https://magnolija.serbianforum.info/

https://magnolija.serbianforum.info/

Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.



 
PORTALPrijemLatest imagesRegistruj sePristupi

 

  Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic

Ići dole 
AutorPoruka
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 05:58

Episkop Nikolaj
Molitve na jezeru
Na Ohridskom jezeru 1921-1922 godine.


I
Ko me to gleda netremice kroza sve zvezde na nebu i sve stvari na zemlji?

Zakrite oči svoje, zvezde i stvari; ne gledajte nagotu moju. Dovoljno me stid peče kroz moje oči.

Šta imate da vidite? Drvo života, koje se smanjilo u trn na drumu, te ubada i sebe i druge. Šta drugo - nego plamen nebesni zaronjen u blato, te niti svetli niti se gasi?

Orači, nije glavno vaše oranje no Gospod što posmatra.

Pevači, nije glavno vaša pesma no Gospod što sluša.

Spavači, nije glavno vaše spavanje no Gospod što bdi.

Nije glavno nešto vode u škaljama oko jezera no jezero je glavno.

Šta je sve vreme ljudsko do jedan talas što okvasi vreo pesak na obali, pa se pokaja što ostavi jezero, jer presahnu?

O zvezde i stvari, ne gledajte u mene no u Gospoda sa očima. On jedini vidi. U njega gledajte i videćete sebe u domovini svojoj.

Našto vam gledanje u mene: u sliku izgnanstva svoga? U ogledalo svoje žurne prolaznosti?

Gospode, lepi ubruse moj, optočeni zlatnim serafimima, spusti se na mene kao veo na udovicu, i pokupi suze moje, u kojima vri žalost svih Tvojih stvorenja.

Gospode, lepoto moja, dođi mi u goste. Da se ne bi stideo nagote svoje. Da se mnogi žedni pogledi, što padaju na mene ne bi vraćali doma žedni.
II

Ko me postavi u ovaj crvinjak?

Ko me zavali u prašinu, da budem sused zmijama i ručak jastrebima?

Ko me surva sa gore visoke, da budem saputnik krvnicima i bezbožnicima?

Moj greh i Tvoja pravda, Gospode. Od postanja sveta proteže se greh moj, i brži je nego pravda Tvoja.

Brojim grehe svoje kroz ceo život svoj, i kroz život oca mojega tja do početka sveta, i kažem: zaista, pravdi Gospodnjoj ime je milost.

Rane svojih otaca nosim na sebi, rane koje i sam pripremah dok u njima bejah, pa su se sada sve objavile na duši mojoj, kao šarena koža na žirafi, kao plašt od zlih skorpija što me kolju.

Aman, Gospode, otvori brane nebesnoj reci Tvoje blagodati, i očisti me od gube. Da bi bez gube smeo izgovoriti ime Tvoje pred ostalim gubavcima, a da mi se ovi ne narugaju.

Podigni me bar za jednu glavu iznad truležnog mirisa ovog crvinjaka. Da udahnem nebesnog tamjana i da oživim.

Podigni me bar za jednu palmu visoko, da se i ja mogu nasmejati zmijama, što jure za mojim petama.

Gospode, ako ima i jedno dobro delo na zemaljskom putu mome, radi njega jednog izbavi me od saputništva krvnika i bezbožnika.

Gospode, nado moja u očajanju.

Gospode, snago moja u nemoći.

Gospode, videlo moje u tami.

Metni samo jedan prst na čelo moje i podići ću se. Ili, ako sam i suviše prljav za prste Tvoje, veži me jednim zrakom iz Tvoga carstva i digni me, - digni me, milošto moja iz ovog crvinjaka.
III

Ima li dana iza tvojih leđa, čoveče, koje bi želeo da ti se povrate? Svi su te privlačili kao svila, i ostajali iza tebe kao paučina. Kao med dočekivali su te, kao smrad ispraćao si ih. Svi su prepuni obmane i greha.

Gle, sve bare pod mesečinom liče na ogledala. I svi dani, obasjani tvojim lakoumom, liče na ogledala. No kad si koračao s jednog dana na drugi, lažna ogledala su se razbijala kao tanak led, i ti si gacao po vlazi i blatu.

Može li dan, kome su jutro i veče kapije, biti dan?

Gospode svetlonosni, za jednim danom čezne moja duša, rastrzana obmanama: za danom bez kapija, iz koga je potonula u smenu seni. Za danom Tvojim, što nazivah danom svojim, kad bejah jedno s Tobom.

Ima li sreće, čoveče, iza tvojih leđa, koju bi želeo da se povrati? Od dva zalogaja iste slasti drugi je otužniji. Od jučošnje sreće, iznete na današnju trpezu, ti okrećeš glavu s dosadom.

Dati su ti samo trenuci sreće, da te ožaloste sećanjem na pravu sreću, u nedrima neizmenljivo Srećnoga, i vekovi nesreće, da te probude iz bunovne samsare obmana.

Gospode, Gospode, jedina srećo moja, spremaš li konak za ugruvanog palomnika Tvoga?

Gospode, mladosti moja nestariva, u Tebi će se okupati oči moje i zasjati sjajem nad sunčanim.

Suze pravednika Ti brižljivo zbiraš, i njima svetove podmlađuješ.
IV

Učiše me stariji, dok bejah otrok, da se držim neba i zemlje, da ne posrnem. Dugo ostadoh dete, i dugo se naslanjah na poštapač što mi ga dadoše.

No kad večnost prostruja kroza me i osetih se strancem u svetu, nebo i zemlja se prelomiše u rukama mojim kao slaba trska.

Gospode, snago moja, kako su nemoćni nebo i zemlja! Izgledaju kao dvorovi od olova, a isparavaju kao voda na dlanu u Tvome prisustvu. Samo svojim rogušenjem kriju nemoć svoju, i plaše neuku decu.

Uklonite mi se s očiju sunca i zvezde. Odbite se od zemlje. Ne mamite me, žene i prijatelji. Šta mi možete pomoći vi, što bespomoćno starite i ponirete u grob?

Svi su vaši darovi jabuka sa crvom u srcu. Svi su vaši napitci prošli mnogo puta kroz nečiju utrobu. Odežde vaše su paučina, kojoj se ruga nagota moja. Osmejci vaši - naveštaj žalosti, u kojoj ćete vikati mene u pomoć, nemoćni nemoćnoga.

Gospode, snago moja, kako su nemoćni nebo i zemlja! I sve zlo, što ljudi čine pod nebom, ispovest su nemoći i - nemoći.

Samo moćan usuđuje se činiti dobro. Samo onaj, što se Tobom hrani i poji, snago moja, puni se snagom za dobro.

Samo spavač na srcu Tvome oseća odmor. Samo onaj, što ore pred nogama Tvojim, sladiće se plodom truda svoga.

Minulo je detinjstvo moje, hranjeno strahom i neznanjem, i iščezla je nada moja u nebo i zemlju. Sada samo u Tebe gledam i Tvog se pogleda držim, kolevko moja i vaskrsenje moje.
V

Još malo, malo i put će se moj končiti. Još malo, malo pridrži me, Pobedniče smrti, na strmenom putu k Tebi. Jer što se više k Tebi penjem, sve više me ljudi zatežu naniže, u svoj bezdan.

Što je bezdan puniji to je deblja i njihova nada, da će Tebe savladati. Zaista, što je puniji bezdan Ti si dalje od bezdana.

Kako su glupe sluge drveta poznanja! Svoju moć ne mere Tobom no svojim brojem. Zakon pravde ne osveštavaju Tvojim imenom no svojim brojem. Put većine za njih je put istine i pravde. Drvo poznanja postalo je drvo zločina, i gluposti, i ledenog mraka.

Vaistinu, znalci ovoga sveta znaju sve osim da su sluge Satane. Kad svane poslednji dan, Satana će se zaradovati broju svoje žetve. Sve šturo klasje! No po gluposti svojoj i Satana računa sa brojem a ne sa punoćom. Jedan Tvoj klas vrediće za svu žetvu Sataninu. Jer Ti na punoću hleba životnog računaš, Pobedniče smrti, a ne na broj.

Uzalud govorim bezbožnim: uputite se Drvetu Života i znaćete više nego što želite znati. Od drveta poznanja Satana vam pravi skalu za podzemni svet.

Rugaju mi se bezbožni: ti hoćeš kroz Drvo Života da nas obratiš tvome Bogu, koga mi ne vidimo.

Zaista, nećete Ga nikada ni videti. Svetlost, što zasenjuje oči i serafimima, sagoreće vaše zenice za navek.

Od svega što raste u gnilini zemljinoj najređi su oni što u Boga veruju. O jezero i planine, pomozite mi da se veselim, što i ja putujem sa ovim najređim, najnečujnijim, najprezrenijim.

Još malo, malo, braćo, i put će se naš končiti.

Još malo, malo pridrži nas, Pobedniče smrti.
VI

Na kolena, plemena i narodi, pred veličanstvom Božjim. Padate hitro na kolena pred svojim harambašama, a oklevate pasti pred noge Svemogućega!

Velite: zar će nas ovako malene kazniti Gospod? Da nas je stvorio većim i snažnijim, pa da nas i kažnjava! A ovako, gle, jedva smo nešto viši od trnovog žbunja ukraj druma prema hučnoj vasioni oko nas, a ti nam pretiš kaznom nesrazmerno Većeg od nas?

Bezumnici! Kad vas vaše harambaše pozivaju na zlo, od koga se i vasiona zatrese, onda ne govorite, da ste suviše maleni. Samo se za svetla dela izgovarate malenkošću i slabošću.

Mada ste maleni na oči, pod velikim ste imenom zapisani u knjizi sudbe. Praotac vaš imađaše arhangelsku veličinu i blistaše arhangelskim likom. Zato je i vama određena arhangelska nagrada ili arhangelska kazna.

Kad se nečujno uvuče u srce praoca vašeg želja, da pozna stvari van Tvorca, njegov lik arhangelski potamni kao zemlja, i njegova veličina razbi se u sitnice, - u vas, seme njegovo. Jer poželi, da pozna sitnice, pa se razbi u sitnice, da bi mogao ući u sitnice, i okusiti ih, i ispitati ih.

Sve sitnice, svi sitni presitni, moraju se združiti i okrenuti licem od zemlje ka Tvorcu. Da bi se vaš arhangelski praotac ponovo vaspostavio, i da bi lice njegovo ponovo zasjalo sjajem ogledala okrenutog ka suncu.

Gospode moj i Tvorče moj, vaspostavi čoveka, kakvoga Ti prvo stvori. Ovakav kakav je čovek nije delo Tvoje. Ovakav kakav je čovek je tvorac samoga sebe. Ime mu je bolest, - od kud bi bila bolest u rukama Tvojim? Ime mu je strah - od kud bi strah mogao doći od Neustrašivog? Ime mu je zloba, - od kud bi zloba mogla doći od Nezlobivog?

Ispuni me Sobom, zdravlje moje; ispuni me Svojom večnom jutarnjom svetlošću, i ispariće iz mene bolest, strah i zloba. Kao što pred suncem močvar isparava, i pretvara se u njivu plodovitu!
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 05:59

VII

Da mogu od kamenja da stvorim svirače, i od peska jezerskog igrače, i od lišća svih gora pevače, da mi pomognu slaviti Gospoda. Te da se i glas zemlje čuje među horovima angelskim.

Sinovi čovečji naklopili se na trpezu odsutnog Domaćina, te ne pevaju nikome do sebi i svojim zalogajima, koje će najzad morati povratiti zemlji.

Prežalosno je slepilo sinova čovečjih što ne vide silu i slavu Gospodnju. Tica živi u gori, i ne vidi goru. Riba pliva u vodi, i ne vidi vodu. Krtica rovi pod zemljom, i ne vidi zemlju. U istini, prežalosna je jednakost čoveka sa ticama, i ribama, i krticama.

Ljudi, kao i živina, ne obraćaju pažnju na ono čega ima suviše, no uzdižu trepavice svoje samo pred retkostima, pred izuzetcima.

Suviše Te ima, Gospode, disanje moje, zato Te ljudi ne vide. Suviše si očigledan, Gospode, uzdisanje moje, zato je pažnja ljudi okrenuta od Tebe i upravljena na polarne medvede, na retkosti u daljini.

Suviše služiš slugama svojim, vernosti moja slatka, zato si izložen prezrenju. Suviše rano ustaješ, da upališ sunce nad jezerom, zato te spavala na trpe. Suviše si revnostan u zažiganju noćnih kandila na svodu nebesnom, revnosti moja nenadmašna, a lenjo srce ljudi mnogo više govori o nehatnom sluzi no o revnosnom.

O ljubavi moja, da mi je sve stanovnike zemlje, vode i vazduha pokrenuti da zabruje himnu Tebi. Da mi je, da se skine lepra sa očiju zemlje, i da rasputnica opet postane devojkom, kakvom si je stvorio.

Vaistinu, veliki si, Bože moj, isto i bez sveta. Podjednako si veliki i kad Te svet slavi i kad Te svet huli. No kad Te svet huli, veći izgledaš u očima svetitelja Tvojih.
VIII

Svetovi se roje oko Tebe, Gospode, kao pčele oko cvetale trešnje. Jedan svet potiskuje drugi; jedan drugom osporava očevinu; jedan gleda na drugog kao na uljeza u svoj dom. Svi polažu veće pravo na Tebe od Tebe samog.

Od prelivanja Tvoje punoće rojevi se hrane, Sladosti Neiscrpna. Svi se prejedaju, i svi odlaze gladni.

Od svih rojeva roj ljudi odlazi najgladniji. Ne zato, Domaćine, što Ti nemaš jela za ljude nego zato što oni ne poznaju svoju hranu, pa se otimaju s gusenicama o isti brst.

Pre svih stvorenja, i pre vremena i žalosti, Ti si, Gospode, uobličio čoveka u srcu svome. Prvo si čoveka smislio, mada si ga poslednjeg objavio na brojanicama stvaranja. Kao što vrtar sve vreme misli o cvetu ruže dok kopa i sadi suve šipove. Kao što zidar planirajući hram najpre uživa u kubetima, mada ove poslednje zida.

Prvo si rodio čoveka u srcu svome, pre nego si počeo stvaranje.

Pomozi mome smrtnom jeziku imenovati toga čoveka, taj sjaj Tvoje slave, i tu pesmu Tvoga blaženstva. Da ga imenujem Svečovekom? Jer kao što se on sadržao u srcu Tvome, tako se u njegovom umu sadržao sav objavljeni svet, sa čovekom i vesnicima čoveka.

I niko ne znade Oca osim Sin, niti ko znade Sina osim Otac. Kao Nirvana bio si, Gospode, dok se Sin u Tebi ne zače; bez broja i bez imena bio si.

Kako da Te veličam iz sred roja gladnih gusenica, što jedan vetar donosi na cvetalu trešnju a drugi odnosi, i čiji je sav vek između dva vetra?

O Gospode, snu moj danonoćni, pomozi mi, da Te veličam. Da ništa ne bi postalo veliko srcu mome osim Tebe.

Neka Te veličaju sva stvorenja, Gospode, ne da bi učinila velikim Tebe no sebe.

Zaista, preveliki si Ti, Gospode, da bi Te sve naše himne mogle učiniti većim.

I kad se svi rojevi insekata oduvaju od cvetale trešnje, trešnja ostaje ista u veličini i prolećnoj lepoti svojoj.
IX

Gospode, premila tajno duše moje, kako je lak ovaj svet, kada ga merim na kantaru s Tobom!

Na jednoj strani kantara jezero rastopljenog zlata a na drugoj oblak dima.

Sve brige moje, sa telom mojim i njegovim ludim grčevima od slasti i gorčine, šta su nego dim, ispod koga duša moja pliva po zlatnom jezeru?

Kako da ispovedim ljudima tajnu, koju gledam kroz krugove arhangela Tvojih? Kako delovima da govorim o celini? Kako će nokti na prstima razumeti krvotok tela? Zaista onemelom od čuda mučno je govoriti ogluvelim od larme.

Prvo je bilo rađanje pa onda stvaranje. Kao što se čudesna misao u čoveku nečujno i tajanstveno rađa, pa rođena misao potom stvara, tako se nečujno i tajanstveno u tebi rodio Svečovek, Jedinorodni, koji je lotom stvorio sve što Bog može stvoriti.

U Tvom neuznemirenom devičanstvu, dejstvom Duha Svesvetog, rodio se Sin. To je rađanje Boga odozgo.

Kako gore, tako dole, - govoriše stari. Ono što se desilo na nebu, desilo se i na zemlji. Ono što se desilo u večnosti, desilo se i u vremenu.

Mio si mi, ljubavi moja, zato što si mi tajna. I svaka ljubav gori i ne sagoreva dok tajna traje. Otkrivena tajna sagorena ljubav. Kunem Ti se večnom ljubavlju kao što se Ti meni kuneš večnom tajnom.

Obukao si se u sedmora nebesa; skrio si se preduboko od svih očiju. Da se sva sunca sliju ujedno oko, ne bi progoreli sve zavese tvoje. Nisi se skrio namerno, Veliki Gospode, no nesavršenstvom našim. Razloženo i isitnjeno stvorenje ne vidi Te. Samo za onoga nisi skriven, ko je postao jedno s Tobom. Za onoga nisi skriven, za koga je porušen zid između Ja i Ti.

Gospode, premila tajno duše moje, kako je lak ovaj svet, kad ga merim na kantaru s Tobom.

Na jednoj strani kantara jezero rastopljena zlata, a na drugoj oblak dima.
X

Ćutljivom jeziku i zamišljenom umu Ti se približuješ, ženiče duše moje, Duše Svesveti. Od govorljivog jezika se kriješ kao labud od burna jezera. Kao labud plivaš po tišini srca moga, i činiš ga plodnim.

Susedi moji, prestanite s vašom zemaljskom mudrošću. Mudrost se rađa a ne stvara. Kao što se Mudrost rađa u Bogu, tako se ona rađa i u zemlji. Rođena mudrost stvara, no ne stvara se.

Pameću li se hvalite, hvalisavci! Šta je vaša pamet do mnogopamćenje? Pa kad mnogo pamtite, kako ne zapamtiste trenutke čudesnog rađanja mudrosti u vama? Ponekad vas čujem gde govorite o velikim mislima, što se kod vas iznenadno i bez vašeg truda rode. Ko ih rodi, mnogopametni? Kako se rodiše bez oca, kad priznajete, da im vi niste roditelj?

Zaista vam kažem: otac im je Duh Svesveti, a majka preostali devičanski kutić duše vaše, u koji Duh Svesveti još sme da uđe.

Tako se rađa svaka mudrost i na nebu i na zemlji: od Devojke i Duha Svesvetog. Nad devičanstvom prve ispostasi zalebdeo je Duh Svesveti, te se rodio Svečovek, Mudrost Božja.

Što je devičanstvo Oca na nebu, to je devičanstvo Majke na zemlji. Što je dejstvo Duha Svetog u nebu, to je dejstvo Njegovo i u zemlji. Što je rađanje mudrosti u nebu, to je rađanje mudrosti i u zemlji.

O dušo moja, večito iznenađenje moje! Gle, ono što se zbilo jednom na nebu i jednom na zemlji, ima da se zbude i u tebi. Moraš postati devojkom, da bi mogla začeti Mudrost Božju. Devojkom biti moraš, da bi te Duh Božji zamilovao. Sva čuda na nebu i na zemlji proizašla su od Devojke i Duha.

Devojka rađa stvaralačku mudrost. Raspusna žena stvara jalovo znanje. Samo Devojka može da vidi istinu, a raspusna žena može samo da pozna stvari.

Gospode triipostasni, očisti ogledalo duše moje, i nadnesi lice Tvoje nada nj. Da bi duša moja zasjala slavom Gospodara svoga. Da bi se prečudna istorija neba i zemlje otpečatila u njoj. Da bi se ispunila bleskom kao jezero moje, kada sunce visi nad njim u podne.
XI

Kad sam se vezao za Tebe, ljubavi moja, sve druge veze su popucale.

Gledam lastu kako je zbunjena nad razorenim gnezdom, i velim: ja nisam vezan za gnezdo svoje.

Gledam sina kako se žalosti za roditeljem svojim, i velim: ja nisam vezan za roditelje svoje.

Gledam ribu kako izdiše čim se izvadi iz vode, i velim: takav sam ja! Ako me izvade iz zagrljaja Tvoga, trenutno ću izdahnuti kao riba bačena na pesak.

No kako sam mogao tako bezpovratno poronuti u Tebe i živeti, ako nikad pre nisam bio u Tebi? Vaistinu bio sam u Tebi od prvog probuđenja Tvoga, zbog čega se i osećam u Tebi kao u domu svome.

Postoji večnost u večnosti kao što postoji trajanje u vremenu. U jednoj večnosti, Gospode, Ti si bio u neiskazivoj bezrazličnosti i večernjem blaženstvu svome. Tada su ipostasi Tvoje istina bile u Tebi, jer nisu mogle ne biti u Tebi. No nisu se sozercale jedna u drugoj, jer nisu se znale u svojoj različnosti. U drugoj večnosti Ti si bio u jutarnjem blaženstvu Svome, i tri ipostasi saznale su se i sozercale kao takve.

Ni Otac nije pre Sina, ni Sin nije pre Oca, ni Duh Svesveti nije pre ni posle Oca i Sina. Kao čovek pri buđenju što odjednom i istovremeno otvori oba oka, tako su se odjednom i istovremeno otvorile tri ipostasi u Tebi. Nema Oca bez Sina ni Sina bez Duha Svetoga.

Kada legnem kraj moga jezera i spim snom bez sanjanja, tada ne umire u meni ni moć saznanja, ni želja ni akcija, no sve se sliva u jedno blaženo, nirvansko, bezrazlično jedinstvo.

Kad sunce prospe svoje zlato po jezeru, ja se budim ne kao nirvansko jedinstvo no kao trojedinstvo, od saznanja, želje i akcije.

To je Tvoja istorija u mojoj duši, Gospode, tumače života moga. Nije li istorija moje duše tumač istorije svega stvorenoga, svega isitnjenog i svega ujedinjenog? I Tebe, domovino moja, i Tebe je - oprosti - tumač duša moja.

Domovino moja, spasi me od navale tuđinaca na mene.

Živote moj, sagori sve upljuvke smrti na duši mojoj i na telu mome.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 06:00

XII

Pomaži srce moje jelejem milosti Tvoje, premilostivi Gospode moj.

Da nikad ne bukne u srcu mome ni gnev protiv moćnih ni prezrenje nemoćnih. Gle sve je nemoćnije od rose jutarnje!

Da mržnja nikad ne savije gnezdo u srcu mome protiv onih, koji mi zlo snuju. Da se setim kraja njihova, i da budem spokojan.

Milost otvara put k srcu svih stvorenja, i donosi radost. Nemilost navlači maglu na čelo, i stvara teskobnu osamu.

Pomiluj milostivoga, Najnežnija Ruko, i otkri mu tajnu mudrosti Tvoje.

Svečovek je čedo milosti Oca i svetlosti Duha.

Sav stvoreni svet samo je priča o Njemu. Moćna sunca na nebesima i najmanje kapi vode u jezeru pričaju sobom jedan deo priče o Njemu. Svi zidari neba i zemlje, od premoćnih serafima do Vladatelja i najmanjeg grumena prašine, pričaju istu istovetnu priču o Njemu, prasuštini svojoj i praizvoru svome.

Šta su sve stvari na zemlji i mesecu no sunce u pričama? Zaista, tako je sva vidljiva i nevidljiva tvar Svečovek u pričama. Suština je jednostavna, no pričama o suštini nema ni kraja ni broja.

Susedi moji, kako da vam govorim o suštini, kad ni priče ne razumete?

O da znate, kakva je sladost, i širina, i snaga, kad se potone u dno svih priča; tamo, gde priče počinju i gde se svršavaju. Tamo, gde jezik zanemi, i gde je sve kazano odjedanput!

Kako dosadne onda postanu sve duge i spore priče stvorenja. Zaista, onako isto dosadne kao što je dosadno slušati priču o gromovima onome, ko je navikao gledati gromove.

Primi me u Sebe, Sine Jedinorodni, da budem ujedinjen s Tobom kao što bejah pre stvorenja i pada.

Neka se svrši duga i zamorna priča moja o Tebi trenutnim viđenjem Tebe. Neka umre samoobmana moja kao da sam ja nešto pored Tebe, nešto drugo izvan Tebe.

Prepunjene su uši moje priča. Zenice moje ne traže više da gledaju izložbu odela no Tebe, suštino moja, pretovarena pričama i odelima.
XIII

Ti ne tražiš mnogo od mene, ljubavi moja. Gle, ljudi traže više.

Obmotan sam u debeli obmotač nebića, što zaklapa oči duše moje. Ti samo tražiš, da duša moja skine sa sebe magloviti obmotač i otvori oči prema Tebi, silo moja i istino moja. Ljudi traže, da se duša moja obmotava sve gušćim i sve težim obmotačima.

O pomozi mi, pomozi mi! Pomozi duši mojoj da dođe do slobode i lakoće; da dođe do lakoće i vazdušnih krila; da dođe do vazdušnih krila i ognjenih kola.

Duge su priče, preduge; kratak je moral - jedno slovo. Priče se prelivaju u priče, kao glatko lice moga jezera iz boje u boju. Gde je kraj bojanom prelivanju vode pod suncem, gde li kraj prelivanju priča u priče?

Duge su priče, preduge; kratak je moral - jedno slovo. Ti si to slovo, slovesni Bože. Ti si taj moral svih priča.

Što zvezde pišu po nebu, to trava šapće po zemlji. Što voda struji na moru, to oganj burla pod morem. Što angel zbori očima, to imam viče na kuli. Što prošlost reče i uteče, to Sada veli i beži.

Jedna je suštnost svih stvari; jedan je moral svih priča. Stvari su bajke o nebu. Smisao Ti si svih bajki. Priče su Tvoja dužina, širina. Kratkoća Ti si svih priča. Grumen si zlata u bregu kamena.

Kad ime Tvoje izrečem, sve sam izrekao, i više

nego sve:

Ljubavi moja, pomiluj me! Silo i Istino moja, pomiluj me!
XIV

Šta vredi odelo, ako nema tela da se odene? Šta vredi telo, ako duša njim nije ogrnuta? Šta vredi duša, ako Ti u njoj ne bdiš, Ognje u pepelu?

Odelo je moje pepeo i dim, ako mu telo moje ne daje cene.

Jezero moje lepo slepo je blato, ako se okata voda ocedi iz njega.

Duša je moja pepeo i dim, ako se Ti iz nje ocediš, Roso jutarnja.

U pepelu svih stvari Ti ispisuješ Tvoje ime, i dimom svih stvari zasenjavaš plamen Tvoga sjaja.

Tvoj plamen je rosa za žedne, koji se savijaju Tvome zagrljaju. No Tvoj plamen je sažižući oganj za one, koji beže od njega.

Zaista Ti si raj čistim i pakao nečistim.

Kada dođe Poslednji Dan - kad se Prvi i Poslednji Dan otkriju ljudima kao Jedan Dan - tad će se čisti radovati a nečisti žalostiti. I vapiće nečisti: avaj, jedosmo pepeo na zemlji, a sad moramo da jedemo oganj na nebu!

Proroci Tvoji, Majko nebesna, behu otkrivači ognja ispod pepela, ronci u vulkanska grotla. Po beskrajnoj milosti Svojoj svakome si dala da otkrije varnicu, za kojom je ronio, dok se sve varnice ne sliše u plameni požar Sina Tvog, Majko nebesna.

Gospode, podizao si pastire svakome stadu, a pastiri su ložili ognjeve za svoja stada, da se stada ne zamrznu na vrletnom drumu istorije. Dok Svečovek, Sin Jedinorodni, ne razbukta oganj veliki i ne pozva sva stada da se greju.

Gle, kako se duboko kriju svi plemeniti metali, oči dubine zemaljske! Kako li si tek Ti skriven pod pepelom zemlje, najplemenitiji kamene!

Siromah ore svoju njivu i odmahuje glavom kad mu govorim: bogataše, duboko ispod tvoje jalove njive počiva jezero rastopljenog zlata.

Ne odmahujte glavom, osiroteli carevići, kad vam govorim, da je telo dragocenije od odela, i duša od tela, i Plameni Car od duše.
XV

Beli galebovi lete nad mojim plavim jezerom, kao beli angeli nad plavim nebom. Niti bi galebovi bili beli ni jezero plavo, da veliko sunce nije otvorilo svoje oko nad njima.

Majko moja nebesna, otvori Tvoje oko u duši mojoj, da vidim šta je šta. Da vidim, ko obitava u duši mojoj, i kakvi plodovi rastu u njoj.

Bez Tvoga oka ja tumaram beznadeždno po duši svojoj kao putnik po ponoći, po ponoćnoj bezrazličnosti. I pada, i diže se ponoćni putnik, i ono što sreta na putu naziva događajima.

Ti si jedini događaj života moga, svetilo duše moje. Kada dete juri majci svojoj u naručja, za njega ne postoje događaji. Kada nevesta trči svome ženiku u sretanje, ona ne vidi cveće u livadi, niti čuje brujanje oluje, niti oseća miris kiparisa ni volju zverova, -ona vidi samo lice ženika; čuje samo muziku sa usana njegovih; miriše samo dušu njegovu. Kad ljubav ljubavi hodi u susret, ništa joj se ne događa. Vreme i prostor izmiču se s puta ljubavi.

Besciljni putnici i Bezljubavni imaju događaje, i imaju istoriju. Ljubav nema istorije, niti istorija ljubavi.

Kad se neko kotrlja niz goru ili puže uz goru ne znajući kuda ide, događaji mu se nameću kao cilj njegovog puta. Zaista, događaji su cilj besciljnome i istorija besputnome.

Zato se besciljni i besputni zaustavljaju kod događaja, i prepiru s događajima. Aja se molčaljivo žurim k Tebi, i uz goru i niz goru, i prezreni događaji srdito se uklanjaju ispred mojih stopa.

Kad bih ja bio kamen i kotrljao se niz goru, ja ne bih mislio o kamenju, o koje se lupam no o ponoru na dnu strmeni.

Kad bih ja bio potok planinski, ne bih mislio o svom neravnom putu no o jezeru, koje me čeka.

Strašan je u istini ponor onih, koji su zaljubljeni u događaje, što ih vuku naniže.

Majko nebesna, ljubavi moja jedina, oslobodi me robovanja događajima, i učini me svojim robom.

Najbelji Dane, svani u duši mojoj, da vidim cilj zamršenog puta svoga.

Sunce nad suncima, jedini događaj u vasioni, što privlači srce moje, obasjaj unutrašnjost moju, da vidim, ko se usudio obitavati u njoj osim Tebe. Da iskorenim iz nje sve plodove, što slade spolja, a srce im miriše gnilinom.
XVI

Ustajte sinovi Sina Božjega! Ustajte, ustalo je i milostivo sunce i počelo neštedno liti svoju svetlost po tamnim poljima zemlje. Ustalo je, da vas oslobodi tmore i straha sanovnog.

Na suncu nisu ispisani vaši jučošnji gresi; sunce ne pamti, ne zlopamti ništa. Na njegovom licu nema bora sa vašega čela, ni žalosti, ni zavisti, ni tuge. Njegova je radost u davanju, njegova mladost - njegovo podmlađivanje - u služenju. Blago onima koji služe, jer neće ostariti.

Šta - kad bi se sunce ugledalo na vas, susedi moji? Kako bi malo svetlosti slalo na zemlju, o vi tvrdice. Kako bi krvava bila njegova svetlost, o vi krvnici. Kako bi pozelenelo gledajući veća sunca od sebe, o vi zavidljivci. Kako bi pocrvenelo slušajući hule odozdo, o vi gnevljivci. Kako bi požutelo od žudnje za lepotom zvezda, o vi pohotljivci. Kako bi pobledelo od straha, da mu neko ne zagradi put, o vi strašljivci. Kako bi potamnelo od brige, o vi brižni mnogobrižni. Kako bi se naboralo i ostarelo hraneći se jučošnjim zlom, o vi zlopamtila. Kako bi se ohladilo i umrlo, i svu vasionu okružilo svojom smrću, o vi propovednici smrti.

O kakva sreća za svet, što se sunce nikad neće ugledati na vas, sinovi i kćeri zemlje.

Gle, sunce ne zna mnogo stvari kao vi, ali zna večito dve stvari: da je sluga i da je znak. Da je sluga Onoga, ko ga je užegao; i da je znak Onoga, ko ga je postavio sebi na službu.

Budite i vi sluge Onoga, ko vas osvetljava suncem spolja i Sobom iznutra, i okusićete slast večite mladosti.

Budite i vi znak Onoga, ko vas je postavio među zverinje zemaljsko, i nadmašićete sjaj sunca. Zaista, sve zverinje oko vas plivaće u sreći pod zracima vaše dobrote, kao što meseci plivaju oko sunaca.

No šta je sunce, i sve zvezde, do humke pepela, kroz koje blistaš Ti, Sine Božji? Humke pepela, što ublažavaju sjaj Tvoj i prosejavaju ga kroz sebe kao kroz gusto sito? Jer gle, u Tvome punom sjaju ništa se ne bi videlo do Tebe, kao što se u potpunom mraku ništa ne vidi do mraka.

Gospode, Gospode, ne opali nas Tvojim sjajem, nepodnošljivim za naše oči, i ne ostavi nas u polumraku, u kome se stari i trune.

Ti jedini znaš meru naših potreba, Gospode, slava Tebi!
XVII

Otužni su mi saveti ljudskih starešina i mudraca, - o kako su mi otužni - od kada Tvoja mudrost zatrese moje srce i mozak, Sveti Bože.

Ne veruju u Tvoju svetlost oni, koje mračni prohtevi srca vuku u propast. Kamenu što se kotrlja niz brdo nema prepona. Što veća strmen i niža propast, to je i kotrljanje kamena sve brže i sve nezadržanije.

Jedan mračni prohtev svojim uspehom izmamljuje drugi, drugi treći, dok sve što je dobro u čoveku ne usahne, i sve što je zlo ne potekne tokom bujice. Dok se sa svim ne obroni zgrada Duha Svetoga i spolja i iznutra.

Dok prezirači svetinje ne počnu prezirati sami sebe i učitelje svoje.

Dok najslađe slasti ne počnu ih gušiti svojim smradom.

Dok se sva blaga, za koja su oni susede ubijali i gradove rušili, ne počnu rugati njihovoj rugobi.

Tada oni kradljivo pridižu oči svoje k nebu, i kroz gnoj svoga bića, obesvećenog i usmrdelog, vapiju: Sveti Bože!

Kako me vređa kao vruća strela razmetljivost ljudi svojom moći od kad saznadoh za Tvoju moćnu ruku, Sveti Krepki!

Zidaju kule od kamena, i govore: bolji smo zidari od tvog Boga. A ja ih pitam: da li vi, ili oci vaši, sazidaste zvezde?

Pronalaze svetlost u zemlji, i hvale se: znamo više nego tvoj Bog. A ja ih pitam: ko zakopa svetlost pod zemlju, da je vi pronađete?

Lete po vazduhu, i nadmeno govore: sami sebi stvorismo krila, gde je tvoj Bog? A ja ih pitam: ko vas podseti na krila i letenje ako ne tice, koje ne stvoriste vi?

