TURIZAM, PRIRODNE LJEPOTE I SPOMENICI BiH

First topic message reminder :

BJELAŠNICA

Izvor: Nezavisne novine

[You must be registered and logged in to see this image.]
Za nekoliko mjeseci navršiće se 27 godina od održavanja Olimpijskih igara u Sarajevu.

Te 1984. godine Sarajevo je bilo domaćin 49 nacionalnih reprezentacija čijih se 1.300 sportista natjecalo u 39 zimskih takmičenja. U historiji olimpijskog pokreta zabilježeno je da su Olimpijske igre u Sarajevu bile prve igre koje su završene sa novčanim dobitkom i to tada ne malih, od 12 miliona dolara.
Oko četvrt vijeka kasnije od "olimpijskog sna" ostala su samo sjećanja i košmar.
Na Bjelašnici, planini gdje su se dešavale utrke alpskog skijanja, danas je haotično stanje.
Uoči skijaške sezone izletnike na vjetrovitoj Bjelašnici dočekuju bageri, miješalice, ogromni nasipi od šljunka i razbacana armatura samo nekoliko desetina metara od jedinog lifta dvosjeda na ovoj planini. Najtragičnije je što se ovakva slika Bjelašnice najvjerovatnije neće promijeniti ni kada i zvanično počne skijaška sezona.
Iz "ZOI 84", firme koja gazduje Bjelašnicom i Igmanom, potvrđeno je da ne postoje nikakve zabrane gradnje tokom skijaške sezone. Isprepletene nadležnosti između opština Trnovo, Hadžići, Kantona Sarajevo i firme "ZOI 84" uzrokovale su građevinski haos kome se ne nazire kraj.
Zanimljivo je napomenuti da su Bosanci, odnosno tada Jugosloveni, za domaćinstvo nad Igrama 1984. godine pobijedili japanski Saporo i švedske gradove Falun i Geteborg.
Japanci i Šveđani, kao i tamošnja skijališta, sada su svjetlosnim godinama napredniji od nas. A prošlo je samo malo više od četvrt vijeka.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ovaj najjužniji bosanskohercegovački grad je udaljen samo 28 km od Dubrovnika. Trebinje se nalazi rame uz rame sa Mostarom i Stocem kad govorimo o ljepoti, ali je za razliku od ova dva grada imao sreću da izbjegne teška ratna razaranja, te je stari dio grada ostao nedirnut.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Skoro pa da u Hercegovini i ne postoji grad koji nije izgrađen na obalama rijeke. Ni Trebinje nije izuzetak: stari dio grada leži na obalama rijeke Trebišnjice koja teče kroz samo srce grada. Rijeka i grad su bili oduvijek poznati po svojim ogromnim starim mlinovima na rijeci Trebišnjici. Pa iako danas i nisu u potpunoj funkciji, ostaju nam kao simbol, ne tako davne prošlosti Hercegovine, kako je sve direktno ovisilo o snazi prirode.


[You must be registered and logged in to see this image.]

U Trebinju je snaga prirode bila najjača prije nego je izgrađena brana Grančarevo nekih petnaestak kilometara sjeveroistočno od Trebinja. Ova brana bi zasigurno potopila Arslanagića most, ali da bi bio spašen ovaj prelijepi primjer osmanlijske kamene mostogradnje, most je kamen po kamen izmješten iz sela udaljenog nekoliko kilometara uz rijeku, u centar grada.. Klobuk je najveća tvrđava u Trebinju. Pretpostavlja se da je izgrađena u 9. stoljeću i da su tu sahranjeni Pavlimir i Tešimir, slovenački prinčevi od Krajine. Od 12. stoljeća kontrolu ovoga regiona je držala jedinica Nemanjića sve do 1377. godine kada potpada pod proširenu Bosansku državu.

izvor:bhtourism

[You must be registered and logged in to see this image.]

