Budimpeštu je došla neka ekskurzija iz Dubrovnika i on je bio zadužen da ih primi i pokaže tamošnje znamenitosti. Netko ga je pitao ima li on kakve veze s onim Balaševićem. 'S kojim Balaševićem?', pitao je u čudu. Pa, s Đorđem, rekoše mu. 'Imam veze, ja sam mu otac!', odgovorio je još sav u čudu. Djeca su se nešto došaptavala i u jedan glas zapjevala 'Neke nove klince'. Poslije mi je u čudu pričao: 'Oni su svi bili tamo i svi su znali tvoju pjesmu.' Mislim da me od tada ipak malo drukčije gledao iako me do kraja života pokušao uvjeriti da mi je budućnost u zvanju profesora zemljopisa. Veoma mi je nedostajala roditeljska podrška, ali možda se baš iz inata izbrusio moj talent, iz neke podsvjesne želje da se dokažem, skrenem na sebe pažnju. Moji roditelji nisi bili ni na jednom mom koncertu i do dana današnjeg uvijek za njih imam dva prazna mjesta."

Svoju suprugu Oliveru upoznao je na igranci. Balašević Oliveru opisuje ovako: "Tada mi se dogodilo nešto čudno: dotad sam svim djevojkama, promatrajući ih kako prolaze, zabacuju glavu, sklanjaju šiške s čela, dodavao neke osobine i zaljubljivao se svaki čas da bih mogao napisati pjesmu. Na kraju se sve svodilo na razočaranja jer, kad bi ih upoznao, shvatio bih da sam ih smatrao boljima nego što su bile. Medutim, Olja me sve više uvlačila i što sam je više poznavao, sve više mi se sviđala. Međutim, Olja je baš kao u pjesmi došla tiho, nezvana, sama i ostala u meni zauvijek. Bila je siromašna studentica iz studentskog doma, reprezentativka u gimnastici. Prije studija živjela je s majkom u Zrenjaninu, doslovce ispod mosta koji je bio ograđen s obje strane, a u Novom Sadu preživljavala je uglavnom skupljajući hranu po samoposlugama kad bi Podravka radila degustacije. Iako su nas novine barem sto puta rastavljale, nikad nismo bili odvojeni dulje od dva dana, osim kad bih imao koncerte daleko od Novog Sada. Ljubav mi se dogodila u doista teškom razdoblju života: majka mi je bila teško bolesna, trebala mi je biti objavljena nova ploča i svi su čekali da to bude nešto loše, bilo je vrijeme da krenem u vojsku. S Oljom sam mogao provoditi sate i sate u razgovoru i šetnji. Kad bih pak otišao nekud bez nje, svako malo bih pomislio - Bože, što mi nedostaje to stvorenje! Zadnje ljeto, pred vojsku, krenuo sam na more. U Umagu sam s recepcije hotela Koralj nazvao Olju i pitao je: 'Olja, reci mi odmah, hoćeš ili nećeš?' Nije stigla ni odgovoriti, a ja sam već sjeo u svoj golf, zaboravio ljetovanje i bez prestanka vozio do Zrenjanina. Od tada se nismo razdvajali."

No, prije vjenčanja Đorđa je čekala vojska, koju je odslužio u zagrebačkoj vojarni Maršal Josip Broz Tito, popularno tada zvanoj - Maršalka ili kako se danas zove Croatia. O vojsci će reći: "Bilo mi je strašno zbog toga jer je bilo dovoljno prijeći jednu plavo-bijelo-crvenu rampu, pa da prestanu vrijediti svi zakoni normalnog svijeta." No i to je lakše prebrodio kad mu se u prosincu 1980. rodila kćerka Jovana, a u svibnju sljedeće godine se i oženio. Tako je svako malo dobivao sedam dana dopusta. Vjenčanje Đorđa i Olivere je bilo posve neformalno. Olivera je bila u bijelim čizmicama, a Đorđe u trapericama i prsluku. Ubrzo se rodila i druga kćerka, Jelena. Sredinom devedestih Đorđe će ponovo postati otac, rodit će se sin Aleksa. Iako tvrdi da je feminist drago mu je što ima sina jer kaže da mu je već dosadilo kupovati crvene haljinice i lutke.