No, gle, kad im Ti otvoriš oči za nemoć njihovu kad beslovesne stvari pokažu im svoju grdosnu moć; kad se um njihov napuni čuđenjem zvezdanim kulama, što se bez stubova i temelja drže u prostranstvu; kad se srce njihovo ispuni strahom od nemoći i bezumlja njihova, - tada oni u stidu i skrušenosti pružaju ruke k Tebi i viču: Sveti Krepki!

Kako me žalosti čovečje precenjivanje ovoga života odkad okusih slast Tvoje besmrtnosti, Sveti Besmrtni!

Kratkovidi vide samo ovaj život, i govore: ovo je jedini život, i delima svojim učinićemo ga besmrtnim među ljudima. A ja im velim: ako je vaš početak kao reka, onda mora imati svoj izvor; ako je kao drvo, mora imati svoj koren; ako je kao zrak svetlosti, mora dolaziti od nekog sunca. I još im velim: među smrtnima li zasnivate svoju besmrtnost? Ložite oganj u vodi.

No kad ugledaju smrt, izgube avaz, i muka im stegne srce. Kad omirišu meso svojih mrtvih nevesta; kad spuste u raku bezzračna lica svojih prijatelja; kad stave ruke na ohladnele grudi svojih sinova; kad saznadu, da se ni kraljevi svojim krunama nisu mogli otkupiti od smrti, ni junaci svojim mišicama, ni mudraci svojom mudrošću, - tada osete studen vetar smrti gde i na njih duva, i padaju na kolena, i obaraju glave nad oborenom gordošću svojom, i mole se Tebi: Sveti Besmrtni, pomiluj nas!
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 06:00

XVIII

Pokajte se od svojih puteva, stanovnici zemlje. Gle, oko Domaćina sveta bdi duboko u vama. Ne verujte zavodljivim očima svojim, pustite Oko da vam osvetli put. Vaše oči su zavesa na Oku Božijem.

Pokajanje je priznanje pogrešnog puta. Pokajanje proseca nov put. Pokajniku se otvaraju oči za dva puta: za onaj, kojim ide, i za onaj, kojim treba da ide.

Više je onih, koji se kaju, no onih, koji skreću svoje kolesnice na nov put. Kažem vam: dve hrabrosti potrebne su pokajniku - jednom hrabrošću da se zaplače nad starim putem, i drugom da se obraduje novom.

Šta vam vredi kajati se a stalno tapkati po starom putu? Kako nazivate čoveka, koji se davi i viče za pomoć, a kad mu se pomoć ukaže ne hvata se za konop spasenja? Tako i ja nazivam vas.

Pokajte se od želje za ovim svetom i svim što je u ovom svetu. Jer svet je ovaj groblje vaših predaka, koje stoji otvoreno i čeka vas. Još malo malo i vi ćete biti preci i želećete čuti reč pokajanje, no nećete je čuti.

Kao što vetar duhne i odnese maglu ispred sunca, tako će smrt odneti vas ispred lica Božja.

Pokajanje podmlađuje srce i produžuje vek. Suze pokajnika peru tamu sa očiju i daju detinji sjaj očima. U moga jezera oko je kao u srne, vazda vlažno i dijamantski sjajno. Zaista, vlaga u očima isušuje gnev u srcu.

Kao nov mesec takva je duša u pokajnika. Pun mesec mora da opada, nov mesec mora da raste.

Pokajnik krči njivu svoje duše od korova, i seme dobra počinje da raste.

Zaista, nije pokajnik onaj ko tuguje zbog jednog učinjenog zla no onaj, ko tuguje zbog svih zala, koje je u stanju učiniti. Mudar domaćin ne seče samo onaj trn što ga je ubo no i svaki trn na njivi što čeka da ubode.

Gospode moj, pohitaj i pokaži nov put pokajniku, kada prezre svoj stari put.

Majko nebesna, Nevesto Svesvetog Duha, prigni se k srcu našem, kad se kajemo. Otvori istočnik suza u nama, da se operemo od teške ilovače, što nam oči pomuti.

Duše Svesveti, duhni i razagnaj nečisti zadah iz duše pokajnika, što ga je gušio i pokajanju priveo.

Molimo Ti se i poklonimo, Životvorni i Moćni Duše!
XIX

Usred graje i poruge ljudske uzdiže se molitva moja k Tebi, Care moj i Carevino moja. Molitva je tamjan, što bez prestanka kadi dušu moju i uzdiže je k Tebi, i prigiba Tebe k njoj.

Sagni se, Care moj, da ti šapnem najmiliju tajnu, najtajniju molitvu, najmolitveniju želju. Ti si predmet svih molitava mojih, svega iskanja moga. Ništa od Tebe ne ištem, vaistinu, samo Tebe.

Šta da tražim od Tebe, što me ne bi odvojilo od Tebe? Da budem gospodar nad nekoliko zvezda? Neću li s Tobom gospodariti nad svima zvezdama?

Da budem prvi među ljudima? Kakav stid za mene, kad me Ti za trpezom Svojom budeš stavio na poslednje mesto!

Da me slave milioni ljudskih usta? Kakav užas za mene, kad se sva ta usta napune zemljom!

Da se okružim najdragocenijim stvarima iz celoga sveta? Kako poniženje za mene, da me te stvari nadžive, i da sijaju i onda kad zemljana tama ispuni oči moje!

Da me ne rastavljaš od prijatelja mojih? Ah, rastavi me, Gospode, rastavi me što pre od prijatelja mojih, jer oni su najdeblji zid između Tebe i mene.

Zašto da se molimo, govore susedi moji, kad nam Bog ne uslišava molitve? A ja im velim: vaša molitva nije molitva no torbarenje. Vi se ne molite Bogu da vam da Boga no đavola. Zato Mudrost nebesna ne prima molitve sa jezika vašeg.

Zašto da se molimo, ropću susedi moji, kad Bog zna unapred šta nama treba? A ja sa žalošću odgovaram: zaista, Bog zna, da vama ništa ne treba do Njega jedinoga. Na vratima duše vaše On čeka da uđe. Molitvom se otvaraju vrata za ulazak veličanstvenoga Cara. Ne govorite li i jedan drugome na vratima: molimo, uđite?

Ne traži Bog slavu Sebi no vama. Njegovoj slavi svi svetovi ne mogu dodati ništa, kamo li ćete vi. Molitva vaša proslavlja vas a ne Boga. U Njega je punoća i milost. Sve dobre reči, koje u molitvi uputite Njemu, vraćaju se dvogubo na vas.

Svetlosni Care moj i Bože moj, Tebi se jedinom molim i poklonim. Izli se u mene kao bujan potok u žedan pesak. Samo se Ti izli, životvorna vodo, lako će onda trava rasti po pesku i beli jaganjci pasti po travi.

Samo se Ti izli u suhotnu dušu moju, Živote moj i Spasenje moje.
XX

Posmatraj sebe kao umrla, govorim samom sebi, pa nećeš ni osetiti dolazak smrti. Utupi žaoku smrti za života, i kad dođe neće te imati čim ubosti.

Posmatraj sebe svako jutro kao novorođeno čudo, i nećeš osetiti starosti.

Ne iščekuj dolazak smrti. Jer gle, smrt je već došla i ne izbija iz tebe. Zubi njeni su neprekidno u tvome mesu. Ono što je živelo pre tvoga rođenja, i što će nadživeti tvoju smrt, ono je i sada živo u tebi.

Jedne noći odsuka angel pantljiku vremena, kojoj ni kraj ne mogah sagledati i pokaza mi na pantljici dve tačke jednu uz drugu. "Rastojanje, veli, između te dve tačke to je dužina tvoga veka".

- Moj vek je, znači, već prošao, uzviknuh, i treba da sam spreman za put. Treba da sam kao vredna domaćica, koja današnji dan provodi čisteći dom i spremajući darove za sutrašnju slavu.

Zaista, današnji dan sviju sinova ljudskih ispunjen je većim delom brigom za dan sutrašnji. No malo je onih, koji veruju u Tvoje obećanje i brinu, šta će biti sutradan posle smrti. Neka bude moja smrt, Gospode, poslednji uzdah ne za ovim svetom no za blaženim i večitim Sutra.

Među ugašenim svećama mojih prijatelja i moja sveća dogoreva. Ne luduj, karah sama sebe, i ne žali što sveća dogoreva. Zar tako malo ljubiš prijatelje svoje, da se bojiš poći za njima, za mnogim odšedšim? Ne žali što sveća dogoreva no što nejasnu i dimnu svetlost ostavlja za sobom.

Duša moja privikla je izlaziti iz tela posvednevno i posvenoćno, i opružati se do granica vaseljene. Tako porasla ona oseća, kako sunca i meseci plivaju po njoj kao labudi po jezeru mome. Ona zrači kroz sunca i podržava život na zemljama. Ona drži planine i mora; ona upravlja gromovima i vetrovima. Ona ispunjava svukoliko Juče, Danas i Sutra. I vraća se na konak ujedno teskobno i trošno obitalište na jednoj od zemalja. Vraća se u telo, koje ona još minut - dva naziva svojim, i koje se kao njena senka leluja među humkama grobova, među pešterama zverova, među jaucima prevarenih nada.

Ne žalim se na smrt, Živi Bože, ona mi ne čini ništa na žao. To je strašilo, koje je čovek samome sebi stvorio. Jače od svega na zemlji smrt me gura u susret Tebi.

Jedan orah imadoh pred kućom, i smrt mi ga uze. Bi mi žao na smrt i kleh je govoreći: zašto ne uze mene, nenasita zveri, no njega bezgrešnoga?

No sada i sebe smatram umrlim, i blizu oraha moga.

Besmrtni Bože moj, pogledaj milostivo na jednu dogorevajuću sveću. I očisti plamen njen. Jer samo čist plamen diže se k licu Tvome, i ulazi u oko Tvoje, kojim gledaš sav svet.
XXI

Majko nebesna, primi me u slavu Tvoju. Jer slava svetska gde omrkne ne osvane. I kruna, koju ljudi daju, uvek je trnov venac za razumne i ludačka kapa za bezumne. Dok je zlato pod zemljom svak ga voli i traži. Kad se popne na glavu jednoga čoveka, mrak zavisti i mržnje oslepi mu sjaj.

Učini me skrivenim zlatom u najskrivenijoj riznici Tvojoj: da niko ne zna za mene osim Tebe. Jer dokle me Ti znaš ja sam znan; dokle me samo ljudi znaju, moje je ime - sumnja.

Sakri me od zlih očiju sveta, jer zelenim od njih. Čuvaj me kao tajnu, koju zavist ne može naslutiti. Budi mudrija od mene, i ne objavljuj me nikome. Gle, ja imadoh Tebe kao najmiliju tajnu, i objavih Te svetu, i svet mi se naruga. Jer zavist se ruga, kad ne može da otme.

Prijatelji moji, šta imate od slave ljudske do pijanstva, koje se počinje pesmom a završava ležanjem u blatu?

Prijatelji moji, sva usta što vam pevaju hvalu, znaju još za jednu suprotnu pesmu, koju ćete vi čuti docnije.

Bežite od slave što liči na kulu sazidanu na leđima kita, da vam se ne nasmeju sa obale i neprijatelji i prijatelji.

A jednodušna slava što od ljudi dolazi najbezslavnija je, jer je ravnodušna.

Ako li je vaša slava nagrada od naroda, onda ste vi isplaćeni nadničar, i sutrašnji dan može da vas izbaci iz svoje njive.

Zaista, nijedan novi dan ne priznaje vaš ugovor s prošlim danom. Svaki otvara novu njivu i čini novu pogodbu.

Ako je vaša slava delo vaše mišice, vaši dani biće gnev, a vaše noći strah.

Ako je vaša slava delo vaše mudrosti, ova će biti ujalovljena od slave vaše i neće se moći kretati.

Ako li slavu svoju zovete slavom svojom, Nebo će vas kazniti za laž i otmicu.

Prošetajte sa svojom slavom po groblju i vidite, da li će vas mrtvi slaviti.

Zaista, vi već neprestano šetate po groblju, i od pokretnih grobova primate slavu. Ko će vas slaviti, kad pokretni grobovi postanu nepokretni?

Ožalostićete se veoma u drugom svetu, kad budete čuli iskreno mišljenje o sebi od onih, koji su vas u ovom svetu slavili.

Majko nebesna, sakri me duboko od očiju ljudskih i od jezika ljudskog tamo, kuda samo Tvoje oko prozire i gde se samo Tvoja reč čuje.

Molim Ti se, Večna Lepoto moja!
XXII

Sine Božji Jedini, primi me u mudrost Tvoju. Ti si glava svih sinova ljudskih, Ti njihov nebesni razum, obasjanje i radovanje.

Ti si Onaj što isto dobro misli u svima ljudima: ista misao i svetlost ista. Tobom čovek čoveka poznaje, Tobom čovek čoveku prorokuje. Tvojim glasom ljudi se čuju. Tvojim jezikom razumeju. Vaistinu, Ti si Svečovek, Jer svi ljudi su po suštastvu u Tebi i Ti u svima i u svemu.

Ti zidaš um ljudski, a Tvoja senka raziđuje.

Ti si uobličio sve oblike, i na sve njih udario pečat Svoje mudrosti. Ti si sazdao sve sudove od zemlje i sve ih nalio pesmom i radošću Svetog Jediničnog Trojstva, a senka Tvoja kanula je u svaki sud kap žalosti, kojom žalosni pišu žalbe na Tebe.

Gospode Veličanstveni, što igraš u krilu Matere Svoje, oživotvorenom Duhom Svesvetim, ispravi um moj umom Tvojim, i očisti ga sjajem Tvojim od žalosnih misli, od žalosnih slutnji, od žalosnih planova. Gospode Veličanstveni moj.

Ti ispunjavaš svu dušu Matere Svoje, sva devičanska nedra Njena; i ništa nema u duši Matere osim Tebe. Ti si Njen sjaj i njen glas, zaista - oko Njeno i pesma Njena.

Ti si ponos Gospoda Duha Svetog, dejstvo Njegovo i plod Njegov,- Njegovo zanimanje i Njegovo divljenje! Gospode Veličanstveni, što igraš u krilu Matere Svoje, oživotvorenom Duhom Svetim!

Ti si hrabrost Svete Trojice, Njen heroizam i Njena istorija. Jedan trojičan zrak Ti si se usudio pustiti u haos i mrak, i svet je postao, - čudo, koga se oko ne može nagledati ni uho naslušati, Tvorče i oka i uha.

I sve ovo čudo samo je bleda slika Tvoja, samo umnožen i povređen lik Tvoj u komadima poluzračnog ogledala.

Srce moje žudi za celim obrazom Tvojim, Sine Božji. Jer gorčina je biti deo obraza Tvoga, što se nesigurno leluja na okeanu tame.

Raširi teskobu duše moje, širino trosunčanog Božanstva.

Osvetli um moj, svetlosti angela i stvari. Oslovesi život moj, Premudro Slovo Božje. Učini dušu moju devojkom, i budi njeno oko, i pesma njena.
XXIII

Odaja duše moje nije izvetrena, a Ti kucaš na vrata, Strašni Duše Sveti. Samo jedan trenutak, dok izvetrim odaju svoju od nečistih duhova, pa ću Ti otvoriti. Jer ovako i da otvorim, Ti ne bi ušao u odaju punu ružna zadaha, i udaljio bi se od mojih vrata za navek. Samo jedan trenutak, molim Ti se, najveći goste moj!

Ah stide moj i žalosti moja, kako se oteže ovaj jedan trenutak! Još malo malo, i celi moj vek na zemlji smestiće se u ovaj trenutak. A Ti strpljivo čekaš pred vratima, i osluškuješ moj dah.

Drski su nezvani gosti u meni, drski i veoma namnoženi. Pođem li da otvorim prozor, oni mi zatežu ruke nazad. Pođem li k vratima, da osetim Tvoje životvorno prisustvo, oni mi se sputavaju oko nogu. Vezaše me navikom na njihov gadan zadah, pa strepim od svežine i drhtim od novine. Ah, samo da ne odocnim da Tebi vrata otvorim!

No evo i po cenu smrti ovog ropskog života ja ću otvoriti sve prozore širom i imenom Prečiste Devojke i Sina Njenog kad uđeš, oživećeš moju lešinu Tvojim životvornim dahom, Tvojom mladalačkom snagom, Tvojom ljubavnom rosom.

Duše muške snage, jutarnje jedrine, večernje tišine; lakši od sna, brži od vetra, svežiji od rose, slađi od maternjeg glasa, svetliji od plamena, svetiji od svih žrtvenika, snažniji od vasione, življi od života, - Tebi se molim i poklonim, udruži se sa mnom na vrletnom putu ka večnom blaženstvu Trojičnog Božanstva.

Duše ognjeni, što se nikad ne odvajaš od Večnog Devičanstva, pronzi moju dušu, i očisti je, i osvetli je, i namiriši je nebesnim tamjanom, i useli se u nju, i učini je Svojom nevestom, da bi se u njoj začela pesma mudrosti Božje; da bi se u njoj otvorilo Oko večnosti.

Ti što rano raniš i nikad ne spavaš, nauči, me da bdim budno i čekam strpljivo.
XXIV

Ti što dolevaš od Svoga svetoga ulja u zvezde, i od bezumnih požara praviš kandila pred Slavom Nebesnom, dolij Sebe i u moju dušu, i od strasnog požara napravi kandilo pred nebesima.

Ti što nečujno hodiš po cvetnim poljima, i kropiš cveće Svojom blagodaću da kroza nju ne gleda krv zemlje no krasota Božja, pokropi i polje moje duše svojom blagodaću, da se za nj ne bi reklo: nabujalo od krvi zemljine, - nego: ukrašeno krasotom Božjom.

Ti što po svakom pepelu mešaš i usipaš život, uspi života i u pepeo moga tela, da živim i slavim dela Tvoja.

Ti što ukroćavaš oganj i vetar, i od besova praviš sluge Višnjega, ukroti gordost moju i učini me slugom Višnjega.

Ti što miluješ zverove u dubravama, pomiluj i mene ozverenog neznanjem.

Ti što svako seme života oplođavaš; što lebdiš u svakoj utrobi; što u jajetu ptičijeg gnezda sediš i majstorišeš novo čudo od života, oplodi, molim Ti se, i nevidljivo seme dobra u meni i bdi nad njim dok ne uzraste.

Duše Strašni i Svemoćni, što od razbojničkih pećina Svojim prisustvom praviš sklonište Nebu i od strašljive vasione hram Bogu, siđi u mene, molim Ti se, i načini od šake pepela ono, što Ti možeš i umeš.
XXV

Duše mrtvih, pridružite se mom slavljenju Nebesne Triade. Kakva drugog zanimanja vi imate nego ili da se grčite od straha daleko od Boga ili da se širite od radosti u blizini Boga?

Ostavili ste telesni pepeo, svoju omiljenu brigu i sada imate da se brinete samo o svojoj nagoti. Da li bar sada uviđate, da nije telo davalo miris duši vašoj no duša telu?

Kako je teško grešnoj duši, kad ostane sama sa svojim punim mirisom, nerazređenim po telu i neskrivenim telom! Zaista, točak ne ide sam u blato, ako ga vozar ne navede. Ne uviđate li sada, da je se točak uprljao voljom vozara? Točak je primio svoju platu, i vozar će primiti svoju.

Grešne duše, ne žudite više da se vratite u telo, da bi tobož pobegle od zlog mirisa, što vas tamo guši. Isti taj miris vi bi opet donele sobom, i umnožile ga u novom telu.

Grešne duše, ne žudite više da uđete u telo, da bi kao izbegle oganj što vas peče i dim što vas guši! I oganj i dim vi nosite sobom; i telo bi bilo ne spasilac vaš no žrtva vaša.

No ustremite svu pažnju svoju u večno Devičanstvo Božje, koje može razagnati zao miris iz vas; i u Sina Devojačkog, koji bi vas osvetlio plamenom mudrosti trojične; i u Duha Svesvetoga, koji bi vam dodao snage i hrabrosti, da se uzvisite k angelskim krugovima.

Očišćene duše, što mirišete zanosnije od svih balsama zemaljskih, ne odvajajte se od nas zemaljskih, što još čas -dva tumaramo po stradalnim putevima vašim i po pepelu vašem. Svi čisti na zemlji biće čisti i na nebu, i biće drugovi vaši, namirisani rajskim balsamom i obučeni u devičansku belinu.

Usilite ljubav svoju prema nama i molitvu svoju za nas. Jer između vas i nas nema druge pregrade do nemoćne zavese tela našeg. Jer ako ste vi i izmakli a mi zaostali, put je isti, i grad na kraju puta isti.

Duše pravedne, i mi se molimo Gospodu za vas, da vaš hod k Njemu olakša i ubrza. Mada nemoćniji od vas mi se ipak molimo Bogu za vas. Molimo se iz ljubavi, kojom gori srce naše za vas, kao što mlađi i nemoćniji brat pruža ruke svoje da pomogne starijem i moćnijem.

Jer kao što su mlađa i starija braća jedno telo u očima ljubavi koja ih je rodila, tako smo mi i vi jedno telo u očima premudre i premoćne ljubavi Višnjega.

Bezbrojna jata duša umrlih, ne delite se i ne zbunjujte se, i ne obzirite se više na hladno ostrvo zemaljskog života, uz koje smo mi malobrojni još za čas - dva pripijeni dok se i mi ne pridružimo vama u letu za toplije i svetlije predele.

Za sve vas, i pravedne i grešne, molimo se mi polumrtvi poluživi, Nebesnoj Milosti: da se ne zbunjujete, da se ne strašite i ne obzirete nazad, no punim letom da se ustremite sve napred i sve naviše, -

ka svetlosti i radosti

ka miru i punoći.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 06:01

XXVI

Ustanite sva stvorenja i poslužite Gospodu, živome i brižnome za vas. Poklonite Mu se i poslužite Mu, jer niko vas veći od Njega ne poseti u ovoj dolini straha i plača.

Sluge dolaze i prave se gospodarima. Gospodar dođe i napravi se slugom. Slugarski gospodari pašte se da zagospodare nad što više ljudi i stvari, a gospodarski Sluga pašti se da posluži što većem broju ljudi i stvari.

Ustanite lilije poljske i zamirišite, jer vaše ime pomenuše Njegova sveta usta.

Ustani kamenje i pokloni Mu se, jer po tebi su hodile svete noge Njegove.

Ustani pustinjo i zaraduj se, jer tebe je On osvetio najdužim i najtajanstvenijim molitvama.

Ustani pšenico i lozo, jer On vas je blagoslovio mimo sve stvari. Ustanite i blagoslovite Ga.

Ustanite ribe i proslavite Gospoda, jer beše gladan i nahraniste Ga.

Ustani vodo i vazduše i poslužite Mu, jer On vas je Svojom silom čistio i umirivao.

Ustani dude i obuci se u svilu, jer na tebi On ugleda grešnika i spase.

Ustanite ovce i volovi i ispunite se strahom, jer u vašem hudom obitalištu On se rodi.

Ustanite tice i zapojte, jer vas On uzdiže za primer ljudima.

Ustani ulje i razgori se pred prestolom Njegovim, jer tobom pomazan On se zaradova i spase grešnicu.

Ustanite trnje i trsko i zastidite se, jer vi Mu bol zadadoste.

Ustanite gvožđe i drvo i pokajte se, jer i bezvoljno naneste Mu muke na krstu.

Ustanite žitelji gradova i zaridajte, jer vi Mu ne verovaste.

Ustanite starešine narodne i pospite se pepelom, jer vi Ga osudiste.

Ustanite siromasi i prigrlite Ga, jer On je bogatstvo vaše.

Ustanite kraljevi i položite krune pred Njim, jer On vas je jedini naučio pravoj mudrosti o prvenstvu i starešinstvu.

Ustanite grešnici i zajecajte pred Njim, jer jedino Njegova ruka ne baca se kamenom na vas.

Ustanite pravednici i bdite, jer Vođ vaš dolazi vam.

Ustanite sve zvezde i zaigrajte, jer Svetlodavac vaš ide vam u posetu.

Ustani vasiono i zabruji pesmu Gospodnju, jer Gospod živi i brižni za tebe, ušao je u tebe.
XXVII

Tice me Tvoje bude izjutra, a šum jezera uspavljuje uveče. Ne bude me tice, niti me uspavljuje jezero no Ti, Glasodršče Gospode.

Ti pozajmljuješ ticama glas Svoj i jezeru šumor ponoćni. Svakome grlu Ti pozajmi glas, i u svaku tvar zatvori avaz. Okružen sam glasonošama Tvojim, kao učenik mnogim učiteljima, i slušam ih neumorno od zore do meseca.

Glasodršče Gospode, govori jasnije kroz glasonoše Tvoje.

Sunce mi govori o sjaju lica Tvoga, a zvezde o harmoniji bića Tvoga. Inim jezikom govori sunce, a inim jezicima govore zvezde, no svi jezici nalevaju se iz istih glasnica. U Tebe su glasnice, i Ti pusti prvi glas što zadrhta u gluvilu i bezobličju ničega, i razbi se u bezbrojne glasove i glasonoše kao gromovni oblak u kaplje kiše.

Glasodršče Gospode, govori jasnije kroz glasonoše Tvoje!

Jedan usklik ote se iz grudi Bogoneveste kad spazi Sina Svoga - jedan glas prepunjene ljubavi, koja se nije mogla zadržati u ćutanju. I taj usklik odjeknu u srcu Sina, i odjek taj -taj odgovor Majci na ljubav -rasturi Duh Sveti snažnim rukama po vascelom prostoru. Otuda je sav prostor ispunjen glasonošama Tvojim, Pesmo moja i ljubavi moja.

Glasodršče Gospode, govori jasnije kroz glasonoše Tvoje!

Zato si Ti i govorio u pričama, Sine Božji, i tumačio rečima i oživljavao rečima, jer si poznavao tajnu ljubavi. A tajna ljubavi tajna je reči. Kroz sva bića, kao kroz trube tanane i plamene, izlile su se reči a kroz reči Ljubav Neba.

Glasodršče Gospode, nauči me Ljubavi Tvojoj kroza sve glasonoše Tvoje.
XXVIII

Nem i nemušt osećam se, Raskoši moja, kad hoću da izrazim postojanstvo Tvoje, i svu punoću Tvoju. Zato i molim svu vasionu, da klekne sa mnom i govori mesto mene, nemog i nemuštog.

Zidam Ti kamene oltare, kameni Temelju nadanja mog. A gordeljivi sinovi sveta, što se prave bliži susedi Tebe od svetitelja Tvojih, rugaju se: gle neznabošca, kako se radije klanja kamenu nego Gospodu!

Zaista, ne klanjam se ja kamenu nego zajedno s kamenom Gospodu Živome. Jer i kamen se udalji od Gospoda i treba spasenja. Greh me učini nečistijim od kamena pred licem Neba. Neka se i kamen spase zajedno sa mnom, i kao oličeno postojanstvo neka pomogne mojim slabim rečima izraziti postojanstvo pravde Božje. Za to grlim kamen kao sabrata u propasti i kao sabrata u molitvi i spasenju.

Palim ulje i vosak na kamenom oltaru, Svetlosti Neugasiva. A gordeljivci se nadimaju i viču: gle muža sujeverna, koji ne zna, da je Bog duh!

Zna sluga Tvoj, Gospode, da si Ti duh, no zna i Tvoju milost prema svakoj ploti. Pa kad vidim blistavo ulje i mirisni vosak, ja govorim sebi: šta si ti bolji od ulja i voska? Kao što sunce u podne tako ulje i vosak u ponoći jasnije predstavljaju svetlost Gospoda slave nego tvoj jezik. Neka ti budu pomoć u molitvi. Neka ti budu sabraća u molitvi i spasenju.

Krasim oltar Tvoj drvenim ikonama, i zlatnim krstovima, i srebrnim ripidama, i svilenim tkaninama, i knjigama spasenja, kožom obvijenim. I činim duboke poklone pred okićenim oltarima Tvojim. A gordeljivci se smeju i govore: gle idolopoklonika, koji se ne klanja Gospodu no nemuštim stvarima!

A Ti znaš, jedini Idole moj, da se ja samo Tebi klanjam. No da ne bi gordost savladala moje srce i odložila spasenje moje, ja prizivam i drvo i travu, i smole i životinje, da zajedno sa mnom vapiju k Tebi, svako svojim jezikom. Gle, sva stvorenja potrebuju spasenja, za to sva i treba da se združe na molitvi sa čovekom, vođom greha i vođom spasenja.

Osvećujem hleb i vino na oltaru Tvome, i hranim njima dušu svoju. Neka se rugaju gordeljivci do kraja vremena, ja se neću postideti želje, da se Tobom hranim i pojim, Životvorna Hrano moja.

Klanjam se pred oltarom kamenim, da bih se naučio smatrati sve što jedem Tvojim svetim telom, i sve što pijem Tvojom svetom krvlju.

Molim se sa svima stvorenjima i za sva stvorenja, da bih se naučio smirenju pred Tobom, i da bih iskazao svu tajnu moje ljubavi Tebi, Ljubavi Sveobuhvatna.
XXIX

Za sve grehe ljudske kajem se pred Tobom, Mnogomilostivi. Gle, seme svih grehova nalazi se u krvi mojoj! Svojim naporom i Tvojom milošću ja ugušujem taj zli usev dan i noć. Da ne niče kukolj no čista pšenica na njivi Gospodnjoj.

Kajem se za sve brižne, što klecaju pod teretom briga i ne znaju da polože sve brige na Tebe. Za slaba čoveka nepodnošljiva je i najmanja briga, a za Tebe je planina briga kao grudva snega bačena u ognjenu peć.

Kajem se za sve bolesne, jer bolest je plod greha. Kad se kajanjem očisti duša, bolest iščezava sa grehom, i Ti se useljavaš u dušu, Večito Zdravlje moje.

Kajem se za nevernike, što neverovanjem svojim gomilaju brige i bolesti i na sebe i na prijatelje svoje.

Za sve bogohulnike kajem se, što hule na Tebe ne znajući da hule na Domaćina, koji ih odeva i hrani.

Kajem se za sve čovekoubice, što ubijaju tuđ život, da bi svoj sačuvali. Oprosti im, Mnogomilostivi, jer ne znaju šta rade. Jer ne znaju, da nema dva života u vasioni no jedan, i da nema dva čoveka no jedan. Ah, kako su mrtvi oni, koji odseku pola srca!

Kajem se za krivokletnike, jer zaista i oni su čovekoubice, sebe ubice.

Za sve pljačkaše braće svoje i gomilare nepotrebnog bogatstva plačem i uzdišem, jer dušu svoju sahraniše, i nemaju s čim preda Te izići.

Za sve gordeljive i ponosite plačem i uzdišem, jer su pred Tobom kao prosjaci s praznom torbom.

Za sve pjane i proždrljive plačem i uzdišem, jer postaše sluge slugu svojih.

Za sve brakolomne kajem se, jer proneveriše poverenje Duha Svetoga, koji ih izabra, da kroz njih novi život zida. A oni službu životu okretoše na rušenje života.

Za sve mnogoglagoljive kajem se, Gospode, jer najdragoceniji dar Tvoj, dar reči, obratiše u jevtin pesak.

Za sve rušioce susednog ognjišta i susednog mira kajem se i uzdišem, jer prokletstvo navukoše na sebe i na svoj narod.

Za sva lažna usta, za sve mutne oči, za sva goropadna srca, za sve nenasite utrobe, za sve mračne umove, za svu zlu volju, za sve ružne pomisli, za sva ubitačna sećanja, -kajem se, plačem i uzdišem.

Za svu istoriju ljudi od Adama do mene grešnoga kajem se, jer sva je istorija u krvi mojoj. Jer sam ja u Adamu i Adam u meni.

Za sve svetove, krupne i sitne, što ne drhte pred strašnim prisustvom Tvojim, plačem i vapijem:

Vladiko Mnogomilostivi, pomiluj i spasi me.
XXX

Izbriši, Gospode, sva sećanja moja - osim jednog. Jer sećanja me čine starim i nemoćnim. Sećanja mi upropašćuju današnji dan. Ona mi pritiskuju današnji dan prošlošću i slabe mi nadu na budućnost, jer mi u legionima šapću na uho: biće samo ono što je bilo.

A ja ne želim, da bude samo ono što je bilo. Ja ne želim, i Ti ne želiš, Gospode, da budućnost bude povtorena prošlost. Neka bude nebivalo, ono što se nikad ne pojavi. Suviše je skupo sunce, da bi gledalo samo povtorenja.

Utrvene staze zavode putnika. Dugo je zemlja hodila po zemlji. Dosadne su postale hodadžije zemaljske, jer se ponavljaju s kolena na koleno kroz sve vreme. Izbriši, Gospode, sva sećanja moja osim jednog.

Jedno jedino sećanje ne izbriši no pojačaj u meni. Ne izbriši no pojačaj u svesti mojoj sećanje na onu slavu, što imadoh kad bejah sav s Tobom i sav u Tebi, pre vremena i vremenih obmana.

Kad i ja bejah harmonično trojičan u svetom jedinstvu kao što si Ti od večnosti u večnost.

Kad i u meni beše duša u prijateljstvu sa svešću i životom.

Kad i moja duša beše devičanska utroba, i moja svest mudrost u devičanstvu, i moj život duhovna sila i svetost.

Kad i ja bejah sav svetlost, i kad tame u meni ne beše.

Kad i ja bejah blaženstvo i mir, i muke od neravnoteže kad u meni ne bi.

Kad i ja znadoh Tebe kao što Ti znaš mene, i kad ne beh pomešan sa tamom.

Kad i ja ne imadoh granica, niti komšija, niti deobe na ja i ti.

Ovo sećanje ne izbriši, Roditelju moj, no pojačaj.

Mada mi ono otkriva ponor, po kome sada u poniženosti i ništavilu putujem.

Mada me ono deli od prijatelja i prijatnosti. I ruši sve pregrade između Juče, Danas i Sutra.

Mada me ono izvodi van sebe, i čini me ludim u očima saputnika mojih.

Zaista, nemilo mi je svako društvo sem Tvoga, i svako sećanje sem sećanja na Tebe.

Milostivi Roditelju moj, izbriši sva sećanja moja sem jednog jedinog.
XXXI

Prosuo si svetlost po mraku, Gospode, i proizašle su boje i oblici. Nadneo si se licem Svojim nad bezdan, kome je ime Ništa, i bezdan se muči, da u senkama izrazi lepotu lica Tvoga. Kako Te bezdan sanja onako Te sve stvari kazuju.

Lepo je i jezero moje dok mirno lice sunčevo stoji nadneto nad njim. I svi prolaznici hvale lepotu jezera moga. No čim sunce skloni lice svoje, jezero moje postaje mrak i bezdan. I niko od prolaznika ne daje hvalu jezeru osim u prisustvu sunca i sunčevih sjajnih pratilaca.

Lice bezdana pjani one, koji ne vide nadneto sunce nad bezdanom. Lepota stvari počinje od onda, kad gledalac nadnese lice svoje nad njih. Nema ogledala, ako nema lica pred ogledalom. No uzalud je i lice pred ogledalom, ako svetlosti nema.

U svetlosti lica Tvoga ja se ne ogledam na svakoj stvari. Bez Tebe ja i stvari ne bi bili ogledala jedno drugom no mrak i bezdan, i mutna jeza.

Izvraćaju stvari Tvoje lepotu kao što san izvraća javu. Kao što me snovi muče tako me muče i stvari. Jer šta su stvari do snovi Tvoje neizrecive Jave?