Konjic je atraktivan zbog bogate prirode koja u potpunosti okružuje grad. Rijeka Neretva teče kroz sam centar, dok planina Prenj lebdi u pozadini grada.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Stari grad je veoma lijep za šetnju, kao i centar grada iz kojeg se u svakom pravcu pruža interesantan vidik na okolnu prirodu. Glavna ulica je često zatvorena za motorni saobraćaj i tada je prepuna ljudi koji šetaju, sjede u kafićima ili jednostavno prodaju svoju robu na pijaci uz rijeku. Konjičani su veoma prijatni i ljubazni ljudi, te svakoga jednostavno možete upitati za upute kako doći do onog što vas interesuje ili se jednostavno upustiti u neobavezan razgovor. Od početka 1900. godine Konjic je poznat po svom drvorezbarstvu. Ovaj zanat je komercijaliziran početkom 20. stoljeća s dolaskom Austrougarske. Prije I svjetskog rata Konjic je imao desetine drvorezbarskih radionica, koje su prodavale svoj rezbareni namještaj diljem Austrougarske i šire. Sva radionica je imala sebi specifičnu rezbariju koja se nasljeđivala sa koljena na koljeno, dakle, ima svoju vrlo cijenjenu tradiciju.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Porodica Nikšić je jedna od nekoliko preostalih porodica koje na ovaj način i dalje prenose ovu tradiciju, tako da danas možete pronaći ove vrijednosti u dvije radnje, jedna do druge: Braća Nikšić i Rukotvorine. Njihove rukotvorine su uglavnom rađene u orahu, trešnji i javoru i većina je rađena po narudžbi i želji kupaca. Središte turističke ponude Konjica je zasigurno Boračko jezero i dolina Glavatičevo. Oko ovog djelomično glečerskog jezera nalaze se bungalovi, hotel i kamp. Većina aktivnosti u prirodi kreće odavde: planinarenje, logorovanje, rafting, seoski turizam, vožnja kajakom ili kanuom, planinski biciklizam pa čak i paraglajding.

BORAČKO JEZERO

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prava avantura čeka na vas iza vrha planine u blizini Boračkog jezera. Da biste tamo stigli samo slijedite znakove "rafting" koji su postavljeni duž vijugavog dugačkog planinskog puta.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Trebat će vam oko pola sata kako biste došli do tamo. Boračko jezero se smjestilo između planina Prenj, Visočica i Bjelašnica. Na njemu možete kampovati, plivati i roštiljati. Najbolje mjesto je pored restorana, pokraj potoka i uz dosta raskošne hladovine. Na nekoliko mjesta pored jezera se nalaze pansioni. Ulazak na jezero je 2 KM po osobi.

izvor:bhtourism

[You must be registered and logged in to see this image.]

Smještena na terasastom platou ispod zastrašujućih vrhova planina Čvrsnica i Prenj, Jablanica se njiše između mediteranske i kontinentalne klime.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rijeka Neretva je usjekla svoj put kroz centar, razdvajajući planinske masive. Baš su u Jablanici Tito i partizani koji su sa sobom vodili 4000 ranjenika dobili nevjerojatnu bitku na Neretvi tokom II svjetskog rata. Srušeni most koji su partizani iskoristili da prevare Nijemce i danas visi na visokim liticama kao podsjetnik ove velike partizanske pobjede. Pored ovog na vrhu planine Prenj (2,155 m) postoji još jedan ratni spomenik posvećen Titu i partizanima koji su u tim izazovnim trenucima prešli preko ove surove, ali i lijepe planine. Ratni muzej koji se nalazi kod mosta krozizložene fotografije priča priču o ovoj poznatoj ratnoj epizodi. Stari njemački bunker koji se nalazi na istočnoj strani rijeke sada je pretvoren u restoran i kafić. Osim po ovoj bitci iz II svjetskog rata Jablanica je još poznata i po svojoj ukusnoj janjetini. Tradicionalni način spremanja janjetine na ražnju donio je slavu nizu restorana koji se nalaze na magistralnom putu M-17 južno od Jablanice. Većina restorana je popunjena i danju i noću i većina autobusa bilo da dolaze sa juga iz Mostara ili sa sjevera iz Sarajeva zaustavljaju se ovdje kako bi putnici kušali ovo jelo posebno slasnog okusa koje je vrhunsko gurmansko dostignuće. Probajte!

[You must be registered and logged in to see this image.]

JABLANIČKO JEZERO

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sjeverno od Jablanice iza tunela Lentava počinje sistem Jablaničkog jezera. Turizam se razvio na jezeru, sa nekoliko izrazito dobrih restorana na obali. Dužinom cijelog jezera nalaze se pansioni, hoteli, privatne sobe i kampovi. Ovo jezero nudi jedan od najboljih ribolova u zemlji, a okolni stanovnici stoje pored ceste i nude svoj bogati dnevni ulov - šarane, pastrmku, grgeč, te ostale vrste ribe. Na Jablaničkom jezeru se može plivati, no kako na jezeru ne postoji služba spašavanja, ostaje preporuka da ljepote plivanja iskuse samo oprobani plivači. Kampovi su vrlo jednostavni, može se pristupiti kamp prikolicama, te postaviti šatori, ali na žalost ne postoji mogućnost priključenja na struju i vodu. Ovo mjesto je obično prepuno lokalnog stanovništva koje uživa u ljepotama ovog predjela.
izvor:bhtourism

[You must be registered and logged in to see this image.]

