https://magnolija.serbianforum.info/

https://magnolija.serbianforum.info/

Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.



 
PORTALPrijemLatest imagesRegistruj sePristupi

 

 BORIS DEŽULOVIĆ

Ići dole 
AutorPoruka
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

BORIS DEŽULOVIĆ Empty
PočaljiNaslov: BORIS DEŽULOVIĆ   BORIS DEŽULOVIĆ I_icon_minitimeUto Jan 10 2012, 02:41

BORIS DEŽULOVIĆ: Tek pod imenom Željka Keruma Silvio Berlusconi će na velika vrata ući u hrvatsku nacionalnu politiku


Autor: Boris Dežulović

Instaliranjem Željka Keruma u državni parlament započinje završna faza potpune profanizacije hrvatske politike i društva.


Nakon tri mandata i gotovo deset godina na čelu vlade, osebujni talijanski premijer Silvio Berlusconi konačno je dao ostavku. Dosadilo mu sve zajedno, kao da mu se cijeli svijet popeo na leđa, i riješio da pobjegne od novinara, studenata, poreznika, istražnih sudaca i trudnih sponzoruša, da se iz bučne gužve povuče negdje daleko, na skrovito neko mjesto Bogu iza leđa, gdje ga neće naći ni Angela Merkel, ni demonstranti.


Jednu večer tako iznenada objavio da se povlači, pa pokupio sestru i šogora, potrpao u auto najnužnije stvari i noću krišom napustio Italiju. Nakon cjelodnevne vožnje zaustavilo se njih troje u simpatičnom, mirnom gradiću na istoku, pa uzeli sobe u nekom starom svratištu.
Stiže Berlusconi

- Ime? - pitao je recepcioner s napadnom dosadom.
Google oglasi
Maldives Luxury Resorts
Exclusive, Luxury Maldives Resorts By The Local Maldives Travel Guru
AtollParadise.com/Maldives_Resorts

- Željko – odgovorio je neobični muškarac. - Plus sestra Nevenka i Pere. Pere, dođi, da te čovik vidi. On mi je šogor. Od sestre muž. Al od druge sestre, od Mare, ne znate vi nju. Čudo je Pere. I sinovi su mu isti ćaća. Vridni i pripametni.

Ja ti njima...

- Nemam vas ovdje – prekinuo ga je čovjek gledajući preko naočala u kompjuter.

- Imamo rezervirano na listi HDZ-a – dobacila je Nevenka odostraga.

Svijet se tako najzad riješio Berlusconija, a Hrvatska će ga tek dobiti. Bilo je, istina, i prije svakavih tipova u tom svratištu na Markovu trgu, bilo je i osebujnijih likova od Željka Keruma, i gorih i opasnijih od njega, i primitivnih kabadahija, i beskrupuloznih konjokradica, i ratnih zločinaca, i sitnih švercera, i neobrazovanih i nepismenih i neodgojenih je bilo, ali nisu bili Berlusconi.

Tek pod imenom Željka Keruma Silvio Berlusconi će na velika vrata ući u hrvatsku nacionalnu politiku. Dobro, to se tako kaže, iako ulazi zapravo na mala vrata, na listi HDZ-a: ušuljat će se Silvio na stražnji ulaz, za čistačice i kuhare, pa kroz tijesni hodnik, kuhinju i restoran ući u državni parlament.

- Vi ste došli za deratizaciju? - pitat će šef saborske službe neobičnu priliku u hodniku.

- Ne reče se deratizacija, nega demokratizacija – odgovorit će Željko. - Naučimo se govorit. Ovo je Sabor.

Instaliranjem Željka Keruma u državni parlament započinje završna faza potpune profanizacije hrvatske politike i društva. Stvar izgleda zabavna i svakako zahvalna za zajebavanje, a Kerum blesavi, bezopasni incident, nešto zbog čega će nam u najgorem slučaju biti neugodno u budućnosti, ali nije. Kerum je tek početak. Primitivni oblik života iz kojega nastaje vrsta.

Naše je vrijeme oslobođeno svake ideologije, posljednja je ostala ideologija identiteta – to je ono kad su i političke stranke i nogometni klubovi “hrvatsko nešto” – i nakon nje ostaje samo gramziva ljudska pohlepa oslobođena svakog identitetskog obrasca kao “tehnološkog viška”. Da bi to bilo moguće, valjalo je oglupiti društvo: u Hrvatskoj su to uspješno obavili mediji i političke elite. Posao je obavljen, glasači pripremljeni: osiromašeni, ojađeni i poniženi, bez posla, bez dostojanstva, bez nade.