Susedi moji govore: sanjali smo lepe snove. Vasiona mi je svedok, da ste vi lepši od vaših snova. I vasiona sanja, i ne može da se nasanja lepote svoje. Vasiono moja sanjiva: dok san sanja san plaše se jedan drugog, mada traži tumača i utešitelja jedan u drugom. Ko je kome prorok: san javi ili java snu?

Vasiono moja lepa: sanjaj Javu i Java će ti reći sve. Priznaj Javu, koje si ti san, i probudićeš se, i nećeš više gatati o lepoti no bićeš Lepota. Jedna je Java i jedna je Lepota, i ona je uzrok tvoga sna.

Ne govorite mi, deco, o lepoti zvezda. Ako Gospod izvuče sebe iz zvezda, vama će usta zamuknuti. Stanite u gustom mraku kraj moga jezera i pokušajte da mu pevate. Zaista zamuknućete i mučaćete do sunčane zore, dok sunce ne polije jezero svojom lepotom i ne učini vaše bezglasno grlo glasnim.

Od Tvoga lica polivaju se lepotom sve stvari. Po Tvojoj lepoti pliva vasiona kao šajka po moru.

I nad hladan pepeo kad se Ti nadneseš, pepeo se preobražava i dobija lice.

Urazumi srce moje, Gospode moj, da se ne zanosi smrtnom lepotom no Tobom, Besmrtna Lepoto moja.

Jedina Lepoto moja!

Daj mi Lica Tvoga; samo još više, i više - Lica Tvoga.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 06:01

XXXII

Vera Te moja vidi, Gospode. Ona je svetlost i daljnovid očiju mojih.

Vera je moja osećanje sveprisustva Tvoga. Ona mi privija kolena k zemlji i uzdiže ruke k nebu.

Vera je moja dodir duše moje s Tobom. Ona pokreće srce moje na igru i grlo moje na pesmu.

Kad se lasta približuje, lastavčići se uznemire u gnezdu. Jer i na daljini osećaju dolazak majke.

Vera je moja uznemirenost moja, jer Ti dolaziš, Majko moja.

Kad mi prijatelj piše pismo u dalekom gradu misleći na mene i ja napuštam druge misli i mislim na prijatelja svoga.

Vera je moja misao o Tebi, što pokreće Tebe, Najelastičnijega, da misli o meni.

Kad se odvoji lav od lavice, zamute se oči lavu od tuge za lavicom.

Vera je moja tuga moja za Tobom, kad si daleko od mene, Krasoto moja.

Kad sunca nema, najstrašnije bure šibaju more.

Vera je moja utišanost bure u duši mojoj, jer svetlost Tvoja poliva me i umiruje.

Oči moje govoriše mi: ne vidimo Ga. A ja ih umirih rečima: zaista, vi niste ni stvorene, da vidite Njega no Njegovo.

Uši moje govoriše mi: ne čujemo Ga. A ja ih urazumih rečima: zaista, vi niste ni stvorene, da čujete Njega no Njegovo.

Ništa od svega što je stvoreno ne može videti i čuti Njega no Njegovo. Stvoreno vidi i čuje stvoreno. Samo rođeno od Njega može videti Njega. I samo rođeno od Njega može čuti Njega. Ne može slika videti slikara, ali sin slikarev može videti slikara. Ne može zvono čuti zvonolivca, ali kći zvonolivca čuje oca svoga.

Oko Ga ne može videti, jer zato je stvoreno - da Ga ne vidi. Uho ga ne može čuti, jer za to je stvoreno da Ga ne čuje. Ali Ga vid može videti, i sluh Ga može čuti.

Vera Te moja vidi, Gospode, kao što rođeno vidi roditelja svoga. Vera Te moja čuje, Gospode, kao što rođeno čuje roditelja svoga.

Bog u meni vidi i čuje Boga u Tebi. A Bog se ne stvara no rađa.

Vera je moja gnjuranje u bezdan duše moje i isplivavanje s Tobom.

Vera je moja jedino ozbiljno znanje moje. Sve drugo je dečje sabiranje šarenog šljunka na jezeru.

Vera je moja jedino ozbiljno zanimanje života moga. Zaista, sve je drugo komedija čula.

Kad kažem: dodaj mi vere, ja mislim: dodaj mi Sebe, Oče moj i Bože moj.
XXXIII

Nada Te moja čeka, Gospode.

Iščekivanje Tebe jedina je sadržina i jedini smisao moga Sutra i Prekosutra.

Trava iščekuje rosu, i ne vara se. Planina iščekuje gromove, i ne vara se. Krtica pod zemljom iščekuje svoj obrok, i ne vara se. Iščekivanja svih bića Ti zadovoljavaš.

Ja iščekujem Tebe, i Ti mi hodiš u susret. Prema brzini moga hoda k Tebi i Ti prilaziš k meni.

Šta je Sutra, deco zemlje, nego vaša nada? Iskorenite li svu nadu svoju, umreće i želja vaša, da osvane Sutra.

Ne ropćite na Nebo, što vam ne ispunjava sve nade, nego ropćite na sebe, što ne umete da se nadate. Nebo ne ispunjava nade no nadu. Najuzvišeniju i najjaču nadu Nebo uvek ispunjava. Ne ropćite na Nebo, što Ono ne vidi vaše rođačke i partijske plodove i što ne ulazi u vaše zavere jednih protiv drugih. Ono je vidovito i milostivo. Vidovito je za svako dobro u svakoj partiji, i milostivo je prema nemoći vašoj, ako ovu prati dobra volja.

Moja nada nije slutnja no izvesnost, da ćeš Ti doći. Ti si obećao, i pečat Tvoga obećanja ja nosim u duši svojoj. Ako još ne dolaziš, nije Tvoja krivica no moja. Ti si nežan i sažaljiv, pa ne bi hteo, da me zastidiš mojom nepripravnošću. Zato lagano hodiš, i neprestano mi nagoveštavaš dolazak.

Beznadežnost sedi zaludna. A moja nada čisti i pere neprestano; i provetrava i kadi odaje, u kojima će Tebe dočekati. I brine dan i noć, da ne zaboravi štogod, što bi Tebi bilo ugodno. I priziva neprestano angele i svetitelje - tajnovidce - da je upute, kako svoju pećinu da učini sličnom Nebu.

Moja nada nema druga ni ortaka. Sve druge nade ja sam izjurio iz sebe kao dokazane varalice. I na njihovom mestu sada bujno raste samo nada, što Tebe čeka.

Kad Ti dođeš, donećeš mi darove prebogate. S Tobom, Pobedniče, doći će mi i pobeda nad svima dosadama i brigama. S Tobom će doći svetlost, i zdravlje, i snaga, i mudrost, i sva punoća svih ljudskih očekivanja od početka do kraja vremena.

Zaista, ljudi s mnogim nadama, izvan Tebe, sede na planini i čekaju izlazak sunca sa Zapada.

A ja stojim okrenut Istoku, i znam pouzdano, da će se sunce uskoro roditi. Jer vidim zoru kako se rumeni.

Drugi sade suve štapove u zemlju, i nadaju se zelenilu i plodu. A po mojoj njivi posejano je živo seme, koje se zeleni i donosi ploda.

Moja nada u Tebi nije gatnja no izvesnost isto onakva kao što se sunce mora roditi sa Istoka i kao što dobro seme, posejano u dobru zemlju, mora nići.

Tvoja je njiva, i Ti si i sejač i seme.

Dođi, Gospode, moja Te nada čeka!
XXXIV

Ljubav me čini Bogom, a Tebe, Bože, čovekom.

Gde je jedan, tu nema ljubavi. Gde je dvoje ujedinjeno, tu je samo prizrak ljubavi. Gde je troje ujedinjeno, tu je ljubav. Tebi je ime Ljubav zato što Ti je ime Jedinstveno Trojstvo.

Da si jedan, Ti ne bi bio ni ljubav ni mržnja.

Da si dvojstvo, Ti bi bio neizmeničnost ljubavi i mržnje. Ali Ti si trojstvo, zato si ljubav, i u Tebi nema tame ni naizmeničnosti.

Ljubav ne zna za vreme i prostor. Ona je van vremena i van prostora. Za nju je jedan dan kao hiljada godina i hiljada godina kao jedan dan.

Kad sam spojen s Tobom ljubavlju, onda ne postoji nebo i zemlja, - postoji samo Bog. Niti postoji onda ja i ti, - postoji samo Bog.

Ljubav ima tri ipostasi: devičanstvo, poznavanje i svetost. Bez devičanstva ljubav nije milost no zemaljska sebičnost i strast. Bez poznanja ljubav nije mudrost no ludost. Bez svetosti ljubav nije moć no slabost. Kad se ujedine: strast, ludost i slabost, onda postaje pakao, koji đavo naziva svojom ljubavlju.

Kad je duša moja prečista devojka, i svest moja jasnovidna mudrost, i duh moj životvorna svetost, onda sam ja ljubav, koja se poklapa s Tvojom ljubavlju. Kroz ljubav ja vidim Tebe kao sebe, i Ti vidiš mene kao Sebe.

Kroz ljubav ja ne gledam sebe no samo Tebe. Kroz ljubav Ti ne gledaš sebe no samo mene.

Ljubav se žrtvuje, i ne oseća žrtvu kao davanje no kao dobijanje.

Deco zemaljska: reč je najduža molitva.

Postoji li zemaljska ljubav, pitaju me susedi? Onoliko isto koliko i zemaljski Bog! Zemaljska ljubav, kao i sve zemaljsko, samo je san i gatka ljubavi. Koliko idoli liče na Boga, toliko zemaljska ljubav liči na Ljubav. Koliko dim liči na plamen, toliko vaša ljubav liči na božansku ljubav.

Kad razmenite zlatnik u groševe, vi ne nazivate groševe zlatnikom no groševima. Zašto onda ljubav božansku, usitnjenu i samlevenu u pepeo vremenom i prostorom, nazivate ljubavlju a ne pepelom?

Gospode, udostoj me ljubavi, kojom Ti živiš i život daješ.

Udostoj me ljubavi Tvoje, Gospode, i biću slobodan od svih zakona.

Useli ljubav Tvoju u mene, i ljubav će me useliti u Tebe.
XXXV

Mučenici prave vere, molite se Bogu za nas. Vaša vera približila vas je sjajnom prestolu slave, okićenom zračnim serafimima i premoćnim heruvimima. Bliži ste besmrtnosti od nas, i molitva vaša čistija je i čujnija.

Pomenite u molitvi svojoj i nas, da bi se i vi još više razglasili po nebu. Ponesite i nas na sebi, pa ćete brže i lakše leteti ka prestolu slave. Ko samo sebe nosi, taj laganije hodi, i više se spotiče. Što veći teret svoje braće teglite, sve brže letite.

Rekoh ljudima: svi ste vi mučenici no ne svi jednog mučeništva. Mučenici za pravu veru nisu isto što i mučenici za krivu veru. Zaista, i kosti im se razlikuju a ne samo duša. Jer duša prenosi svoju moć i nemoć i na kosti.

Vi što stradate za pravu veru, stradate za ono što vaš duhovni vid vidi. Vi što stradate za krivu veru, stradate za ono što vaše telesne oči vide. Vi prvi stradate za veru u javu i istinu; vi drugi stradate za san i prizrak.

Svoje znanje duhovni vid nazvao je skromnim imenom - vera. Svoju veru telesne oči nazvale su gordim imenom - znanje. I jedno i drugo je viđenje; prvo: viđenje mirne i blešteće suštine stvari; drugo: viđenje treperenja te suštine po tami.

Od svih stvari najneizbežnije je vaše mučeništvo, sinovi neba i sinovi zemlje. Mučenje vaše sastoji se u bežanju vašem. Ili bežite od tame ka svetlosti, ili od svetlosti ka tami. Ako bežite od tame ka svetlosti, uzbunićete svet protiv sebe. Ako bežite od svetlosti ka tami, Nebo će se udaljiti od vaših grčeva i vaše propasti.

Ukrštaju se putevi sinova ljudskih, i sukob je neizbežan. Jer jedni hode ka Istoku a drugi ka Zapadu. Gospod je milostiv, i šalje angele svoje svima.

Puna je duša moja mučenika kao plodna njiva pšenice i kukolja. Jedni su okrenuti ka Istoku a drugi ka Zapadu.

Šapćem duši svojoj u ponoći: dokle ćeš se raspinjati između raja i pakla? Saberi se, i kreni tamo kuda su mučenici prave vere hodili.

Šapćem susedu svome u zoru: ne udaraj suviše utrvenim putem, jer mnoge lešine smrde oko njega. Hajmo stazom uz planinu, koja je vrletna no koja ne zaudara lešinama.

Šapćem jutrom i večerom vama, mučenicima prave vere: molite se Bogu za nas.
XXXVI
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 06:02

Mučenici dobre nade, molite se Bogu za nas.

Vi što zakopaste sve nade, da bi s jednom bili bogati.

Što čekaste kraj mnogih ljudskih nadanja, i videste pepeo.

Što videste mnoge uplakane oči gde se vraćaju sa groblja svojih nada.

Što čuste mnoge ispovesti o zlom mirisu svake zemaljske nade s drugog kraja.

I što se dadoste raspeti za jednu izabranu nadu, što se ne svršava pepelom, ni grobljem, ni zlim mirisom.

Vama se molimo i poklonimo: molite se Bogu za nas.

Videh dete gde dugo juraše za ticom šarena perja i zelena kljuna, pa kad je uhvati, tica ga ukljuva, i ono poče plakati.

Rekoh: takvi ste vi s vašim nadama, deco ljudska, i takav je kraj vaš.

Videh opet dete gde dugo trčaše za jatom prolećnih leptirova, te kad mu jedan leptir beše na domaku on ga ostavi i otrča za drugim, koji mu se učini lepši.

Rekoh: takvi su sinovi ljudski, i takvo je njihovo trčanje kroz ceo život za mnogim željama.

Zaista, trka vaša je zamorna i beskorisna. Kad vam dođe samrtni čas, nećete umeti reći, za čim ste trčali. I ući ćete u drugi svet praznih ruku i zbunjena srca.

I sinovi neba imaju zamornu trku no ne i beskorisnu. I kad im dođe samrtni čas, oni će umeti reći, za čim su trčali. I u drugom svetu imaće pune ruke i odmorno srce.

Orao ispod oblaka vidi jagnje u polju, i spušta se k njemu, i pita vrapce što stoje na leđima jagnjeta: ne vidite li jagnje? - a oni mu odgovaraju: ne, ne vidimo. Tako je i s mučenicima dobre nade. U velikoj daljini oni opaze svoju hranu, i jure k njoj, dok susedi te hrane hode po njoj i ne vide je.

Duga je trka za dobrom nadom. No junak se rešava na trku, i baca sve varljive nade pod noge i gazi po njima kao po suhu lišću. Mnoge su premnoge prepone do njegove nade; - i smrt je jedna od prepona. No on ih sve preskače, preskače i smrt, i juri za svojom nadom.

Mučenici dobre nade, što se kao jato belih golubova vijete u kolu oko Nebesne Svetlosti, molite se Bogu za nas.
XXXVII

Mučenici velike ljubavi, molite se Bogu za nas.

Vi što poznaste ljubav jaču od smrti, molite se Ljubavi za nas.

Što se srećno izvukoste u ovom životu iz mreže prolazne ljubavi, koja je kao malo boje na steni, što kiša spira.

Što propovedaste, da je ljubav tajanstvenija od tela, i večnija od zvezda na nebu.

Što kroz ljubav razumedoste i drvo i kamen, i zveri u gori i ribu u vodi. Jer ljubav lomi pečat sviju tajni, i sve stvari se pokazuju nage ljubavniku svome.

Što ljubavlju ispuniste sve proroke, zadovoljiste sve religije, i pokriste sve zakone.

Najveći osvajači, ko je jači od vas?

Najveći mudraci, ko je mudriji od vas?

Najređi dragulji, ko je malobrojniji od vas?

Bogovi, što videste sebe u Bogu i Boga u sebi.

Što imate veću čast od angela, jer angeli postaše angelima bez muke i mučeništva.

Vama se molimo i poklonimo, molite se Bogu za nas.

Da se i mi očistimo od prizračne ljubavi, koja se završuje mržnjom.

Da i mi krunišemo našu veru i nadu krunom, u kojoj sunca predstavljaju malu vrednost.

Da i mi progledamo, i poznamo, i zaradujemo se radošću kojom se samo angeli mogu radovati.

Da i naš život postane trosunčano sijanje, slično onome, od koga dolazi sve sijanje nepomešano s tamom.

Da i mi sagledamo u sebi večitu devojku, i prevečnog sina devojačkog, i duha golubinjeg.

Mučenici velike ljubavi, samo je stradanje vaše manje od ljubavi vaše. Svaka ljubav zemaljska donosi stradanje, veće od te ljubavi. A vi ste zaljubili ono što je duže od vremena i šire od prostora.

Čujući za vaša stradanja vaša smrtna braća drže ih za neverovatna i nepodnošljiva. Samo zato, što se oni istina mogu preneti u vaša stradanja no ne i u ljubav vašu, u smisao vaših stradanja. 6 kad bi se mogli preneti i u ljubav vašu! Sva vaša stradanja bila bi za njih igračka kao što su bila i za vas. Kao što je hladna kiša i duvanje vetra u noći igračka za majku što hita detetu svome na domu.

Onome, ko ima cilj veći od sveta, svet ne može ništa.

Onoga, ko hita domu širem od prostora, prostor ne može zadržati.

Onoga, ko ima ljubav skuplju od vremenih tvorevina, vreme ne može ni sprečiti ni pregaziti.

Kroz sve krševe i olujine Ljubav vodi svoje ljubimce i vuče ih k sebi.

Mučenici velike ljubavi, molite se Bogu za nas.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 06:02

XXXVIII

Kroz stvari činiš čuda, Gospode, kad ljudi izgube dar čudotvorstva.

Vodu i oganj uzimaš za sluge svoje, kad se ljudi odreknu službe Tebi.

Drvetu i metalu daješ Svoju moć, koja se - prezrena od ljudi - vratila Tebi.

Kroz zemlju i travu dodeljuješ milost izbranim Tvojim, kad ljudi učine sebe nečistim za kanale milosti.

Kroz tkaninu i papir zrači Tvoja sila, kad telesnost ljudska preovlada duhom.

Kosti svetitelja glase ime Tvoje i prisustvo Tvoje, kad jezik ljudi zamukne od neverovanja.

Kad generali zaborave pobeđivati Ti redove činiš pobednicima.

Napunio si ognjem mrtve stvari, da one svetle kad mrak zatvori oči zvezdama.

Kad nema sunca, paprat i glog preuzimaju dužnost svetlenja.

Kad slepi postanu vođe slepima, Ti ustupaš vođstvo konjima i psima.

Kad se bolesni nametnu bolesnim za lekare, Ti činiš mrtve kosti i blato lekarima.

Kad tvoj lik u duši ljudskoj iščezne, Ti daješ silu i moć Tvome liku na drvetu.

Smeju se oni, koji će na kraju krajeva ljuto plakati, i govore: kako mogu mrtve stvari činiti čuda, koja mi ne možemo činiti?

Nisu li stvari žive, kad ih Ti oživiš? I nisu li ljudi mrtvi, kad ih ti napustiš, Gospode Strašni?

Angeli Tvoji znaju, a ljudi ne znaju, da su sve moći Tvoje, u Tebi i od Tebe, i da ih Ti pokazuješ svetu kroz čiste kanale. Šta - ako je kamen čist a čovek nečist? Neće li sila Gospodnja pokazati se pre kroz kamen nego kroz čoveka?

Smehom radosti smeje se samo pravednik. Smeh nepravednika je pakost.

Smeje se nepravednik moštima svetitelja, i izede se od smeha pakosnoga. O kad bi mu se dalo znati da mrtve mošti svetitelja kriju više života nego njegova krv i meso!

Zaista, pakost je daleko od Gospoda Svemilostivoga, kao što je uvek pakost daleko od devičanstva, slovesnosti i svetosti.

Gle, Slovesni Gospod uvek je gotov da ljudima čini dobro kroz ljude. No kad se ljudi onečiste, obeslovese i obesvete, Svemilosni hita u pomoć ljudima kroz mrtve stvari.

Gospode Svemilostivi i Mnogotrpeljivi, ne ostavi svet bez kanala Tvoje moći i milosti.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 06:03

XXXIX

Znaš li, dete moje, zašto se zatvaraju oblaci onda, kad su polja žedna kiše, a otvaraju onda, kad polja kišu ne žele?

Od zločina ljudi zbuni se priroda, i napusti red svoj.

Znaš li, dete moje, zašto njive ponesu teški plod u proleće, a u leto daju jalovu žetvu?

Zato što i kćeri ljudske omrzoše na plod utrobe svoje, i ubijaju ga u cvetu.

Znaš li, dete moje zašto izvori presušuju, i plodovi zemaljski zašto nemaju više one slasti, koju imadoše?

Zbog greha ljudskog, od koga uđe nemoć u svu prirodu.

Znaš li, dete moje, zašto pobedonosni narod trpi poraze od svoje nesloge i razdora, i jede hleb zagorčan suzama i pakošću?

Zato što pobedi krvnike oko sebe, a ne pobedi ih u sebi.

Znaš li, dete moje, zašto majka hrani i ne može da nahrani decu svoju?

Zato što dojeći ih ne peva im pesmu ljubavi no pesmu mržnje prema susedu.

Znaš li, dete moje zašto ljudi postaše ružni i izgubiše lepotu svojih predaka?

Zato što odbaciše lik Božji, što iznutra iz duše delja lepotu lika, i navukoše obrazinu zemlje.

Znaš li, dete moje, zašto se bolesti umnožiše i pomori strašni?

Zato što ljudi počeše smatrati, da je zdravlje otmica od prirode a ne dar od Boga. A što se otima s mukom, s dvojnom mukom mora se braniti.

Znaš li, dete moje, zašto se ljudi bore za zemlju, i ne stide se svoga ravenstva s krticama?

Zato što im zemlja proraste kroz srce, te oči vide samo ono što u srcu raste. I zato, dete moje, što ih greh suviše onemoća za borbu za nebo.

Ne plači, dete moje, skoro će Gospod doći i urediti sve.
XL

Molitvom čistim vid vere moje, da Te ne izgubi u magli, Najsjajnija Zvezdo moja.

Našto će Bogu tvoja molitva? pitaju me tamni argati zemlje.

Pravo kažete, sinovi zemlje. Našto će polarnoj zvezdi durbin moreplovca, kad ona vidi moreplovca i bez durbina? No ne pitajte me, kad već znate, našto će durbin moreplovcu.

Molitva je potrebna meni, da ne izgubim spasonosnu Zvezdu iz vida a ne Zvezdi da ne izgubi mene.

Šta bi bilo od mog unutrašnjeg vida, kad bi prestao vežbati ga molitvom?

Ne vežbaju li se vojnici zemaljski, dugo i naporno, da vide daljne predmete?

Ne vežbaju li se tkači svile, dugo i naporno, da razlikuju najfinija vlakna?

Kako ja da ne vežbam vid vere moje, da što jasnije vidi jedino blago moje?

Uhvaćen u mrežu iluzija, ja sam jedva sagledao jedan otvor van, pa zar da ga izgubim iz vida?

Uzmite se na um, saputnici moji, nije jevtina stvar viđenje Boga. Vi što žrtvujete bogatstvo, da bi videli raskoš polutara i polarnu svetlost severa, budite spremni, da skuplje platite viđenje Onoga, prema kome je raskoš polutara siromaština, i polarna svetlost - lojana sveća.

Kada date i ceo svoj život za viđenje Njega, dali ste jedva jednu poturu. No On je plemenit i dobrosrdačan, pa i ne traži od vas više no toliko.

Vi, vežbatelji tela, što ne zaboravljate nijedno jutro da vežbate svoje ruke i noge, i glavu i vrat, da li ste vi u istini misaona bića vi, samuraji? Da li ste vi u istini misaona bića, ako držite, da će vera vaša u Boga postati i ostati vidovitom bez vežbanja? Sve zvezdano Nebo, što još gleda iskustvo otaca vaših, svedok mi je, da će vera vaša oslepiti, ako u opšte ikad i progleda. I na mesto izgubljenog dobra ostaće samo jedno licemerno nazvanje.

Držite svoje oči samo tri dana povezane, i osetićete po tom, da ih vređa svetlost sunca. Prekinite svoju vezu s Bogom samo tri sata, i osetićete, da vam je bolno gledanje u Njegovu svetlost.

Pitate me, koliko traje molitva moja? Da li me možete razumeti, kad vam kažem: duža je od dana mojih? Jer molitvom svojom moram da vežbam i vašu veru, i otvaram joj vid, i pokazujem viđenje i Viđenog. Vaistinu, molitvom svojom ispunjavam i svoje i vaše dane.

Neprestano kadim molitvom veru svoju, da je ne zaslepe mirisi zemlje.

Neprestano prizivam sve nebesne krugove, da me podrže u molitvi svojom večitom molitvenošću, da bi se i ja udostojio zreti onu Slavu i Krasotu, koja je širom otvorena njihovom zrenju.

O saputnici moji, kako je veličanstveno viđenje vere! Kunem vam se, kad bi vi znali, molitva vaša ne bi imala ni odmora ni kraja.
XLI

Postom radostim nadu moju u Tebe, Grjadušči Gospode moj.

Post ubrzava moju pripremu za dolazak Tvoj, jedino čekanje mojih dana i noći.

Post otanjava telo moje, da bi ono što ostane mogao lakše osvetliti duhom.

Čekajući Tebe ne želim, da se hranim krvlju niti život da oduzimam. Da bi radost moga čekanja i životinje osetile.

No zaista, neće me uzdržavanje od jela spasti. Ma se hranio peskom iz jezera, Ti mi nećeš doći, ako post ne uđe dublje u dušu moju.

Saznadoh kroz molitvu svoju, da je telesni post više simvol pravog posta, vrlo koristan za početnika u nadi u Tebe, no i vrlo tegoban za onoga, ko samo pri njemu ostane.

Zato unesoh post i u dušu svoju, da je očistim od mnogih drskih verenika i kao devojku spremim je za Tebe.

I unesoh post u moj um, da odagnam iz njega maštanja o svetskim stvarima i razorim sve vazdušne kule, sazidane od tih maštanja.

Da bi um moj bio ispražnjen od sveta i spreman, da primi Mudrost Tvoju.

I unesoh post u srce svoje, da bi njime umorio sve strasti i pristrasnosti svetske.

Da bi nebesni mir neiskazano vladao srcem mojim, kada burni Duh Tvoj naiđe.

I naložih post na jezik svoj, da se oduči od beskorisnih priča i da uzdržano govori samo one reči, koje krče put dolasku Tvome.

I udarih post na brige svoje, da bi ih sve oduvao ispred sebe kao vetar što maglu oduva. Da ne stoje kao mutna magla između mene i Tebe, i ne vraćaju poglede moje ka svetu.

I post unese u dušu moju smirenje pred nestvorenim i stvorenim svetovima, i krotost prema ljudima i stvarima. I uli u mene hrabrost, za koju ne znadoh dok bejah naoružan svim svetskim oružjem.

Šta je bila moja nada bez posta do samo jedna tuđa priča, što je išla od usta do usta, dok nije stigla i na moja usta?

Lažan post prati lažnu nadu, kao što nikakav post prati beznadežnost.

A kao što točak ide za točkom, tako istinit post ide za istinitom nadom.

Pomozi mi, da radosno postim i radosno se nadam, Najradosniji Prazniče moj, što mi se približuješ sa sunčanim osmejkom.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 06:03

XLII

Ljubav moja bdi, i bdenjem se ne zamara. Onaj, koga volim i koga iščekujem, dolazi mi okružen svitom nebesnom. Kako da spavam, i kako bdenje da me zamara?

Bdim nad pričama ljudi i nad pričama stvari, ne bi li dokučio neku tajnu poruku Ljubavi moje. Ničija me priča ne zanima priče radi ni pričala radi, no Tebe radi.

Kao čovek, koji izgubi svoj glas, pa pođe da osluškuje svačiji glas, ne bi li svoj poznao. I svuda nalazi neku notu sličnu svome glasu, no nigde punoću svoga glasa.

Kao čovek, koji razbije stakleno ogledalo, pa pođe da ogleda svoje lice na licima ljudskim, i licima životinjskim, i licima svih stvari. I svugde nalazi neku crtu sličnu svome licu, no nigde celinu lica svoga.

Tako i ja bdim nad bezbrojnim glasovima cele vasione, ne bi li poznao glas svoje Ljubavi. I bdim nad bezbrojnim licima u vasioni, od lica belog šljunka na jezeru do lica sunčanih kola, ne bi li poznao lice svoje Ljubavi. I niko me ne obmanjuje, no svako kazuje o Tebi ono malo što zna i može.

Kad ljudima stavljam pitanja, od Tebe očekujem odgovore. Kad stvari govore, ja Tebe prisluškujem. Kad prirodu gledam, ja Tebe tražim.

Kad me ljudi vide zamišljena, oni drže, da ja o njima mislim, dok ja mislim o Tebi. Kad me vide trudoljubiva, oni misle, da se za ljude trudim, a ja se trudim za Tebe.

Kad priroda čuje svoje ime na usnama mojim, ona misli, da o njoj pevam, a ja pevam o Tebi. Kad goluba hranim, ja Tebi nudim. Kad jagnje milujem, ja Tebe milujem. Kad se na sunce osmehnem, moj osmejak prodire kroz sva sunca dok se ne sretne s Tvojim osmejkom. Kad spustim svoj poljubac na beli krin, ja ga kroz sedam svetova spuštam na podnožje nogu Tvojih.

Bdenje ljubavi moje ide uporedo sa molitvom vere moje i postom nade moje. I nijedno bez drugog dvoga ne ustaje i ne leže.

Sva delatnost uma moga služi veri mojoj.

Sva delatnost srca moga služi nadi mojoj.

Sva delatnost duše moje služi ljubavi mojoj.

Kad goluba hranim, ja Tebi nudim, Ljubavi moja.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 06:04

XLIII

Nikakvo mi zlo ljudi ne mogu učiniti, ako u meni nema ranjavog mesta.

Videh dve pećine, od kojih jedna odavaše eho, a druga beše nema. I prvu posećivahu mnoga radoznala deca i nestašno se nadvikivahu s pećinom. A iz druge se posetioci brzo vraćahu, jer im ne odgovaraše ehom.

Ako je duša moja ranjava, svako zlo svetsko odjekivaće u njoj. I ljudi će mi se smejati, i navaljivaće sve jače sa svojom vikom.

A zaista neće mi nahuditi zloreci ljudi, ako je jezik moj zaboravio izgovarati zle reči.

Niti će me ožalostiti pakost spolja, ako nema pakosti u srcu mom, da odjekuje kao kozji bubanj.

Niti ću moći gnevom odgovoriti na gnev, ako je gnezdo gneva u meni ispražnjeno, te nema šta da se budi.

Niti će me strasti ljudske zagolicati, ako su strasti u meni pretvorene u pepeo.

Niti će me ožalostiti neverstvo prijatelja, ako sam ja Tebe izabrao za svog prijatelja.

Niti će me nepravda svetska moći srušiti, ako je nepravda isterana iz misli mojih.

Niti će me zamamiti prevarni duhovi svetske slasti, časti i vlasti, ako je duša moja kao prečista, nevesta, koja samo Svetog Duha prima.

Nikoga ljudi ne mogu u pakao otisnuti, ako se sam ne otisne. Niti ljudi mogu nekoga dići na ramenima svojim do prestola Božjeg, ako se sam ne digne.

Ako duša moja nema otvorenih prozora, nikakvo se blato u nju ne može ubaciti.

Neka ustane sva priroda protiv mene, ništa mi ne može učiniti do jedino što pre postati grobom tela moga.

Svaki svetski usev zasipa se đubretom, da što pre nikne i bolje raste. Ako je duša moja, avaj, napustila devičanstvo svoje i primila seme ovoga sveta u sebe, onda će morati primiti i đubre, što svet baca na svoju njivu.

Ali ja Tebe prizivam dan i noć: nastani se u duši mojoj i zatvori sve ulaze za neprijatelje moje. Učini pećinu duše moje praznom i nemom, da niko od sveta ne poželi ući u nju.

Dušo moja, jedina brigo moja, budi na straži i razlikuj glasove, što udaraju o tebe. Pa kad poznaš glas Gospodara svoga, napusti nemilo i odjekni svom snagom.

Dušo moja, pećino večnosti, ne dopusti vremenom razbojnicima da uđu u tebe i nalože svoj oganj u tebi. Budi nema, kad te viču. Budi nepokretna, kad udaraju o tebe. I strpljivo čekaj Domaćina svoga. Zaista doći će.
XLIV

Slazim duboko u srce svoje, da vidim, ko to u njemu obitava sem mene i Tebe, Večni Bože?

I sa strahom nalazim mnogobrojne strance, kako se bore oko podele srca moga. Nađoh ih onoliko u srcu mome koliko vreme od Adama sadrži ljudskih i neljudskih duša.

Pa razumeh, zašto je srce moje iznemoćalo, te ne može da primi ni Tebe ni mene u odaje svoje, nego nas gura kraju, - sopstvenike na ivicu imanja njihova.

Pre nego izađoh iz utrobe matere svoje, svet sa svojim željama useli se u mene.

Svaku lasku sveta skupo sam i preskupo plaćao, vazda odvajajući i dajući deo srca moga. Dok ne predadoh svetu celo srce svoje, i dok mi laske ne postaše otužne.

Žale mi se starci na godine govoreći: od mnogih godina ostari srce naše.

Zaista, starci, ne ostari srce vaše od mnogih godina no od mnogih želja.

Pa savetujem srce svoje u samoći: ocepi se od jučošnjeg dana, jer i on se već ocepio od tebe. Svi oni predmeti, za koje te je želja vezivala, danas ne postoje: jedni su se izmenili, druge je bolest onakazila, treći su umrli. Niti postoje predmeti tvojih sutrašnjih želja. Svojim bičem vreme šiba svoje stado, i ovo se znoji i krvavi od udaraca. A predmeti današnjega dana ubacuju u tebe, već prepunjeno senkama mrtvaca, nove želje, koje će sutra i same biti senke mrtvaca.

Ne ponavljaj prošle osećaje, jer će te ovi onoliko puta vezati za stub vremena, koliko ih puta budeš ponavljalo, srce moje. I bićeš rob vremenu, i ostarićeš i umrećeš pre smrti.

Kidaj što brže čvorove strasti, koji se zavezaše od udruženih i često ponovljenih želja i osećaja. Lakše je iskidati pojedinačne konce želja i konce osećaja nego jake čvorove strasti. No i ove moraš iskidati ma se raskrvavilo, ako želiš novo detinjstvo, i novu mladost, lepšu i večniju od prošle ti mladosti.

Izbaci svet iz sebe, srce moje, pa ga posmatraj onda, kako je nemoćan. I posmatraj tada sebe, i osetićeš neslućenu moć. Svet nam se čini moćan samo dotle, dok robujemo svetu.

I bićeš prostrano kao večnost, i večnost će se useliti u tebe.

Trojedini Bože, koji imaš srce neobuzeto tamom i slobodno od sveta, očisti srce moje od nezavisnih stranaca, što ga tamom prošaraše. Neka srce moje bude svetlo, i tama neka nemoćno kruži oko njega, no neka ga ne obuzima.