S obzirom na njegovu specifičnu pojavu na bivšeim jugoslavenskim prostorima zanimljivo je pročitati što o ratnim sukobima na prostorima bivše Jugoslavije kaže Balašević: "Ja sam čovjek koji može primiti mnogo ljubavi, ali lako osjetim i negativnu energiju. Devedesetih godina na nekim koncertima, iako su prošli posve korektno, nije bilo one kemije, čarolije izmedu mene i publike koju sam ranije uvijek osjetio. Znao sam da nešto nije u redu. Uplašio sam se da bi to moglo loše završiti. Zategnutost je bivala sve očitija, dok jednom u nekom gradu, u podne, pod suncem, uz plavu boju mora, nisam čuo kako meni i mojim muzičarima netko psuje srpsku majku. Jedino što sam znao, da rat nisu započeli moji prijatelji, znanci koje sam sretao putujući po prostorima bivše države, već neki drugi, zbog viših ciljeva, a ja nemam prava govoriti o tome. Kad su počele sve one gužve, poklici, barikade, pokušao sam ostati miran. Znao sam, da su na barikadama uvijek najbrži, nikad najmudriji. Adrenalin u krvi vodio je ljude u ishitrene postupke. Želio sam postupiti ispravno, a to nije bilo lako. Odlučio sam sudjelovati u svemu tome tako što - neću sudjelovati. Karijera mi je potpuno prekinuta. Zato što sam imenom i prezimenom govorio protiv nekih srpskih političara, uslijedili su noćni pozivi, lupanje po prozoru, bušenje guma na automobilu... No, moja obitelj je odlučila da ćemo sve to zajedno izdržati i podržala me u svim mojim postupcima. Pozvali su me u vojsku. Otišao sam odvjetniku i upitao ga, moram li ja ići u tu vojsku i što ako se ne odazovem pozivu. Objasnio mi je da mogu imati velikih problema, završiti u zatvoru. Nisam dugo dvojio - radije u zatvor nego u vojsku. Najviše sam se brinuo za moje cure: hoće li izdržati taj pritisak koji je katkad bio nesnošljiv. Srećom, klinci su u školi bili iznad svega toga, pametniji od svojih roditelja. Jelena i Jovana nikad nisu doživjele bilo kakvu neugodnost u školi. No nakon dvije godine embarga na moju malenkost, bili smo gotovo na rubu egzistencije. Nisam mogao raditi, TV i radijske postaje zatvorile su mi vrata, osim kad su me željeli blatiti. Sve što sam snimao u bivšoj Jugoslaviji, bilo je za Jugoton i sarajevski Diskoton. Ipak znao sam da je to nešto što mora proći i da treba izdržati. Sad nakon svega, prilaze mi ljudi i kažu imao si pravo, a ja uopće nisam želio imati pravo, želio sam da ne dođe do rata i svega zla koji on donosi."

U svojoj karijeri Balašević nije samo kantautor već je napisao scenarij i tumačio glavnu ulogu u TV seriji Specijalna redakcija, a glumio je i u TV serijama Vojnici, Pop Ćira i pop Spira i Panonski mornar. Napisao je i nekoliko knjiga: "Tri posleratna druga", "I život ide dalje (sve dalje odavde...)", "Dodir svile" i "Jedan od onih života". Za svoj rad dobio je Nagradu punoljetstva, Oktobarsku nagradu Novog Sada, Estradnu nagradu Jugoslavije, nagradu za literarni doprinos u području estrade na Domanovićevim danima satire, nagradu Todor Manojlović za poseban umjetnički senzibilitet, a imenovan je i UNESCO-vim veleposlanikom dobre volje.
preuzeto sa www .biografije.org


Poslednji put izmenio Breza dana Ned Dec 12 2010, 09:50, izmenio ukupno 2 puta
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: Đorđe Balašević    Ned Dec 12 2010, 09:46

Anita

Dal' se bar ponekad seti?
Plašim se da ne...
Prosto... Ko u opereti... Sklopilo se sve:
Violinist, tužni pajac, lepa žena i tokajac,
A kulise... Zavejani grad...
Vodila me kud je htela, Dobar sam ja gost
Verešmarti, Citadela, i Lančani most
Zavejani Trg Heroja... gde poželeh da je moja,
I da uvek bude kao tad.