Poraz ideologije koja im je u ime identiteta oduzela sve ostalo? Ne, već njena konačna pobjeda. Politika Hrvatima više neće trebati obećavati apstraktne, umjetne vrijednosti, naciju, obitelj, dignitet Domovinskog rata i ostalu identitetsku galanteriju, već samo jedno, i jedino što ljudima, potpuno ostvarenim u svom identitetu, istinski nedostaje - nova radna mjesta. Tu, shvatili ste, uskaču kerumi.
Čisti biznis

Nije to nova stvar, i prije je politika obećavala radna mjesta, oduvijek je zapravo politika to radila, ali u sretnom novom društvu radna mjesta u parlamentima – a onda, kao i u Italiji, u izvršnoj vlasti – neće obećavati političari, već oni koji znaju o čemu govore kad govore o novim radnim mjestima: poslodavci. Berlusconiji.

Željko Kerum. Slobodan od zastarjelog instituta društvene odgovornosti, bez potrebe da se krije iza ideologije, bez nekih većih problema sa samim sobom i samim vama kad novim radnim mjestima ne obećava javno dobro, već privatni profit.

Jer nema više politike kao posrednika, sad će gazde biti u Saboru, tamo gdje se – nije li divna ta, kako se reče, demokratizacija? - donose zakoni o gazdama i radnim mjestima.

Eksperiment je obavljen u Splitu i pokazao je srazmjerno dobre rezultate. Kažem srazmjerno, jer u kompliciranom državnom uređenju lokalna je samouprava prilično ograničenih ovlasti. Sve što čovjek i poduzetnik može u tom političkom kavezu jest sagraditi pokoji hotel, trgovački centar i par hiljada stanova. Tako je počeo i Berlusconi, prije nego je shvatio da se novac možda zarađuje u Milanu, ali štampa u Rimu.

Sve nakon toga je čisti biznis, ništa osobno. Nije više na listi potrebna neka sportska zvijezda ili kakav moralni autoritet, netko dakle kome glasači vjeruju, nego netko kome vjeruje Kerum. Netko poput sestre i šogora.

- Nastavljamo sjednicu hrvatskog Sabora – autoritativnim će glasom sestra Nevenka, čitali ste u novinama o njezinim ambicijama, dirigirati zasjedanjem državnog parlamenta. Sutra ili prekosutra, svejedno. - Osma točka dnevnog reda: Igor.

- Šta san sad napravija? - javit će se zastupnik Igor, mali od sestre Mare i šogora Pere.

- Ništa, u tome i je stvar – javit će se zastupnik Željko Kerum. - Šta je sa projekton Najnoviji Zagreb?

- To koči Jozo i njegovi u ministarstvu – pokazat će zastupnik Igor na rođaka Josipa, maloga od Željkova brata Jure. - Njemu i Jošku samo trke na pameti.

- To si sad reka i nikad više – skočit će Željkov sin Joško. - Tata, reci mu!

- Ti vriđaš i mene i ovaj časni dom – ustat će i ministar Jozo. - Teta Nevenka, ja tražin da opomenete Igora.

- Tišina u sabornici! - lupat će teta Nevenka drvenim batom. - Prekidan sjednicu i pozivan sve poštovane zastupnike u dvi ure na ručak kod Mare. Danas mi je sestri rođendan i apeliran da se ponašate kako je red. Spremila je lipe janjeće tripice, neće van bit ža. Nastavak jednice najavljivam za pet sati, piše Boris Dežulović u Slobodnoj Dalmaciji.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

BORIS DEŽULOVIĆ Empty
PočaljiNaslov: Re: BORIS DEŽULOVIĆ   BORIS DEŽULOVIĆ I_icon_minitimeUto Jan 10 2012, 03:20

Od Wardaka pa do Kabula, od JNA pa do NATO-a

"Globus"
| Boris Dežulović


Točna je informacija, kažu u MORH-u, da će u Afganistan biti upućivane zajedničke vojne snage bivših jugoslavenskih zemalja. Znači opet se osniva Prva proleterska

Kad je na kraju pao i sam balkanski Pijemont, kad je služenje obaveznog vojnog roka – onoga što se u jugoslavenskoj ekonomiji nazivalo “vraćanjem duga domovini” - ukinuto i u pretorijanskoj Srbiji, moglo je izgledati da smo konačno završili dugačku, predugačku balkansku mužjačku priču, onu koja bi započinjala lozinkom: “A gdje si ti bio u vojsci?”