Neka srce moje bude srce sina i gospodara a ne srce sluge i lopova.

Daj mi srce Isusovo, oko koga je tama uzalud tapkala? da uđe, i nije mogla ući.

Carice nebesne krasote, ogradi srce moje materinskom brigom.

Duše sveti i svemoćni, oplodi srce moje nebesnom ljubavlju. Da sve ono, što se u njemu rodi i poraste, ne bude od ploti i krvi no od Tebe, Duše Sveti i Gospode moj.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 06:04

XLV

Slazim duboko u svoj um, i nalazim u njemu Jevreje, što sprečavaju ulazak Tebi, Svetlonosni Care moj, i što ispuniše sav svet pričama o svome bekstvu iz faraonskog carstva, koje ne pobeže od njih.

I razgledah sve što stanovaše u umu mome i očajno uzviknuh: sve to nisam ni ja, ni Bog moj, niti carstvo Boga mojega.

Sve su to odjeci i slike zemlje, što moja i suviše vredna čula uneše spolja i nagomilaše u umu mome.

Pa gde sam ja? Gde je Car moj i Gospod moj? Gde je carstvo Cara mojega? Zar u zemlju obećanu prevukoste svo carstvo egipatsko? I u grad Cara mojega zar uneste svo blato nilsko?

Zlehuda je hrana uma moga, dokle se god hrani samo onim što mi čula postavljaju. Spoljašnji otisci i predstave, senke senki, povećane do strašnih razmera, kao što senke uvek strašilno velike porastu tamo gde je svetlosti malo - zar je to um moj? Sve mišljenje uma moga, nađoh, nije drugo do zidanja nemoćnih građevina od nemoćnih senki.

I još jednom razmotrih neizmerno polje uma moga, gde se sa hitrinom mnogih paukova zidahu i rušahu čitavi gradovi od senki, nemoćniji od paučine, - i ožalostih se, i savetovah se sa samim sobom:

Na čemu mogu senke da igraju ako ne na svetlosti? Nije li ta svetlost um moj? Ne bi li se senke smanjivale postupno u koliko bi se svetlost uma povećavala? No da li i moj um nije samo jedna nemoćna senka uma Božjega?

Teško meni, ako moj um, kad se rastavi od tela, kroz koje mu se i daje ovo nasleđe, ostane sam u večnosti sa ovim strašilnim tkanjem!

I u samoći ponavljah umu mome: sada kada ne vidim ništa, ne čujem ništa, ne mirišem ništa, ne kušam ništa, ne dodirujem ništa - šta sada ispunjava tebe, ako ne samo senovite slike i sećanja na ono što si čuo, video, mirisao, okušao, dodirnuo, što je sve otišlo u prošlost, izmenilo se, onakazilo, raspalo, umrlo? Zašto jednom ne sahraniš mrtve i ne ostaviš ih mrtvima, i ne bežiš, nego stojiš kao groblje, po kome seni mrtvih igraju, koje čeka nove mrtvace?

Kako se višnji Jerusalim, grad Cara mojega, pretvorio u carstvo mrtvih i u smetlište svetsko!

Care moj, čujem tajanstveni šapat Tvoj, i razumem; vidim svetlost Tvoju, i pojimam.

I kad razumem i pojmim, radost mi natera suze na oči, i kličem: spasenje je moje u Gospodu mojemu!

On je svetlost moga uma, kome sam ja bio dremljiv stražar, te su se stranci uvukli i potamneli svetlost carsku.

Pomoći će meni Gospod moj, - kad priznam da drugog pomoćnika nema u svima svetovima, - da isteram tamu i tamne strance iz uma moga.

Neka tame, neka kruži oko uma moga, no neka ne ulazi u grad Cara Svetlosti.
XLVI

Slazim duboko u dušu svoju, da vidim, ko se u njoj rađa i ko iz nje ishodi?

Kako je strahovita dubina duše čovekove, Nevesto Nebesna, kad se čovek osmeli da ponire u nju! Kroz svet i kroz ad ponire smeo čovek tja do belih kao mleko angelskih horova, što stoje oko Tebe kao spoljašnja odežda Tvoja.

Zaprepastih se, kad pregledah sav mnogočisleni porod duše moje, koji se uplaši od mene i prnu u stranu kao preplašeni gavrani sa strvine.

A duša moja ležaše razvraćena kao devojčura sa pijaca vavilonskih, koja zaboravi svoga verenika.

I u gnevu nemoćnoga i po običaju krivoga poče se pravdati duša moja, i pre optužbe poče se pravdati govoreći: ne rađam li ti sinove? ne šaljem li ti duhove?

A ja se pokrih stidom i rekoh: zaista, u tome i jeste i moja i tvoja propast, što mi rađaš sinove kad ja trebam Sina, i što mi šalješ duhove, kad ja trebam Duha.

Rodila si mi ne sinove no sluge i razbojnike. Poslala si mi ne duhove no prljave stanovnike ada.

Kao devojka data si mi na čuvanje, srodniku tvome, da od Svetog Duha začinješ i Sina mi rađaš. A ti nesrećnice, zače ne od Boga no od sveta, i roda mi ne Boga no svet.

Zašto ne sačeka Duha Božjega u devičanstvu, nego primi duhove tame, koji se namnožiše u tebi, i zarobiše srce moje?

Podignuta si, da budeš hram Bogu, a ti se prevrati u putnu krčmu, gde razbojnici svraćaju i leže.

Zašto ne rodi Sina Mudrosti, koji bi i tebi davao svetlost i glas, nego mi rodi sinove zla, koji se dočepaše uma moga, i platiše i tebi tamom i beslovesnošću?

Gle, kakav plod rađaš, onakvim se plodom i hraniš. I sve što iz tebe izlazi, k tebi se vraća umnoženo.

O kad bi znala, dušo moja, kad bi samo znala krasotu nevesne Devojke, čiji obraz ti si trebala da budeš u meni! Kako je divan i moćan Duh, koji nju osenjuje! Kako je prekrasan i veličanstven Sin, koji se u Njoj rađa! Uveravam te, ti bi krvlju proplakala, rugobo moja, što pečat svoje rugobe udaraš čak i na telo moje.

I odrekla bi se prljavih duhova, dušo moja, i u svinje bi ih najurila. I izjurila bi iz kuće porod svoj, što svinjskom hranom hrani i tebe i sebe.

I okadila bi najmirisnijom izmirnom dom svoj, i osvetlila ga oltarskim svećama. I okitila bi ga cvećem i zvezdama. I angeli, što stoje kao mlečno bela odežda Nebesne Gospodarice tvoje, dolazili bi ti slobodno u posetu i donosili blagovest, od koje bi treperila utroba tvoja. Treperila bi utroba tvoja kao jutarnja rosa na planini pod nežnim udarima sunčanih zraka.

I zaradovala bi se ti, dušo moja, među bledućim dušama zemaljskim. I rodila bi sina, koji bi svetlošću svojom izagnao nestvarne senke iz uma moga i ognjem svojim sagoreo želje sveta u srcu mome. I oslobodio bi ceo život moj od vlasti zlih duhova, obvio ga celoga u plašt sile i slave Duha Božjega.

Vidim suze mesto gneva u očima tvojim i radujem se, dušo pokajna.

Opažam ćutanje tvoje, u kome se rađa bunt protiv sebe same.

Pokaj se i obnovi se, dušo moja, pokaj se dok još imaš roka. Obuci se u devičanstvo brzo; brže, dok tvoja prljava vremenost nije postala prljavom večnošću.
XLVII

Priđi mi bliže, i još bliže, veličanstveni Duše Istine. Priđi, i uđi u mene dublje nego što svetlost i vazduh ulaze. Gle, bez svetlosti mogu celu noć provesti, a bez Tebe ne mogu ni u postelju leći. I bez vazduha mogu deset koraka koračati, a bez Tebe ne mogu nijedan.

Useli se u dušu moju dublje nego što Ti misao moja može slediti. Sva vasiona ne može dušu moju ohrabriti da istraje u devičanstvu, ako je Ti ne ohrabriš.

Svet neprestano prosi dušu moju, da se s njom venča. Svet nudi duši mojoj sva blaga svoja, samo da napusti čekanje Tebe. Sve svoje grobove kreči svet belo, samo da bi zamamio dušu moju. Sav svoj pepeo iznosi svet na sunce i preliva ga laskom i veličanjem, samo da bi zaveo dušu moju.

Pokaži, Duše Sveti, sav svoj sjaj, da bi duša moja poznala, čija je ona nevesta.

Priđi mi bliže, i još bliže, Silo Trojice Sveta. Uđi dublje u svest moju nego što misli i predstave svetske mogu ući. Kao što mudra majka, kad zatrudni, spremi i kiti kolevku sinu svome, tako i Ti, Krasoto i Čistoto, spremaj i ukrašuj um moj za ono što će se u njemu iz Tebe roditi.

Mnoge zle misli kao zmija, kriju se oko kolevke sina Tvoga. I mnoge opake želje dižu se iz srca mog i traže kolevku carevića Tvog, da ga svojim strelama zatruju.

Odbrani kolevku uma moga, i nauči dušu moju, kako se rađa i kako se mladenac neguje.

Zavi u duboku pomrčinu putovanje svih zlomislenih posetilaca rođenoga moga. I digni najsjajniju zvezdu nad put mudraca sa Istoka, mudraca prvih, što sa trajnim darovima-vere, nade i ljubavi-hode u posetu najmilijem mome.

Priđi mi bliže, i još bliže, veličanstveni Sine Božji. Spusti se dublje u srce moje nego što ijedan osećaj, ili želja, ili strast ovoga sveta može sići u nj. Sačuvaj srce moje od bezbrojnih trgovaca, od mnogih kupaca i prodavaca, što se uvek u legionima roje oko mlada i neiskusna srca. I nauči srce moje da ne luduje za šarenim obmanama ljudi i stvari.

Na dnu srca moga nastani se, kao domaćin u domu svome, Sine moj ljubljeni, i budi mu neumitni sudija i mudri savetnik.

Kada čistota duše i mudrosti uma zauzme srce moje, zaista zli duhovi će uzalud obigravati da zakorače u nj.

I srce će se moje ispuniti neiskazanim mirom nebesnim, i slaviće Boga u horu sa heruvimima i serafimima. I vratiće bogato zajam duši i umu, jer će ih kao ravno njima ravnom merom nagraditi.

I napuniće se srce moje slatkom ljubavlju prema Gospodu svome, i sažaljenjem i dobrom voljom prema mučećim se dušama u svetu i u adu.

Priđi mi bliže, i još bliže, veličanstveni Gospodaru moj.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 06:05

XLVIII

Svi proroci od postanka vapiju duši mojoj, da se stvori devojkom i spremi za prijem Sina Božanskog u prečistu utrobu svoju.

Da postane lestvica, niz koju će Bog sići u svet, i čovek uzići k Bogu.

Da isuši u sebi crveno more krvnih strasti, te da čovek - rob može preći u zemlju obećanu, zemlju slobode.

Kitajski mudrac opominje dušu moju, da bude mirna i nepokretna i da čeka, da Tao dejstvuje u njoj. Slava neka je Lao - Ceu, učitelju i proroku naroda svog!

Indijski mudrac uči dušu moju, da se ne plaši stradanja, no da se kroz teško i istrajno vežbanje, kroz čišćenje i molitvu, diže Višnjemu, koji će joj izići na susret i pokazati joj lice Svoje i silu Svoju. Slava neka je Krišni, učitelju i proroku naroda svog!

Carski sin Indije uči dušu moju, da se isprazni potpuno od svega semena i useva sveta, i otpadne od svih zmijskih prelesti nemoćne i senovite materije, pa da kao prazna, mirna, čista i blažena Nirvana čeka. Slava neka je Budi, carskom sinu i neumitnom učitelju naroda svog!

Gromoviti persijski mudrac govori duši mojoj, da u svima svetovima nema ništa osim svetlosti i tame, i da se duša mora ocepiti od tame kao dan od noći. Jer sinovi svetlosti začinju se od svetlosti, a sinovi tame začinju se od tame. Slava neka je Zoroastru, velikom proroku naroda svog!

Izrailjski prorok vapije duši mojoj: gle, devojka će začeti i roditi, sina, kome će ime biti - Bogočovek. Slava neka je Isaiji, vidovitom proroku duše moje!

Gospode nebesni, otvori sluh duši mojoj, da se ne ogluši o savete poslanika Tvojih.

Ne ubijaj proroke svoje, dušo moja, jer u grobovima njihovim ne leže oni no ubice njihove.

Umij se i operi se; osvetli se i u svetlosti obuci. Smiri se nasred ustalasanog mora svetskog, i čuvaj u sebi savete proroka svojih. Predaj sebe svu Višnjemu, i reci svetu: nemam ništa za tebe.

I najpravedniji od sinova ljudskih, vernika tvojih, samo su nemoćne senke, koje, kao pravedni Josif, u senci tvojoj hode. Jer smrtnost rađa smrtnost a ne život. Zaista ti kažem: varaju se muževi zemaljski kad govore da oni daju život. Oni ne daju no kvare; i survavaju i tope život u crveno more, i unapred ga uvijaju u tamu i čine obmanom đavolskom. Nema života, dušo, dok od Svetog Duha ne dođe. Niti ima stvarnosti u ovom svetu, dok s neba ne siđe.

Ne ubijaj proroke svoje, dušo moja, jer ubistvo je samoobmana senki. Ne ubijaj, jer nikoga ubiti ne možeš do sebe.

Budi devojka, dušo moja, jer devičanska duša je jedina polustvarnost u svetu senki. Polustvarnost - dok se Bog u njoj ne rodi. Tada duša postaje puna stvarnost.

Budi mudra, devojko moja, i srdačno primi dragocene darove mudraca sa Istoka, namenjene sinu tvome. Ne obziri se na Zapad, gde sunce zalazi i ne lakomi se na darove prizračne i lažne.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 06:06

XLIX

Skloni, Bože, od zlih očiju dušu moju, kada rađa mudrost Tvoju. Osami je između ljudi, u pećinu čobansku. Neka je niko od smrtnih ne prati osim senka jednog pravednika. U pećinu vitlejemsku, u pećinu od kamena, što nikad ne pohuli imena Tvoga, tu neka se skloni bremenita duša moja.

Neka joj društvo prave nevina jagnjad i telad, što su od rođenja namenjeni za jelo nečistijim od sebe.

Neka nad pećinom tiho gore ognjevi nebesni, i sa strahom neka gledaju na skromni ugao vasione, na crnu zemlju, i na najskupoceniji deo toga ugla, na pećinu bogorodnu.

Neka se odmaknu carevi zemaljski i mudrujući prepirači varoški neka se ne približuju. Skromni pastiri jagnjadi i teladi stajaće oko pećine moje, i gledaće Nebo kako se otvara, i pevaće s angelima nebesnim, kada duša moja rodi spasitelja moga. Neka se udalje svi ostali, koji žive od trenutnih spasioca i spasenja.

Vodi, Gospode, svetlošću Svojom istočne mudrace, i proroke, i svetitelje, ka pećini duše moje. Da joj donesu tri najdragocenija dara istočnog čovečanstva.

Prvi dar je vidovito znanje o Tebi, što prevazilazi sva ostala znanja. Neka nosilac toga dara kadi dragoceni tovar svoj molitvama svih proroka Istoka, i svih oltara istočnih proroka.

Drugi dar je vidovito iščekivanje rođenja Tvoga u čistoti devičanskoj: neka nosilac toga dara drži post celim putem, da mu se oko ne zamuti od zemljine masnoće, te ne izgubi iz vida zvezdu vodilju.

Treći dar je vidovita ljubav prema Tebi.

Neka nosilac toga dara bdi nad svojim darom u putovanju svome. Da se ne spotakne srce njegovo o neku zemaljsku prelest, te ne zadocni na poklonjenje novorođenome.

Zaista jednoga od njih pratiće sav um moj, i sva svesnost uma moga. Drugoga od njih pratiće sve srce moje, i sve želje srca moga. Trećega od njih iščekivaće duša moja, ispunjena blagodaću i ljubavlju.

No svešteni putnici će oprezno putovati, i zastajkivaće na putovanju svome, i pitaće za put, i dovešće u opasnost dušu moju i prvenca duše moje. Naivni kao golubovi, pitaće za put!

Ali Ti si bezgranično milosrdan i bezgranično mudar. Kroz pedeset stoleća Ti slažeš skupocene darove na Istoku. I nećeš dati, da nosioci tih darova padnu u ruke razbojnika.

Od prevečnosti Ti spremaš rođenje Sina u devojačkoj duši. Te nećeš dopustiti, da ga ubije Irod, neko, koga je zemlja rodila i zemlja krunisala u poegipćenom gradu Jerusalimu.

Skloni, Bože, dušu moju od mnogih zlih očiju.
L

Na tromim točkovima tela putuje duša moja po ovom svetu obmana, koji se trudi, da svojom tromošću i masivnošću dokaže bitnost svoju.

Gospode Svetlonosni, kako se strašljivo pripila duša moja uz trošne točkove! U slepilu svome misli, da ako s tih točkova spadne, još će moći niže pasti. Kao da ne stoje na istom pepelu i onaj na drvetu i onaj pod drvetom!

U svome strahu i neznanju sva se duša moja predala telu, samo da bi je telo što sporije i što duže nosilo na putu ka kobnom kraju.

Svoje gospodarstvo, svoju stvarnost - jedinu stvarnost u ovome svetu - ustupila je duša telu iz straha i neznanja. Ustupila je ogledalo slepome, i slepi ga razbija u komade.

Seti se svoga početka, dušo, kad si bila kao sunčev zrak, i telo tvoje kao mesečina. Tad si bila oštra i prozračna kao svetlost sunčana, a točkovi tvoji hitri kao mesečina.

Tad si znala, da je bitnost u tebi, i da su točkovi tvoji samo senka tvoja i pozajmica tvoja. I nisu znali za strah, jer si vid imala i videla si sebe na krilima moći i besmrtnosti.

Trome točkove, na kojima se sada voziš, sama si htela po svojoj volji, po svome strahu, po svome neznanju, i sama si ih stvorila. Ni tebe kakva si sad, ni telo tvoje kakvo je sad nije želeo Bog stvoriti. Da bi se spasla ređeg mraka, u koji te je bacila želja tvoja, ti si se spuštala u sve gušći i gušći mrak, dok se nisi sasvim pomračila, i odebljala, i prema sebi i haljinu skrojila. I dok nisi najzad predala sve svoje dostojanstvo debeloj haljini svojoj, da bi se samo spasla straha.

Dala si svoju bitnost onome, ko ne može da je nosi, i tako si je izgubila na obe strane, i postala si nebitna i strašilna senka kao i telo tvoje. Jer bitnost je svetinja, te čim se iznese na pazar, da se prodaje i kupuje, ona ostavlja i kupca i prodavca i udaljava se podjednako od obojih.

Zato ti je, dušo, i veliki mudrac indijski odricao bitnost - tebi ne manje nego telesnoj odeći tvojoj. No ako Bog siđe u tebe, i rodi se u tebi, ti ćeš obradovati ožalošćenog mudraca indijskog, što na lotosu sedi i misli, jer ćeš povratiti izgubljenu bitnost. Zaista, sva je bitnost u Bogu, i van Boga nema bitnosti ni koliko zrno gorušično.

Gle, vidim u tebi jedan kutić, kao jednu svećom osvetljenu pećinu u golemoj planini, pritisnutoj mrakom. Što duže gledam u tu skrivenu svetlost u tebi, sve više mi ona liči na devojačku krasotu, na tvoju prvobitnu krasotu, dušo moja. Od gledanja moga raste malena svetlost, i sve se jasnije raspoznaje u njoj čudno devojačko lice. Kao jedan sunčani zrak obučen u mesečinu.

Tu je spasenje tvoje, dušo ustrašena. Tuje život tvoj, - sve ostalo je grob. Kad bi samo mogla razbuktati tu malenu svetlost, i kao buktinju veliku uneti je u um moj i u srce moje.

Vospreni, dušo moja, i prikuj pogled tvoj na malenu pećinu, gde malena devojka obitava. Gle, iz te pećine doći će ti izbavljenje. U njoj ti i sada leži sva preostala moć, i nenaružena krasota, i neprodata besmrtnost.

Van pećine, van duše moje, gde devojka rađa Boga, sve je sen i pepeo, zajedno sa tromim točkovima tela.
LI

Duše Sveti, gle, kako je podla duša moja!

Kako strašljivo krije plod Tvoj u sebi, straha radi judejskoga, straha radi bezbrojne dece mraka, što ih ona namnoži u sebi iz braka svoga sa svetom.

Narodila je bezbrojne vukove i lisice, i stavila ih u carske odaje svoje, dok Sin Tvoj nema gde glavu da prikloni. I svi traže da ubiju ono što se od Duha rodi. Ah, Irodovi saučesnici! Jer se boje moći i prave svetlosti! I strepe za krune svoje najviše oni, koji su ih oteli i sami sebi krvave na glavu stavili.

Beži, dušo moja, sa svojim novim plodom, sa svojim jedinorodnim plodom, beži u Egipat, u zemlju još mračniju od Izrailja. Gle, bezbrojni robovi, koje si proizvela u sebi od semena svetskoga, dižu hajku na sina tvog jedinog, i traže da ga ubiju.

No oči zlikovaca tamnije su od krune njihove, te u slepilu svome ne raspoznaju mladenca Božjega. Za to će poklati mnoge mladence, da bi i tvog mladenca zaklali.

Videh pastira ozebla kraj malene vatre. Oči svoje ne skidaše on sa vatre, kao da hoćaše pomoći joj ognjem očiju svojih da gori. I zaklanjaše vatru rukama od studenih vetrova, i duvaše je dahom svojim, da se jače razgori, da poraste i odole vetrovima, i njega da zagreje.

Tako iz srca moga besne vetrovi zlih želja preteći božanskoj sveći u tebi, da je ugase. I tako iz uma moga besne zle pomisli, da napljuju na jedinu svetlost u tebi, što im priprema propast.

Sve što si ti, dušo namnožila u mome umu i u srcu mome, smatra tebe ne za majku no za maćehu, i nikoga nema u odvratnom porodu tvome, da ti stavi prst na goreći jezik i da te rashladi. Sad si prvi put postala majka, jer si rodila sina, koji raste u poslušnosti prema tebi i Duhu Svetom, i u nežnoj roditeljskoj ljubavi.

Ne nameći mu, robinjo, ropske brige ovoga sveta na glavu. On mora rasti u sili duhovnoj i biti u onome što je Oca njegovog. Gle, on dolazi kao plamen, što će sažeći neprijatelje tvoje, i osvetiti i zagrejati tebe.

Kao poslanik on dolazi iz jednoga carstva, gde si ti carovala u devojačkoj čistoti i krasoti. Zar ne poznaješ sina svoga, dušo bezumna?

Kao vesnik on dolazi iz carstva svetlosti, gde si se i ti blistala blistanjem mnogih sunaca, da te pozove ponovo u to carstvo. Zar ne raspoznaješ glasa sina svojega, ogluvela dušo?

Kao vitez slobode on dolazi iz jednog carstva slobode, gde si i ti negda živela, ne poznavajući straha ni gladi robova, - dolazi, da te oslobodi od debelih veriga, u koje te je sputala debelost svetska. Zar još oklevaš, da pozdraviš klicanjem oslobodioca svoga, onemela dušo?

Duše Svemogući, ojačaj spasonosnog mladenca u kolevci duše moje. I sačuvaj ga od svih otrovnih strela, koje lete na nj odozgo iz Izrailja i odozdo iz Egipta.
LII

Likuj, dušo moja, uzraste mladenac tvoj, i opasa se snagom, jačom od zemlje. Rušilac svih tvojih kula od dima uzraste u svetu, i svet ga ne primeti i ne pozna.

Pustinja mu beše društvo, a misao i molitva veza sa nebom, domovinom njegovom.

Evo ga gde slobodno kreće sada u posetu mračnom porodu tvome. U očima mu sija večnost; i na licu mu se čita večnost; i u rukama mu boravi večnost. Jači od sveta, evo, izlazi u borbu sa svetom, - sa svima senovitim svetovima tvojim, dušo zarobljena. Likuj, dušo moja, gle mladenca tvoga gde uzraste, nečujno od sveta, i opasa se snagom, jačom od sveta.

Miran kao svaki junak, svestan svoje nepobedive moći i unapred pobeđene nemoći protivnika, korača ljubljeni moj između zverova, i zverovi mu se sklanjaju s puta, strahom ispunjeni.

Vaistinu, priroda ga upozna pre ljudi, i predade mu se kao pravi sluga pravom gospodaru svome.

A od ljudi poznade ga samo jedan, i zavika, i vik njegov osta glas vapijući u pustinji, koga ljudi ubrzo ugušiše nasiljem i krvlju. Jer nasilje je oruđe nemoćnoga, i krv je put nemoći, od Kaina do Iroda.

Otac svih nasilnika od početka sveta srete ga i ponudi mu sva blaga ovoga sveta, samo da poštedi i ne zgazi njegov usev u svetu.

Vide vlastodržac ovoga sveta moga miljenika, kao što noćna senka izjutra gleda dolazak sunca i gledajući umire.

Kao poslanik žive i večite Trojice stajaše moj miljenik pred vlastodršcem sveta obmana. I car tame pokuša, da unese disharmoniju i da pomuti oličeno trojstvo u jedinstvu. Pa po običaju svome, po oprobanom na ljudskome rodu zanatu svome, on prvo polaska stomaku viteza moga. Da bi prvo ulovio stomak i dao mu starešinstvo nad srcem i umom, i ove učinio senkom i slugama stomaka.

No donji čovek osta u nenarušenoj harmoniji sa srednjim i gornjim čovekom. Stomak viteza moga osta veran jediničnom trojstvu, u kome su troje jednaki i jedno.

Tada vlastodržac tame i zla udari laskama na srce miljenika moga. No srce ovoga, svetlije od svetlosti, ne primi tamu u sebe, no, kao i stomak, osta verno troičnoj harmoniji.

Najzad vlastodržac tame sa svima tamnim silama, navali na um spasitelja moga, da bi ga naveo da suša Boga bezumnim i vratolomnim čudima.

No um jedinorodnoga moga bejaše kao sunčana buktinja, što svaku nečistoću sagori pa odbaci iz sebe. Te tako ni um ne iziđe iz slatke harmonije svetog trojedinstva.

Tako moj pobednik odnese prvu pobedu nad carem dima i pepela, koji. iziđe da pregovara s vojvodom mojim, nudeći mu sve - osim vlasti nad svetom.
LIII

Neka se spusti nebo i pridigne zemlja, kad otvara usta svoja Um prevečni, rođen u pećini duše moje od Duha Svetoga i Prečiste Devojke.

Reči njegove kaplju na groblja, i pepeo se počinje zeleniti i cvetati.

Odbačeni od sveta, i koji odbaciše svet, trče mu u susret, a miljenici sveta sa užasom beže od njega.

- Ja i Otac jedno smo. Pre čoveka ja jesam. Tako govori Mudrost, rođena u devojaštvu tvome, dušo moja. Slušaj i razumi večnost svoju, izgubljenu u pepelu vremena.

Svaka duša, koja tvori volju Oca nebesnoga, može se nazvati majkom Mudrosti Božje. -

Ovako govori Mudrost Božja, rođena od Duha Svetog u tebi, dušo moja:

Ja sam život i vaskrsenje mrtvih. Ko prekine vezu sa mnom, prekida vezu sa životom i postaje kao oblak dima, u kome nema ni svetlosti ni vlage.

Vi što mislite, da ste živi, a u stvari ste mrtav oblak dima, što se kreće slučajnim vetrom, priđite k meni, i ja ću vas napuniti svetlošću i vodom, svetlošću istinitom i vodom živom, i bićete živi u istini.

Vi što dragovoljno prilazite k meni i punite, se mojim životom, gubite sebe, kakve vas svet sazda, i postajete jedno sa mnom kao što sam ja jedno s Ocem nebesnim.

Zaista nećete se plašiti vremena, jer vreme je bič sveta, i pripada svetu a ne meni.

Niti će vas zbuniti kolebanja u vremenu i prostoru, jer sva kolebanja su uobraženo zviždanje biča po igralištu, i pripadaju svetu a ne meni.

Dajem vam moj mir, koga vreme ne može nagristi, ni prostor stesniti, niti sva kolebanja sveta pokolebati.

Ispunjeni svetom, ispražnjeni su od života, i robovi su sveta. Ispunjeni životom ispražnjeni su od sveta, i sinovi su života.

Ja sam pun života, i smrti nema dela u meni ni koliko vrh od igle. Zato mene svet ne poznaje, jer sveta nema u meni. Svet poznaje samo svoje, kao što život poznaje svoje.

I zaista, ja sam najnepoznatiji gost u svetu. Došao sam da ponudim, a ne da uzmem. Od svoje punoće nudim; od ništa se nema šta uzeti. Moja punoća - punoća je Boga, koji me posla u svet, da dam sebe svetu, i oživim groblja, pa da se opet vratim u carstvo života. Ja i život jedno smo. I pre Adama ja jesam, i posle Adama ja jesam. -

Dušo moja, vaskrsavaj! Dok je vaskrsitelj tvoj u tebi, vaskrsavaj! Kad on ode iz tebe, ti nećeš moći ništa činiti do rađati mrtve i sahranjivati mrtve.

Pretvori se u sluh i u poslušnost, neživotni porode duše moje, i vaskrsavaj iz groba.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 06:07

LIV

Sine života, ispuni zemlju tela i duše moje životom svojim, da se imam s čim pojaviti među živim angelima.

Bez Tvoga života ja neću moći disati vazduh što angeli dišu, niti jesti hleb što angeli jedu. I biću opet izgnan za vrata carstva nebesnog, ispred kojih i sada kao raslabljen ležim.

Namami me svet na svoj hleb, i zasu dušu moju kamenjem. Namami me na ribu i zasu srce moje kamenjem.

Namami me na svetlost, i obuče um moj mrakom.

Ne mrzim siromaha, ali mi omrze svet što se kao siromah pravi bogatim. Niti mrzim sebičnoga, ali mi omrze svet što se kao sebičan pravi darežljivim. Niti mrzim bezumnoga, ali mi omrze svet što se kao bezuman pravi umnikom. Niti mrzim bolesnoga, ali mi omrze svet što kao jehtičav namerno truje vodu zdravima. Varalicu i pretvarača mrzim, Gospode, što život moj zatrpa zemljom govoreći mi sve vreme o nebu.

Beše bogat trgovac, pa umre, i dućan mu bi razgrabljen od suseda i stajaše prazan još uvek sa imenom pokojnika nad vratima i ispisima dragocene robe u dućanu.

Takav sam i ja kao ovaj dućan, rekoh sebi u stidu. Još nosim ime života, a život je moj sav razgrabljen od suseda mojih.

Sine Božji, Sine Života, ispuni zemlju moju životom.

Prvo izbaci kamenje iz duše moje, i nahrani je pravim hlebom. I očisti srce moje od zmija i ispuni ga Sobom. I razagnaj tamu iz uma moga, i napuni ga svetlošću neba.

Jer zaista neću oživeti, ako samo duša moja oživi a srce moje ostane ispunjeno smrtnim željama. Niti ću vaskrsnuti, Gospode, u carstvu tvome, ako se samo srce moje očisti a um moj ostane i dalje ispunjen mrakom.

Zaista, dok se sva tri izvora u meni ne izbistre, neće biti života životu mome. Izbistri li se jedan, druga će ga dva mutiti.

Izbistre li se dva, treći će biti dovoljan, da zamuti oba prva. Svaki je od ta tri izvora u meni ili trovač ili spasitelj drugih.

Sine Života, ispuni zemlju moju životom. Ti si mudrost moja, jer je u Tebi ne samo um božanski, no i devičanstvo božansko, i svetost božanska. Jer da nisi rođen iz božanskog devičanstva i božanske svetosti, ne bi bio mudrost no ograničeno svetsko znanje i veština.

Sine Božji, Ti si jedini hranljivi hleb života moga. Molim Ti se, ne odvrati lice Tvoje od mene grešnoga. Ti si jedina živa voda, što može napojiti žednu pustinju života moga.

Molim Ti se, ne odvrati lice Tvoje od mene grešnoga. Ti si jedini zdrav vazduh, što može isceliti raslabljenost života moga.

Molim Ti se, ne odvrati lice Tvoje od mene grešnoga. No pomiluj me i spasi!
LV

Ko si ti? pitaju deca sveta Sina, devičanska dušo moja.

Jer ga vide gde hodi među njima kao car među robovima. I slušaju njegove moćne reči, i ne razumeju. I gledaju Njegova moćna dela, i pune se strahom. I osećaju silu gde izlazi iz Njega, i zbunjuju se.

A Sin tvoj, najlepši među sinovima ljudskim, sa čistim očima vola, i mirnoćom jagnjeta, i snagom lava, i zamahom orla, i licem angela, odgovara:

Ja sam Istina. Došao sam od istine, donosim vam dar od Istine, i vraćam se na Istini.

Kad bi u vama bilo istine, vi bi me poznali, i ne bi pitali: ko si ti?

Zaista, vi ne umete reći ni ko ste vi; kako ćete onda razumeti, kad vam kažem - ko sam ja?

Gle, vi ste sami po sebi ništa, kao san odvojen od sanjača. I niste ni u dva sekunda u vremenu niti na dva koraka u prostranstvu. Kao kad se dim, nosi nad jezerom, pa mu senka igra po vodi, tako je i život vaš prazno i nebitno igranje senki.

Još samo niste zaboravili da izgovorite reč "istina", i to je sve što vam preosta od Istine. Svetlucanje stvari nazivate istinom. Kao kad bi večiti tamničar, koji je samo čuo za sunce, nazvao bubu - svetlića - suncem.

Ko poznaje istinu, istina se useljava u njega, i on postaje jedno sa istinom, i nije polovan no ceo čovek. Istina uceljuje, i čini celim, dok obmana sitni u komade i melje čoveka u pepeo.

Kao što je razvejanom pepelu od drveta nemoguće više poznati zeleno drvo, tako je vama nemoguće poznati mene.

Zaista ja sam Istina, ista juče, danas i sutra. Duh Istine, koji je sa mnom, On govori kroza me, On živi u meni. Bez njega ja bih bio ništa kao i vi. No zbog njega u meni ja sam Onaj koji jeste.

Sa visine sam sišao, kao plaha kiša, da napunim isušeno rečno korito, koje vi uvek još nazivate rekom.

Drugi su donosili zakone, a ja donosim Istinu. Drugi su čistili korito od osušenog blata i spremali ga za vodu, no nisu mogli dati vodu. Ja dajem vodu, i punim korito, i opravdavam ime reke.

Nisam došao u vašu suhotu, da vas učim kako se iskopava voda iz zemlje, nego sam došao -voda živa - da me piju žedni.

Niti sam došao, da vas učim kako se pravi hleb, nego da budem hleb svima gladnim.

Niti sam sišao u vaš mrak, da vas učim kako se stvara svetlost, nego da vam svetlim. Gle, ni sunce - manja svetlost od mene - ne uči kako se svetli, no svetli.

Niti sam se spustio u bezumno treperenje senki, da vas učim šta je stvarnost, no da budem stvarnost, u predelima praznine i ničega.

Zaista, nisam došao, da vam budem učitelj mudrosti no sama mudrost.

