Zen priče

Moja ljubav prema Zen pričama započela je još u gimnazijskim danima sa Šalicom čaja,a traje i danas.
Iako ih znam gotovo napamet,svaki puta kad ih čitam doživim ih na drugačiji način,ali su mi uvijek posebne.
Nadam se da će se svidjeti i vama.

Šalica čaja


Nan-ina, japanskog učitelja zena iz razdoblja Meiji (1868-1912) posjeti jednoga dana neki sveučilišni profesor s namjerom da se kod njega raspita o zen-učenju.
Nan-in posluži čaj.
Vrhom napuni šalicu svojega gosta, no nastavi dalje natakati.
Profesor je gledao kako se čaj izlijeva, potom se više ne uzmogne suzdržati.
- Prepuna je! Više ne stane!
- Baš kao i ova šalica - reče Nan-in - i ti si dupkom pun svojih uvjerenja i pretpostavki.
Kako ti mogu protumačiti zen ako prije nisi ispraznio svoju šalicu?

Zen kao način života

Onaj kome je zen dio ili, još bolje, način vlastita života oslobođen je svakoga straha, svake sumnje, svake suvišne želje, svakog pretjeranog osjećaja. Ne uznemiruju ga ni uskogrudni stavovi, ni egoistični postupci. Ponizno i skromno služi čovječanstvu, ostvarujući kroz duboko milosrđe vlastitu prisutnost na ovome svijetu i gledajući vlastiti kraj kao laticu što otpada s cvijeta. Smirene i vedre duše, uživa život u ozračju vječna i nepomućena blaženstva.

Zen svakog trenutka


Učenici zena provode obično sa svojim učiteljima najmanje deset godina prije nego što se osmjele pomišljati na to da bi i sami mogli podučavati. Nan -ina posjeti jednom prilikom Tenno, koji je, prošavši uobičajeno pripravničko naukovanje, sam postao poučavateljem. Dan bijaše kišovit pa je Tenno obuo drvene klompe i ponio sa sobom kišobran. Nakon što ga je pozdravio, Nan - in reče:
- Pretpostavljam da si svoje klompe ostavio u predsoblju. Volio bih znati jesi li kišobran stavio lijevo ili desno od njih.
Tenno, posve zbunjen, ne uzmogne odmah odgovoriti. Shvati tada kako svoj zen nije u stanju imati uza se u svakom trenutku. Postane Nan -ino- vim učenikom i naukovaše još šest godina kako bi usavršio "zen svakog trenutka".

Samo dvije riječi

Bio jednom jedan samostan u kojem je vladala stroga disciplina. Poštovajući zavjet šutnje nikome nije bilo dozvoljeno da govori. Ali, postojao je jedan izuzetak. Svakih deset godina redovnicima je bilo dozvoljeno da progovore u dvije reči.
Nakon što je proveo prvih deset godina u samostanu, jedan redovnik je došao do predstojnika samostana.
"Prošlo je deset godina," kaže predstojnik samostana. "Koje dvije reijči želiš izreći?"
"Krevet... tvrd..." reče redovnik.
"Razumijem," odgovori predstojnik samostana.
Deset godina kasnije, redovnik se vratio predstojniku samostana.
"Prošlo je još deset godina," reče predstojnik samostana. "Koje dvije riječi želiš izreći?"
"Hrana... neukusna..." reče redovnik.
"Razumijem," odgovori predstojnik samostana.
Još je deset godina prošlo i redovnik se ponovo susreo s predstojnikom samostana koji ga upita:
"Koje dvije reči želiš izreći nakon ovih deset godina?"
"Ja... odustajem!" reče redovnik.
"Pa, razumem i zašto," odgovori predstojnik samostana.
"Sve što si god radio je bilo samo prigovaranje."