Već raspadom Jugoslavije te su, nekad epske priče s albanskih i bugarskih granica, postajale vicevi o Bobiju i Rudiju: umjesto rasplakane uže rodbine na željezničkoj stanici, mlade su mužjake ispraćale mame pred liftom, a oni su se iz vojske vraćali već u dva, na ručak, pričajući kasnije zadivljenim klincima u kvartu kako su u vojsci bili puna tri mjeseca, pizdi materinoj iza leđa, tamo na posljednjoj stanici “četrnaestice”. A veterani vojnih pošta iz dubokog jugoslavenskog ofsajda zabrinuto su gledali u neizvjesnu budućnost svojih državica, u kojima klinci više ne znaju ni kalašnjikov rastaviti, ni baciti se na atomski udar slijeva.

Onda su izmislili i ono, kako se zove, civilno služenje vojnog roka - stasiti su mladići u punoj snazi umjesto bestrzajnih topova vukli invalidska kolica u staračkim domovima - da bi na kraju knjigovođe naših sloboda izračunale da su, nakon punih hiljadu i pol godina slavne ratničke povijesti, muškarci konačno vratili dug domovini.

Pa ipak, daleko od naših očiju, dalje od posljednje stanice “četrnaestice”, dalje i od najudaljenije planinske karaule, stasaju novi naraštaji Jugoslavena sa svojom epskom vojničkom pričom.

- A sjećaš se Điđija iz Han Pijeska? - sjetit će se u neko doba naš veteran, koji je vojsku služio davne 2012. godine.

- Ih, kako se ne bih sjećao Điđija! Kad je ostao bez cigareta, pa zamotao domaći duhan. I krenuo letjeti s krova kasarne.

- Jest, jest! Pa kad ga je poručnik Spasojević u bolnici pitao gdje je nabavio afganistansku travu, a on rekao: Ubro iza magacina, druže poručniče!

- Poručnik Spasojević? Tanasije? - uključit će se u vojničku priču treći za šankom. - Taj je poslije bio kod nas, komandant Treće tenkovske.

- Čekaj, gdje si ti služio?

- Vojna pošta tri-nula-nula-sedam, Kandahar.

Tako će od sutra izgledati vojničke priče sa jugoslavenskih šankova, kićene bajke iz smrdljivih spavaonica afganistanskih kasarni, gdje se upravo ovih dana, sedamdeset godina nakon povijesnog Titova postrojavanja u znamenitom bosanskom mjestu Rudo, ponovno osniva Prva proleterska.

“Točna je informacija da je u sklopu suradnje unutar zemalja članica A5, Američko-Jadranske povelje (Sjedinjene Države, Albanija, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina) tijekom nekoliko prijašnjih bilateralnih i multilateralnih sastanaka razmatrana mogućnost upućivanja zajedničkih regionalnih timova u sklopu operacije ISAF”, potvrdili su u hrvatskom Ministarstvu obrane. “Republika Hrvatska preuzet će vodeću ulogu u osnivanju Škole vojne policije u Afganistanu, te smo u tom smislu predložili i uključivanje zemalja A-5, ali i drugih iz regije. Do sada su, uz nas, spremnost za sudjelovanjem iskazale Republika Slovenija, te Bosna i Hercegovina, a očekuje se da će se uključiti i ostale zemlje članice A5, Albanija, Crna Gora i Makedonija.”

Srbija će se u partizane, kako je već red kad Hrvati pišu povijest, uključiti na kraju, kad već budemo pred Volgogradom, poskidat će četnici šubare i kokarde, pa se u nekoj vukojebini surog Hindukuša na afganistansko-tadžikistanskoj granici spustiti s trorogim titovkama na glavi i priključiti Prvoj proleterskoj udarnoj brigadi. Neće, eto, biti Bosna, nego recimo Badkhshan, neće u njemu biti malo Rudo, nego Ragh, i neće u malome Raghu biti Josip Broz Tito, nego američki general David Howell Petraeus, vrhovni komandant ISAF-a, NATO-ove misije u Afganistanu.

Postrojit će maršal Petraeus slavnu First Proletarian Assault Brigade, visoko će vijoriti crvene zastave dok obroncima Hindukuša bude odjekivala horska zakletva iz hiljadu i dvjesto grla:

“Ja, vojnik taj i taj, svečano se obavezujem da ću braniti nezavisnost, ustavni poredak i interese Sjedinjenih Američkih Država, te nepovredivost i celokupnost NATO pakta, i da ću čuvati i razvijati bratstvo i jedinstvo svih njegovih naroda i narodnosti. Uvek ću savesno i disciplinovano izvršavati obaveze i dužnosti vojnika Atlantskog saveza, i biti spreman da se borim za njegove strateške ciljeve, ne žaleći da u toj borbi dam i svoj život!”