Ko mene ne prima, ne jede, ne pije, ne diše, i time ne postaje jedno sa mnom, taj ostaje van mene, što znači, da ostaje van života i istine.
LVI

Za istinom trči dušo moja, Sine Istine, i trčanju njenom nema kraja, niti imena njenom umoru.

Bolje, umiri se, dušo moja, i mirom svojim privuci istinu. Kako bi ti nazvala onoga, ko bi u ponoći rekao: ne mogu bez svetlosti, moram trčati na sunce, da donesem nekoliko zrakova?

Našto počinjati trk od hiljade godina, kad je svetlost brža od tebe i može ti pasti u krilo za nekoliko trenutaka.

Otvori se, dušo svetlosti, i svetlost će doći u tebe.

Zidovi, što stoje između tebe i istine, i izgledaju ti kao čudovišne planine, koje pokušavaš zamornim trčanjem da pređeš, jesu tvoja tvorevina, i slabiji su od bele pene na jezeru. Samo kad bi ti mogla otvoriti oči dovoljno da ih ne vidiš. Zaista, biće tih zidova zavisi od tvoga viđenja. Ako ih ti ne bi htela videti, oni ne bi postojali.

Gledah pile na crnoj tabli gde trči u krugu, obeleženom belom kredom. Gledah ga dugo kako trči i ne usuđuje se preskočiti belu liniju, koja mu valjda izgledaše ili kao živa stvar ili kao visok zid.

Takva je, rekoh u žalosti, i duša moja, kad misli, da je od njene slobode deli ili neki moćni divovi ili strašno visoki zidovi. U stvari između njene tamnice i slobode postoji samo jedna uobražena linija, tanja od dlake.

Svi zidovi tvoje tamnice, dušo moja, sastoje se iz tvoga straha od sveta, iz tvoje želje za svetom i iz tvojih misli o svetu. Sve ove zidove ti si sama sazidala po uputstvu tvojih čula od materijala, što su ti ona dala, vaistinu slabijeg od pene.

U početku ti nisi imala čula, i istina se nije delila od tebe. Kad si ti oslepila, poslala si čula, da trče za istinom. I hrtovi trče i hvataju najbliži i najlakši lov, i donose vukove slepom gospodaru, i ovaj ih jede kao jelene.

Ne trči, dušo moja, jer svojstvo je čula, da trče. Sluge trče i robovi, a gospodar miruje.

Gle, u jednom uglu dubokog mira i devičanske čistote u tebi otvorilo se predvečno oko tvoje. To oko ne vidi zidove tvoje tamnice, zato i ne trči uz planine, koje ne postoje. To je Sin Istine, jedan od Trojice što drže sve nebesno carstvo, od koga si se ti ogradila, poželevši da budeš Četvrta. Zaista ti kažem, četvrti ne postoji nigde unakrst postojećeg. Njegovo je ime - Nepostojeći.

Tvojim igranjem i zaigravanjem po tami ti si me, dušo, učinila četvrtim. Sav tvoj narod iz sveta četvrtih baciće se kamenom na Sina Istine. Beži, dušo bedna, od sveta četvrtih. Odreši se od svega, baci sve, omrzni sve, i - pokloni se Istini Trojičnoj, koja ti se kroz Sina Istine daje.

Gospode Istine i Života, pomozi duši mojoj, da se baci preda Te i zajeca: Ti si moje biće, moj život i moja istina, premili Sine Svete Trojice. Ti si moje sve, i ja ti se predajem naga i siromašna. Nemam šta da odbacim niti da prezrem, niti da omrznem, jer sem Tebe ništa i ne postoji. Smiluj se, i primi me u svoje naručje.
LVIII

Nisi li ti onaj što će doći? pitaju sinovi zemlje Rođenoga od Devojke tvoje, dušo moja.

A Rođeni od Devojke blista jutarnjom svetlošću među sinovima zemlje, koji su mračni kao ugašeni dani.

Plameni serafimi sijaju u Njegovim očima; premudri heruvimi sede na njegovim usnama; gospodstveni prestoli drže stav Njegov. Videći Ga sama, vođa bez zemaljske vojske svaki umni čovek poveruje, da to može biti vođa strašne i bezbrojne vojske nevidljivih sila.

I evo, okružen angelskim vojskama tvoj vođ, dušo, otvara usta i odgovara:

- Zaista, ja sam onaj, koga očekujete i drugome se ne nadajte. Ako tražite put, ja sam Put.

Ja sam vaše Sutra od danas do kraja vremena. Svako dobro, što vi očekujete od svih sutrašnjih dana, u meni je. Danas je vaše sutra u meni ispunjeno. I nijedan dan, do poslednjeg dana, neće vam doneti ono što vam ja donosim. Gle, ja sam dan bez početka i bez kraja.

Ja sam riznica svekolike budućnosti i put ka toj riznici. Sva budućnost ne može vam dati nijedno zrno dobra, dok od mene ne pozajmi.

Svi proroci pokazivali su put k meni. U meni se završuju i gube svi proročki putevi. Od sada sam samo ja put, i van mene su besputice. Kao mnogi potoci, što se ulivaju u jednu reku, i pri tom gube svoj put. Tako su se svi proroci ulili u mene, i od sad ja određujem tok života. Ko i nadalje produžuje da ide putevima proroka, taj će ići putevima nepostojećim, i ugruvaće se.

Proroci su dolazili, da pokažu put; ja sam došao, da budem put.

Ko hoće za mnom da ide, taj ne može ići za mnom samo nogama, no i svom dušom, i svim srcem, i svim umom svojim.

Dug je moj put, i pašće od umora ko se samo u svoje noge uzda.

Kada deca žele da idu uporedo s divovima, moraju se otkazati hoda svojim nogama, i sesti na leđa divovima.

Ko hoće da ide uporedo sa mnom, mora se otkazati svojih nogu, i svoje duše, i svoga srca, i svoga uma. Onoga, ko se otkaže svega toga, ja ću uzeti na svoje noge, u svoju dušu, u svoje srce, u svoj um. I neće mi on biti težak, niti ja njemu zamoran. Onaj pak, ko se ne otkaže svega, niti može mene na putu stizati niti zadržavati.

Ja sam put, i onaj ko ide mojim putem, ne ide sam no sa mnom. Proroci su pokazivali put ovuda ili tuda ili onuda, jer sami nisu bili put. Ja ne mogu pokazivati put: ovuda, tuda, ili onuda, niti pustiti ikoga od mojih, da ide bez mene. Ko hoće da ide mojim putem, toga ću ja nositi na sebi.

Još vam jednom kažem: ja sam željeno sutra i put ka sutra. Bez mene niti možete naći put ka svome željenom sutra, niti ga dočekati.

Bogonosni Sine, pomiluj nas i povedi nas sobom.
LIX

Pitate me za put, zamoreni trkači?

K čemu jurite, sinovi čovečji? Kad bi znali, k čemu hodite, znali bi i put.

Bezbrojne su mete vaše, zato su vam i putevi bezbrojni.

Sudarite se i proklinjete jedan drugog, zato što vam se putevi sudaraju.

Neka vas je koliko trave na zemlji, nećete se sudariti, ako imate jednu metu i jedan put. I usta vaša osušiće se od proklinjanja.

Oni što traže život i istinu, imaju jednu metu i jedan put. Meta im pokazuje put, kao što se sunce pokazuje svetlošću. Zaista, ko se skrije od sunca, izgubiće i metu i put, i uzalud će se bacati po mraku tamo i ovamo.

Ne puštajte se na puteve svojih misli, jer one vas vode jedna drugoj, i izvan sebe ne znaju ni mete ni puta.

Ne verujte svojoj duši dok god vam ona ukazuje na meso, u koje se obukla, kao na metu i put. Da lije ikoga do sad odeća vodila putem?

Put carstvu blaženstva ne nalazi se, i ne pokazuje se, i ne preseca se. On se rađa u duši onda, kad se u njoj rađaju život i istina. Rode li se život i istina u duši vašoj, radujte se i veselite se, jer je i put rođen.

Kao što se život ne može odvojiti od istine, tako se ni put ne može odvojiti od života i istine.

Dok se sve troje ne objavi, nijedno nije objavljeno.

Ne polažite nadu svoju na sutrašnji dan, da vam jaču svetlost baci na vaš krivi put. Jer sutrašnji dan je samo jedna nova krivina vašeg puta, i nova zagonetka.

Ne polažite nadu u dane, jer dani su rukosad mašte vaše. Nego položite svu svoju nadu u Dan, koji kad osvane ne smrkava.

Gospode, Gospode moj; trosunčano Božanstvo moje, ko će dospeti do Tebe?

Putevi su ljudski kao mreža, po kojoj trkači ceo dan trče, i uveče se nađu na istom mestu. Zbunjuju me izmrežani putevi ljudski, i pitam se, ko će dospeti do odmorišta Gospoda mojega?

Ko pozna mene kao metu svoga idenja, tome ću ja biti put ka dvorovima mojim.

Gospode, Gospode moj, trosunčano Božanstvo moje, ko će smeti ući u svetlost Tvoju?

Ko je privikao gledati svetlost moju u sebi, taj će smeti ući u svetlost moju. I neće biti spržen.

Dušo, dušo moja, tronoćna tamo moja, kad ćeš skinuti obrazinu svoju i obratiti se u trosunčani dan?

Spasavaj se dok božanska luča gori nad tobom. Jer kad ode od tebe, nestaće te kao što nesta, gle, i igrajućeg meseca na dnu jezera.
LX

Koliko si i koliko puta jecala, dušo moja, za onim, ko bi znao put, i video istinu i imao život.

Davala si se žedno mnogim trčiznalcima, koji su te povodili na svaki put donekle, i povraćali te nazad.

Slušala si mnoga pričala o istini, dušo moja. No kad si im ti stavljala važna pitanja, od koje ti utroba gori, njima se reč zagrcavala u grlu. A ti si ožalošćena išla drugim pričalima, i slušala iznova istu priču, koja kao i sve ostale idu samo donekle, kao zategnuta guma.

A oni, koji su se starali, da ti pokažu život, otvorili su ti samo oči za smrt.

No evo vaskrsitelj dolazi, i svestrašeća smrt izmiče u strahu ispred njega. Evo ti, dušo, priče o životu, koji smrt ne skraćuje no čini dužim.

Evo ti žive priče o istini, što daje odgovora na sva tvoja pitanja pre nego ih i postaviš.

Evo ti putovođe, čijem putu kraja nema i koji kad te povede, ne vraća se.

Evo pastira dobrog, koji više ceni život jedne ovce nego sve subote jevrejske. I lekara evo, kome je dragoceniji život pokajanog grešnika nego hram Solomonov.

Ne brini, dušo moja, ni za jednu ovcu u svome toru, - nijedna poginuti neće. Niti žali za vukovima oko ovaca, - nijedan umaći neće. Jer pastir tvoj ima mač oštar s obe strane.

Sve su ovce u tebi, i svi su vukovi u tebi - porod iz tvoga braka sa nebom i zemljom - i evo, miljenik moj ulazi s mačem oštrim s obe strane.

Ne kukaj, ako te zaboli od njegovog mača. On je lekar dobri, iseca iz tebe samo ono što nisi ti. Ne kukaj za tuđincima, što ti doneše bolest, i sram, i rane teške.

Ne plaši se ognja neugasivog, što on unosi u tebe. Odavno je nagomilana starež potrebovala požar u tebi. Dugo će trajati taj požar, jer je gnila starež u tebi.

Ono što te bude bolelo, to nisi ti, dušo moja, no tvoj drugi brak i - nezakonita deca.

Ne ropći, ako te odvoji od oca i majke, i braće i sestara. Od svega što je nebesno on te neće odvojiti. I nijednu tvoju nebesnu vezu on ne misli preseći. Gle, on te samo odvaja i čisti od zemlje, i preseca veze tvoje sa zemljom.

Kad bi ti bila devojkom čistom, dušo moja, i gledala nezamućenim okom nebesne nevinosti, ti bi se i sama lako odrešila od tih veza, jer bi videla, da one u istini i ne postoje.

Žuri dušo moja, i ujedini se sa Sinom Boga Živoga, jer meni se ne čeka. Kad se ujediniš, gle, ni njegov mač ni njegov oganj neće ti biti strašni, no slatki kao med.
LXI

Tope se snegovi na planini, kad sunce obasja; i potoci se slivaju, da operu zemlju. Koje će sunce otopiti sneg s vrhova vaše duše, sinovi ljudski, i oprati zemlju vašu?

Kao ljuti mraz tako je stegnuta duša vaša od greha. Kao lanjski sneg, na koji pada novi sneg, tako nepomičan leži vaš lanjski i preklanjski greh, postelja grehu današnjem i sutrašnjem.

Ne bi imali greha, da nemate grešnosti; grešne volje da nemate, ne bi greha imali. Ne bi se zadržavao sneg na planini, kad bi zemlja bila topla; kad bi topla zemlja bila i kad bi se hladna magla, što krije sunce, uklonila, ne bi se zadržavao sneg ni na planini ni u dolini.

Hladna počva, i hladna magla između vas i sunca vašeg, gomilaju sneg na sneg, i led na led.

Ko će otpustiti grehe vaše, i zamrzlost vašu ko će otkraviti?

Zaludu vi sami sebi opraštate grehe. Opraštanjem svojih grehova vi od snega pravite led, još glađu postelju za novi sneg.

Svetlost trosunčanog Božanstva jedina može otpustiti grehe vaše, kao što sunce jedino može otopiti sneg na planini, otopiti sneg i led, i izmamiti cveće iz crne zemlje.

Opraštaju ti se gresi, ustani! Čoveče, poznaješ li onoga, ko ima vlast, da te pozdravi ovim slatkim rečima? Kunem ti se, nećeš ga naći ni sresti na zemlji, ma svu zemlju unakrst razrio. Ma razrio i sve zemlje, što kruže oko sunca, nećeš ga naći. Jer on od zemlje nije, i zemlja ga ne hrani.

To je nebesni čovek, spasitelj duše tvoje, daleko od onoga ko sam sebi grehe oprašta, a blizu, vrlo blizu onoga, ko omrzne grehe svoje i zavapije nebu, da ih istrebi.

Njegov umje čistiji od sunca, i reč je njegova vrelija od sunca. Te topi sneg sa duše čovekove, i izmamljuje cveće da raste. Sve naslagane spratove snega i leda može on otopiti i svu zemlju oprati. Njega prizovi iz dna duše svoje, i doći će.

Kad on vikne: opraštaju ti se gresi, - duša tvoja, sada ukočena pod teretom greha, postaće laka i pokretna, i nestaće raslabljenosti tela tvoga.

Gresi duše rane su duše. Kako će biti telo zdravo u ranjave duše?

Bezumnik govori: gle moga suseda, okorelog grešnika, kako mu telo cveta zdravljem! Zaista greh duše ne šteti telo, govori bezumnik.

Očekaj, bezumniče, očekaj još malo, dok gnoj duše ne probije kroz telo. Tad ćeš zaključati usta svoja i bežati od greha kao što bežiš od smradne truleži. Očekaj dok crv ne razjede jabuku iznutra, i ožalostićeš se od njene spoljašnje uvelosti i bledila.

Tad ćeš i ti stati s gubavima ukraj druma i samrtnički vikati: Sine Božji, pomiluj me!

I tad ćeš čuti - i razumeti spasonosne reči: opraštaju ti se gresi, idi s mirom!
LXII

Čujem glas iz dubine gde govori: bezgrešan će hoditi među bolesnicima i neće se ubolestiti. Jer bezgrešnost je zdravlje i snaga, punoća zdravlja i snage.

Bezgrešan ne umire. I ako umre bezgrešnik zbog tuđih greha, oživeće. Kao i sve bolesti - i smrt je bolest, koju nanosi greh. I kao što nijedna bolest nema vlasti nad bezgrešnim, tako ni smrt nema vlasti nad njim. Zaista, sinovi zemlje, i smrt nije drugo do bolest.

Neka ustane onaj, ko je gospodar nad grehom, i biće gospodar nad bolestima. I lečiće bolesne, i vaskrsavaće mrtve.

Gle, bezgrešnost znači mnogo života, a grešnost - malo života. Bacajte vrelo ugljevlje u zelenu travu, i nećete je zapaliti. A travu isušenu od soka životnog zapaliće vrelo ugljevlje. Još su nemoćnije bolesti prema bezgrešnome nego oganj prema zelenoj travi.

Bezgrešan ima mnogo života, i daje; grešan ima malo života, i otima. Ko ima mnogo života, tome se još daje, kao voda punome moru. Ko ima malo života, od toga se oduzima. I što više bude otimao, sve će manje imati. Zaista, život je poklon, i samo se da pokloniti, i poklanjanjem umnožava se. A otmičar će se sve više smanjivati, dok ne iščezne.

Po planinskoj travi hodi sluh: greh i bolest ne mogu nagristi i razjesti život; samo ga mogu potisnuti i zauzeti mesto života.

Po zelenom jezeru žubori sluh: mnogo života jače je od mnogo greha; i mnogo života progoni greh i zauzima mesto greha.

Kroz svu zemlju skroz hodi, hodi sluh: život i bolest odnose se kao postojeće i nepostojeće; carstvo jednoga ne zna za carstvo drugoga.

Kroz svu zvezdanu vasionu skroz šumori, šumori sluh: dodir s Bogom čisti od greha; dodir s Bogom leči od bolesti; dodir s Bogom izbavlja od smrti.

Proroci i mudraci viču ono što angeli šapću: ko se dotakne života, živeće; ko se dotakne greha, umreće. Ko zna život, toga i život zna; ko zna smrt, toga i smrt zna. Život nema oči za smrt, niti smrt ima oči za život.

Pogle, kako prisustvo Sišavšeg s neba leči one, koji ispovediše život, i umrtvljuje one, koji ispovediše smrt!

Pogle kako je Sin Devojački prepun života, i kako ga daje onim sinovima ženskim, koji se povratiše devojačkom stidu i zaprosiše život u Životodavca!

Pogle, kako je lako Prepunome odlivati, i Bezgrešnome otpuštati grehe, i Zdravome lečiti, i Životonosnome mrtve vaskrsavati!

Dušo moja, ustani i hodi. Evo opraštaju ti se gresi. Evo lečiš se od nemoći, i smrt je gotova da pobegne.

Na malenom poljašcu, što ti greh i bolest još ne ugrabiše, uspravi se, dušo moja. I sva bivša tvoja polja, oteta nepostojećim, biće opet tvoja.

Gospode mili i premili, verujem i ispovedam, da si ti život.

Samo mi otpusti grehe, Slavo moja, i sve ostalo daće mi se samo sobom.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 06:07

LXIII

Vojnici života, vojujte krepko i ne sustanite verovati u pobedu. Pobeda se daje onom, čije oko neumorno gleda u nju. Ko pomisli na poraz, pobeda mu se gubi iz vida, i on je ne nalazi više. Malena zvezda u daljini, što od istrajnog pogleda raste i približuje se!

Život je pobeda, deco moja. Vojnici Života vojnici su pobede.

Stražarite budno, da nijedan neprijatelj ne uskoči preko zida u vaš grad. Uskoči li jedan, grad je izgubljen. Samo jedna zmija uvukla se u Raj, i Raj se pretvorio u Pakao.

Gle, jedna kap otrova u puno telo krvi, i lekari proriču smrt!

Nije važno ubiti neprijatelja van grada koliko ne pustiti ga u grad.

Vojnici Života, vojujte krepko, i ne sustanite verovati u pobedu.

Šta vam vredi, ako svet osvojite, i svet vam zauzme mesto duše? Zaista, svet će ostati, ali duše vaše neće biti. Plašljiva je tica duša, i ako malo, malo pepela bacite na nju, ona prne i otima se da pobegne.

Skuplja je duša od sveta, - bolje, dakle, osvojite dušu nego svet. Verniji je saveznik duša nego svet, - bolje, vežite savez s dušom. Bogatija je duša od sveta, - bolje, ostavljajte svoje blago u nju. Moćnija je duša od sveta, - bolje, tražite zdravlja u njoj. Lepša je duša od sveta, - bolje, uzmite nju za nevestu. Plodnija je njiva duše nego svet, - bolje, trudite se oko nje.

Vojnici Života, vojujte krepko, i ne sustanite verovati u pobedu.

Ne izgonite đavola đavolom. Jer uvek ćete imati đavola u kući. Nego izgonite đavola Bogom. I đavo će pobeći, a Bog će ostati.

Ne vojujte ognjem protiv ognja. Jer ćete učiniti oganj suviše velikim, i sagoreće i vaša kuća, pored kuće vašeg neprijatelja. Nego vodom vojujte protiv ognja, i ugasićete ga.

Ne dižite smrt protiv smrti, jer ćete povećati njivu smrti. Nego dižite život protiv smrti, i smrt će uzmaći kao senka pred suncem.

Vojnici Života, vojujte krepko, i ne sustanite verovati u pobedu.

Vaš cilj vaše je i oružje. Ako za Život vojujete, od Života i očekujte venac slave.

Nemojte imati dva cilja, niti dvojakog oružja. Kada je cilj život, život je i oružje. Kada je cilj smrt, smrt je i oružje. Gde god se pomešaju život i smrt, smrt je pobedilac.

Niti tražite nagradu s dve strane. Jer druga je strana smrt.

Niti služite dva gospodara. Jer drugome gospodaru ime je smrt.

Sve žrtvujte za Život, i sve očekujte od Života. I Život će vam dati sve.

Ko osvoji Život, vaistinu osvojio je najbogatiji grad u svima svetovima. I naći će u tom gradu više blaga nego što oko može pregledati, i srce poželeti, i san sanjati.

Vojnici Života, vojujte krepko, i ne sustanite verovati u pobedu.
LIV

Ko unese greh u svet, Gospode, te se sav svet ubolesti, i postade hrana smrti?

Um je kapija, kroz koju greh uđe. Kroz um kanu kap otrova u srce i u dušu.

Odvojen od devičanstva i svetlosti, ne troičan nego jediničan, um se odvaja od svete Triade, i stoji kao četvrti, - nepostojeći. I misli ono što je zemaljsko, a ne ono što je božansko.

Odvojen od devičanstva duše i svetosti srca um je secka Sina Božjega, naličje Mudrosti. Ova mračna senka prostire svoj mrak i na dušu i na srce. I kad se sve troje obaviju mrakom i ubuđave, onda se obrazuje nesveta Triada, senka Svete Triade, kao što je nepostojeće treperava senka postojećeg.

Šta je prvi greh uma, Gospode, kojim se unese muka i stradanje u sav rod čovečji?

Prvi greh uma jeste samoobmana, drugi gordost. Prikovan čulima za nepostojeće, um uzima nepostojeće kao postojeće.

Samoobmana gleda u sliku meseca na jezeru kao na pravi mesec, i juri da ga uhvati u vodi.

Samoobmana vidi konopac kao zmiju, i beži od njega.

Samoobmana psa vidi psa u vodi, i nagoni pravog psa da laje na svoju sopstvenu senku.

Samoobmana o pokretnom pepelu ovoga sveta nagoni um, da pridaje bitnost ovom svetu, i zastire ga zaboravom istinski bitnog sveta.

Zaista, samoobmana uma je prvi greh. Ovaj prvi greh stupa u brak s gordošću, iz koga braka rađaju se svi gresi i sva zla, od kojih dolazi muka i stradanje.

Kako gordost da se pojavi odmah posle samoobmane, Gospode moj?

Otkrivači novoga i dotle neznanoga uvek se pune gordošću.

Samoobmanuti um otkriva za sebe nešto novo i dotle neznano; ah, kad bi znao, da otkriva grob sebi! Otkriva mu samoobmana svet nebitni kao bitni. Ah, kako mu ovo otkrivanje postaje pagubno zakrivenje! Otkrivajući mu svet nebitni kao bitni, samoobmana mu zakriva svet bitni i predstavlja ga kao nebitni.

Gospode moj, jedini postojeći, spasi moj um od ova dva paklena greha.

Istino moja, spasi me od zločeste samoobmane uma moga.

Gospodaru i Darodavče svega što jesam i imam, izbavi me od gordosti, pogibije bezumnih i glupih.
LXV

Kako je divan pravi Sin Božji! Onaj što nije od senke nego od svetlosti. Onaj što predstavlja bitnu Triadu a ne nebitnu.

Kako je naslonio mudrost svoju na blaženo devičanstvo i moćnu svetlost, kao kube hrama na mermerne zidove!

Gospodstva, Sile i Vlasti ne skidaju očiju s Njega. Načela, Arhangeli i Angeli sluge su Njegove.

I kao med i mleko što teku u zemlji obećanoj, tako mudrost teče sa usana njegovih.

Gde je blago vaše, onde je i srce vaše. Ne pitam vas, šta vi imate nego šta vi jeste. Ako jeste deca svetlosti, tako da ni u jednom udu tela vašeg nema tame, onda je vaše imanje Otac Svetlosti.

Blago vama, ako je sve vaše imanje u Ocu svetlosti. Kažem vam, i biće vaše biće u Njemu. Vi što imate golemo imanje u zemlji, čuvajte se, da ne postanete imovina svoga imanja.

Čuvajte se, da ono što vi jeste od početka ne postane onim što vi imate od juče. Zaista vam kažem, postaćete robovi tame, i svetlost će vas zaboraviti.

Imanje i srodnici glavni su neprijatelji vaši. Oni vas vežu za ovaj svet, i oni vam zatvaraju vrata neba.

Ne zatrpavajte srce svoje u imanje zemaljsko, jer će pod zemljom istruliti. Poklonite srce svoje Bogu, - dar darodavcu, i vaše imanje biće vam bezopasni rob umesto opasnog gospodara.

Ne dajite celo srce svoje srodnicima, jer ovi će ga pojesti, - i ostaće gladni.

Nego podajte srce svoj Duhu Svetom, i On će nahraniti srodnike vaše bogatijom hranom. Tako će srodnici vaši biti srodni vama ne samo dokle vas krv i telo vežu, nego dokle vas Duh Sveti veže. A Duh nema drugih veza do večnih.

Dušo moja okajana, biraj. Ili voliš biti ili imati. Ako voliš biti, tvoje imanje neće iznositi manje od Božjeg. Ako voliš imati, tvoje biće neće biti veće od meseca na dnu jezera.

Sine Božji, pomozi duši mojoj, da se ne prevari, i ne izbere propast.
LXVI

Odakle izlaze nečisti duhovi, Prečista Majko Božja?

Iz nečiste žene; iz nečistog joj braka sa sinom svojim. Nečist um prlja dušu, majku svoju, i iz nečiste duše izlaze duhovi nečisti, čija je glavna tvrđava srce.

Iz glavne tvrđave, potom, zli duhovi napadaju nečistom strašću roditelje svoje, i množe se i u duši i u umu.

Koliki je broj nečistih duhova, Prečista Majko Božja?

Više ih je, mnogo više je nečistih duhova nego čistih. Jer su oni nemoćni kao senka prema čistim duhovima. I udružuju se u legione protiv jednog čistog duha, protiv jednog devičanskog duha.

Najviše se množe u truleži, a najsilnije napadaju na devojku, - na sve ono što predstavlja devičanstvo u telu ili u duši, u muškom ili ženskom, u umu ili u srcu.

Koliko pogrešnih želja u srcu, i otrovnih slasti, i osećaja straha, i osećaja mržnje prema svemu nebesnom, - toliko je nečistih duhova u srcu.

Koliko je samoobmana o svetu u umu, bilo u predstavama i pojmovima, bilo u maštanjima i rečima, - toliko je nečistih duhova u umu.

I svi nečisti duhovi iz srca seju svoje seme po umu. I svi nečisti duhovi iz uma seju svoje seme po srcu. A svi zajedno, iz jedne i druge tvrđave, seju svoje nečisto seme po njivi volje. A u duši, najvećoj tvrđavi, ima ih koliko senki u svetu.

I množe se jedan od drugoga, bez reda i zakona. Zakleti neprijatelji svakog reda i zakona! I gledaju svoju snagu i pobedu ne u kakvoći nego u broju. I usitnjeni su zaista kao pesak, i sve se više sitne.

Ne množe se oni iz međusobne ljubavi no iz paklene sebičnosti. Niti oni osećaju ma kakvo blaženstvo od svoga postojanja. Borba za pravo i prvenstvo ispunjava sve njihovo vreme. Teško čoveku, koji postane njihovim bojištem.

Šta je rezultat delanja nečistih duhova u čoveku, Prečista Majko Božja?

Proizvođenje bolesti u unutrašnjem čoveku i, sledstveno, i u spoljašnjem. Greh je seme bolesti. Seme greha raste bujno kao korov.

Sve bolesti posledica su greha. Zaista, i slepilo, i gluvilo, i nemilo, i sve ostalo. I ma kako da je čudno reći - i smrt je bolest, posledica istoga uzroka, trulež od istoga crva.

Prečista i Svetlonosna Majko Božja, oslobodi nas od nečistih duhova; operi nas od svakoga greha; isceli nas od svake bolesti, milošću Sina Tvoga i silom Duha Tvoga Svetoga.

Iz sred trulenja klečeći vapijemo k Tebi: Tvojim sjajem sagori svu trulež što nas davi, Majko Božja.
LXVII

Molim vam se, Serafimi, ko prvi oseti prisustvo Sina Devojačkog u svetu?

Nečisti duhovi prvi Ga osetiše, i strahom se ispuniše. Gde je strah, tuje i puzenje; gde puzenje, tu i drskost. Zaista najveći krivci najvećma se boje sudije, i kad sudija naiđe, oni ga prvi poznadu.

Pravednik ne poznaje sudiju, jer ne misli o njemu, niti ga iščekuje. Greh ga ne tera, da striže ušima i pogleda, s koje će se strane sudija pojaviti.

Molim vam se, Heruvimi, kako nečisti duhovi osetiše prisustvo Sina Devojačkog u svetu?

Kao što i tama oseti svetlost. Šta je osetljivije prema svetlosti nego tama? I kamen i biljka i životinja još spavaju pred zoru i ne slute dan, dok tama već oseća dolazak proždirača svoga, i uskolebana sprema se na begstvo.

Tako i demoni osetiše dolazak Sina Devojačkog pre svega zemaljskog naroda, čistijeg od njih.

Molimo vam se, Prestoli, kako savlada Sin Devojački nečiste duhove?

Nečisti duhovi predstavljaju neku moć samo prema zemlji. Nebo na njih gleda kao na unapred savladane zlom svojim. Kad se domaćin pojavi u svojoj njivi, lopovi beže ka ogradi i traže otvor da iziđu.

Molim vam se, Gospodstva i Sile, koje su četiri pobede, koje odnese Sin Devojački u svetu?

Četiri pobede jesu pobede nad četiri zla, koja ističu jedno iz drugog kao mutna reka iz mutnog izvora.

Prva je pobeda nad nečistim duhovima, od kojih dolazi greh.

Druga je pobeda nad grehom, od koga dolazi bolest.

Treća je pobeda nad bolestima, koje se završavaju smrću.

Četvrta je pobeda nad smrću.

Molim vam se, Vlasti i Načela, koja je najveća pobeda Sina Devojačkog?

Nijedna nije ni veća ni manja. Samo je prva-prva a poslednja-poslednja. Druga nije mogla biti bez prve, ni treća bez druge i prve, niti četvrta bez treće, druge i prve.

Sve četiri predstavljaju jednu četvorostruku pobedu, što obasja istok, zapad, sever i jug svega postojećeg sveta.

Molim vam se, Vlasti i Načela, koja je najveća pobeda Sina Devojačkog?

Onaj, ko može da je razume, oseti i usvoji.

Ko je razume, taj se klanja Sinu Devojačkom dan i noć.

Ko je oseti, taj plače od radosti, što ju je osetio, i od stida, što ju je tako dockan osetio.

Ko je usvoji, taj gubi sina ženinog u sebi i postaje i sam sinom devojačkim.

Vama se molim i poklonim, krugovi svetitelja i mučenika, koji razumeste, osetiste i usvojiste pobedu Sina Devojačkog. Sa svima nebesnim silama molite se Sinu Devojačkom za nas, koji stojimo još na bojištu.
LXVIII

Maćeha je zemlja, Majka Nebesna, i kao maćeha postupa s nama. Kao na pastorčad gleda na nas, kao na tuđince iz daljine; kao na posvojčad - dok nas ne učini robovima svojim.

Argatujemo joj dan i noć, i zato nam isplaćuje nadnice zlehudom imovinom svojom: grehom, bolešću i smrću. Ko samo od njena hleba živi, taj ne zna za sitost. Nego što više jede, sve veću glad oseća. I što više igra, po muzici njenoj, sve ga veća žalost spopada.

Kao zver što padne u duboku jamu, pa kopa zemlju sve niže i dublje, da bi se spasla. I udaljujući se od spasenja misli, da je spasenje blizu. Vaistinu, takvi su i sinovi čovečji, što se mnogo trude oko zemlje, i prema trudu svome cene blizinu spasenja.

Našto vaše ronjenje u pepeo, sve dublje i dublje? Sinovi čovečji, spasenje je vaše ostalo za leđima vašim.

Velite: još malo malo dublje da kopamo, pa ćemo izići na svetlost. A ja vam velim: još malo dublje u zemlju, i bićete dalje od svetlosti.

Velite: još samo sutra i prekosutra da svršimo neke poslove, i carstvo dobra biće sagrađeno. A ja vam velim: sve vaše građevine od zemlje, srušiće vam se na glavu, i vaše sutra i prekosutra biće opet samo bolno dizanje glave ispod ruševina.

Oci vaši govoraše istu utehu sami sebi, i pomreše u ruševinama i u nedovršenim opravkama.

Lestvice vam trebaju, i ništa drugo do lestvice. Da se penjete iz rupe, u koju ste zapali. Da bežite iz hladnog zagrljaja maćehe.

Devojka je lestvica. Ona pali nebesnu sveću u vašoj tami, i pokazuje put. Ona je vidovita, i zna ono, što ste vi zaboravili. Zavađena sa zemljom, ona je sprijateljena s nebom. Obnažena od tame, ona je obučena u svetlost. Kroz nju Nebo gleda u vas. Kroz nju vi možete videti nebo.

Ona je oprezna prema vašim savetima; pravota je u njenom umu; nebesna mudrost u njenoj utrobi; svešteni plamen u srcu njenom.

Iz nje izlazi lekar i lek. Od njenih bedara ustaje putovođ i put.

Ona nije maćeha no majka, i ne obećava sinu svome više nego što može dati. Njeno davanje njeno je obećanje. Dok maćehino davanje je u obećanjima.

Maćeha je zemlja, Majko Nebesna, i kao maćeha postupa s nama. Crnim velom sakrila je Tebe od očiju naših, da Te ne vidimo, i da mislimo, da si Ti mrtva. Zato pokolenje za pokolenjem pripija se uz maćehu, i celiva tvrdu ruku njenu.

Blesni, Majko, licem Svojim, i maćeha će pobeći, i robovi će postati sinovi.
LXIX

Indijanac proklinje karmu. Musliman proklinje kismet. Hrišćanin proklinje greh.

Svi proklinju prokletstvo svoje; zaista, sva prokletstva jesu nesloboda.

Svi proklinju neslobodu svoju, - jedina blagoslovena kletva. Svi se bune protiv pepela, što ih postepeno zavija, u sebe, siguran pobede svoje. Zaista, igrači ne vole onoga, čija je pobeda osigurana u igri s nemoćnijim.