Mjesec se ukrasti ne može

Ryokan, učitelj zena, živio je najjednostavnijim životom u malenoj kolibi u podnožju planine. Jednu večer neki lopov upadne u kolibu i iznenađen otkrije da u njoj baš ničega za ukrasti nema.
Ryokan se uto vrati kući i zateče ga.
Vjerojatno si dobar komad puta prevalio da bi došao k meni - reče on lopovu - i zato ne bi valjalo da odeš praznih ruku. Budi tako ljubazan i primi na dar moju odjeću.
Lopov ostane zaprepašten. Uzme odjeću i pobjegne.
Ryokan sjedne, onako gol, te počne promatrati Mjesec.
Jadnik - pomisli - volio bih da sam mu mogao darovati ovaj prekrasni Mjesec.

Gdje idemo nakon smrti


Prema zenu, ovaj um je buda. Je li to točno?
Ako kazem da, ti ćeš misliti da znaš iako zapravo ne znaš.
A ako ti kažem ne, poreći ću ono što svi znaju da je istina.
- Gdje prosvetljeni ljudi idu nakon smrti?
- Ne znam.
- Zašto ne znaš?
- Zato što još nisam mrtav.

Dok živimo, trebali bismo radije uživati u misteriju i ljepoti koja život jest, nego brinuti o tome što je nakon smrti.
Živi danas i ne brini za sutra, jer sutra će imati svojih briga.

Hodati pravo

Čuvenog samuraja Musasija jedan učenik je zapitao što treba znati da
bi da bi se pobjedilo u dvoboju?
"To je jednostavno", rece Musasi.
"Da li si sposoban da bez okljevanja i skretanja hodaš linijom koja
postoji između dva tatamija ?
"Jesam, sposoban sam", odgovori učenik.
"Možeš li bez greške da hodaš linijom pored puta dugog nekoliko
stotina metara?", pitao je dalje Musasi.
"Mogu i to!"
"Možeš li bez skretanja da hodaš pravom linijom duž opkopa velikog
zamka, koji je dugačak nekoliko kilometara?"
Učenik je ušutio. nesiguran može li to učiniti i samo je pognuo glavu.
"Ti si sam dao odgovor na svoje pitanje. Ja ne mogu da se borim u
dvoboju umjesto tebe.
Moraš da se boriš sam", reče mu Musasi.

Cilj

Mladi učenik Zena priđe svom učitelju i upita:
"Ako naporno i predano radim, koliko će mi trebati da pronađem Zen?"
Učitelj promisli i onda odgovori: "Deset godina."
Tada učenik upita:
"Ali ako radim zaista, zaista naporno i stvarno se predam i trudim da
naučim brzo,
koliko dugo onda?"
Učitelj odgovori: "Onda dvadeset godina."
"Ali ako zaista, zaista budem predan, koliko onda?", upita opet učenik.
"Trideset godina", odgovori učitelj.
Ne razumijem", reče razočarani učenik. "svaki puta kada kažem da ću
učiti još više i napornije, kažete da će mi trebati duže. Zašto to
kažete?"
A učitelj mu odgovori
"Kada uvijek držiš cilj na jednom oku, samo jedno oko možeš držati na Putu."

Bez želja

Jednoga dana Lin-chi ode do svetišta gdje je bila pagoda podignuta u spomen
Bodhidharmi, prvom patrijarhu zena u Kini.
- Kome će te prije iskazati poštovanje, Bodhidharmi ili Budi.
- Ne ću iskazati poštovanje ni Bodhidharmi ni Budi.
- Pa što su vam oni učinili?
- Ponosno zabacivši svoj ogrtač preko ramena, Un-chi se okrene i ode.
- Oh!
Tražeći Budu gubimo ga, tražeći Bodhidharmu gubimo ga.
Najdragocijenija stvar koja postoji boravi u vama - to je vase Ja.
Trčeći za vanjskim stvarima gubimo sebe.