Otvorena i neplodna ravnica koja nas vodi u park je rezultat davno prošla dva ledena doba. Topljenje glečera sa planine Čvrsnice stvorilo je ovu masivnu dolinu između Čvrsnice i Vran planine.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jezero Blidinje je nastalo kao posljedica povlačenja glečera u dolinu lociranu na 1,184 metra nadmorske visine. Pa ipak svo ovo povlačenje leda i vode nije uspijelo da spriječi razvitak brojnih živućih oblika koji uspijevaju ovdje. Naoko beživotne i stjenovite padine Masne Luke prekrivene su gustom borovom šumom, uključujući i endemski bijelokori bor Pinus leuco dermis. Tri vrste divlje majčine dušice i desetine divljih cvjetnih vrsta prekrivaju dolinu i obronke planina svako proljeće i ljeto. Tri do pet kilometara doline smještene između 1,150 i 1,300 mnv je prepuno srednjovjekovnih stećaka..

Još uvijek se ne zna tačno od kada ljudi borave na ovom području, ali su naučna istraživanja započela od kako je Blidinje nedavno dobilo status parka prirode. Tragovi ilirskih grobova i ostatci rimskih cesta ukazuju na to da je Blidinje bilo naseljeno prije 2,500 godina. Veliki nekropolis u Dugom Polju ukazuje na to da su i slavenska plemena koja su došla u 7. stoljeću od Blidinja napravila svoj dom.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Park je smješten u dugačkoj širokoj dolini. Na sjeveru i jugoistoku se nalaze vrhovi Vrana i Čvrsnice. Ploča koja je na 2,226 metara nadmorske visine na Čvrsnici je najviši vrh u Hercegovini. Na žalost, na vrhu se nalaze vojni objekti, te planinarenje na vrh nije dozvoljeno. Park je siguran od mina sa dobro obilježenim planinarskim stazama. Za informacije najbolje se obratiti u hotel Risovac, koji se nalazi pokraj ski lifta. Oni vam mogu pružiti informacije o parku, njegovoj historiji, franjevačkom manastiru, te radnim vremenima. Kuće su tradicionalnog oblika sa strmim krovovima i koriste se uglavnom tokom ljeta i proljeća, obzirom da su u ovim krajevima zime izrazito hladne i surove.

izvor:bhtourism

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ptičji rezervat Hutovo Blato je močvara koju stvara podzemni vodeni sistem rijeke Krupe. Napaja se sa vapnenskog masiva Ostrvo koji dijeli Deransko i Svitavsko jezero.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Međunarodno vijeće za zaštitu ptica stavilo je ovaj rezervat na listu važnih ptičjih staništa i to sa dobrim razlogom: ovaj rezervat je najveći ovakve vrste u ovom dijelu Evrope kako površinom, tako i raznolikošću. Ova sub-mediteranska močvara okružena Daranskim jezerom je dom 240 vrsta ptica na njihovom migracionom putu, kao i desetinama vrsta kojima je ovo stanište stalno prebivalište. U vrijeme migracija na desetine hiljada ptica preplavi ovo jezero i njegovo okruženje.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Najbolji način za promatranje ptica je da iznajmite čamac, što možete učiniti na recepciji motela u rezervatu (Karaotok). "Barcos" za šest osoba košta 40 KM, za deset osoba je 60 KM, a do petnaest osoba je 100 KM za 45 minuta. Dvosatna tura košta 150 KM. Na čamcu se nalazi profesionalni biolog koji govori engleski jezik i naplaćuje dodatnih 30 KM. Za uslugu je potrebno kontaktirati motel jedan dan unaprijed.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ovaj rezervat je jedinstvena oaza u surovom i škrtom kršu zapadne Hercegovine. Idealan je za ljubitelje ptica i prirode, te porodica sa djecom jer je prepun slatkovodne ribe, divljih pataka, gusaka, liski, jastreba, čaplji, fazana, veprova i divljih konja. Kasnije se možete odlučiti za veoma kratku, ali poučnu šetnju koja polazi od hotela.


[You must be registered and logged in to see this image.]