Zvonio je cimbal neku tužnu staru stvar
Molila me da joj pišem jednom bar
Zateklo je jutro snežno same zvezde dve
Ljubila me nežno, k'o nijedna pre.

Pogledom sam posle dugo pratio njen trag,
Zavejanom ulicom Sent Haromsag.
Plašila me slutnja neka,
Znao sam od pre
Sve izgleda izdaleka drukčije.

Srce malo jače bije kad se setim nje
A Listove rapsodije bude stare sne.
Eh, da mi znati gde je,
Dal' se seti kada veje,
Il' u inat drugog ljubi tad?

Zvonio je cimbal neku tužnu staru stvar
Molila me da joj pišem jednom bar
Zateklo je jutro snežno same zvezde dve
Ljubila me nežno, k'o nijedna pre
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: Đorđe Balašević    Ned Dec 12 2010, 09:51

Devojka sa čardaš nogama


Nosila je jelek svileni
kao u pesmi narodnoj.
I krstić, znak na lančiću
da nekog čeka navodno.

O, to su bili svatovi,
sve kićeni i zlaćeni.
A mi smo bolje svirali
neg' što smo bili plaćeni.

Al' dobro sad...

Nosio sam šal od kašmira
i prsluk protkan tajnama.
Baš od takvih su je čuvale
tetke sa 'ladnim trajnama.

K'o srna me je gledala
žalosnom pesmom sluđena.
Čije si pile pirgavo?
Što nisi meni suđena?

'Ej, da...

Hej, pusti kose pune polena!
'Ajde, baš u inat baba-rogama!
'Opla, digni suknju iznad kolena,
znam da kriješ čardaš u tim lepim nogama!

Rekoh joj "Beži, mani se,
i traži bolje partije!
Premala je moja tambura
da te od kiše sakrije".

Rekoh joj: "Ja sam samo tu
da vreme brze proleti.
Ja nosim čizme skitaljke,
mene je teško voleti..."

Pa da...

Hej, pusti kose pune polena!
'Ajde, baš u inat baba-rogama!
'Opla, digni suknju iznad kolena,
znam da kriješ čardaš u tim lepim nogama!

Hej, doleti mala senice!
Tu, na moje zlatne čivije!
Vatra šara tvoje zenice!
Razbi nešto i zaigraj ludo, divije!
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: Đorđe Balašević    Ned Dec 12 2010, 09:54

Gledam Banat, Srem i Bačku s' Varadina

Gledam Banat, Srem i Backu s' Varadina,
Gledam tako a u dusi lom.
Tu je nekad kazu bila Vojvodina,
Al' nas jogurt tresnuo ko grom.

Rodjeni sam autonomas ko drug Krunic,
Al' je bolje da se pravim lud.
I da drhtim na kraj basce kao kunic
Zbog Sipaca nasukan na sprud.

Mog sora nema i na znam sta da radim
Drug Mihalj kaze da nov ustav nije los.
I sve je manje mojih zemljosa u vladi
I tesko da je neki preostao jos.

Zivot mi je gorak kao biter lemon,
Cutke punim vrecicu bez dna.
Na nesrecu TV dnevnik kao demon,
Vodi me u vode ruznog sna.

O 'de bas mene da snadje to sto jeste,
Ovo je prica i za suze i za smeh,
Poneki pet'o mozda ostane bez kreste,
Ali bez jaja to je izuzetan peh.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: Đorđe Balašević    Ned Dec 12 2010, 09:54

Čovek sa mesecom u očima


Sumoran i nem, jablan gromom razvaljen,
zagledan u čašu preduboku.
Bio mi je stran i na izgled normalan,
al' tad mu spazih odraz meseca u oku.

On me oslovi: "Pa, kako idu poslovi?"
"Ma, idu", progunđah, "u vražjeg vraga!"
Na to on planu naprasno, odmeri me sablasno,
"Nemate vi pojma, braćo draga..."

Ne znaš ti šta znači ubiti grad,
ne znaš ti bauke kaljavih rovova.
Ne znaš ti šta znači spavati sad,
čim sklopim oči, ništa osim tih krovova!