Škorpion

Dva monaha peru u vodi svoje zdjelice, kad primijete škorpiona koji se utapa.
Jedan od njih ga izvuče na suho, ali škorpion ga prilikom spašavanja ubode.
Monah mirno nastavi prati svoju zdjelu, no nakon nekoliko minuta isti škorpion ponovno upadne u vodu.
Monah ga opet spasi. Škorpion ga i prilikom ovog spašavanja ubode.
Zašto ga nastavljaš spašavati iako znaš da je u škorpionovoj prirodi ubadati ,upita ga drugi monah
Zato što je u mojoj prirodispašavati, mirno odgovori prvi i nastavi prati svoju zdjelicu.

Tan Hsia


Jednom dok je majstor Tan-hsia vježbao zen u hramu Hui-un, bilo je poprilično zahladilo. Da se malo zagrije, zapali on jedan budin kip.
Budalo kako si mogao zapaliti Budin kip,zapitaju ga.
Htio sam vidjeti hoće li nakon što izgori ostati "sarira"(suptilno tijelo)
Kako bi u jednom drvenom kipu moglo biti sarire?
Hm?
Dobro, ako nema sarire daj da ih onda sve zapalimo.

"Sarira je , malen, nepromjenjiv ostatak za kojeg se smatra da je preostao nakon spaljivanja Budina tijela."

Covjek taoa je covjek bez premišljanja,kako bi takav mogao krivo postupiti?
Ako nismo zaslepljeni pojavama i slijedimo svoju izvornu prirodu ne možemo krivo postupiti.

Značenje loženja Bude


Koje je znacenje Tan-hsianovog loženja Bude,upita mladi učenik učitelja?
Kad je hladno ogrij se uz vatru,odgovori mu učitelj.
Dakle nije krivo postupio sto je spalio Budin kip,zapita ponovo učenik?
Kad je vruće odmaraj se u sijeni bambusa,odgovori mu učitelj.

Život je postupanje u skladu s prirodom.
Kad si gladan jedi, kad si umoran spavaj.
Budale se mogu smijati, ali budni će razumijeti.

U rukama sudbine


Veliki japanski ratnik po imenu Nobunaga odluči jednom napasti neprijatelja bez obzira na to što je njegova vojska brojem bila jedva desetina protivnikove. On je znao da će pobijediti, no njegovi vojnici bijahu sumnjičavi.
Za vrijeme hodnje, zaustavi se on u jednom šintoističkom* hramu pa reče svojim ljudima: - Nakon što posjetim ovaj hram, bacit ću novčić. Ako padne glava, pobijedit ćemo; padne li pismo, izgubit ćemo. U rukama smo usuda.
Nobunaga uđe u hram i pomoli se u tišini. Zatim izađe i baci novčić. Padne glava. Njegovi vojnici postadoše toliko nestrpljivi da što prije krenu u boj da su bitku dobili bez imalo poteškoća.
Nitko ne može promijeniti sudbinu - reče Nobunagi nakon borbe jedan od njegovih pomoćnika.
Ne, doista - odgovori Nobunaga, pokazavši mu novčić koji je s obje strane imao glavu.

Poslušnost

Predavanja učitelja Bankeia ne pohađahu samo učenici zena, već i ljudi svakojaka soja, pripadnici svih društvenih staleža i poklonici raznih drugih sljedbi. On nije naizust kazivao sutre niti u beskraj otezao znanstvene rasprave. Naprotiv, njegove su riječi navirale iz dubine njegova srca i prodirale ravno do srca svakoga tko bi ga slušao.
Ta silna brojnost njegove publike razbjesni jednoga dana nekog svećenika Nichiren sljedbe, budući da su ga svi njegovi učenici bili napustili kako bi otišli slušati zen. Sebični i samoljubivi Nichiren-svećenik zaputi se ravno u hram, čvrsto odlučan upustiti se u raspravu s Bankeiem i raščisti stvar.
Hej, zen-učitelju! Čekaj trenutak. Onaj tko te poštuje poslušat će ono što kažeš, ali čovjek poput mene nema prema tebi nikakva poštovanja. Možeš li i mene privoljeti na posluh?
Dođi ovamo k meni, pa ću ti pokazati - reče Bankei.
Ohola izraza, svećenik se progura kroz svjetinu te se približi učitelju.
Bankei se nasmiješi.
Dođi ovamo, s moje lijeve strane.
Svećenik posluša.
Ne - na to će Bankei - bit će nam ljepše razgovarati ako mi budeš zdesna. Dođi tu, na ovu drugu stranu.
Prezriva držanja, svećenik prijeđe na drugu stranu.
Kao što vidiš - primijeti Bankei - ti me slušaš i vjerujem da si doista vrlo ljubazan. A sad sjedni i slušaj.