Ne proklinje Indijanac neslobodu nego robovanje gorem od sebe. Niti Musliman proklinje neslobodu nego robovanje gorem od sebe. Niti Hrišćanin proklinje neslobodu nego robovanje gorem od sebe. Nijedan se od njih ne buni protiv gospodara kao gospodara nego kao gospodara nižeg od sebe.

Svet traži gospodara. Probajući gospodare pada pod pete slugu, i hraneći se pepelom pokazuje jedino buntom dostojanstvo svoje.

Ja se savetovah sa sobom i pitah se: možeš li ti zbaciti s leđa svojih karmu, - planinu previsoku, staru kao svet, i tešku kao svet - možeš li je zbaciti s leđa svojih?

Zar ne može kap vode naći put da iziđe ispod planine na svetlost? Zar ne može oganj u srcu planine proputiti sebi put i izbiti na vrh, gde ga sunce čeka?

Opet se savetovah sa sobom i pitah sebe: možeš li ti postati kismet kismetu? Može li kamilar spasti i sebe i kamilu od samuma, vrativši se blagovremeno s puta bez oaza?

Zar ne može sin ući u očevinu svoju sa punomoći oca?

Zar ne može zakonoizvršilac postati zakonodavcem?

Opet se savetovah sa sobom i pitah sebe: možeš li ti izići iz njive greha, u kojoj jedno seme daje stotinu žetava?

Zar ne može onaj, ko nađe bolju njivu, ostaviti goru?

Zar ne može onaj, ko u svome saputniku pozna zlotvora, okrenuti se i pobeći od njega?

No strah u meni odgovara: ali ako nema druge njive? Ali ako nema drugog saputnika?

Odgovara moje hrabrije ja: Kad govorim o Brami, ne govorim li o drugoj njivi? Kad govorim o Alahu, ne govorim li o drugom saputniku? Kad govorim o Hristu, ne govorim li o spasenju?

Gospodaru Nebesni, primi dušu moju za svoju sluškinju. Gle, jedina je sloboda moja, da služim boljem od sebe.
LXX

Beskorisne sluge! Ovako govori Gospodar Života i Pobedilac smrti:

Možete li produžiti svoj rast zajedan lakat? Možete li jednu dlaku učiniti belom ili crnom? Pa kad ne možete najmanje, što se brinete za ostalo?

Domaćin, koji najima sluge, daje im i njivu i alat i hranu. Kako li tek Otac vaš nebesni snabdeva svoje sluge!

Beskorisne sluge, Bog vam daje snagu da služite;

te ne služite vi no Bog služi kroz vas.

Kad bi vi mogli jednu jedinu dobru službu svršiti bez Boga, vi bi bili bogovi, i Boga ne bi bilo.

Kad bi vi mogli jedan jedini život ubiti, ijednog jedinog mrtvog vaskrsnuti, bez Božjeg prisustva, vi bi bili bogovi, i Boga ne bi bilo.

Kad svu svoju službu svršite, to je Bog svršio svoju službu i vi ste beskorisne sluge.

Rekoh svojim nogama: vi ne hodite svojom snagom;

i rukama: vi ne stvarate svojom snagom; i nervima svojim: vi ne osećate svojom snagom; i umu svome rekoh: ti ne umuješ svojom snagom.

Niti me sva opreznost moja može provesti živa kroz jednu ciglu noć. Niti mi sav moj trud za života može dati jedan obrok.

I hlebu rekoh: ne hraniš me ti no Onaj, ko te učini hranljivim. I vodi: ne pojiš me ti no Onaj, ko nevidljivo s tobom ulazi u mene. I svetlosti: ne svetliš mi ti no Onaj, od koga i ti pozajimaš.

Sinovi čovečji, svi ste vi beskorisne sluge.

Elementi prirodni, svi ste vi beskorisne sluge.

Sunce, zvezde i meseci, svi ste vi beskorisne sluge.

Sva služba vaša uzaludna je, ako neko jači od vas ne služi.

Sva obećanja vaša obmana su, ako ih neko bogatiji ne ispuni.

Sve brige vaše kao trnje su, što sejete po putu svome. One ne nizvode kišu no čine sušu još sušnijom. Ne dodaju života no gomilaju nemoći.

Beskorisne sluge, obratite brige u molitve, kao što se led obraća u tekuću vodu, i požnjećete neočekivanu žetvu. Molite se gospodaru žetve, i razumećete onda, koliko su uzaludne i ubitačne bile brige vaše.

Šta vredi svirali brinuti, kako će svirati? Sve njene brige neće proizvesti nijedan zvuk dok svirač ne stavi svoja usta u nju.

Smatrajte sebe za ništa; ne tražite nikakvo pravo, - i sve će vam se dati.

I kad tako budete činili osetićete, da prestajete biti beskorisne sluge i da postajete sinovi i poslanici oca. I Otac će vas obući u zlato i skerlet svoje slave.
LXXI

Pomozi mi da se ponovo rodim, Trojice jednobitna.

Uzalud se mučim, da se izbistrim u blatnjavom koritu, kojim teče život moj. Ne mogu da se odbranim od mutnih pritoka, što se dolinom sručuju u reku moju.

Podigni me na goru visoku, i učini me ponovo bistrim izvorom. Tebi se zavetujem: teći ću kroz suvi kamen, i neću se više zamutiti. Ti ćeš ogledati lice Tvoje u meni i poznaćeš ga. Angeli Tvoji spuštaće se u mene, i neće osetiti spuštanje.

Nijedna vrba neće bacati senku na vodu moju, i nijedna zmija neće se usuditi ući u studene virove moje.

Pomozi mi samo, da počnem ispočetka. Tebi se zavetujem: tkaću novu haljinu od novih konaca. Dosta sam se mučio sa susedima svojim prišivajući nove zakrpe na stare haljine. Zakrpe otpadaju, starež se osipa, i naša prljava nagota udara nas stidom po licu.

Mudri riši ispod Himalaja govore o novim rođenjima, kojih je broj, vele, veći od peska u moru. No našto mi sva ta rođenja koja mi služe kao kapija iz jedne tamnice u drugu?

Za jedno ti se rođenje molim, za rođenje od Duha. Rođen sam od vode i kršten sam vodom, i gmižem po zemlji kao mutna voda.

Gle, rođenje od vode samo je proročanstvo rođenja od Duha. I krštenje vodom samo je proročanstvo krštenja ognjem.

Vodom se regrutuju vojnici, a Duhom se čine pobednici.

Ne dopusti, Gospode moj, da tvoj vojnik doživotno vojuje i završi vojevanje porazom. Neka se pobednik rodi u meni, koji ni za trenutak neće posumnjati, da je rođen za pobedu.

Voda rađa vojsku poraza, a Duh rađa vojsku pobede. Pomozi mi, da se ponovo rodim, Trojice jednobitna. Da se pojavi u meni čovek, kakav je u Tvome umu pre vremena. Opasan Tvojom snagom; okićen Tvojom mudrošću; obasjan Tvojom čistotom!

Da bi kroz oči moje ulazila Ti, a ne svet. Da bi srce moje žudelo samo za Tobom. I duša moja da bi bila trudna samo od semena Tvoga.

Ne ostavi me, Trojice Sveta, da izdahnem kao stari čovek; da se iscepam kao oveštala haljina, uzalud krpljena i neokrpljena.

Svet unese starost u dušu moju. Svu je ispečati i ostavi pečate svoje u njoj, da od njih boluje, strahuje i - umre.

Kad se ponovo rodi duša u kostima mojim, i kosti će se moje podmladiti. I biće u duši mojoj samo jedan pečat - pečat dara Duha Svetoga. Uzalud će svet pokušavati, da udari svoj pečat na mene, da me rovaši kao svoju ovcu, - neće naći mesta za svoj pečat. Jer novorođeni biće ispunjen Tvojim pečatom, i Tvojim životom, Trojice Životvorna.
LXXII

Ispunio si se mirom, Slavo gornjih svetova, i gnev svih zemalja ne može uskolebati mir Tvoj.

Među smrtnima je malen mir, zato se gnev osilio.

U nedrima oholosti gnev svija gnezdo svoje, a u nedrima gneva ubistvo se leže.

Svi gresi vode ubistvu, no nijedan ne stanuje tako blizu ubistva kao gnev.

Jednooki zakoni zemaljski ne kažnjavaju gnev, jer ne vide, da gnev ubija. A vidoviti zakon Tvoj, Slavo gornjih svetova, imenuje gnev ubistvom.

Paštim se, pri suncu i na mesečini, da proniknem u tajnu Tvoga zakona. I od kad ovo paštenje omrša sve moje zemaljske nade, počeh osećati, kako me ubija gnev mojih suseda.

Robovi su deca gneva, a sinovi su deca mira. Zato Premudrost Tvoja i govori ljudima, i ponavlja govoreći: budite sinovi!

Jer sin gleda u lice oca svoga, i svoje lice upravlja prema licu oca svoga. I kad vidi mir na licu očevom, kako može on svoje lice nagrditi gnevom, a da se ne okrene od oca svoga?

U dvojicu gnev unosi nemoć: u onoga, ko se gnevi, i u onoga, na koga se gnev izliva. A nemoć je prethodnica smrti.

Čudotvorac ne čini čuda među decom gneva, jer deca gneva unose nemoć u njega.

Susedi moji: zašto se osećate moćni među onima, koji vas vole, a nemoćni među onima, koje gnevi prisustvo vaše? Nije li zato, što oni prvi ljubavlju dodaju životu vašem, a ovi drugi gnevom oduzimaju od života vašeg?

Zato mi omile, da budem stalno s Tobom, Slavo gornjih svetova. Jer samo u Tvom prisustvu niti ubijam, niti me ubijaju.

Kao što kap po kap vode razjeda i najtvrđu stenu, tako gnev razjeda život dvojice.

Kao krvnik s nožem u zasedi, tako gnev čeka u gordome srcu.

Zaista, oholost zna, da je kriva; zato je i postavila gnev na vratima, da joj stražari.

Oholost zna, da je grešna; zato je našla sebi advokata u drugome grehu.

Smirenjem ispuni srce moje, Slavo gornjih svetova, smirenjem angela pred prestolom Tvojim. Jer smirenje nema ni konaka ni obdanka za gnev.

Daj mi sinovsko smirenje, i biće me stid gneviti se na robove i ubijati robove. Oklopi me mirom Tvojim, što gnev dece gneva neće moći uskolebati.
LXXIII

Izbavi mi dušu moju od samoobmane, Bože moj, da bi se i telo moje izbavilo od telesnog greha.

Izbavi mi dušu od sulude oholosti i gorućeg gneva, i telo moje neće ni ludovati ni goreti.

Duša je sačinila telo kao sliku svoju, kao organ svoga govora. Nemo je telo i nepokretno, i na dobro i na zlo, ako duša neće da govori.

Ne zna telo za preljubu, ako mu duša ne kaže. U srcu se preljuba svršava; telo samo ponavlja na svoj glomazni način ono što se u tajanstvenim odajama srca tananim nitima izatka.

Susedi moji, gledaju na ženu onako kako žena na sebe gleda, i samoobmana će kao krljušt spasti sa očiju vaših. Gledajte na svako biće iznutra toga bića, i gledaćete ga ne sa željom no sa sažaljenjem. Ti si, Bože, osvetio brak, i Ti si osvetio bezbračnost.

One, koji imaju mudrost i moć, da sav život, što je u njih od Tebe sišao, upotrebe na službu Tebi, ti si blagoslovio.

I one, koji nisu u stanju, da sav dati im život drže u sebi, Ti si blagoslovio, da ga mogu podeliti i preneti na nova bića, kroz ženu.

Zaista samoobmana je čoveka u misli, da ga žena privlači. Gle, neupotrebljeni život u čoveku, - on goni čoveka k ženi, jer ne želi da ostane neupotrebljen. Ti si život, Bože moj, i život je svetlost. Ti si svetlost, Bože moj, i ne želiš, da budeš skriven u tami i da ne svetliš.

Blago čoveku, koji Te pozna u sebi, i da Ti maha, da svetliš u duši njegovoj i u telu njegovom.

Nije važno, da li ćeš ti svetliti u jednome telu, ili u telu podeljenome, - Ti samo hoćeš da svetliš i obasjavaš zemlju i puniš je Svojim životom i Svojom snagom.

Blago ženi, kojoj spadne samoobmana s očiju i pozna čoveka kao što čovek poznaje sebe, i odbaci želju, i ispuni se sažaljenjem. I drži život u sebi sa strahom i ponosom, kao da nebo drži u sebi.

Blago svakome, ko pozna u dobro vreme, da je preljuba prljanje i ubistvo života.

S Bogom se nije šaliti, sinovi zemaljski Bezopasnije je šaliti se s ognjem nego s Bogom

Niti je život, što od Boga dolazi, opijum za trenutna pijanstva, posle kojih se samoobmana obelodanjuje; a stid i poniženje padaju kao teška stena na srce, ispražnjeno od jedne bezumne želje.

Izbavi mi dušu od samoobmane, Bože moj da bi se i telo moje izbavilo od telesnog greha.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 06:09

LXXIV

Upravi jezik moj, Blažena Mudrosti, da ne odstupa od istine do kraja života moga. Opomeni me prisustvom Tvojim, da bih strahovao izgovoriti laž. Ohrabri ga prisustvom Tvojim, da bi slobodno govorio istinu.

Zakletva je svedok laži u svetu. U carstvu istine ne zna se za zakletvu.

Kao što iz duboke jame izlaze mnoga zla isparenja, tako iz samoobmane proizlaze svi gresi, svaki prema svojoj boji i svome mirisu.

Iz samoobmane proizašla je oholost; iz samoobmane - gnev; iz samoobmane - telesni greh; iz samoobmane - obmana. Obmana se naoružala zakletvom.

Laž se kune istinom, i time priznaje istinu za bitnost, a sebe za sen. Laž se ne kune lažju, jer ništa se ne naslanja na ništa. U svojoj nemoći laž traži naslon na istinu. Što rasprostranjenija laž, rasprostranjenija i zakletva.

Zakletva ponižava istinita muža, i ubija muža lažljiva. Gde se umnoži zakletva, umnoži se i laž. Pogrešan um uvek ima spremnu zakletvu na jeziku. Lažljive oči brane se jezikom, ali se ne mogu odbraniti. Ko sprema obmanu, sprema i zakletvu.

Sinovi preljube najhitriji su kovači laži i zakletvi. Jer je preljuba sama sobom laž, i lažna zakletva.

Kćeri preljube prizivaju Boga za svedoka, i Bog se povlači sa sudova ljudskih, i odsustvom svojim ugoni sve u laž.

Upravi srce moje, Blažena Mudrosti, i jezik će se moj upraviti.

Upravi um moj, Blažena Mudrosti, i jezik će se moj upraviti.

Prisustvom Tvojim upravi dušu moju, i jezik će moj zaboraviti sve zakletve.

Šta vredi, Bože moj, da se opravdam pred ljudima, a pred Tobom da se okrivim?

Usporiću jezik moj, i odvratiću ga od zakletve, ma ostao i kriv pred ljudima.

Pravota pred Tobom ispunjava srce radošću. Pravota pred ljudima ispunjava srce tugom. Bože moj, ja sam živa zakletva Tvoja, da ćeš biti sa mnom do kraja. Bolje, da sam u miru s Tobom nego sa svetom. Zaista je lakši rat sa svetom nego s Tobom.

Bože moj, Bože moj, ja sam živa zakletva Tvoja, da ćeš biti sa mnom do kraja.
LXXV

Pogleda Otac s Nebesa i vide me sva u ranama od nepravde ljudske, i reče: ne sveti se.

Kome da se svetim Gospode? Povorci stada, što ide na zaklanje?

Sveti li se lekar bolesnicima, što ga sa samrtničke postelje ruže?

Kome da se svetim? Snegu, što kopni, i travi što se suši? Sveti li se grobar onima, što se spuštaju u grob?

Kome da se svetim? Neznalicama, što misle, da mogu još nekome u svetu naneti zlo osim sebi. Sveti li se učitelj nepismenoj deci, što ne znaju čitati?

Večnost mi je svedok, da svi oni što su brzi na osvetu spori su u čitanju i razumevanju njenih tajni.

Vreme mi je svedok, da svi oni što su se svetili, gomilali su otrov u sebe, i otrovom izbrisali sebe iz knjige živih.

Čime se hvalite, osvetnici, pred protivnicima svojim, ako ne time, što vi možete ponoviti njihovo zlo? Ne kazujete li time: i mi nismo bolji od vas?

Bog mi je svedok: i vi i vaši protivnici podjednako ste bezbrižni i podjednako nemoćni za dobro.

Videh trešnju, kojoj deca oguliše koru i spališe, kako davaše svoj zreo plod toj istoj deci.

I videh, krave, koje ljudi mučahu velikim teretom, kako strpljivo daju mleko tim istim ljudima.

I suze mi udariše na oči: zašto priroda da bude milostivija prema ljudima nego čovek prema čoveku?

Priroda mi je svedok, osvetnici, - samo je onaj moćniji od svojih zlotvora, ko je nemoćan ponoviti dela ovih.

Osveti nema kraja, i potomci nastavljaju delo svojih otaca, i odlaze ostavljajući ga nesvršena.

Po širokom drumu juri zlo, i od svakog novog megdana dobija snage i mala, i umnožava svoju svitu.

Mudar se sklanja s druma, i ostavlja zlo da juri.

Lajava psa brže umiri jedan komad hleba nego hrpa kamenja.

Onaj koje učio ljude: oko za oko,- učio ih je, kako će svi ostati slepi.

Kome da se svetim, Oče moj nebeski? Povorci stada što ide na zaklanje?

Ah, kako su žalosni svi zlotvori i svi osvetnici! Zaista, kao stado što ide na zaklanje, a ne zna kuda ide, pa se bode i stvara klanicu pre klanice.

Ne tražim osvetu, Oče moj, ne tražim osvetu no tražim, da mi daš more suza, da mogu oplakati žalost onih, što idu na zaklanje, a ne znaju kuda idu.
LXXVI

Blagoslovi neprijatelje moje, Gospode. I ja ih blagosiljam i ne kunem.

Neprijatelji su me više gurnuli Tebi u naručje nego prijatelji. Prijatelji su me vezivali za zemlju, neprijatelji su me drešili od zemlje, i rušili sva moja nadanja u zemlju.

Ovi su me učinili strancem u zemaljskim carstvima, i nepotrebnim stanovnikom zemlje. Kao što gonjena zver nađe sigurnije sklonište nego li negonjena, tako sam i ja, gonjen neprijateljima, našao najsigurnije sklonište, sakrivši se pod Tvoj šator, gde ni prijatelji ni neprijatelji ne mogu pogubiti dušu moju. Blagoslovi neprijatelje moje, Gospode. I ja ih blagosiljam, i ne kunem.

Oni su mesto mene ispovedili grehe moje pred svetom.

Oni su me šibali, kad sam se ja ustezao šibati sama sebe.

Oni su me mučili onda, kad sam ja bežao od muka. Oni su me ružili onda, kada sam ja sam sebi laskao.

Oni su me pljuvali onda, kada sam se ja gordio sobom.

Blagoslovi neprijatelje moje, Gospode. I ja ih blagosiljam, i ne kunem.

Kad sam se ja pravio mudrim, oni su me nazivali ludim.

Kad sam se pravio moćnim, oni su mi se smejali kao kepecu.

Kad sam hteo voditi ljude, oni su me gurali u pozadinu.

Kad sam žurio da se obogatim, oni su me stukali gvozdenom rukom.

Kad sam mislio mirno spavati, oni su me budili iza sna.

Kad sam zidao dom za dug i spokojan život, oni su ga rušili i izgonili me van.

Zaista, neprijatelji su me odrešili od sveta i produžili ruke moje do Tvoga skuta.

Blagoslovi neprijatelje moje, Gospode. I ja ih blagosiljam, i ne kunem.

Blagoslovi ih i umnoži ih; umnoži ih i još više ih ogorči protiv mene -

da bi moje begstvo k Tebi bilo bespovratno;

da bi se nada u ljude iskidala sva kao paučina;

da bi se smirenje potpuno zacarilo u duši mojoj;

da bi srce moje postalo grobom moja dva zla blizanca: gordosti i gneva;

da bi sve svoje blago sabrao na nebu;

ah, da bi se jednom oslobodio samoobmane, koja me je i zaplela u strašnu mrežu varljiva života. Neprijatelji su me naučili da znam, -što malo ko zna - da čovek nema neprijatelja u svetu izvan sebe.

Samo onaj mrzi neprijatelje, ko ne zna, da neprijatelji nisu neprijatelji no surovi prijatelji.

Zaista teško mi je reći, ko mi je učinio više dobra i ko više zla u ovome svetu: prijatelji ili neprijatelji.

Za to blagoslovi, Gospode, i prijatelje i neprijatelje moje.

Rob kune neprijatelje, jer ne zna. A sin ih blagosilja, jer zna.

Jer zna sin, da mu se neprijatelji ne mogu dotaći života. Zato slobodno korača između njih i moli se Bogu za njih;

Blagoslovi neprijatelje moje, Gospode. I ja ih blagosiljam, i ne kunem.
LXXVII

U zoru kad se probudim, prve misli moje lete k Tebi; prvi pokreti duše pružaju se Tvome osmejku; prvi mi je šapat - Tvoje ime, prvo iznenađenje - Ti, kraj mene.

Kao mladenac, posle strašnoga sna, što grli majku svoju i raduje se, što ga san nije razdvojio od majke, tako i ja: budeći se grlim Tebe i radujem se, što putovanje u snu nije me udaljilo od Tvoje ruke.

Kako sam neljubazan prema Tebi, Ljubavi moja! Stid me jede, što sam tako neljubazan prema Tebi. Dok se Ti od mene ni za trenut ne odvajaš, ja se od Tebe u snu odvajam po čitave sate. Zato proklinjem san i spavanje moje, i divim se nebesnim silama što pogled svoj ne skidaju s Tebe ni danju ni noću.

San me zamara, a Ti me odmaraš. Nema odmora umornome bez gledanja u Tebe, ni naslade ogorčenome bez razgovora s Tobom, ni zdravlja bolesnome bez dodira ruke Tvoje, ni očišćenja nečistome bez kupanja u Tvojoj svetlosti.

Hitam hramu Tvojemu kroz puste ulice, hitam i ne sretam nikoga u pustim ulicama. Svi spavaju i u snovima svojim muče se u dalekosti od Tebe, a Ti sediš na svakoj postelji i čekaš povratak duša iz daljine.

Stid me jede, Ljubavi moja, kako su ljudske duše neljubazne prema Tebi, i kako se nadugo odvajaju od Života svoga.

I zverovi gorski probudili su se uzoru, i Ti stojiš kraj njih i čobanuješ. O hrani misle zverovi

gorski, o hrani misle rano izjutra kao i ja. Gle, i ja mislim zorom o hrani svojoj, i znam, da se samo Tobom glad moja može utoliti.

Kroz puste ulice hitam, Slavo moja, da tražim slavu Tvoju. I čujem mujezina gde viče na kuli, i čujem zvono gde zove crkvi. I dižem se u mislima svojim i razgledam sva mesta na zemlji, da vidim, koliko se sinova ljudskih rastalo od svog bezumnog putovanja u snu i sastalo sa Onim, koji Jeste, i koji je daleko od bezumnosti sna.

Ustali su sveti isposnici po pešterima i kelijama, i odavno već razgovaraju s Tobom. Ustali su oni, čija duša nikad i ne leže, no kao sveća upravo gori pred Tobom dan i noć.

Blagoslovi, Gospode, sve te isposnike i molitvenike, koji životom svojim kao tamjanom kade uspavanu zemlju.

Hiljade i hiljade duša rastaju se od tela u zoru. I kad se sunce rodi, goreće ono kao posmrtna sveća nad hiljadama mrtvih.

I gledam Tebe, Ljubavi moja, kako bdiš kraj mnogih hiljada umirućih i čekaš, da prizovu ime Tvoje. I gle, neke od njih kaju se za sav san života i vapiju k Tebi za pomoć.

Blagoslovi, Gospode, sve pokajnike na smrti, i odazovi se njihovom vapaju.

Kroz puste ulice hitam, Slavo moja, i ulazim u hram, da pevam i veličam slavu Tvoju. I sam stojim u hramu, prepunom Tebe i angela Tvojih. I padam, na kolena i molim Ti se sa suzama: .

Probudi k Sebi sve uspavane duše, Gospode, Nebodržni, sve uspavane duše braće moje i naroda moga!

Otežale su i omlitavile duše grešnika, i spustile se do blizu Ada. Večito budna Ljubavi, probudi ih pre nego što ih smrt gurne jedan još korak

dublje u san, u večiti san - u san strašni, kraj koga Ti ne bdiš.
LXXVIII

U podne deca se skupljaju na jezero, da se kupaju u suncu i u vodi.

Gospode, kako se divi sva priroda nevinosti! Mučni i namučeni argati u prisustvu grešnika - jezero i sunce preobražavaju se u prisustvu dece. Kako veličanstven hram Gospodnji postaje jezero, kada su deca na njemu, i kako je uzbuđen prvosveštenik sunce, kad se zraci njegovi ukrste sa zracima duše detinje.

Pustite decu neka priđu k meni, šapće sva priroda, i razumećete, da sam i ja dete. Prema razbojnicima i ja se pravim razbojnikom, prema deci i ja sam dete. Bezdušnicima i ja se činim bezdušnim, svetiteljima ja sam oltar. Ko traži zvera u meni, poslaću mu zvera u sretanje; ko traži Boga u meni, pokazaću mu Ga. Grešnici me imenuju klanicom, pravednici žrtvenikom. Samo nevinosti otkrivam se kao nevinost, i deci Božjoj kao dete Božje.

Pustite decu neka priđu k meni, viče glasno Sin Devojački, i deca Mu jedino prilaze. Paklu ognjem biće odgovorni oni, koji brane deci pristup Sinu Božjem. Jer niti sami prilaze niti dadu drugima da priđu.

Zašto decu, Gospode, zašto decu išteš? pitaju stvoreni i nerođeni Rođenoga i Nestvorenoga. Kao kipovi kameni takvi su stvoreni i nerođeni, i pokreću se vetrovima svetskim. A Rođeni i Nestvoreni pokreće se životom iznutra, i vetrovi svetski beže od Njega.

Zato što sam i ja dete, zato ištem decu. Varalice vide u Meni varalicu, bezbožnici bezbožnika, i vlastodršca otmičara vlasti. Fariseji pitaju: ko je ovaj? i ne mogu da se dosete, a mudraci ovoga sveta love Me na svoju zemaljsku mudrost.

Samo Me deca poznaju, jer sam i Ja dete. Kao dete nisam svoj, i kao dete ne tražim slavu za sebe. Kao dete ne mislim ništa od sebe, i ne govorim ništa od sebe, i ne delim ništa od sebe. Nego kao dete mislim ono, čemu me Otac moj uči, i govorim ono što čujem, i delam ono što vidim.

Deca prestaju biti decom, a Ja nikad ne prestajem biti dete. Deca prestaju biti decom zbog zlih vođa svojih, koji im zabranjuju stalan boravak sa mnom, i uče ih staračkoj mudrosti sveta. Aja ne prestajem biti detetom, jer se hranim večno mladom mudrošću neba.

Blago onima, koji se u starosti otresu svojih zlih vođa i njihove mudrosti, što ih čini starim, i bolesnim, i mrtvim. Ko se obrati k Meni, ako je i ostareo od sveta, učiniću ga detetom i kao večito dete carevaće u carstvu Mome, u koje starci svetski nemaju pristupa.

Kažem vam, carstvo Moje carstvo je dece.

Zaista, stvoreni neće videti svetlosti carstva Božjega, nego samo rođeni. Ono što je Moje, što je kao Ja, ono će biti sa Mnom.

Izlupaće se kameni kipovi, što ih svetski vetrovi pokreću, i njihov pepeo biće igra vetrova. A deca, što se pokreću životom iznutra, ući će u večiti život.

Gospode Lučezarni, i Večito Dete u krilu Svete Triade, pomozi mi nevinošću svojom, najvećom snagom u svima svetovima, da se rodim od Duha Svetoga.

Da ne bi kao kameni kip, stvoren ovim svetom, bio razlupan i u vetar razvejan.

No da bi kao rođeni mladenac bio nerazdvojen od Tebe u večnosti, Kneže nevinosti i svih nevinih.
LXXIX

U veče se zasija zvezdana prašina nad glavom mojom, i ja osećam ponor, nad kojim visi život moj. I s trepetom duše pružam ruke k Tebi i vičem: Gospode, sklopio me je strašni svet sa svih strana, kao peščana pustinja malenu premalenu oazu.

Neću se moći održati, ako me Ti ne podupreš Tvojom snagom. Potavaniće pesak zelenu livadu moju, zagušiće izvor u livadi, i povrh palmi dizaće se peščana brda. I pod peskom upepeliće se jedno srce, koje Teje ljubilo, i pepeo će se hvatati za kopite kamila. I zapušiće pesak usta, koja su znala samo za jednu pesmu, pesmu Tebi Svemoćnome. I iz milion godina života biće zbrisan jedan dan života, kao da ga nikad nije ni bilo. I teška kola vasione luparaće i dalje ne žaleći, što su jedan dan života pretvorila u jedno zrno peska.

No Ti si moćniji od sveta, Gospode Bože moj, i pozajmićeš slugi svome heruvimski mač od plamena, kojim ću odbijati navalu sveta na život moj.

Neću se spasti, ako sam čak i ravnomoćan sa svetom, a još manje, ako sam nemoćniji od sveta. Ravan svetu ne odoleva svetu, niti ga se svet boji; a nemoćnijega od sebe svet od malena uči, da sprema sebi grob. Nego ću se spasti samo ako sam jači od sveta, te pobedim svet.

Samoobmana moja predstavlja mi svet kao strašnu moć. Kad umre samoobmana u meni i grane istina, ja vidim i znam, da je jedna kap Tvog životnog ognja jača od vasione pepela. Niti sva vasiona ima snage da nahrani jednu travku, ako od Tebe ne primi.

Onaj što je rođen od Istine i poslan od Istine lako pobeđuje svet. Izmiče se svet ispred Njega kao sen ispred sunca.

Strah od sveta danonoćna je hrana onih, koji se od Istine odvojiše. Stvoreni od sveta postaše lutke sveta, s kojima se svet igra kao dete sa svojim igrankama. Deca Istine rođena su od Istine i ne boje se mrtvostvorenih.

Pomozi mi, Bože moj, da pobedim svet u meni, i lako ću pobediti svet izvan mene.

Neću se pogorditi pobedom nad svetom, jer Tvoja je pobeda a ne moja.

Pustiću Tebe da rasteš, a ja ću se smanjivati, i kao dete držaću se skuta Tvoga.

Pustiću Tvoju Reč, da se useli u telo moje, i proteraću iz sebe sve nemoćne reči, naučene od sveta. Tvoja Reč je nevinost, i mudrost, i sila. Ona će uništiti stvorenje u meni, i pomoći će rođenju mome.

Telo, u koje se useli Reč Božja, nije više telo od sveta stvoreno, no od Duha Svetoga začeto i početo. Zarobljena od sveta duša mi izatka i ropsko telo. Zato u strahu od sveta drhti i duša moja i telo moje.

Osvetli dušu moju, Svetlobitni Bože moj, i ona će se ohrabriti i osloboditi od sveta. I biće sinovska duša, koja će umeti izatkati sinovsko telo, hram Sina Božjega.

Kad zasija zvezdana prašina nad glavom mojom, ja prizivam Tebe u pomoć, Presveti Bože moj, i ne bojim se sviju svetova, kao što se sin ne boji slugu u domu oca svojega.
LXXX

Ološaše ljudi, pa govore: šta nam daje Gospod?

Gospod daje život svakom telu; Gospod daje lice svakoj stvari. Kao dete milostiv je Gospod, i sebičnost je njemu nepoznata kao i tama.

Gospod daje svakom ono što ko od njega traži. Svoju večnost Gospod ispunjava davanjem, a vi velite: šta nam daje Gospod? Ne bi mogli ni to pitanje postaviti, da vam Gospod ne daje snage za to.

Gospod kupi suze žalosnih u svoje ruke. Gospod posećuje sužne. Gospod sedi na postelji bolesničkoj.

Gospod bdi na opasnim putevima, i nad dubinama morskim stražari, a vi velite: šta nam čini Gospod?

Ono što tražite od Gospoda, ono vam daje. No za to što ste počeli više tražiti od sveta nego od Gospoda, zato se osećate obmanuti u nadama svojim, te govorite: šta nam čini Gospod?

Kao dobar domaćin Gospod je postavio trpezu i čeka goste. Pažljiv je Gospod na kucanje, i brz da otvori vrata svakom gostu. Na Njegovoj trpezi nagomilani su nesanjani dvorovi; za Njegovom trpezom mnogo je sedišta. Ko pogodi Njegova vrata i zakuca, neće biti vraćen, a vi velite, zašto nam Gospod ne otvori kad kucasmo? Zato što sumnjom kucaste u vrata Gospodnja, a verom u vrata sveta.

Na vratima vaše duše stoji Gospod sa metlom, gotov da na poziv počisti vam dušu od silne nečistoće, i sa kadilima i mirisima da je počišćenu namiriše, i sa devojačkim nakitima da je ukrasi,- stoji Gospod i čeka na poziv vaš.

I na ivici srca vašeg stoji Gospod sa svećom velikom, što gori bez dima i isparenja, stoji Gospod i čeka na poziv vaš, da unese sveću u srce vaše i osvetli ga, i sagori u srcu vašem sav strah, i sve strasti i sve rugobne želje, i izgna iz njega sav dim i zao miris.

I na ivici uma vašeg stoji Gospod sa svojom mudrošću i svojim jezikom, gotov da na poziv vaš uđe unutra i razagna sve lude misli, sve prljave utiske, sve pogrešne pojmove, i izbriše iz uma vašeg sve nepostojane slike, -stoji Gospod i čeka da unese svoj razum, i svoje pečate, i svoje reči.

A vi velite: gde je Gospod? Na ivici vašeg života. Zato vam je život pogrbljen. Da je Gospodu sredini, gde je On bio u početku i gde Muje mesto, život vaš bio bi uspravan, i vi bi videli Gospoda, i ne bi pitali: gde je Gospod?

Ološaste, zato pitate; gde je Gospod? Predobar je Gospod, zato Ga loši ne poznaju. Preprozračan je Gospod, zato Ga prašljivi ne vide.

Presvet je Gospod, zato Ga nesveti ne osećaju.

Ako nema dovoljno ljudi, koji će ispovediti ime Gospoda, Gospod će se pokazati kroz stvari.

Ako li i zvezde nebesne zaborave ime Gospodnje, neće ga zaboraviti bezbrojne vojske nebesnih angela.

Što slabija ispovest imena Gospodnjeg u jednom carstvu, to jača u drugom. Niti se može smanjiti brujanje imena Božjega, niti se može povećati. Ako jedan potok presuši, drugi će nadoći, i tako - more se drži na istoj visini.
LXXXI

Zeleni se kiparis i leti i zimi. Miriše bosiljak i leti i zimi.

Kolju se jaganjci i leti i zimi.

Čuvajte se od vukova, kad vas napadaju, jedan s lica drugi s leđa. No više se čuvajte od dva greha, od straha od grešnika i prezrenja grešnika. Jer će zelenilo vaše iščeznuti kao zelenilo vrbe. I miris vaš pretvoriće se u nemiris. I smirenost vaša postaće gordost. I grešnici će vas nazvati imenjacima.