Kada sklopim oči nebom naiđu mobe,
zamirišu gostinske sobe, nebom svadba odzvanja.
Kada sklopim oči nebom promiču lica,
zatreperi roj tamburica, Dunav sedef odranja...

Zverko ludila, što si se probudila?
Crni ti je princ poljubac dao.
Al' neću se stideti što Boga neću videti,
jer to i nije Bog kojeg sam znao.

Ne znaš ti, nema oslobođenih,
svaku tišinu mi granata prošara.
Spasen je taj prvi pogođeni,
a svi su drugi večni taoci košmara.

Kada sklopim oči nebom naiđu lađe,
zvona, lavež, komšijske svađe, miris svežeg oranja.
Ali kada svane vetri s reke zacvile.
Znam, to tuže vodene vile, Dunav tamjan odranja.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: Đorđe Balašević    Ned Dec 12 2010, 09:55

Crni labud


Čim došla je i prošla meni pade na um:
Hej, to je moj par!
I prvi put je vidim, ali poznajem nju,
sasvim lucidna stvar.

Gde je to zivela? Gde se to skrivala?
Što je nisam video pre?
Koga je ljubila, koga je snivala?
Nekakve folere - mrzim ih sve!

Poručuje kampari, mirno povlači dim,
lupka čašom o šank.
Okrenula se karta, sad sam načisto s tim,
ona sad drži bank.

Sva elegantna, tanka i mistična,
da'l pri hodu i dotiče pod.
Sve mi to liči na Pjotra Ilića,
priču o jezeru, o dobru i zlu.

Hajde povedi me, Crni Labude, ja sam slutio da ćeš doći!
Daj, poljubi me i pogubi me, sad sam spreman, sad mogu poći.

Upućuje mi pogled kao dodir na tren,
hej, al' tren jako dug.
Znam, prob'o sam sve i sad sam konačno njen,
ona zatvara krug.

Ona je drukčija, s njom nema šmekanja,
i mnogo bolje nosi moj stil.
To nije putnica za listu čekanja,
čim se spakuje, startuje već.

Hajde povedi me, Crni Labude, ja sam slutio da ces doći!
Daj, poljubi me i pogubi me, sad sam spreman, sad mogu poći.

Trošio sam život kao šećerni štap,
hej, sladak i lep.
I šarao i varao i stvarao bol,
vuk'o vraga za rep.

Ti nosiš račun za sve te zablude,
o tvome vratu vidim svoj krst.
Ja sam te čekao, moj Crni Labude,
jos od ko zna kad, pođimo sad.

Hajde povedi me, Crni labude, ja sam slutio da ćeš doći!
Daj, poljubi me i pogubi me, ja sam spreman, sad mogu poći,
sa tobom.

Daj, dotuci me, Crni Labude, i ne štedi me ove noći.
Hajde, vodi me, oslobodi me, svi to moramo jednom proći,
bar nekad.

Hajde povedi me, Crni Labude, ja sam slutio da ćeš doći!
Daj, povedi me, ispovedi me, sad sam spreman, sad mogu poći.

Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: Đorđe Balašević    Ned Dec 12 2010, 09:58

Kako su zli dedaci razbucali proslavu godišnjice braka kod mog druga Jevrema


Na godišnjici braka kod mog druga Jevrema
forsirala se muzika iz našeg vremena
i točilo se vino iz raznih buradi
i radilo se sve što treba da se uradi.

Al' nepoznati genije je kresnuo TV,
a baš je iš'o dnevnik i pokvario nam sve.
I stado se poizvrtalo svud po patosu
i začas smo skomolali k'o na parastosu.

Loša vest, pa još sve puta šest, ola-la, prepotentni su sretni.
Vidim ja: bolje rat nego rad.
Ja spomenicu ne bi, i eto ti ga sad.

Zli dedaci su zauzeti novim samitom.
U, podigli su nosine, sav svet popalili.
A drugi organ ne bi digli ni dinamitom,
jer svoj su zadnji metak odavno opalili.

Dedaci, bolje igrajte šah, ola-la, impotentni su sretni.
Sledi im još kalendar il' dva,
pa pakuju za oblake i momke kao ja.

Ta glupost s televizorom je bila teški kiks,
jer mužjaci su penili o vojnim silama,
a dame su se povukle da gledaju "Twin Peaks"
i niko više nije sluš'o starog Dylan-a.

