Hej, salaši opet ću vam doći Volim da se vozim po našoj ravnici, često i poljskim putevima, da zagledam salaše, a ponekad i navratim. Domaćini - salašari, naravno najčešće vremešni (što bi rekli oni koji se trude da koriste reči iz knjiga) nikad nisu bili, posle prve uzdržanosti, odbojni niti nerespoloženi za ćaskanje s slučajnim posetiocima . Predusretljivo su pokazivali kako sada izgleda na salašu.
Neki preduzimljiviji vlasnici su shvatili da nostalgija i idilična predstava o prošlosti imaju i komercijalnu vrednost, pa mnogi salaše upoznaju kroz te manje ili više imitacije prošlosti. Ne kažem da to (uglavnom) nisu prijatni ambijenti koji se razlikuju od urbanih ugostiteljskih objekata sa (opet uglavnom) i tradicionalnim jelima, ali prave salaše tako ne možete upoznati.
Iako nisam neko pravo salašarsko dete niti sam od onih koji su bar letnje raspuste na salašima provodili, hteo bih da malo ispričam i o onoj pred-idealizovanoj, neromantičnoj strani salaša, bez obzira što i ja sam više volim da salaše doživljavam sa ružičastije strane. Sedajući da ovo pišem pogledao sam u Enciklopediju Novog Sada da uporedim moje mišljenje sa odrednicom iz te stvarno korisne knjige.
Počinjem citatom iz Enciklopedije: ''Salaši, poljska imanja izvan naselja s kućom, ekonomskim zgradama, kamarama slame i kupama kukuruzovine, kao sa kopanim bunarom i djermom, a okružena drvećem (bagrenjem)'' pa pri kraju ''seljaci su na salašima mogli lakše, brže i jeftinje da obavljaju poslove na imanju ...'' Izmedju ostalog se kaže i da su salaši počeli da se ruše i nestaju posle II svetskog rata u eri kolektivizacije i agrarne reforme.
Po mom mišljenju u nastanku i nestanku salaša postoji, pored ovog iz Enciklopedije, i drugi aspekt a koji nema jače veze sa političkom i ideološkom komponentom.
Kad se priča o prošlim vremenima, pa i o salašima, gubi se iz vida da je osnovna radna stoka bio vo Podolac. To je snažna, izdržljiva životinja skromnih zahteva za kvalitetnom hranom, negom i smeštajm. Ali je vrlo spora.
[You must be registered and logged in to see this image.]Ovo je moj deda Mita u vreme kada smo se prselili na salaš izmedju N. Sada i Rumenke jer su oca su odveli na prinudni rad u Madjarsku - u munkaše za vreme rata 1943. kad sam ja bio beba. Odrasli su radili kod vlasnika za stan i hranu i nešto novca za najosnovnije potrepštine.
Ove volove 60-tih sam još vidjao po Vojvodini, a slučajno sam nedavno video da nastoje da ih očuvaju u rezervatu prirode u Zasavici. (Pogledajte na taj sajt).
Vlasnici imanja vrlo često su imali kuće u selima ili gradovima. Odlazak na rad do njiva koje su bile udaljene više kilometara volovskom zapregom bilo je veliko gubljenje vremena i energije. Stoga je i smeštanje radne snage (radne stoke i ljudi) na samo mesto rada - njivu i salaš bila ekonomska nužnost. Naravno, logično je bilo da se tu onda uzgaja stoka i organizuje celokupni život. Bolje stojeći vlasnici imanja su napuštali salaš kad prodje vreme radova a na njemu su preko zime ostajali biroši - najamni radnici.
Uz kolektivizaciju, agrarnu reforme i druge mere koje su se dvojako odražavale ne selo i poljoprivredu, petnaestak godina posle rata ipak je došlo i do nekog napretka koji je omogućio da volovi prestanu da budu osnovna radna stoka.
Pored toga, mogućnosti za školovanje dece su bile neuporedivo povoljnije pa je i to bio jedan od motiva za napuštanje salaša. Sela su povezivana tvrdim putevim, dobijala struju (a mnogi salaši ni danas je nemaju) pa je život na salašu postajo sve neprivlačniji.
Sada, kad se do njiva dolazi traktorom za petnaestak minuta, kad se u njivi ne provodi od svanuća do mraka, nema ni ekonomske nužnosti za postojanje salaša.
Ipak, pretpostavljam da će neki salaši u nekoj novoj formi - farmi npr. - zameniti one iz idealizovene prošlosti.
Konji su nerazdvojni deo pesme i predstave o salašima. Ali, konje nisu svi salašari imali. Oni koji su ih imali češće su ih držali za diku, uzivanje i brži prevoz nego za rad. Tako je i danas.
A za mene salaši ostaju nezaobilazni začin ravnice i prostranstva, isto kao i beli seoski zvonici.
Mogao bih još ponešto napisati o doživljajima autentičnih salaša sa furunama koje se lože ogrizinom od kukuruzovine sa spoljne strane kuće, sedenje uz petrolejku i miris isparenja ljute mlevene paprike iz jela na šporetu koji se loži šapurikama ... ali sam već previše odužio. Umesto toga evo nekoliko fotografija sa salaša u koje sam nedavno svratio ili samo zastao da ih pogledam i slikam.
Na kraju, moja preporuka: skrenite s glavnih puteva, svrate na salaš na koji naidjete. Nećete se pokajati.
[You must be registered and logged in to see this image.]Ovaj je na Čeneju, prema Kisaču, a i vlasnik je odatle. Dole je pušnica (koja se naravno i sada koristi) i furuna za hleb na istom salašu.
[You must be registered and logged in to see this image.]Ovaj je kod Žablja, južno od puta NS-ZR
[You must be registered and logged in to see this image.]A ovaj blizu Siriga, na putu ya Temerin.
[You must be registered and logged in to see this image.]autor: Nenad Glišić
izvor:vojvodinacafe.rs