Moje srce gori poput vatre


Soyen Shaku , prvi poučavatelj zena koji se bijaše otputio u Ameriku, jednom reče:
Moje srce gori poput vatre, ali oči su mi hladne poput mrtva pepela.
Zato zacrta sljedeća pravila kojih se od tada pa do kraja svojega života svakodnevno pridržavao.
Ujutro, prije nego što se odjeneš, zapali tamjan i meditiraj.
Liježi na počinak uvijek u isto vrijeme. Hrani se u pravilnim vremenskim razmacima i nikad se nemoj najesti do sitosti.
Primi gosta s onakvim držanjem kakvo bi imao da si sam. Sam, pak, zadrži isto ponašanje kao kad primaš goste.
Pazi na ono što govoriš, a sve što kažeš provedi u djelo.
Kad ti se pruži kakva prilika, ne dopusti da ti promakne, ali prije nego što bilo što učiniš, promisli dva puta.
Ne žali za prošlošću. Gledaj prema budućnosti.
Neka tvoje držanje bude neustrašivo kao u heroja, a srce nježno kao u djeteta.
Čim legneš u krevet, spavaj kao da je to tvoj posljednji san.
Čim se probudiš, ostavi smjesta krevet iza sebe kao da si bacio par starih cipela.

Posljednja volja i oporuka

Ikkyu, glasoviti učitelj zena iz razdoblja Ashikaga, bijaše carev sin. Dok je još bio sasvim mlad, njegova majka napusti carsku palaču i uputi se u neki hram kako bi učila zen. Tako i princ Ikkyu postane učenikom. Kad mu majka umre, ostavi za njega jedno pismo. U njemu je stajalo.

"Za Ikkyua:
"Ja sam obavila svoju zadaću u ovome životu i sada se vraćam Vječnosti.
Htjela bih da postaneš valjan učenik i da spoznaš i ostvariš svoju budističku prirodu.
Doznat ćeš jesam li u paklu, jednako kao i jesam li uvijek uz tebe ili nisam.
"Postaneš li čovjek koji je sposoban razumjeti da su Buddha i njegov sljedbenik Bodhidharma tvoje vlastite sluge,
možeš prestati učiti i početi raditi za čovječanstvo.
Buddha je propovijedao četrdeset i devet godina i za sve to vrijeme nije smatrao nužnim progovoriti niti jedne jedine riječi.
Ti bi morao znati zašto. No ako ne znaš, a svejedno bi to želio znati, kloni se beskorisna razmišljanja.

Tvoja majka
Nerođena i neumrla
Prvoga septembra

"P.S. Svrha Buddhina nauka prije svega je uvijek bila prosvjetljenje drugih.
Budeš li se dao podčiniti ovoj ili onoj od svih različitih metoda, bit ćeš tek bijedna neuka buba.
Postoji 80.000 knjiga o budizmu, i kad bi ih ti sve do jedne pročitao, a još uvijek ne bi vidio vlastitu prirodu,
onda nećeš razumjeti niti ovo pismo. To je moja posljednja želja i moja oporuka."