Loša vest, pa još sve puta šest, ola-la, prepotentni su sretni.
Vidim ja: bolje rat nego rad.
Al' ja spomenicu ne bi, i eto ti ga sad.

Dedaci, bolje igrajte šah, ola-la, impotentni su sretni.
Sledi im još kalendar il' dva,
pa pakuju za oblake i momke kao ja.

Ola-la, slali su na gola ostrva.
E pa šta? Odležali svoje robije.
Ola-la, plamen sipaju iz nozdrva.
Vidim ja, vabe narod da se pobije.
Ola-la, sanjam vijeća, sanjam skupštine.
E pa šta? Sanjam MUP-ovce i sabore.
Ola-la, nek me neko brzo uštine,
vidim ja, vuku me u svoje tabore.
Ola-la, profitiraju iz nereda.
E pa šta? Skrivaju se iza nacije.
Ola-la, niko nas u oči ne gleda.
Vidim ja...
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: Đorđe Balašević    Ned Dec 12 2010, 10:01

Noć kad sam preplivao Dunav

Na mostu smena straže,
znao sam da me traže,
žandara nema koji ne zna moj lik.

Zar moja glava vredi sto forinti,
gospodo draga?
Pod slikom toliko piše,
vredi bar krajcaru više.

Dobre smo krčme znali,
dobre smo konje krali,
dobra nas neka zvezda pratila svud.

Ostajte zbogom zeleni Karpati,
drumovi carski.
Dugo sam bio daleko,
dal' me poželeo neko?

Dolazim, sto dukata donosim,
i kašmirsku maramu čudesnih boja.

Dolazim, da te opet zaprosim,
dok te drugom ne daju, ljubavi moja.

Talasi lađe lome,
šta srce zna o tome?
Srce je ludi husar, pijan i mlad.

I te sam noći preplivao Dunav,
dubok i strašan.
Oprosti velika reko,
al' ja sam morao preko!

Dolazim...


Poslednji izmenio Breza dana Ned Dec 12 2010, 10:06, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: Đorđe Balašević    Ned Dec 12 2010, 10:02

Kad odem

Kad odem,
kad me đavo isprati glavnim sokakom
i kad mesečina zaveje moj trag
nemoj tugovati jer jednom svakom
mali nemi slavuj doleti na prag.

Kad odem,
kad zamumla vetar zimske očenaše
i kad mrtvo lišće potera u kas
za kaznu prognaće i tamburaše
zbog pogrešne pesme u pogrešan čas.

Hej, budi jaka ti,
najlakše je plakati.
To nam samo Gospod svira
jesenju sonatu.

Snio sam vrata u tom suvom zlatu,
strah me da prođem al' proći ću.

Znam, laf si stari ti,
nemoj sve pokvariti,
kresni samo jednu sveću
na svetog Jovana.

Ne čuvaj dugo pepeo tih dana,
kad jednom odem, a poći cu.

Kad odem,
kad u prozor staviš prvu hrizantemu
i kad popucaju divlji kesteni
ne pali uzalud fenjer na tremu
kad me otmu magle jedne jeseni.

Hej, budi jaka ti,
najlakše je plakati.
To nam samo gospod svira
jesenju sonatu.

Snio sam vrata u tom suvom zlatu,
strah me da prođem al' proći ću.

Znam, laf si stari ti,
nemoj sve pokvariti,
kresni samo jednu sveću
na svetog Jovana.

Ne čuvaj dugo pepeo tih dana,
kad jednom odem, a poći cu.

Kad jednom odem...
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: Đorđe Balašević    Ned Dec 12 2010, 10:04

O, kako tužnih ljubavi ima

Profesor Lukić sa četvrtog sprata, je živeo prilično sam.
A decu je ušio ljubavne pesme, sonete i šta ti ja znam.

O kako tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam:
njegova žena, Lukić Milena, s drugim je otišla.
O kako tužnih ljubavi ima, ovaj svet je ispunjen njima,
sve više sumnjam da neko sretno i voli još.

A gospođa Ruža je radila goblen i subotom igrala tač.
Od muža joj ostalo par žutih slika, oficirska kapa i mač.