Mnoga će hrvatska, srpska, bosanska ili makedonska majka pustiti suzu, očevi će se praviti da im je nešto upalo u oko, mlađa će braća kopati nos, a regruti se spontano uhvatiti u kandaharsko kolo pa zapjevati “U ime svih nas iz devedeset i neke, za zakletvu NATO-u spevo sam stih”. Pa onda “NATO-pakt se širi na sve strane, sad slobodno po svijetu ginemo, al’ velike pamtit ćemo dane - paktu NATO, mi ti se kunemo!”.

Pokazivat će sutra veterani na šankovima svoje tetovaže, “Kabul 25. 5. 2013.” ili jednostavno “JNATO”, krenut će opet vojničke priče, kako su u Iraku stekli druga do groba, i kroničnu upalu zgloba, suvenir na stražarske dane na liniji Duranda, pričat će o dobrom zastavniku Van der Vodsenu što im je iz Panjwaya nabavljao travu, i o majoru Hartwicku, što je jedanput za kaznu cijelu diviziju poslao da skuplja pikavce po Bagdadu, i o Goci Bataljonki, paštunskoj ljepotici Ghazali što je radila u kantini baze u Peshawaru.

Svatko će u kasarni imati ona obavezna tri Slovenca što se uvijek sa strane domunđavaju na svom nerazumljivom jeziku, i ona tri talibanca što su na zidu komande inženjerije u Nahr-e Saraju napisali “Kandahar Republika”, svaki će se hvaliti da je jebo ženu dežurnom oficiru, i baš svaki će se kleti da je upravo on taj mangup iz vojničke legende što je onomad ljutom generalu Howellu pred nosom na jutarnjem postrojavanju iz razglasa pustio Thompsona.

Ispraćat će opet uža rodbina i prijatelji zbunjene, ošišane klince u vojsku, čut će se s radija “Dragom nećaku Natku odlazak na odsluženje vojnog roka u Karshi-Khanabad u Uzbekistanu čestita ponosni stric Marin, s pjesmom ‘Still in Saigon’ Charlie Daniels Banda”, brojat će Natko godinu dana kasnije “sitno” u kafani “Drumski raj” u Rijadu, krenut će opet nedjeljom prije podne emisija o vojničkom životu, “May I speak, sir”, vidjet ćemo hrvatske i srpske regrute kako zajedno grade nasipe na Eufratu, a najveće jugoslavenske estradne zvijezde odlazit će u centralnoazijske zabiti da razgale naše momke u NATO-ovim operacijama pjesmom “Od Wardaka pa do Kabula, od Dhi Qara pa do Jowzjana, kao niska sjajnog đerdana, svetlim suncem obasjana, ponosnog Afganistana - Opracijo, Operacijo!”

Tamo, na afganistanskim visoravnima, doći će kraju slavna tisućljetna povijest hrvatske vojske, što je cijela stala u dvadeset godina. Hiljadu godina krvarili su i ginuli Hrvati za rimske pape i ugarske kraljeve, za turske sultane i austrijske careve, za talijanske i njemačke gospodare, za srpske i jugoslavenske generale, i svih tih hiljadu godina sanjali svoju državu, svoju uniformu i svoju pušku na svome ramenu. I tek što su dobili državu, već se na hrvatskom ramenu našla američka puška.

Pola stoljeća skupljali su, eto, Hrvati kožna oboljenja u sivomaslinastim uniformama JNA sanjajući šahovnicu na šapki, i nisu nakon veličanstvenog oslobodilačkog rata hrvatske trobojke na kasarnama digli ni na pola koplja, a već su se postrojili u četverorede i umarširali u američke Herculese, da negdje na azijskom Srednjem istoku ponovo uskoče u uniformu JNA - Jugoslav NATO Allies.

Tek što su vratili sve dugove domovini, hrvatski se mužjaci, jebiga, opet zadužili.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
 
BORIS DEŽULOVIĆ
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1
 Similar topics
-
» Boris Pasternak

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
 :: NAUKA-UMETNOST I KULTURA :: MEDIJI-PISANI-ELEKTRONSKI :: KOLUMNE I KOLUMNISTI-
Skoči na:  
Vremenska prognoza
Weather Belgrade
Teme naj viđenije
Ko je trenutno na forumu
Vracam se...Odjava ..... laku noc ....
Kaladont u tri reči
ARANŽIRANJE HLADNIH PREDJELA
Vas smajli raspolozenja...
FARBANJE i UKRAŠAVANJE USKRŠNJIH JAJA
Deponija emotikona-rezervni smajlici...
SVADBENE TORTE-ideje
Ćaskanje u kafeu uz kaficu,čaj...Dobro jutro,dan,veče
Nauka o jeziku
Ključne reči