Pravednici, greh je nemoć, i strah od grešnika strah je od nemoći. Grešnik se straši od mrtvog pravednika u sebi, a dva put više od živog pravednika uza sebe.

Ne strašite se onoga, ko se vas dvogubo straši.

Nije li Gospod hrabrost pravednika? Nije li Svemoćni Gospod general vojske pravedničke? Zaista je mala pravda onih, koji stoje uz Svemoćnoga i straše se svenemoćnih.

Ako je pravda vaša pravda Božja, moć vaša je moć božanska. U početku moć božanska grešnicima se čini slabost, jer je suviše blaga, i milokrvna, i mnogotrpljiva. No na kraju, kada dođe pobeda božanska, grešnici vide s užasom, da je kuća njihova prolokana od podzemne vode, i da se survava bespovratno.

Kao trava sporo i nečujno raste Božja pobeda. No kad uzraste, ne može se više ni pogaziti ni pokositi.

Grešnici su stado bez pastira; vi niste. I kad vas pastir ostavi, ne ostavlja vas da vas ostavi no da vas proseje na često sito. Vratiće se vaš pastir uskoro, i vi ćete umirati od stida zbog izdajstva.

Pravednici, greh je bolest, i preziranje grešnika preziranje je bolesnih. Ko od svoga zdravlja daje bolesnima, taj umnožava svoje zdravlje. Prezrenje bolesnih potkopava zdravlje zdravoga.

Greh sedi za trpezom onih, koji se boje sesti za trpezu grešničku. Greh ulazi u dom onih, koji se boje ući u dom grešnički. Ko se s puta vraća natrag, da ne sretne grešnika, vraća se domu natovaren grehom.

Na svaku kapiju vaše duše postavite po jednog stražara, da gordost ne uđe u vaš hram. Jer ako uđe, pogasiće odjednom sveće svih vaših vrlina. I bićete kao meh napunjen vinom, kad se iglom probuši.

Kratak je ovaj dan života, no pravi život ne zna za noć.

Ko umre od greha na ovome danu, umreće smrću što ne zna za dan.

Pravednici, učite jednu po jednu školu bez umora. Ko svrši jednu školu pravde, Gospod ga šalje u višu i težu. Grešnik se muči od neukosti, pravednik se muči od učenja. No zaista slađa je muka pravednika nego muka grešnika, kao što je slađe vraćanje u domovinu od sedenja u - tuđoj zemlji.

Milosrdna Bogorodice Nebesna, sačuvaj sve one, koji su se uputili putem pravde, da se ne ustraše od grešnika, i da ne prezru grešnike.

Da ih strah ne bi učinio bogoizdajnicima, i da ih prezrenje grešnika ne bi učinilo čovekoubicama.

Da polupravda njihova ne bi bila samo jedna uzvišica, odakle će dublje pasti u propast.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 06:09

LXXXII

Bejah pastir ovcama, i Ti me uzdiže za pastira ljudima.

Nalazih ovcama zelenu pašu, i behu zadovoljne. Nudim Tebe za hranu ljudima, i mnogi Te ne okušaju.

Zgrčilo se srce u meni od tuge, Gospode moj, i oči moje ne prestaju vlažiti se suzama, jer Te mnogi ne okušaju, nego traže sebi hranu na njivama gladi.

Ne tuda, braćo, moja, ne tuda. To su njive gladi, kuda vi gredete; povećaćete glad vašu. I u besomučnoj gladi jurnućete jedan na drugog, i ješćete se uzajamno, i glad nećete utoliti.

Ovce se hrane onim što je od Boga, a vi ste zato ljudi, da se hranite Bogom. Ako će se ljudi hraniti hranom ovčijom, što bi onda Bog stvarao i ljude i ovce?

Šta je ovca drugo nego trava, - hrana kojom se hrani. A vi ste pozvati, da budete bogovi. zato vam se Bog nudi za hranu.

Gospodaru moj, klečim pred Tobom i prosim milost. Ohladila se vera u sveštenika Tvojih, zato ge mnogi ljudi ne okušaju. I bogata paša Tvoja stoji jedva načeta. Dobar pastir ovcama nije dobar pastir ljudima. Zašto me ne ostavi, da budem dobar u malom, nego me postavi da budem loš u velikom?

I kada bejah pastir ovaca, bejah Ti sveštenik. Čobanskim štapom prevrtah svaki kamen i svaku travku, i ležah na zemlji potrbuške i osluškivah disanje zemlje, i ležah na leđima i posmatrah strahovite vatre nebesne. I dodirivah čelom rosno lišće u gori, i grlih visoke jele, zaparane gromom, sa sažaljenjem. I čitah ime Tvoje, ispisano ognjem po celoj zemlji, i osetih, da svaka stopa podamnom gori i govori: ja sam oltar Višnjega. I ispunih sve livade, i sve dubrave, i sve puteve svoje divljenjem veličanstvu Tvome. A kad porastoh poznadoh, sa jezom neiskazivom, da si mi Ti još bliži nego što i slutih u poljima detinjstva moga. Poznadoh, Gospode, da sam i ja zemlja, u kojoj ti goriš i govoriš. Poznadoh, Vladiko moj, da sam ja stranac u sebi samom, a Ti domaćin i gospodar.

I to poznanje dovede me do užasa, koji mi proledi srž u kostima. Rekoh sebi: pa ti nisi prljao svoju kuću nego tuđu? I nisi navlačio sram na sebe nego na drugoga? I nisi vređao sebe nego domaćina, u čijem si domu gost? I nisi se bacio blatom na svoju sveću nego na neko sunce u tebi?

Kakvo krštenje može oprati moj stid od Tebe? Kakvo pokajanje moj greh prema Tebi izgladiti? Pomozi mi, da se uništim, da me nema, i da se ponovo rodom, kao mladenac bez prošlosti. Pomozi mi, Roditelju moj.

Neznabožački idoli traže od svojih sveštenika izvesnu meru mudrosti. Koliko li je tek mudrosti potrebno svešteniku Boga Života!

Idoli traže izvesnu meru čistote. Koliko li je tek sunčane čistote potrebno onome, ko služi Bogu nad bogovima.

Idoli traže izvesnu meru snage od svojih služilaca. Kolikom li tek snagom mora biti opasan služilac Svemoćnoga Svedržitelja?

Svevišnji Roditelju moj, očisti život moj i učini ga žrtvom na žrtveniku Tvome. Kad bejah čoban jaganjcima, plakah, kad hoćahu zaklati jedno jagnje. Učini me nevinim kao jagnje i sagori me na oltaru Tvome. Kunem Ti se, neću zaplakati, Gospode moj i Bože moj.
LXXXIII

Podigoše nevernici rat protiv Gospoda neba i zemlje, - suho lišće protiv vetra planinskog! Dokle vetar šumi, čuje se šuštanje lišća. No kad se vetar zahukti, razvejaće se lišće po ritovima i drumovima, i ostavljeni list po list izgubiće avaz i slepiće se s blatom.

Jer nevernik se u gomili oseća jak i odaje glas. U samoći ga jede i strah i nemoć. A vernik kad je u gomili deli nemoć gomile, a u samoći deli moć s Tobom; za to je samoća njegova snaga i njegova pesma.

Protiv koga dižete rat, bezumnici? Protiv Onoga li, koji pomišlju svojom pali sunca, i stada sunaca i zvezda goni svojim štapom? Zaista, manje je smešan rat, što ga vrbe oglase gromovima, i čikovi vodeni strašnim kondorima.

Skovali ste oružje, kojim satirete jedan drugog, pa ste ustali, da istim oružjem vojujete protiv Njega. No gle, on može hoditi po mačevima vašim kao po mekoj mahovini. Niti se on plaši vaših tvrđava više nego vaših grobova.

Izumeli ste sitne reči, kojima ružite i ponižavate jedan drugog, pa mislite, da ćete vašim sitnim rečima poniziti Onoga, koji jedini zna šta je reč i otkuda je? Gle, On vam je stvorio glasnice u grlu, i raširio pluća ispod glasnica, i prosekao usta, i vezao jezik u ustima. Zaista, manje je smešan ustanak svirala u dućanu protiv majstora svoga, i žica na harfi, protiv ruke, što udara u njih.

Objavili ste rat ne Bogu no sebi, i Bog sa sažaljenjem gleda na vaše samoubistvo. Suho lišće oglašuje rat gvozdenim točkovima!

U koliko vi duže ratujete protiv Njega, u toliko se On sve nezadržanije izvlači iz vas. Izvlači Gospod svoju snagu iz vas, svoju krasotu, svoje zdravlje, svoju mudrost i svoje blaženstvo. To je način ratovanja Gospoda Višnjega sa svojim protivnicima.

Šta ostaje od vas, ubojiti borci, kad Gospod izvuče iz vas ono što je Njegovo? Ne ostaje li nemoć, i rugoba, i bolest, i bezumlje, i nesreća? Ništa vam Gospod neće oduzeti od onoga, što je vaše. A vaša je nemoć. I kad On uzme svoju moć, koju vi zloupotrebljavate, ostaće vam vaša grobna nemoć, koja nije ni za upotrebu niti za zloupotrebu.

Trgnuće Gospod svoju krasotu iz vas, i žabe će bežati strmoglavo od vaše rugobe.

Trgnuće Gospod svoje zdravlje iz vas i krv će se vaša u gnoj pretvoriti, i bićete miris ugodan za crve, miris, od koga će gradovi zatvarati svoje kapije.

Vratiće Gospod svoju mudrost k sebi, i vi ćete u bezumlju svome juriti po dubravama, i svađati se sa pešterama.

Blaženstvo svoje i mir svoj opozvaće Gospod k sebi, i od vašeg nemira uplašiće se izvori i pobećiće; i od nesreće vaše usahnuće loza u brdu, i zemlja u polju vratiće svoj plod natrag zemlji.

Takav je način ratovanja Gospoda Svevišnjega sa svojim protivnicima.

Kao dete On je nemoćan da učini zlo. I ne vraća zlo zlom, jer je presiromašan u zlu. No samo sabira svoje dobre darove i odhodi s njima od onoga, ko škrguće zubima na nj. I ostavlja Gospod nevernike samima sebi. I oni se raspadaju kao drvo crvotočno, | iz koga je izišla sirovina, i po čijoj gnjilosti crvi tumaraju za hranom, kao po napuštenom domu.

Tako biva i s narodom, koji objavi rat Životodavcu.

Rekoh svome narodu - zapamti: takva je pobeda Životodavca, i takav je poraz bezbožnika.
LXXXIV

Lude razgovore vode ljudi čim se udalje od Tvoga prisustva, Mudrosti moja. Bezvernici govore o delima, bezdelnici govore o veri.

I svak podništava ono što nema, a ono što ima telali po pazaru.

Dokle Ti, Gospode, puniš dom moj svojim dahom životvornim, ja uvek zaboravim da pitam: šta je pretežnije - vera ili dela? Čim Te uvredim, i osetim se ostavljen od Tebe, ja sa gnevom ulazim u razgovore ljudi, i podržavam ovu stranu ili onu.

Jer bez Tebe sam kao vetrokaz na dimnjaku, što čegrta prema vetru. Kad se digne vetar vere u duši mojoj, ja stojim s onima, koji ostaviše dela i staše za veru; kad se digne vetar delatnosti u duši mojoj, ja držim stranu s onima, što ostaviše veru i staše za dela.

No u tvome sveumirujućem prisustvu nema vetra, nema kolebanja, i nema delenja stvari. Ne osećam ni veru niti vidim dela, no samo Tebe Živoga osećam i vidim. Zaista Ti nisi moja vera no moje viđenje. I ti nisi moje delanje, no ja sam tvoje delanje. I opet govorim: Ti nisi moja vera no ja sam Tvoja vera, i Tvoje poverenje.

Pa učim razgovordžije oko sebe: ko ima pravu veru u Živoga Boga, taj radije ćuti. I ko dela pravo delo Božje, taj radije ćuti. A ko svojim umom sklapa svoju veru, taj se rado prepire o veri. I ko radi svoje delo a ne Božje, taj se rado hvali delima.

U čoveka od vere duboka je tišina u duši, dublja od tišine na dnu morskome. Jer Mudrost Božja rađa se i obitava u dubokoj tišini.

U delatelja dela Božjeg duboka je tišina na jeziku, dublja od tišine gvožđa u srcu planine. Jer ko dela tuđe delo, taj osluškuje naredbe i izvršuje ih, i opet osluškuje, i nema kad da govori.

Govorim verujućim u dela: nije li molitva moja delanje i predelavanje mene samoga? Nije li u meni sav svet od postanka do kraja, i sva siromaština i nečistota sveta? Zaista nisam bez pomaganja siromaha u duši mojoj, - lečenju bolesnih i izgonjenju nečistih iz duše svoje.

Govorim verujućim u veru: ne budim li veru u suseda svojih delima dobrim, koja delam?

Nije li moje delo u svetu pesma moje vere, psalam spasenoga među nespasenim? Ko će zaustaviti pesmu u grlu prepune duše? Ko će zagušiti prepun izvor da ne otiče? Prepiru li se vile, što čuvaju izvor, sa vilama u potoku izvorskom oko toga, koja je voda korisnija? Zaista, da nije izvora, ne bi bilo ni potoka.

Gospode moj, ne udaljuj se od mene, da ne svisne duša moja od praznih prepiranja. Ćutanje u Tvom prisustvu goji dušu moju; razgovori u Tvome odsustvu mršave je i troše je u pozder.

Oslušnuh i poslednji put prepiranja ljudi, i mahnu rukama, i udalji se. Gle, to se ne prepiru istinski verujući sa istinskim delateljima Tvoga dela. No to je zavada slugu, s malo vere i s mnogo zle volje. To se maloverni svađaju sa potrkušama svetskim. To se usahli izvor svađa sa presušenim potokom.

Dok su bili puni, obadva su pevali jednu istu pesmu radosti, i u radosti dovikivali se.

To se zlovernik svađa sa zlodelaocem. Kakva je moja zajednica s njima? Šta me veže za njih osim sažaljenja, što utekoše od Tvoga sijanja?

Ispuni dom duše moje, Životvorni Duše, da bih oslepio i ne video gnevna lica prepirača, i da bih ogluvio za njihove lude razgovore.

Utekli su od Tebe, Radosti moja, zato vode lude razgovore.

Molim Ti se i poklonim, veži dušu moju kroz hiljade sunčanih zrakova uz Tebe, da ne utekne od Tebe, i ne surva se u hladnu propast.
LXXXV

Oni što prosvećuju, ne prosvećuju nego zaslepljuju, - šta ćeš činiti s njima, Gospode?

Oni odvraćaju decu Tvoju od Tebe, i brane joj, da priđu k Tvojoj Mudrosti, jer govore: Gospod je jedna stara reč vaših mrtvih đedova. To je stara amajlija, koju đedovi vaši nosiše sobom i pomreše. Mi ćemo vas naučiti, kako se rije zemlja, i goji telo, i kuje zlato, što jače sija od mrtvog Gospoda. Šta ćeš činiti sa sablazniteljima dece Tvoje, Gospode?

Ništa im ja neću učiniti, jer oni su učinili sve za prokletstvo svoga semena i plemena. Zaista, goru su sudbu spremili sebi i svome narodu nego književnici i sadukeji iz Judeje. Jer imadoše primer ovih, i ne naučiše se.

U starosti svojoj slušaće klepet mačeva na pragu svome, i umiraće od gladi, ćelavi i drljavi, a neće smeti izviriti se kroz vrata, da opomenu učenike svoje. Čime će ih opomenuti, kad je ime moje izbačeno iz hajdučkog srca njihovog? Što će ih i opominjati, kad su ih oni na to spremali, po bezdanoj gluposti svojoj, koja prati svakoga, koga Ja ne pratim. Šta će im biti, Gospode?

Biće im gore nego Vavilonjanima, kad se u sili svojoj klanjahu krvi i zlatu, i decu svoju učiše, da se tome klanjaju.

Prvo će doći glad, kakvu ni Vavilon nije zapamtio. Pa rat, radi pljačke hleba, iz koga će se vratiti pobeđeni. Pa međusobno klanje i paljenje gradova i sela. Pa bolesti, do kojih se ruka lekara neće smeti dohvatiti. I učitelji će biti šibani bičevima i gonjeni da budu grobari svojih učenika, od kojih će svi drumovi smrdeti.

Oni, koji vode narod, ne vode nego ga zavode, - šta ćeš činiti s njima, Gospode moj? Zavađaju narod radi svoje koristi, i kad se narod zbuni i uzbuni, oni se izmiču sa vlasti i u miru jedu izlaganu dobit. Krive svoje protivnike, a idu stazama njihovim. Od njihove galame mudrac ne dolazi do reči.

Laskaju glupaku i nasilniku samo da dođu do prvih mesta. Posvednevno pišu knjige i objavljuju zlo svojih srodnika, da bi skrili svoje zlo.

Ne uče narod istini, nego ga hrane lažju okruglu godinu.

Nemoćni su, da učine pravdu narodu, nego ga zastrašavaju plašeći ga gorom nepravdom prošlih vremena.

Haraju za sebe i za prijatelje svoje, jer znaju, da neće dugo.

Šta ćeš činiti s njima, pravedni Gospode?

Učinili su oni sve, i ja nemam šta da činim, nego da ih ostavim sebi. Zaista, neće jesti svoju dobit u miru, nego će je potrošiti na daće svojih rođaka.

Osiromašiće, i miševi će im proletati kroz prodrtu košulju. Snevaće bune prevarenih i poharanih, i dizaće se u ponoći, prestrašeni i oznojeni. Biće im dug život, da bi im kazna bila duža.

Doživeće da vide svoj dom u zgarištu, i bežaće iz svoje zemlje, gladni i bolesni, i neće smeti izgovoriti svoje ime ni pred kim.

Gledaće tuđince u svojoj zemlji, i prosiće komad hleba od njih.

Gore će biti državi njihovoj nego rimskoj. Jer imadoše Rim za primer, i ne poučiše se.

Gore će biti narodu njihovom, koji ih je rodio, nego narodu jevrejskom. Jer imadoše primer naroda jevrejskog, i ne poučiše se.

Slušaće kletve svoga imena, i neće smeti proviriti na prozor.

Gledaće svoj narod gde ga vezane u povorkama vode, i bojaće se za sebe.

I slušaće, i u snu i na javi, proklinjanja svoga imena, i drhtaće, - drhtaće a neće moći umreti.

Gospode Veliki i Strašni, svi su Tvoji putevi milost i istina. Šta ćeš činiti sa zaslepljenim, zavedenim, slaganim i poharanim?

Ako se ko seti imena Moga, setiću se i ja njega, i spašću ga.

Čekam, da Me ko vikne, - i odazvaću se.

Dokle ima vikanja na zemlji, imaće i eha na nebu.

Ja sam onaj, koji je najbliži svima i svemu. Dajem se onome, ko Me želi; povlačim se od onoga, ko Me ne poznaje. Bez Mene svet je puhor pepela. I bez Mene ljudi su nemoćniji od puhora.
LXXXVI

Gde je car, tamo je i carstvo. Car bez carstva nije car, niti je udovo carstvo carstvo.

Unutra u vama je carstvo nebesno, reče Carski Sin, i radost obasja sve one putnike po grobljima, koji razumeše ovu nebesnu poruku.

Musliman ne veruje, da se Ti dotičeš prljave zemlje. Neznabožac Te vidi svega u zemlji. Carski Sin zna za carski put, i ukazuje Te u zemlji prečistoj. U prečistu zemlju i On se obukao i sišao, da dimu zemaljskom donese svetlosti i bitnosti.

Care moj, bliži si mi od dihanja moga, i dublje stanuješ u meni od misli mojih.

Šta je dihanje moje no nešto što spolja ulazi u mene i izlazi? I pre dihanja pluća mojih Ti si bio u meni. Znao si za mene još u bedrima oca mojega. I pre stvorenja sveta mislio si o meni.

Šta su misli moje do pečati spoljašnjih stvari, što ulaze u moj um kao konci u razboj, i tkaju se, i slažu se, i razlažu se, i gube se? Sve su stvari van uma moga, i u moj um ne ulaze stvari no pečati njihovi.

No Ti si jedina stvarnost uma moga, s kojom se um moj i rodi. I pre svakoga pečata Ti beše u meni; u dodiru si sa mnom pre dodira moga ma s kojom stvari.

Od kad čuh carsku blagovest, razastirem dušu moju kao pokrivač najdragocenijih blaga, i tražim Tebe i Tvoje carstvo u njoj. Razastirem je i ne vidim joj kraja ni dna. Niti mogu da dosegnem sve visove njene, niti da se spustim u sve majdane njene.

Otkrivam svetle zrake, što nagoveštavaju daleko sunce neko. Otkrivam zlatne stubove hrama, no nigde ne vidim kraja hramu.

Osećam blagovoni miris kadila, no ne mogu da vidim carski presto.

Što se više trudim i otkrivam, sve više vidim zakrivenoga.

Neslućene tajne smestio si u mene, Gospode nad bezbrojnim vojskama. Na svakom vojniku blista se carski sjaj Tvoj.

Kao što sunce ne biva bez svetlih zraka, tako ni Car nije bez angela svojih, svetlih zraka svojih.

Bezgraničnost nosiš sobom, Care moj, i bezgraničnost unosiš u dušu moju.

Večnošću si se ogrnuo kao plaštom, Care moj, i tim plaštom ogrćeš dušu moju.

Duh stvara sebi Gde i Kada, i ne zavisi od svojih tvorevina.

Gospode Prebogati, izumljavam se od čuda gledajući u dušu svoju. Kakvo si sve bogastvo nagomilao u oskudni sud zemaljski!

Zaista, moja je krivica, ako se osetim siromašan. Moja je krivica, ako se osetim smrtan.

Moje je samoubistvo, ako se osetim rob zemlje i zemljine samoobmane.

Gde si Ti, tu je i carstvo nebesno; i gde je nebesno carstvo, tu si i ti.

Besmrtni Care, čuj tepanje jezika moga; čuj pesmu moju, jedinu žrtvu jezika moga:

Blagosloveno carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha, Trosunčanog Života i Blaženstva! Amin.
LXXXVII

Dobro će biti s pravednikom.

Ko ikad traži grob nepravednika? Našto će mu? A grob pravednikov svi traže, i ograđuju ga, i podižu spomenik.

Našto će im? To je ispovest sveta, da pravednik živi i posle smrti, a nepravednik da se gubi kao brazda na morskoj vodi!

Ti si pravda pravednika, Živi Bože. Njegova pravda nije u zakonima ljudskim, koje ljudi hitro pišu i leno ispunjavaju. Tvoje prisustvo njegova je pravda, i svaki Tvoj dah - njegov nov zakon.

Veliki pravednik nema starih zakona, niti mari za zakone pisane na papiru. Jutros od zore on oseća da Ti pišeš po njegovom srcu i umu, i čita.

Stotine nasilnika i trčilaža dižu se protiv pravednika i raduju se, kad mu stegnu grlo, da ne govori. Ali nasilnici i trčilaže priznaju u sebi, da bi se po njima svi točkovi sveta polomili od jutra do mraka. U samoći, koja je teška krivoumnim i krivoputnim kao strašni sud, nasilnici i trčilaže priznaju, da u koliko još svet postoji, postoji jedino zbog pravednika - zbog pravoumnih i pravoputnih.

Ko je pravednik izvan bogonosaca? Niko, Gospode.

Onaj ko Tebe donosi u svet, donosi život u ljušturu života, donosi vodu u prazne bunare, i pesmu u zanemela grla.

Kao oblak od suha dima, bez groma i dažda, koga visinski vetrovi svemoćno rasipaju u ništa, zaista, takav je i sav ovaj svet bez bogonosaca. Sav svet je suhi dim, kome samo bogonosac može dati grom i dažd, i učiniti ga istinskim oblakom.

Oblak liči na oblak, i čovek liči na čoveka, i svet liči na svet.

No jedan oblak je varljivi suhi dim, drugi je pun groma i dažda.

Jedan je čovek postojeći, drugi nepostojeći, premda liče jedan na drugog. Jedan svet jeste, a drugi nije, mada izgleda, da oba jesu.

Pre nego se Ti rodiš na zemlji, Gospode, zemlja je nepostojeća sen; i sva bića na zemlji nepostojeće su seni.

Tvoje rođenje je ulazak elektrine u suh oblak.

Tvoje reči su dažd, što oblak čini oblakom.

Tvoja čuda stvorila su od vampira ljude.

Tvoja krv, i suze, i znoj ispunile su praznu sen sveta stvarnošću.

Dobro će uvek biti s pravednikom. Grob njegov uvek će se tražiti. Gle, grob pravednikov više sadrži snage nego živi nepravednici. Jer su nepravednici seni suhoga dima.

Blago narodu s pravednicima!
LXXXVIII

Bogonosci, vi ste so zemlji i svetlost svetu. Ako i vi obljutavite i potamnite, svet će biti ljuštura života, svlak što zmija ostavi u trnju.

Vi držite nebesni oganj u pepelu. Ako se i vi ugasite, svet će biti gomila pepela za vratima života.

Smrtonosci pričaju o vašem životu, jer svoga nemaju.

Krivokletnici se kunu u vašega Boga, jer svoga nemaju.

Lažov se pravda vašom istinom, jer svoje nema.

Nepravednik se zaklanja pod vašu pravdu, jer svoje nema.

Očajnik se teši nadom, jer svoje nema.

Mudraci zemaljski obilaznim putem traže mudrost i vraćaju se vašoj mudrosti, jer drugu ne nalaze.

Slabići vas gone, jer se boje vaše snage, a sami je ne mogu da ponesu.

Strašljivci vam zavide na hrabrosti, jer njih nema šta da ohrabri.

Bogataši, gle, svi od vas prose, a niko vam ništa ne može dati. Bogataši ste, jer Boga imate. Bogati ste, jer ste Bogonosci.

Duša vaša je kolevka Boga Života. Srca vaše presto je Njegov. Um vaš gora Sinajska, gde On jedini skrižali i govori.

Putujte slobodno s Bogom u sebi; nećete izgubiti put, i nećete ostati bez konaka. Uđite s Njim slobodno na kapiju dana, i dan će biti vaš. Uđite s Njim slobodno na kapiju noći, i noć će stuknuti sa svojim strašilima, i pokazaće vam svoja čuda.

Ne prodajite svoje blago, jer ga svet ne može platiti.

Ne trampljavajte se sa vasionom, jer vasiona vam ne može dati ništa osim sebe. A ona je sva kao papir prema zlatu. Izgoreće i ona jednoga dana, i biće šaka pepela. Umreće? Ona je već mrtva, i nema je, bez vašega blaga duhovnoga.

Prostranstvo s kraja u kraj ne može smestiti vaše blago.

Vreme s kraja u kraj ne može izbrojati vaše blago.

Svet vas goni, jer vi imate mir, a on nema.

Svet vam zavidi, jer vi imate bogatstvo, a on je siromašan.

Svet vas se boji, jer vi imate moć, a on je nemoćan.

Svet vas mrzi, jer vi imate blaženstvo, a on je nesrećan.

Ne zlobite svetu, i ne dodajite ulja na oganj. Jer svet sav gori ognjem zlobe.

Osamljeni ste, velite? Zar su grobovi neko društvo? Jedan živ na groblju manje je osamljen nego celo groblje mrtvih.

Malo vas je, velite? Ali ste naoružani. Vaši protivnici su vezano roblje.

Svet je bezživotan bez vas. Vi ste kanali, kroz koje se doliva život svetu.

Svet je bezradostan bez vas. Kroz vas ulazi osmejak u robijašnicu.

Ne gojte vaše telo, jer gojenje je gnojenje. Ne trpajte blata na svoje kosti, jer će vam kosti otromiti, i duša se vaša stesniti.

Držite revnosno božanskog mladenca u sebi, i čuvajte se, da ga ne poplašite. Zaista plašljiv je kao tica, i ne nameće se. Od jedne ružne pomisli beži iz uma. Od jedne prljave želje beži iz srca.

Zapamtite: ako On napusti vas, svoju poslednju zemunicu, svet će biti ljuštura života, svlak što zmija ostavi u trnju.
LXXXIX

Dižem ruke k Tebi, Pastiru moj, no ruke moje ne dosežu daleko.

Zalud se ovca u rupi propinje k vrhu; ako se pastir ne sagne k njoj, neće se spasti.

Blagodat Tvoja doseže dalje od sunčanih zraka. Dohvati se ruke moje, i izvedi me iz tamnice. Samo jedan zrak Tvoje blagodati - i diću se na krila orlovska.

Pod kamenom muči se travka da uzraste, pogrbljena od traženja svetlosti, bledolika bez svetlosti.

Velika je radost meni smrtnom, kada dignem kamen i gledam travku, kako se uspravlja i zazeleni.

Nije li Tvoja radost još veća, Besmrtni, kada digneš kamen, navaljen od sveta na dušu moju, pogrbljenu i bledoliku?

Zaludu ja sabiram drva na gomilu, da ogrejem dušu moju, ako Ti ne pustiš nebesni oganj.

Zaludu ja trčim; ako sam pogrešio put, uzaludno je trčanje moje.

Sav trud moj, i znoj moj, žrtva je Tebi. Ako je Ti ne blagovoliš primiti, biću kao penjač uz planinu, zatrpan snegom na vrh planine.

Jer ne gledaš na množinu trudova nego na žudnju srca.

Za čim imaš da žuriš, srca moje? Kuda oko pogleda, vidi smrt. Čega god se ruka dohvati, oseća grob.

Što god obreteš, obreteš i strah, da to ne izgubiš. Što god zavoliš ispunjava te žalošću gubitka.

Nemirne misli moje, gurate se po umu mome kao pijani po sajmu, i padate i
umirete kao skakavci po drumu. Umreće sve ono, što vas je poslalo u mene, i ni jedna od vas neće se spasti iz moga groba, osim one, što se vezala za Bezgrobnog, Neumirućeg.

Zaista, ušle ste u grob, ušavši u mene, i kao grobari spremate meni grob.

Ali kad zatrubi truba, mnogo cevna i mnogoglasna truba, u duši mojoj, i objavi dolazak Sina Božjega! Tada će se sve smrtne žudnje srca moga, i sve smrtne misli moje, izdvojiti na levo, i očistiće polje srca i uma.

I Sin Božji ući će u svoje polje, i zaravnaće sve grobove, što ste mi spremali, kao krtičnjake. I umiće me i okupaće me Sin Božji, i namirisati mirom. Ne za smrt no za život.

Sam sam se zazidao, Gospode, od Tvoje blagodati. I ne smem da provirim van, jer si kao strašni vetar.

Sazidao sam kućerke i kolibice u duši svojoj pa se bojim, da ih ne razoriš. A Ti razoravaš ne da bi me ostavio beskućnika nego da bi me uveo u palatu, širu i zračniju od zvezdane vasione.

Odbaciše ljudi Tvoj krajeugolni kamen, jer im je suviše prevelik za njihove kućerke i kolibe. Odbaciše ga bezumni zidari, jer ne znadu, šta da počnu zidati na njemu. Ne mogu da se dosete zaboravni, da si Ti zidar, i da je sav posao njihov, da Tebi ne smetaju u radu.

Suviše je velik Tvoj krajugolnik, i divovi se plaše, da mu se primaknu. Govore: ako počnemo na njemu, kad ćemo dovršiti?

Sirotani, kako ih smrt plaši od svakog dobrog početka!

Kako ih vreme primorava na jednodnevne građevine!

Pruži mi blagodat Tvoju, dužu od sunčanih zraka, Bogatašu moj, i ja ću se osmeliti da stanem kraj odbačenog kamena.

Gle, Ti si blagodat. Spusti se i digni me.

Odagnaj smrt i vreme od mene, i ja ću zidati s Tobom ono što zemaljski divovi ne smeju.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 06:10

XC

Prorokova Sin Božji o hramu morejskom, - da li pogrešno prorokova? Ostade li kamen na kamenu, i ulaze li sad bogomoljci u nj? Da li pogrešno prorokova?

Sruči narod svu svoju dušu u zidine jednoga hrama, i ostade prazan i bez duše. Ko svoju dušu poveri kamenu na čuvanje, i sam ne stražari više nad njom, zaista će biti nestalan u svetu kao jasikova senka.

Sazidali smo Bogu hram, govore nestali, i platili svoj dug. Od sada smo samo dužnici sebi samima. Dali smo Bogu Božje, sad ćemo da dajemo sebi svoje.

Jadnici, šta će Bogu hram, ako vama ne treba? Šta će vaš hram Onome, kome nije suviše tesno ni ujednom zrnu peska niti suviše prostrano u zvezdanoj vasioni? Zar mogu beskućnici sazidati kuću Učitelju svih zidara?

Nauči Zidar pretke vaše, i vas same, da zidate hramove Njemu, jer su vama na potrebu a ne Njemu.

Zidajući Njemu, vi zidate Njime iz sebe. Jer ne može zemlja ništa učiniti za Njega bez Njega.

Zidajući najbolje Njemu vi pokazujete primer duši svojoj, šta ona treba u sebi da zida.

Zidajući Njemu bolje nego svome telu vi pokazujete primer duši, da i ona zida sebi tvrđe uzvišenije i svetlije obitalište nego što telu treba, i nego - telo.

Zidajući Njemu dokazujete, da duša vaša nije sve zaboravila, niti se pomirila s kolibama tela.

Skupe građevine zidate Njemu, da bi podsetili dušu, da je ona za carsku palatu namenjena, a ne za ilovačne čerge.

Ne zidate dom Njemu, no sliku duši svojoj, i knjigu, i sećanje duši svojoj.

Gospod je prepun milosti, i silazi u kamene hramove vaše, da se sretne s dušama vašim.

Ali, jadnici, šta će biti od hramova vaših, ako duša vaša ne sagleda i ne posluša primer? Ako kubeta hramova vaših budu za vazda viša od duša vaših? Ako širina hramova vaših bude za vazda šira od uskosti duša vaših? Šta će biti od hramova vaših?

Ako sveće u kamenim hramovima vašim budu za vazda svetlije od misli uma vašega? Ako izmirna i livan budu za vazda mirisniji od mirisa srca vašega? Šta će biti od hramova vaših?

Ako oltari vaši budu za vazda svetliji od svih svetinja duša vaših? Ako raskoš liturgija vaših bude za vazda veća od raskoši duša vaših? Ako jeka molitava u hramovima vašim bude nalazila više odjeka u zidovima kamenim nego u dušama vašim? Šta će biti od hramova vaših?

Postaće mrtvi spomenici mrtvih duša. A kad postanu to, - kad prestanu biti primer zidarstva duševnog i postanu gordost - zaista ni kamen na kamenu neće ostati. A vi ćete, jadnici, lutati kao senke onih, koji su gradili znajući šta i zašto grade; i igraćete po svetu nestalni kao jasikova senka.
XCI

Posrnuće mnogi u svetu i pašće zbog Sina Tvoga, Gospode duži od vremena i blagosloveniji od vremenih pokoljenja.

Knezovi narodni udružiće se i s hajducima protiv Hrista Presvetoga, sveštenici s lažnim svedocima, i mudraci s bezumnima.

O kako je On veličanstven u svojoj osamljenosti i u čistoti svoga puta!