O kako tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam:
poručnik Bata, iz prvog rata, nije se vratio.
O kako tužnih ljubavi ima, ovaj svet je ispunjen njima,
sve više sumnjam da neko sretno i voli još.

Pišu romane, pesme, novele, o tome kako ljubav uvek nađe put.
Znam neke sive, tužne hotele i neke prazne sobe gde je uvek onaj strašni mir.

O kako tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam...

Anđelija Prokić je čekala princa i njegovu čarobnu moć,
da joj otplati kredit, da joj napravi klinca, da je voli do kasno u noć.

O kako tužnih ljubavi ima, baš nesto razmišljam:
njen suprug Bane, noći i dane, nije se treznio.
O kako tužnih ljubavi ima, ovaj svet je ispunjen njima,
sve više sumnjam da neko sretno i voli još.

A kad se jednom, u dva i deset, vratio kući željan ljubavi i sna,
našao pismo, pao u nesvest, žena mu s Lukićem iz prve strofe pobegla u noć.

O kako tužnih ljubavi ima, baz nešto razmišljam...

Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: Đorđe Balašević    Ned Dec 12 2010, 10:08

Za sve je kriv Toma Sojer

Jedne letnje noći tople, Cile, Picuka i ja,
poneli smo nešto klope da se nađe za dan dva,
pa smo krenuli u Brazil il' do južnih mora bar.

Smišljali smo neki fazon, kovali smo dugo plan,
čudno zlato i Amazon, pa je došao taj dan.
Dunavom do Crnog mora, sve je dalje prosta stvar.

Za sve je kriv Toma Sojer,
takve knjige ne bi smele da postoje.
To je bilo iskušenje, on je tako dobro terao po svom.

Za sve je kriv i Misisipi,
o kom smo sanjali na našoj staroj lipi,
Gde smo gledali krog krošnju, kako nebom sve do zvezda plovi Tom,
kriv je on.

Birali smo dugo čamce, maznuli smo jedan žut.
Poneli smo čak i mamce da bi pecali uz put.
Činilo se, na početku, da će provod biti lep.

Al', nestade nam prvo hleba, mučila nas strašna glad,
onda grom iz vedra neba, pa oluja, kiša, grad.
Al na, sreću, neki čiča tad nas primio na šlep.

Za sve je kriv Toma Sojer,
takve knjige ne bi smele da postoje.
To je bilo iskušenje, on je tako dobro terao po svom.

Za sve je kriv i Misisipi,
o kom smo sanjali na našoj staroj lipi,
kad smo gledali krog krošnju, kako nebom sve do zvezda plovi Tom,
na onom splavu svom...

Vratili nas sutra kući. Jao, što me bilo stid,
pa sam hteo krišom ući, šunjao se uza zid.
Videla me prva mati: "Opa, vratio se sin!"

Na to otac reče samo: "Neka, nek je živ i zdrav..."
Al' sam, ipak, tu i tamo, posle bio čudno plav,
pa su me u školi dugo zvali Haklberi Fin.

Za sve je kriv Toma Sojer,
takve knjige ne bi smele da postoje.
To je bilo iskušenje, on je tako dobro terao po svom.

Za sve je kriv i Misisipi,
o kom smo sanjali na našoj staroj lipi,
kad smo gledali krog krošnju, kako nebom sve do zvezda plovi Tom,
na onom splavu svom...

Kriv je on!
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: Đorđe Balašević    Pon Apr 18 2011, 07:04

Provincijalka

Rekli su mi da je dosla
Iz provincije
Strpavsi u kofer snove
I ambicije

Drug je studirao sa njom
Pa smo se najzad sreli ona i ja -
Shvatih: Boze, ovo je sazvezdje
Za nju provincija
Srce stade kao dete
Da se otima
Trazili smo se
Po prethodnim zivotima

Ostavih iza sebe svet zablude
Promasaje koji tise
Prosto, lako,
K'o neko beznacajno pristaniste

O, da mi je da se
jos samo jednom zaljubim
Opet bih uzeo kostim
vecnog decaka
I opet bih smislio
kako da prodangubim
Dok ona ne sleti
niz hodnik studenjaka

Gorda, naspram podsmeha
I spletki poslednjih
Usamljeni galeb
Iznad mora osrednjih