Kudo učitelj zena

Kudo je bio carev učitelj. I pored toga, običavao je da putuje sam kao
lutajući prosjak. Jednom kada je bio na putu za Edo, stiže pred malo
selo zvano Takenaka. Bilo je veče i padala je kiša. Kudo je bio sasvim
mokar. Slamnate sandale su mu se raspale. U prozoru jedne seljačke
kuće blizu sela primjeti četiri-pet pari sandala i odluči da jedne
kupi.
Žena koja mu je ponudila sandale, vidjevši koliko je mokar, pozva ga
da preko noći ostane u njenom domu. Kudo prihvati, zahvalivši joj. Uđe
i izgovori sutru pred porodičnim oltarom. Onda bi predstavljen ženinoj
majci i njenoj djeci. Vidjevši da je cijela porodica utučena, Kudo
upita šta je posrijedi.
"Moj muž je kockar i pijanica", reče mu domaćica. "Kada se dogodi da
pobijedi, pije i postaje grub. Kada izgubi, pozajmljuje novac od
drugih. Ponekad, kada se sasvim opije, ne dođe uopšte kući. Ne znam
šta da uradim?"
"Ja ću mu pomoći", reče Kudo. "Evo ti nešto novca. Daj mi krčag dobrog
vina i nešto dobro za jelo. Onda možeš ići. Ja ću meditirati kraj
oltara."
Kada se domaćin oko ponoći vratio, sasvim pijan, dreknu: "Hej ženo,
kod kuće sam. Šta ima za jelo?"
"Imam ja nešto za tebe" reče Kudo. "Uhvatila me je kiša i tvoja žena
me je ljubazno zamolila da ostanem ovdje preko noći. Zauzvrat, kupio
sam nešto vina i ribe, pa možeš i ti da se poslužiš."
Čovjek se obradova. Odmah ispi vino i leže na pod. Kudo sjede kraj
njega, meditirajući.
Ujutru, kada se probudio, muž je zaboravio na prethodno veče.
"Ko si ti? Odakle si došao?", zapita Kuda koji je još uvijek meditirao.
"Ja sam Kudo iz Kjota i idem za Edo", odgovori učitelj zena.
Čovjek se posrami. Iskreno se izvini učitelju svoga cara.
Kudo se nasmješi. "Sve u ovom životu je nestalno", objasni. "Život je
veoma kratak. Ako nastaviš sa kockom i pijenjem, neće ti ostati
vremena za bilo šta drugo, a prouzrokovaćeš svojoj porodici patnje."
Svijest mu se probudi iz sna. "U pravu si", izjavi. "Kako ti se ikada
mogu odužiti za ovo divno učenje! Dozvoli mi da te malo ispratim i
ponesem ti stvari."
"Ako želiš", složi se Kudo.
Krenuše oboje. Kada su prešli pet kilometara, Kudo mu reče da se
vrati. "Samo još deset kilometara", molio je Kuda. Nastaviše.
"Možeš sada da se vratiš", predloži Kudo.
"Poslije sljedećih petnaest kilometara", čovjek odgovori.
"Vrati se sada", reče Kudo kada su prešli petnaest kilometara.
"Pratiću te do kraja svog života", izjavi čovjek.


Suvremeni učitelji Zena u Japanu potiču iz reda jednog čuvenog
učitelja koji je bio sljedbenik Kuda. Njegovo ime je bilo Mu-nan ili
"Čovjek koji se nikada nije vratio".

Kako naučiti šutjeti


Učenici tendai škole izučavali su meditaciju i prije nego što je zen stigao u Japan.
Četvorica njih, koji bijahu bliski prijatelji, obećaše jedni drugima da sedam dana neće izustiti ni jedne jedine riječi.
Prvoga dana sva su se četvorica držala šutnje. Njihova je meditacija započela s dobrim izgledima u uspjeh;
no kad se spustila noć i uljane svjetiljke stale tinjati blijedom svjetlošću, jedan od učenika ne uzmogne se suzdržati te zapovijedi jednom slugi:
Namjesti tu svjetiljku!
Drugi se učenik zapanji začuvši kako prvi govori:
Ne bismo smjeli izgovoriti ni jedne jedine riječi - primijeti.
Vi ste dva glupana. Zašto ste govorili? - na to će treći.
Ja sam jedini koji nije progovorio - zaključi četvrti.