Zakonici, što su proveli vek u tumačenju zakona Božjega, ustali su sad svi složno ne da sude nego da ubiju čoveka.

Prvaci narodni, što niz nedra i na pojasima i na zaušnicama nose napisan zakon sa Sinaja, zaboravili su nekoliko hiljada godina svoga vežbanja u pravdi, i kao gladni vuci jurnuli su za Čovekom mira i dobra, da Ga rastrgnu.

Trgovci su zatvorili svoje dućane i potrgli svoje noževe, da ubijaju.

Starci, urešeni spolja mnogobrojnim spomenicima Božjih čuda na njihovom narodu, no bez ijedne unutra, izvlače se ispod svojih odžaka, da pomognu ubiti.

Mladići, koji se vesele, kad ih stariji ohrabre na zločin, izišli su s motkama i kamenjem, da izvrše ubistvo pre nego sednu za Pashu i počnu slaviti Boga.

Digle su se i žene na krv, i povele su decu svoju, da i deca pomognu u jednom narodnom delu.

Krvnici i nasilnici, koji se drugih dana sa strahom provlače kroz mrak i teskobu, sada su postali vođe vođama i knezovi knezovima.

Zločincima u tamnici došao je dan slobode, jer oni su postali potrebni narodu, da ga nauče svome poslu, da ga nauče kako se ubija čovek.

Svi posetioci, što su došli u grad za praznik, da se poklone Nebu i potraže Boga, okrenuli su leđa hramu, i sa svojim domaćinima i konakdžijama pojurili su, da traže krv pravednikovu.

Sveštenici su zaboravili hram i nagnuli sa žrtvenim noževima, da narod spasavaju od Boga.

Hromi i kljasti pružaju svoje štake a slepi svoje slepačke čanke - svoje jedino oružje, da se pomogne ubiti iscelitelj.

Tako jedan narod grešnika ustaje jednodušno kao trava, da ubije Boga. I omače mu se nož, zamahnut protiv Boga, te udari sam sebe u srce.

Ne daj mi da padnem, Gospode premili!

Otvori mi oči duše, da vidim i naučim se od sudbe grešnika. Da ne pođe noga moja ni za kim, ko ide protiv Tebe.

Da kako ne dignem kamen na Tebe, i ne ubijem sebe za navek.
XCII

Krv pravednika jedino je pismo na zemlji, što se ne da izbrisati.

Ubiste li Hrista, očajnici, kao što se nadaste? Ili krv Njegova i danas gori na glavama vašim?

Objavi, more, hukom svojom svima predelima na zemlji: krv pravednika gori na glavi i stotog kolena.

Izukrštajte se gromovi od istoka do zapada i napišite jasno i za slepce: nikakvo zlo ljudi ne mogu

učiniti pravedniku, a da se to zlo ne sruči dvostruko na glavu njihovu.

Jer kamen bačen na pravednika, bačen je u visinu, i padajući sa visine dobija u težini.

Kamenje jerusalimsko, što stojiš danas razbacano, zaviči i reci rodu ljudskom, rodu zaboravnom, šta se desi sa ubijenim pravednikom a šta sa onima, što ga ubiše!

Videh psa gde se opruži jednom na vreloj kaši, i ne dođe više ni na hladnu. A ljude gledam iz dana u dan gde se prže na krvi pravednika, i nikad da se okanu.

O bezumniji od bezumnih, zar se ne stidite povtoravati lekciju, koju i psi odjednom nauče?

Bolje da iščezne jedan krvnički narod nego jedan jedini pravednik. Jer nebo ne pita: koliko je krvi prosute nego: čija je krv prosuta?

Da svi narodi ustanu protiv jednog pravednika, neće mu moći ništa nahuditi. Mogu samo da mu budu pratnja do groba. No on će njih pratiti posle groba.

Zaista pravednik kažnjava svojom milošću do groba i pravdom posle groba.

Ne osiguravajte imanje svojoj deci, vi što uđoste u krv pravednika. Gle, sve imanje će im propasti osim krvi, koju proliste.

I neće pravednik baciti kletvu na vas no deca vaša, kad budu jela gorak hleb robova.

U dronjama pravednika krije se Bog. Teško vama, ako vas dronje sablazne, te prezrete i onoga što je u dronjama.

Na krst si dignut, Hriste Bože, ne da pokažeš svoju nemoć prema svetu no nemoć sveta prema Tebi.

Kao senke što se na mesečini biju o stenu, tako su nemoćni narodi što udaraju na Tebe.

Uteho pravednika i hrabrosti mučenika, pomiluj nas i spasi.
XCIII

Vaskrsitelj je Gospod moj. Vaskrsava mrtve od jutra do mraka, i od mraka do zore.

Ono što jutro sahrani, uveče Gospod oživi, i ono što veče sahrani, ujutru Gospod oživi.

Kakvo je delo dostojnije Boga živoga nego vaskrsavati mrtve u život?

Neka drugi veruju u Boga, koji se parbi i sudi s ljudima.

Ja ću se držati Boga, koji vaskrsava mrtve.

Neka drugi veruju u Boga, koji se ne približuje ni živim, kad ga zovu.

Ja ću se klanjati Bogu, koji drži naslonjeno uho Svoje i na groblju i sluša, da li neko ne vapije za vaskrsenjem i vaskrsiteljem.

Grobari zakopavaju i ćute. Gospod otkopava i viče.

Majka ćerku zakopava, Gospod otkopava; bolja je majka Gospod od majke.

Otac sina zagrće, Gospod odgrće. Bolji je otac Gospod od oca.

Brat brata sahranjuje, Gospod vaskrsava. Bolji je brat Gospod od brata.

Gospod nema ni suza ni osmejka za mrtve. Njegovo je sve srce za živima.

Svet kuka za svojim u groblju, Gospod pesmom traži svoje, i budi ih.

Vaskrsni, Gospode, duh moj, da bi vaskrslo i telo moje. Nastani se u duhu mome, i telo moje biće hram Tvoj.

Govore susedi moji u brizi: da li će ovo naše telo vaskrsnuti.

Ako ste se jednom odrekli sebe, i ne živite više sebi, onda je vaše telo kao vaskrslo.

Ako je telo vaše hram Boga Svevišnjega, onda je Vaskrsitelj u vama, i vaskrsenje se vaše dovršuje.

Telo se naše menja, mnoga smo tela do sad zvali svojim. Koje će od njih vaskrsnuti?

Možda nijedno. No sigurno ono,- ako ste ga imali - koje izražava jasno Reč Božju.

Vaskrsitelj moj, smrt ne vaskrsava, jer smrt nikad nije ni bila živa.

Ti si vaskrsitelj i Ti si vaskrsli, jer Ti si Život.

Samo ono seme vaskrsava, u kome se Ti skrivaš, i to ono od njega, što si Ti.

Samo ćeš onaj duh oživeti, koji i sada živi Tobom a ne svetom.

Samo ćeš ono telo sačuvati, koje je se Svetim Duhom počelo ispunjavati u ovome vremenu.

Ono što je Gospod Živi u grobovima, ono će vaskrsnuti u život.

Niko ne može vaskrsnuti mrtve nego Gospod, i niko ne može ustati iz mrtvih osim Gospoda.

Jer On je u svetim svojim. Zaista On je u živim svojim, i u grobu i nad grobom.
XCIV

Željeni je dolazio, i doći će opet, a vi govorite: ko će nam dokazati, da je On Bog?

Pitam vas, tamna braćo, i odgovorite mi, što vas pitam. Kad bi vi poručili Bogu da dođe na zemlju, kakvog bi vi želeli da Ga vidite?

Kao čoveka želeli bi Ga videti, lepšeg od svih sinova čovečjih, moćnijeg od svih sinova čovečjih na reči i moćnijeg od svih sinova čovečjih na delu. Želeli bi Ga videti prekrasna kao carevića; ne ohola nego smirena kao jagnje; koji bi ulazio pod naše krovove, s nama jeo i pio, i delio s nama sve sem nemoći naše i greha.

Onda vam kažem: vi ste sami dokazali, da je Bog bio među nama. -

Želeli bi ga videti kao čoveka, premda se On može pojaviti u svakom telu. Kad govori da govori moćno kako nikad čovek nije govorio. Kad hodi po ovome svetu, da ne hodi kao najamnik i rob nego kao gospodar. Voda i vetrovi da Ga slušaju, ljudi da Mu sleduju, zli duhovi da beže od Njega. Da bude od pomoći ljudima svakoga dana: žalosne da teši, bolesne da leči, mrtve da vaskrsava. Takvoga bi mi želeli Boga među nama. -

Želeli bi, da nam dođe ne kao car, sa bogatstvom, što propada, i vojskom, koja iščezava, i bleskom, što tamni, - ne kao car nego kao veći od careva. I želeli bi, da nam dođe ne kao običan prorok, nego prorokovani od početka vremena, koji bi smeo reći, da je stariji od vremena; i koji bi nam prorekao, šta će biti na kraju i posle kraja vremena. I želeli bi, da nam dođe ne kao sveštenik, nego kao prvosveštenik, u kome se ogleda sve troje u jednom: i Bog, i sveštenik i žrtva. Takvoga bi mi želeli Boga, da se pojavi među nama.-

Onda vam kažem: vi ste sami dokazali, da je Bog među nama. -

Želeli bi, da brzo dođe i da ode, jer Ga ne bi mogli izdržati na dugo. No i kad ode, želeli bi, da Njegova reč ječi kroz vreme i prostor, bez kraja i ustave, i da od Njegovih stopa gori zemlja nebesnim ognjem dokle zemlja traje. -

Onda vam kažem: sami ste dokazali, da je Bog bio među nama.

Željeni je dolazio među ljude baš kakvog ljudi mogu poželeti, i još bolji, i još jači, i još lepši, pa su ljudi, ah, i tada govorili: ko će nam dokazati da je to Bog?

Željeni će opet doći, dušo moja. Kao ognjeni zmaj doleteće, i, ako Ga ne poznaš, odleteće, i više Ga zaista videti nećeš, Ustani, dušo moja, i ne spavaj no bdi. I utvrdi u sebi sliku Željenoga, kakav jeste, da bi Ga poznala, kada dođe.

Neka slike svih svetova iziđu iz tebe, i neka te Njegova slika ispuni svu, od istoka do zapada, i od severa do juga. Da bi Ga poznala, kada dođe.

Jer će kao ognjeni zmaj doći i otići, a ti ćeš kunjati i govoriti: ko će mi dokazati?

Ako ti sama sebi ne dokažeš, niko ti neće dokazati.

Ako ti Ga ne dokaže tvoj večiti život, dokazaće ti Ga tvoja večita smrt.
XCV

U dolini plačevnoj oživeo si mrtve kosti, Sine Božanski.

Neka se raduje prorok, jer si obistinio reči njegove.

Sva snaga, i lepota, i mudrost, za kojom celo čovečanstvo od početka žudi, u Tebi je, Svečoveče.

Sva hrana života, i sve piće života, kojom živi žive od kraja do kraja vremena, u Tebi je, Svečoveče.

Kroz Tebe se Trosunčani zrak usudio baciti u tamu smrtnu i sen nebića. Milost je bila u tome zraku, i kao svaka milostinja zloupotrebljena. Zato se Zrak povukao, i tama smrtna i sen nebića preovladala je.

Sada si došao s novim Zrakom, i novom milošću. I oni, koji Te primiše, zasijaše kao novozapaljena sunca.

A koji Te ne primiše, ostaše i nadalje mrtve kosti u dolini.

Otvorio si hlebarnicu za gladne i pivnicu za žedne, i prizivaš sve gladne i žedne, da jedu i piju i živi budu.

Ko želi života, životom se mora hraniti. Ko se smrti preda, smrću se hrani, i nema ga među živima.

Donese nam Boga u dolu mučevnu; donese nam Boga, ne kao sliku da Ga pokažeš, - igranje slika pojede nam dušu - nego kao hleb, da ga jedemo i oživimo. Slikama se hranismo i pomresmo. Zaista, sve stvari, što smrtni jedu i piju, slike su, koje ne hrane i ne poje i ne daju života, ako Bog u njih ne uđe.

Neka duša moja jede Boga, i venčaće se večnim životom.

Neka um moj jede Boga, i venčaće se večnom mudrošću.

Neka srce moje jede Boga, i venčaće se večnom radošću.

Neka telo moje jede Boga, i vaskrsnuće iz mrtvih.

Neka svi ljudi jedu Boga, i vratiće se domu, vratiće se u Svečoveka.

Tvoga groba nema među nama. Zemlja drži samo zemlju. Grobovi se sahranjuju u grobove, i ostaju u njima.

Careviću Svete Triade i care svih bića, koja su od Tvoje reči prodihala i progledala, nahrani me Tvojim lebom, i napoj me Tvojim pićem.

Da ne istruhne telo moje, i duša moja da se ne bije po Adu kao beztelesna sen, ispunjena ludim sećanjima, ispunjena telesnim željama, ispunjena strahom i strašilnim slikama.

Da ne izgubim, Gospode, oba tela: zemaljsko, koje je bliže propasti od jesenje trave, i nebesko, koje je duh odocnio da izatka i spremi za večnost.

Da ne izgubim, Gospode, oba duha: zemaljski, koji, je obrekao na smrt venčanjem sa zemljom, i nebeski, koga nisam primao u sebe, da unese svoju večnost u mene.

Da ne izgubim, Gospode, oba života: zemaljski, koji se čini životom, i nebeski, koji jeste život.

Priđi mi bliže, i još bliže, Nebesni Hlebu, i nemoj se braniti od mojih usta.

Priđi mi bliže, i još bliže, Nebesno piće, i nemoj se izmicati od mojih usana.

Trojice Presveta, spusti Tvoj žižak u moju noć i poplaši stranca, koji me zaklanja od Tebe.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
jutarnja izmaglica
Administrator
Administrator
jutarnja izmaglica


Seks : Ženski
Datum rođenja : 03.02.1956
Datum upisa : 29.11.2010
Godina : 68
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Raspoloženje : smeh kao lek
Komentari : Život je lep!!!

 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitimeUto Avg 02 2011, 06:10

XCVI

Deca i svetitelji drže Te, Gospode, ostali se buntuju protiv Tebe.

Deca i svetitelji granica su između carstva bića i seni nebića.

Staraoci se nazivaju roditeljima i bacaju Tvoju decu s visoke stene u ponor.

Staraoci uobražavaju, da su oni roditelji, pa upravljaju decom Tvojom kao svojom -imovinom. Zaista, ne upravljaju nego krive i lome.

Tuđa su deca, staraoci, koju ste prisvojili, i odgovaraćete za krađu i razbojništvo.

Nije vaš život ni onaj što je u vama, niti onaj, kome ste vi poslužili kao kanal. Tuđe je sve, osim zla u vama, i odgovaraćete za krađu i razbojništvo.

Odgovaraćete za krađu, jer ste tuđe nazvali svojim; i za razbojništvo, jer ste tuđe osakatili i porušili.

Nema roditelja na zemlji. Roditelj je na Nebu. Na zemlji su samo staraoci. Oni, što sebe nazivaju roditeljima na zemlji, lopovi su i razbojnici.

Na zemlji su samo staraoci; i to je prevelika čast.

Dato vam je na staranje najdragocenije blago, što Bog ima. I to je prevelika čast.

Blaženiji je onaj, ko se nikad nije rodio, i kome nikad ništa nije povereno u staranje nego vi, ako je vaše staranje sablazan i umrtvljenje duša.

Zašto se radujete deci, ako ne mislite bditi nad njima kao nad angelima nebesnim? Zašto kukate za njima, kad vas rano ostave i pobegnu k angelima? Tuđemu ste se radovali, i za tuđim kukate.

Ne starajte se samo o osiguranju tela vaše dece, jer to i lisice čine sa lisičićima. Nego se starajte o Bogu u deci vašoj. Sastarani Bog postaraće se za sve ostalo. I ono što s mukom sabirate deci svojoj, On će im bez muke sabrati, brzo i lako.

Ne izgonite Boga iz dece vaše, jer ćete im oterati mir, i sreću, i zdravlje, i blagostanje.

I ako svu zemlju ostavite ostavljeni od Boga, ostavili ste pregladnim, koji će sve pojesti i pomreti od gladi.

Ne osiguravajate deci svojoj komad hleba no komad duše i savesti. I biće deca vaša osigurana, a vi blagosloveni u dva sveta.

Starajte se o tuđoj imovini bolje nego o svojoj, i nagrada vaša biće neizmerna.

Carska deca data su vam na staranje. Zaista, Car neće dati malu nagradu onima, koji Mu sačuvaju careviće, i ne izbrišu ime Roditelja iz pameti njihove.

Kroz decu gleda Car začuđeno u vas, i čeka vaše odgovore. Ako odgovori budu smrtonosni, Car će se povući iz dece vaše, i vi ćete se starati o leševima.

Deca i svetitelji drže Te, Gospode moj, ostali se buntuju protiv Tebe. Deca i svetitelji su Tvoje kušanje sveta.

Pazi, dušo moja, pazi i ne pogreši.
XCVII

Svaka stvar me plašila dok bejah dete, svaku stvar sažaljevam od kad odrastoh.

Svaka stvar činila mi se snažnija od mene dok bejah dete. Sad se osećam snažniji od svega, i sažaljevam sve.

Jer naučih se stajati uza Te, Gospode moj, koji si okružen besmrtnim vojskama kao borovom planinom. I rastem iz Tebe kao drvo iz planine.

Uzeh svaku stvar za učitelja, dok bejah dete, i idoh donekle sa svakom. I naučih se nemoći i smrti i vapaju k Tebi.

Tražih najjaču stvar, da se uhvatim za nju, da bih se spasao od promene i kolebanja. I oči moje ne videše je, niti je uši moje čuše, niti je noge moje nagaziše. Svu decu svoju vreme podiže, da se hrve s njima, i da ih iz šale savija, lomi i čupa iz korena, smejući se strahu i užasu samrtnika.

Uhvatih se za cveće i rekoh: ono je lepotom moćnije od mene. No kad dođe jesen, cveće umiraše na moje oči, i ja mu ne mogoh pomoći, no sa suzama okretoh se, i uhvatih se za visoko drveće.

No kad dođe rok, izvali se drveće iz korena, i poleže po zemlji kao pobeđena vojska, i ja se okretoh sa suzama, i uhvatih se za kamen. On je jači od mene, rekoh, uz njega sam siguran.

No kad dođe rok, kamen se istroši u pepeo na moje oči, i vetar ga odnese, i ja se okretoh sa suzama, i uhvatih se za zvezde. Zvezde su jače od svega, rekoh, njih ću se držati, neću pasti.

No kad zagrlih zvezde i uđoh u tajni šapat sa njima, čuh jecanja umirućih, i okretoh se sa suzama, i uhvatih se za ljude. Ljudi uspravno i slobodno koračaju, rekoh, u njih je snaga, njih ću se držati, da ne padnem.

No kad dođe rok, videh i najsnažnije među ljudima gde se bespomoćno klizaju niz led vremena u bezglasni ponor, i ostavljaju me sama.

Obazreh se u znoj po celoj vasioni i rekoh: ti si jača od svega, tebe ću se držati, sačuvaj me od klizanja u bezglasni ponor. I dobih odgovor: doveče i ja tonem u bezglasni ponor, i sutra će biti druga vasiona mesto mene. Uzalud se vežeš za mene, nemoćnog saputnika svoga.

Opet se okretoh ljudima, najmudrijim među sinovima ljudskim, i upitah za savet. No oni se zavadiše dajući mi odgovore, dok smrt ne mahnu rukom i ne unese tišinu među prepirače.

Opet se okretoh ljudima, najveselijim među sinovima ljudskim, i upitah za mišljenje. Kao da mi mogu dati neko mišljenje oni, koji mesom misle! Oni me uzeše za šalu i za veselje svoje, dok smrt ne diže svoj štap i ne prevuče buđom jezik njihov.

Opet se okretoh ljudima, onima koji me rodiše i doneše među stvari, i upitah njih. Njihova smežurana lica pozeleneše; oči im zavodniše; i oni promucaše: u neznanju se rodismo i mi, u neznanju rodismo tebe, i neznanje svoje podelismo s tobom.

Opet se okretoh ljudima, prijateljima svojim i rekoh: prijatelji moji, šta mislite vi? A oni oćutaše dugo, dok stidljivo ne podigoše oči i prozboriše: mi se odavno spremamo da pitamo tebe: šta misliš ti?

O kad zakucah i na poslednja vrata, da pitam, vrata se otvoriše i videh mrtvaca gde iznose.

Kad ne bejaše više vrata da kucam, nestade i suza, i suhi strah zabode svoje kandže u kosti moje.

Još jedna suza nađe se i skotrlja se u dno duše moje. I gle, neka nepoznata vrata, u koje udari poslednja suza, otvoriše se, i Ti se pojavi, Care moj i Oče moj, sav okružen besmrtnim vojskama kao borovom planinom u neopalnom plamenu.

I svetlost zaigra kao mnogoglasna harfa, i ja čuh gde govori: Ja sam onaj koga tražiš. Drži se Mene. Ime mi je: Jesam.
XCVIII

Tvoja poseta, Snago moja, donosi snage svakoj tvari.

Kao u prazne lampe nalevaš ulja u svaku od njih, i počinju goreti.

Blago onom, ko Tebe primi u svoju prazninu; napuniće se i goreće.

Kad ulja nema, onda fitilj gori sa dimom i rđavim mirisom.

Goreli su ljudi i pre Tvoje posete, no to nisi goreo Ti no fitilj sa dimom i rđavim mirisom.

Kad si Ti došao u posetu zemlji, nalio si sve lampe uljem, i ulje je počelo goreti, bez dima i rđavog mirisa.

Ako neuki ne vide razliku, no govore: i pre je bilo gorenje, i sad je gorenje.

Ne vide neuki razliku između gorenja prazne lampe i gorenja pune lampe.

O neuki, kad gori zemlja svojim ognjem, to fitilj gori a ne ulje, i gorenje je sa dimom i rđavim mirisom.

Kad se zemljani sudovi napune nebesnim uljem, onda ulje gori, i gorenje je sa plamenom i svetlošću, no bez dima i rđava mirisa.

Gle, Ti nisi kao obični posetioci, koji dolaze da uzmu. Došao si ne da dođeš i odeš kao obični posetioci, i ne da dođeš i uzmeš, nego si došao da ostaviš. Vaistinu, da napuniš i sve puno ostaviš!

Svaka stvar se puni silom i snagom, Gospode prepuni dobara, kada Ti dođeš u posetu.

Voda, što je samo mogla da pere telo, dobila je silu, da krštava dušu. U Tvoje ime Gospode!

Ulje, što je samo moglo blistati na zdravom licu, dobilo je silu, da bolnim daje krepost. U Tvoje ime, Gospode!

Hleb, što je samo mogao gomilati u čoveku pepeo na pepeo, dobio je silu, da Tvojim životom hrani život. U Tvoje ime, Gospode!

Izvori su se nalili snegom, i trave poljske najedrale životom. U Tvoje ime, Gospode!

Reči su postale lekom, i znaci su postali odbranom. U Tvoje ime, Gospode!

Mrtvi su počeli uzimati nemoći živih na sebe i živi se počeli razgovarati sa mrtvima kao sa živima. U Tvoje ime, Gospode!

Grobovi, iz kojih je samo smrad tekao, počeli su izlivati miro, i zverske peštere postale su pokajnicama. U Tvoje ime, Gospode!

Pre Tvoje posete, Gospode, sve je bilo dimljivije od gorećeg fitilja, i sve nemoćnije od paukovog tkanja.

Da li će neuki otvoriti oči i videti razliku? Za sve neuke klečim i molim se pred Tobom, Gospode Svemoćni: otvori im oči, da bi videli razliku.

Da bi videli razliku i otvorili svoje prazne lampe, da ih Ti napuniš.

Da se ne bi večito gušili u dimu i rđavom mirisu, Nebesno ulje lampe moje.

Za sve neuke klečim i molim se pred Tobom, Duše Sveti, Životvorni. Duhni kao oluja i zatresi dušu neukih, da bi se probudili i osetili čas Tvoje posete.

Da bi se pokajali, i zajedno sa mnom kleknuli i uzviknuli: kako zemlja postaje nova, kad je Ti posetiš. Veličanstveni i Strašni Bože!
XCIX

Knjiga sam ispisana i spolja i iznutra, i zapečaćena sa sedam pečata.

Sriču komšije moje i ne mogu ime da mi sreknu.

Komšije moje, kako ćete onda pročitati ime Gospoda, koji me od blata ispere, kad moje ime ne možete da sreknete!

Tvoja sam knjiga, Gospode Care moj, Tvoje sam pismo i spolja i iznutra. Samo svet me zamrlja svojom nepismenom rukom, te postah nejasan i nečitljiv.

Tvoja sam knjiga, Gospode Care moj, i Tvoji su pečati, kojima si me zapečatio kao svetinju svoju.

Pod svakim pečatom skriva se po jedan dar Duha Svetoga, po jedan dar besmrtnog života Nebesne Triade. Ko će otpečatiti ono, što je Bog zapečatio, - ko može drugi osim Boga jedinoga?

Govore mi komšije moje: ti si knjiga sveta, i sav si ispisan rukom sveta, i svi darovi u tebi su darovi sveta?

Tako me čitaju nepismeni, i ja osećam, da mi ne znaju imena.

Zaista, svet je mnogo ispisao nezgrapnom rukom po srcu mome. Mnoge i netražene darove utrpao je svet u srce moje.

No gle, i kad izbrišem sve pisanje svetsko iz srca moga, izbacim sve darove svetske iz srca moga, ne izbacujem srce svoje iz sebe, i ne ostavljam ga praznim.

I gle, kad izbrišem sve pisanje sveta po umu mome, i sve darove svetske izbacim iz uma moga, ne izbacujem svoj um iz mene, niti ga ostavljam praznim.

I znam, da je po telu mome pisao duh moj, i po duhu mome telo moje. Gle, kad izbrišem sve pisanje duha mog po telu mome, i tela moga po duhu mome, ipak ne ostajem knjiga neispisana.

Kad izbacim sav svet iz sebe, opet vidim u sebi knjigu zapečaćenu sa sedam pečata. To je Tvoja knjiga, Gospode. To je pisanje Gospoda moga. Ko može otpečatiti knjigu Božju osim Boga jedinog?

Ko Tebe prizna za Oca, priznaješ i Ti njega za sina, i sinu otvaraš knjigu i čitaš tajne. Pečat po pečat lomiš, i čitaš mu tajne.

Uzalud me čitaju ljudi, neće me pročitati. Pročitaće samo ono, što je svet napisao po meni i u meni. No oči njihove ne mogu čitati pod pečatima.

Nema mnogo reči u toj knjizi, no svaka reč je kao plamen oštra, i kao besmrtnost duga, a slađa je od svih slasti ovoga sveta.

Sedam reči, - sedam duhova i sedam života, tri gornja i tri donja, vezani u sredini nerazdvojno u jedan neumirući plamen.

Sveta mužanstvenost neba i devičanska ženstvenost zemlje, opasan neporočnim pojasom, okićenim sa sedam zvezda.

No ko sme prosipati biser pred one, koji se hrane trulim jabukama? Ko sme čitati tajne Tvoje onima, koji su pismeni samo za debela slova sveta?

Nevidljiva ruka stara se, da piše svuda po svetu, no svet se otima i muči da piše svojom mrtvom rukom - mrtva slova.

Gospode Svemilosni, pogledaj u one, koji gledaju u Tebe, i upravi ruku njihovu, da kad pišu po sebi pišu Tvoje ime i spolja i iznutra.

Svemudri Bože moj, upravi oči izabranih Tvojih u pečate knjige Tvoje, da s molitvom čekaju i s razumevanjem čitaju, kad Ti budeš nečujno i lagano lomio pečate tajni?
IXC

Malo je poslušnih, Gospode, a verujućih ima.

Malo je onih, koji netremice gledaju u Gospoda svoga i idu za Njegovim pogledom.

Tražim poslušne, Gospode moj, i delim radost s njima. Kazujem njima o putevima Tvojim i mudrosti Tvojoj, i oni potvrđuju moje kazivanje. I radost svoju množimo i - delimo.

Slušam priču poslušnih, kako si uklonio spoticanja ispred nogu njihovih, i dodajem svoju priču, i soba se naša ispunjava nebom.

Sve događaje, što nam se dogodiše, sejemo na često sito zakona Tvoga, i plevu što ispadne zovemo svojom, a čisto zrno što ostane zovemo Tvojim.

Računamo sve muke, sve suze, i sva stradanja svoja radi imena Tvoga, da smo u dobitku.

Šta nam vredi vera od nedelje do nedelje, govorimo, ako nas ona ne veže svaki dan sa pogledom Gospodina našega?

Ima verujućih, Gospode Bože naš, ali je malo poslušnih.

Kome ću biti poslušan, ako neću Najmoćnijem? Zar će me zavaljeni dići, i samrtnici zar će me ukrepiti?

Kome ću biti poslušan, ako neću Najmudrijem? Zar će me neuki naučiti, i neznalice zar će mi kazati istinu?

Kome ću biti poslušan, ako neću Najsvetijem? Zar će me grešnici sačuvati, i krvnici zar će mi dušu spasti?

Kako bi se nazvao zalutali čovek, koji bi spazio oganj u tamnoj noći, i ne bi sračunao svoje puteve prema tom ognju?

I lađar kako bi se nazvao onaj, koji bi video svetlost u pristaništu, i okrenuo lađu u stranu?

Istim imenom mogli bi se nazvati i verujući a neposlušni.

Osetio si žaoku neposlušnosti moje, Ljubavi moja; oprosti!

Od kad me rani ljubav Tvoja, stid me ispeče od sećanja nebrižljivosti moje.

Zakitio sam se bio verom u Tebe, kao cvećem, hodio sam svojim putevima, ne osećajući kako me ljubav Tvoja uzastop prati.

Sada su mi se otvorile oči za ljubav Tvoju. Ranio si me ljuto, i rana me peče kao oganj.

Sad vidim, da me je ljubav Tvoja pratila na svima obroncima i raskršćima života. Gledam u prošlost i vidim samo dvoje: ljubav Tvoju i neposlušnost moju. Ranio si me ljuto, i rana me peče kao oganj.

Kome da ispovedim greh moj no Tebi, kome i sagreših?

Što da se ispovedam neposlušnima, koji će reći: nisi mnogo zgrešio, jer i mi tako činismo? Svojim grehom pravdaće moj greh, i neće mi dati utehe.

Učiniće svoj greh merilom pravde između mene i Tebe, i dosudiće pravdu grešniku.

Ranio si me ljuto ljubavlju Tvojom, i rana me peče kao oganj.

Opet je milost Tvoja bezmerna, te mi otvori oči pre nego umreh.

Oprosti, Gospode, i zapovedaj sluzi Tvome!

Kako i sad krotko gledaš i zapovedaš, kao da Ti nigda ne sagreših!

Zapovedaj, Gospodaru, i šibaj bičem, i pomozi savesti mojoj šibati me.

Ranio si me ljuto, i rana me peče kao oganj.

Neka. Neka me peče kao tri ognja, dok se ne naviknem biti poslušan kao angel nebesni.

Dok mi poslušnost Tvojoj volji, Gospode, ne postane jedina slast mojih dana i noći, do kraja veka.
C

Primi žrtvu reči moje, Oče moj, - tepanje deteta pokajanog primi, Oče moj!

Ispravi reč moju istinom Tvojom, i primi je na podnožju nogu Tvojih.

Okadi žrtvu moju blagomirom svetiteljske molitve, i ne odbaci je, Trosunčani Vladiko svetova.

Rečitiju Ti žrtvu prinose angelski krugovi, no njihova reč struji k njima od Tebe, i vraća se k Tebi, nepomešana s nemilom tame i ne zagrcnuta u grlu grehom.

Ubog sam, i ništa drugo nemam da iznesem na žrtvenik Tvoj osim reči ove.

O kad bih Ti stvari prinosio, prinosio bih reči. Jer šta su stvari drugo do reči? Svu si vasionu ispunio jezicima, koji su plamenovi kada Tebi hvalu uzdižu, voda - kada sebi Tvoje hvale šapću.

I kad bih Ti jagnje prineo, prineo bih Ti jednu reč.

I kad bih Ti ticu prineo, prineo bih Ti jednu reč.

Zašto da prinosim tuđu reč Gospodu mome, zašto tuđu a ne svoju?

Ko me učini gospodarom tuđeg života i tuđe pesme, tuđeg plamena i tuđe žrtve; ko?

Moja reč je moj život i moja pesma, moj plamen i moja žrtva. Od Tvoga uzeh i Tebi prinosim, - primi i ne odbaci, Majko prepuna milošte.

Odabrah šaku šenice sa njive kukolja, primi ma i jedno zrno iz moje šake, i učinićeš me srećnim.

Od jednog zrna Ti možeš umesiti hleb, dovoljno za narode.

Primi leptu moju, Sine Vaskrsitelju, primi i ne odbaci leptu siromaška.

Primi žrtvu moju ne za mene nego za nekoga, ko je još siromašniji od mene; ima li takvoga?

Ko nema ni toliko koliko ja, za njega primi žrtvu moju; postoji li takav?

Kao harmoniku zgnječio me svet; jedva sam uzeo daha, i jeknuo. Neka angeli Tvoji dadu blagozvučnosti mome jeku, i iznesu ga preda Te, ljubavi moja.

Opominjem se sviju dobara, što si mi učinio za života neumorni Pratioče moj, i prinosim Ti jedno uzdar je od sebe.

Ne prinosim Ti celoga sebe, jer ceo nisam dostojan sagoreti na Tvom prečistom žrtveniku. Ono što je namenjeno smrti i truleži, ne mogu prineti Besmrtnome na žrtvu.

Primi žrtvu reči moje, Trojedina Kito Cveća; tepanje deteta novorođenog primi.

Kad zapevaju horovi angelski oko prestola Tvoga, kad zatrešte trube arhangelske, kad mučenici Tvoji zaridaju od radosti, ne prezri žrtvu reči moje, Gospode Bože moj.

Ne prečuj, no čuj.

Molim Ti se i poklonim Ti se, sada i kroz sve vreme, i kroz svu večnost. Amin.



Na Ohridskom jezeru

1921-1922 godine.
Nazad na vrh Ići dole
https://magnolija.serbianforum.info
Sponsored content





 Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  Empty
PočaljiNaslov: Re: Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic     Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic  I_icon_minitime

Nazad na vrh Ići dole
 
Molitve na jezeru - Vladika Nikolaj Velimirovic
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1
 Similar topics
-
» Sveti Vladika Nikolaj Velimirović
» Vladika Nikolaj - O nemiru duševnom
» Molitve
» Astro molitve

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
 :: SVET OKO NAS I SVET U NAMA :: RELIGIJA :: MOLITVE I AKATISTI-
Skoči na:  
Vremenska prognoza
Weather Belgrade
Teme naj viđenije
Ko je trenutno na forumu
Vracam se...Odjava ..... laku noc ....
Kaladont u tri reči
ARANŽIRANJE HLADNIH PREDJELA
Vas smajli raspolozenja...
FARBANJE i UKRAŠAVANJE USKRŠNJIH JAJA
Deponija emotikona-rezervni smajlici...
SVADBENE TORTE-ideje
Ćaskanje u kafeu uz kaficu,čaj...Dobro jutro,dan,veče
Nauka o jeziku
Ključne reči