Reci bi sve pokvarile
Samo sve cutke
Pokraj mene stisla
Sami, svoji, izbeglice iz besmisla

O, da mi je da se
jos samo jednom zaljubim
Opet bih gledao
niz kej kao niz prugu
I opet bih znao
da se u oblak zadubim
I cekao bih samo nju,
ni jednu drugu

Napisi mi pesmu, mazila se je
Nisam znao da li cu umeti
Reci jesu moje igracke,
cakle mi se u glavi
Kao oni sareni staklici kaleidoskopa
I - svaki put mi druga slika
u ocima kad zazmurim
Ali…postoje u nama neke
neprevodive dubine
Postoje u nama neke stvari
neprevodive u reci
Ne znam....

Napisi mi pesmu, molila je
I nisam znao da li cu umeti
Voleo sam ju tako lako
A tako sam tesko to znao da pokazem
A, onda odjednom raspored
madeza na njenim ledjima
Kao tajna mapa pokazao mi je
U koju zvezdu treba da se
zagledam, i - tako
Eto ti pesma, ludo jedna...

Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: Đorđe Balašević    Uto Maj 31 2011, 05:25


Eleonora



Na bogojavljensku noć
peku se kesteni, lome se pogače
a venci smokava i praporci se pokače
u prednjoj sobi mog bace
to je već navike moć

Bez slova poziva
društvo se sastalo pod istom ikonom
za crnim švapskim astalom
što pamti svadbe i daće

Redak sam gost u starom kraju
al' znam šta misle i u snu
i oni mene kanda znaju
jer čak ni pripiti ni da pomenu nju

Čudna je zverčica strast
od one ljubavi zbog glupe svađice
u buri ćutanja potonule su lađice
i minus na kraju salda

Da l' grom odabira hrast
ili se to pak hrast munjama nametne
za to baš nemam reči
Bog zna kako pametne
to je ta sudbina, valjda

Bila je moja zlatna šansa
a tek sam načeo svoj krug
moj mali verni Sančo Pansa
moja ljubavnica, saborac
i moj najbolji drug

Oni ne pričaju o njoj
a ja se ne raspitkivam
ukrstim politru i noć
i tu i tamo na taj krst se prikivam

Već me i Dunav pretiče
moja me senka spotiče
al' ništa me se ne tiče
i malo šta me pomera i dotiče
sem možda nje

Kad đavo precepi špil
sve krene naopako
svale se vanglice, zadrema kum
il' nešto nisu ove London štanglice
k'o kad god, u doba slavna

Pogrešno uklopljen stil
kinesko posuđe, salvete heklane
model iz izloga a cipele od preklane
no, rizling sve to poravna

Već me Dunav pretiče
već me senka spotiče
ništa me se ne tiče
ništa me ne dotiče

Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: Đorđe Balašević    Uto Maj 31 2011, 05:46



Namćor


Ne volem nikog, lutko.
Takva mi je narav
Kao odžak star i garav
Puno dima je kroz mene prošlo

Ne volem..
Ujne, strine, sogore, komšiluk..
Nataknem ih na čiviluk..
Od njih ništa dobro nije došlo..

Ne volem..
Semenkare,Cigane trubače,
Burek,ulične pišače.
Nek mi moju lepu varoš vrate.

Ne volem..
Džipadžije,dizel,butikaše,
Restoteke,tamburaše..
Svaku pesmu bar za strofu skrate..
Mater im..

Al tebe volem, to je fakat..
Ti si mi ljubav jedina..
Prodaću onu našu kućerdu "na lakat",
Pa nek je stoput dedina..
Da kupim četir konja besna,
Da ih u oblak upregnem,
Pa s tobom di nas niko ne zna uteknem..

Ne volem..
Kad mi gaće uđu..
Di već uđu..Te što brinu brigu tuđu..
Košticu u štrudli od višanja.

Ne volem..
Zatucane,gratis,kravataše,
Hipohondre što se plaše
Da dobiju rak od razmišljanja..

Ne volem..
Krvoločne pse i gospodare,
Nađubrene trotoare,
Maskirne kad navale na pendžer.