Blatnjavi put

Jednom su prigodom Tanzan i Ekido zajedno pješačili po nekoj blatnjavoj cesti. A kiša je neprestance lijevala kao iz kabla.
Iza jednoga zavoja susretoše prekrasnu djevojku u svilenom kimonu stegnutom isto tako svilenim skupocjenim pojasom,
koja nije mogla prijeći preko ceste.
Dođi, djevojko - odmah će spremno Tanzan, pa je uzme u naručje i prenese preko kaljuže.
Ekido ne izusti ni riječi sve dok te večeri nisu stigli do jednoga hrama gdje su trebali prenoćiti.
Tad se više ne uzmogne suzdržati.
Mi redovnici ne prilazimo ženama - reče Tanzanu - a najmanje od svega ako su mlade i ljupke.
To je opasno. Zašto si to učinio?
Ja sam onu djevojku ondje ostavio - odgovori Tanzan. -
Ti je još uvijek nosiš sa sobom?

A je li?


Učitelja zena Hakuina svi su susjedi hvalili i veličali kao čovjeka koji živi savršeno čistim i čednim životom.
U njegovoj je blizini stanovala jedna prelijepa mlada Japanka čiji su roditelji imali trgovinu živežnim namirnicama.
Jednoga dana, kao grom iz vedra neba, roditelji iznenada otkriše da djevojka očekuje dijete.
Stvar roditelje silno razjari. Djevojka ne htjede priznati tko je otac, ali kad više nije mogla slušati tolika silna navaljivanja,
naposljetku reče da se radi o Hakuinu.
Gnjevni se roditelji zaputiše učitelju.
A je li? - bijaše sve od njegova odgovora.
Kad se dijete rodilo, odnesoše ga Hakuinu. On je već bio izgubio svoj ugled, što njemu bijaše posve svejedno, te se uze s
velikom usrdnošću brinuti za dijete. U svojih je susjeda nabavljao mlijeko i sve ostalo što je djetetu bilo potrebno.
Nakon godinu dana, djevojka više ne mogaše izdržati. Povjeri roditeljima istinu: pravi otac djeteta bio je jedan mladić koji je radio na ribljoj tržnici.
Majka i otac pođoše odmah Hakuinu da ga zamole za oproštaj i izraze mu svoje najiskrenije isprike i dijete uzmu natrag.
Hakuin ne izusti nikakva prigovora. Sve što reče bijaše:
A je li?

Istinska sreća


Neki bogataš zamoli Sengaia neka mu napiše nešto za trajno blagostanje i sreću njegove obitelji,
nešto što bi se moglo čuvati i prenositi iz naraštaja u naraštaj. Sengai zatraži da mu daju veliki komad papira te napiše:
"Umre otac, umre sin, umre unuk."
Bogataš se razgnjevi.
Ja sam te zamolio da mi napišeš nešto za sreću i blagostanje moje obitelji! Zašto sa mnom zbijaš ovakve šale?
Ne šalim se ni najmanje - počne objašnjavati Sengai.
Kad bi prije nego što ti umreš morao umrijeti tvoj sin, tebi bi to nanijelo silnu bol.
Kad bi tvoj unuk umro prije tvojega sina, obojici bi vam srce prepuklo.
Ako tvoja obitelj, iz pokoljenja u pokoljenje, bude umirala ovim redom koji sam naveo, bit će to prirodan tijek života.
To je za mene istinska sreća.

O ubijanju

Jednoga je dana Gasan ovako poučavao svoje sljedbenike:
Oni koji govore protiv ubojstva i koji žele poštedjeti život svim svjesnim bićima, svakako imaju pravo.
Ispravno je također štititi i životinje i kukce. No, što reći o onim osobama što ubijaju vrijeme,
što reći o onima što uništavaju bogatstva i onima što uništavaju narodno gospodarstvo?
Ni takve ne bismo smjeli trpjeti. A povrh toga, što je s onim tko propovijeda, a sam nije prosvijetljen?
Takav ubija budizam.