Ne volem..
Lopuže što voze tuđa kola.
Znaju azbuku do pola,
Miču usnama dok sriču pejdžer,
nji` se malko gadim, pravo da ti kazem.

Al tebe volem, to je fakat,
Da kupim čamac na dva vesla,
I onaj šešir rogozan..
Pa tebe di nas niko ne zna
odvozam..

E, ne volem
sizove i nervne bolesnike,
Pre ih pustali za vikend..
Sad ih puste pravo pred kamere.

E, ne volem..
Sve te lezibejke, da prostite...
Prorocice...Travestite...
Nek mi gospon-dame ne zamere...

Ne volem..
Teget girtlu na teget mantilu,
šestu licku,sedmu silu,
Opa-cupa preko Okučana.

Ne volem..
Izbore,televizor,plakate,
Dosta, ako boga znate.
Ludnica je kanda otključana širom ostala,
provert'e, molim vas.

Al tebe volem, to je fakat,
Da kupim adicu od peska,
Na njoj šumarak nakrivljen,
Da tebe di nas niko ne zna
sakrijem.

Ne volem..
Uzdržane,trezvene..pa džoging,
Takve najpre trefi šloging..
Al ni krkanje mi nije blisko.

Ne volem..
Što odasvud samo čuješ daj mi!
Il se prosi il se zajmi..
Jebo te, ja nikad nisam isko.

Ne volem..
Štreberčine,večne odlikaše
Crne rolke i sektaše..
Ne padam na Tibet..Ili Burmu..

Ne volem..
škrtariju,intelektuatce koji važno vrte
palce..
Kupiš ih za špricer i kavurmu
koju ja lično ne volem

Al tebe volem to je fakat.
Napuklo srce na dve pole
Ljubav je teret pregolem,
Baš ni to što tol'ko volem..
Ne volem...

Nazad na vrh Ići dole
blue_angel
Ugledan clan
Ugledan clan
avatar

Seks : Ženski
Datum upisa : 03.07.2011
Raspoloženje : baš kako treba

PočaljiNaslov: Re: Đorđe Balašević    Čet Okt 20 2011, 22:38

Godine nas obrade različito...
Nekom postane važno s kim će leći, a nekom s kim će se probuditi.

Oni koji su nekad uspjeli da vrate osmijeh na lice na kom još ima tragova suza, znaju kako je to dobar osjećaj.

I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda prosjeda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati bijelog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i proljećem. A ulicom će upravo prolaziti mali Cigan sa violom, vidjećeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te volio.

Tajne su kao djevice, s njima se mora nježno... Bilo bi tako slatko naprosto im strgnuti bluzicu, a opet, čarolija je potpuna tek ako ih pustiš da se otkriju same.

Put do zvijezda je samo etapa kružnog puta do sebe. Ako znaš prečicu, nema potrebe da se puno lomataš po bespućima. Ne bato... Stigao si čim kreneš. Cilj nosiš skriven pod kaputom, istetoviran na grudima kao metu.
U tome je tajna...
U tome je jedini trik...

Čula su naelektrisala vrhove prstiju kojima sam joj doticao kožu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena tragajući uzalud za malom, najmanjom greškom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili tek odškrinute školjke njenih usana, osjetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice, za koju sam mislio da umire kada te obuzme, i da se više ne može vratiti ako je jednom preboliš.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Đorđe Balašević    

Nazad na vrh Ići dole
 
Đorđe Balašević
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1
 Similar topics
-
» Dora istražuje
» Momčilo Otašević: Scenario nosi i na letovanje
» Dragićević transport, Beograd

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
 :: NAUKA-UMETNOST I KULTURA :: KNJIŽEVNOST :: KNJIŽEVNICI;PESNICI;ROMANOPISCI... :: SRPSKI AUTORI-
Skoči na:  
Vremenska prognoza
Weather Belgrade
Teme naj viđenije
FARBANJE i UKRAŠAVANJE USKRŠNJIH JAJA
ARANŽIRANJE HLADNIH PREDJELA
Ko je trenutno na forumu
Vracam se...Odjava ..... laku noc ....
Nauka o jeziku
SVADBENE TORTE-ideje
Deponija emotikona-rezervni smajlici...
Vas smajli raspolozenja...
Romanticne gif slike
Kaladont u tri reči
Ključne reči