Stvarnost

Jednog hladnog zimskog jutra učitelj i njegovi učenici stisnuli su se oko vatre.
Jedan učenik, ponesen učenjem svog učitelja, uskliknuo je:
"Točno znam što bi radio u ovako ledenom danu!"
"Što?" upitali su ga.
"Bio bih negdje u toplom,a ukoliko to nije moguće, opet bi znao što učiniti."
"Što?"
"Zaledio bih se!"
Stvarnost koja nas okružuje ne može biti ni prihvaćena ni odbačena.
Pobjeći od nje isto je kao pobjeći od vlastitih nogu.
Prihvatiti je isto je kao poljubiti vlastite usne.
Možemo samo da posmatramo, shvatimo i ostanemo mirni.

Buddha


U razdoblju Meiji življahu u Tokiju dva slavna učitelja međusobno
posve različita karaktera. Jedan od njih,
Unsho, koji je podučavao shingon* kod nekog učitelja zena, krajnje se
zdušno i savjesno pridržavao Buddhinih zapovijedi.
Nikada nije pio alkoholnih pića i nikada jeo poslije jedanaest sati
ujutro. Drugi pak učitelj,
Tanzan profesor filozofije na Carskome sveučilištu, nije poštovao
nikakva pravila.
Kad bi mu se prohtjelo jesti, do sita bi se najeo, kad bi ga tijekom
dana obuzeo drijemež, mirno bi odspavao.
Jednoga dana Unsho dođe Tanzanu u posjet i nađe ga kako upravo ispija
vino, koje jedan budist ni okusiti ne bi smio.
Zdravo, brate - pozdravi ga Tanzan. - Jesi li za čašicu vina?
Ja nikad ne pijem! - uzvikne Unsho svečano.
Tko ne pije, taj baš i nije čovjek - reče Tanzan.
Zar želiš reči da sam nečovjek samo zato što sebi ne dopuštam
alkoholnih pića? - sav rasrđen plane Unsho. -
Ako nisam čovjek, što sam onda?
Buddha - odgovori Tanzan.

Dostojanstveno umrijeti

Majstora chada (chado – Put ceremonije čaja), Tajima Kozo-a, izazove na dvoboj bespoštedni ronin uvjeren u pobjedu s lakoćom. Kako nije mogao odbiti dvoboj bez da izgubi čast, majstor se pripremi na smrt.
Uputio se do susjeda, majstora Kenjutsua, i pitao da ga nauči kako dostojanstveno umrijeti.
“Tvoje namjere su hvale vrijedna”, kaže majstor, ” i rado ću ti pomoći, ali prvo te ljubazno molim da mi pripremiš šalicu čaja.”
Tajima je bio oduševljen što ima šansu da vježba svoju vještinu, vjerojatno posljednji put, te se posve zaokupio u ceremoniju pripreme čaja, zaboravivši što ga čeka. Kenjutsu majstora se vrlo dojmila smirenost u takvom teškom trenutku.
“Nema potrebe da te podučim kako ćeš umrijeti”, rekao mu je.
“Tvoja moć koncentracije je tolika da se možeš suočiti s bilo kojim majstorom mačevanja. Kada dođeš pred ronina, prvo zamisli da se pripremaš spremiti čaj svom gostu. Uljudno ga pozdravi. Skini ogrtač, pažljivo ga složi i stavi lepezu na vrh, baš kako i sada napravio. Tada izvuci svoju katanu i podigni je iznad glave, spreman da zamahneš kada protivnik napadne, i koncentriraj se samo na to.”
Tajima mu zahvali i uputi se na dogovoreno mjesto za borbu. Slijedio je upute majstora i potpuno se udubio u misao da se sprema pripremiti čaj prijatelju. Kada je podigao mač poviše svoje glave, ronin osjeti da pred njim stoji potpuno osoba potpuno drugačijeg karaktera; nije vidio kako da ga zaobiđe; Tajima je djelovao čvrst poput stijene, u potpunosti bez straha i slabosti.
Tada ronin, demoraliziran tim stavom, baci svoju katanu i prostre se pred Tajimu, ponizno tražeći oprost za svoje nečuveno ponašanje.