Hutovo Blato je udaljeno samo 5 km od Čapljine sa jasnimputokazima postavljenim na cesti M-17. Ulaz u park je slobodan tokom cijele godine. U parku postoji izletnička zona, kafić/ restoran i nedavno obnovljeni hotel.
izvor:bhtourism

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rijeka Rakitnica je jedna od najvećih pritoka rijeke Neretve. Ona je stvorila 26 km dugačak, nepristupačan i nevjerovatno lijep kanjon koji se proteže između planina Bjelašnice i Visočice, jugoistočno od Sarajeva.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kanjon rijeke Rakitnice je jedan od najdubljih kanjona u Evropi. To je prirodno stvoren prostor čarolije, zaista poseban prostor koji vrijedi ispitati. Duž cijelog kanjona se nalaze endemski primjerci flore i faune. Medvjedi, vukovi, veprovi, kune, divokoze svi su oni našli utočište u ovom nepristupačnom kanjonu. U regionu Dinarskih Alpa mogu se pronaći i 32 endemske biljne vrste. Dužinom cijelog kanjona kristalno čista planinska voda može se piti.

izvor:bhtourism

NARODNE NOŠNJE BOSNE I HECEGOVINE

Nošnje Bosanske krajine

Pripadaju tipu dinarskih nošnji koje se prostiru od zapadne Bosne do oblasti Imljana, Banjalučke vrhovine i Travnika na istoku, od padina Grmeča, preko Potkozarja do Prnjavora na severu, odnosno do Grahova, Glamoča, Kupresa i Bugojna na jugu. Ipak pojedine nošnje ove grupe se svrstavaju u grupu srednjobosanskih i posavskih nošnji. U ovako rasprostranjenoj oblasti pojavljuje se veliki broj varijanti srpskih nošnji sa bitnim razlikama u kroju odevnih predmeta, u ornamentici ili pak u načinu nošenja pojedinih delova.
Glavne odlike dinarskog tipa u ženskoj nošnji su: duga lanena košulja, vunena pregača i pojas, zatim različiti zubuni tj. Kraći i duži haljeci, u šta spada i vunena haljina često nazivana modrina ili raša, vunene čarape, opanci oputnjaci i crvena kapa sa belom maramom nazivana bošča.

Mušku dinarsku nošnju karakteriše kraća lanena košulja, gaće sa uskim nogavicama ili čakšire, zatim sukneni zubun, čohana ječerma, tkanica, čarape, opanci oputnjaci i crvena kapa sa ili bez resa.
S obzirom da je lanena košulja osnovni odevni predmet dinarske muške i ženske nošnje, potrebno je o njoj nešto više progovoriti. Po pravilu, košulja se oblačila na samo telo i leti i zimi. Preko nje se vezuje ili opasuje pojas - tkanica, a zimi se na nju oblači zubun i haljina, odnosno ječerma kod muškaraca.
Uglavnom se radi o ravnom komadu platna koji je savijen po dužini te nema šavova na ramenima ali ima otvor za glavu. Rukavi su ravni, te da bi se dobila potrebna širina za kretanje, između stana i rukava se ušiva manja kocka.
Ženska košulja je sa obe strane proširena jednim klinom i dugačka je do pola listova. Muška košulja je kraća, dužine do kukova, obično se upasuje u gaće ili čakšire i nema klinove sa strane.
Za obe košulje je karakterističan vezeni ukras na otvoro za glavu, obično vezen vunom u 4 boje, mada postoji i vez belim koncem naročito kod muških košulja. Ponegde se pojedini delovi veza izradjuju posebno, pa se potom prišivaju na košulju, a u narodu su poznati pod nazivom ošve.
Crvena kapa je takođe zajednički elemenat ženske i muške nošnje. Devojačke i nevestinske kape su obavezno ukrašene novčićima, dok udate žene preko kape prebacuju belu maramu bošču vezenu raznobojnom vunom.
Muškarci ponekad preko kape nose omotan crveni vuneni šal, dok oni koji ne nose šal imaju kapu ukrašenu crnim vezom.
Za ostale delove dinarske nošnje se koristi ovčija vuna vlastite proizvodnje koju su žene prale, grebale, češljale, prele pa od takvih niti tkale sukno koje se ostavlja sirovo ili boji u modru, crnu ilicrvenu boju.
Opanci su izrađivani od sirove, neprerađene kože.

Dinarska nošnja u Bosanskoj krajini nije potpuna bez nakita koji je veoma bogat, a usredsređuje se na glavu, kosu i prsa.
Nakit je od srebra ili srebrbih legura, dok je retko kad od drugih metala.
Kod muškaraca se ističu toke koje se pričvršćuju na prsluk ili ječermu i deo su svečane nošnje.
Ženski nakit je bogatiji i čine ga igle, upletnjaci, naušnice, narukvice, prstenje i pafte.Posebnu ulogu u ženskom nakitu ima ogrlica sa kovanim novcem koja se zove đerdan. Međutim on je izgubivši prvobitnu ulogu i funkciju uokviravanja lica, postao dugačko platno, sa nizom prišivenih srebrnjaka koje devojka spremna za udaju dobija u miraz od svojih roditelja.

[You must be registered and logged in to see this image.]

izvor:republikasrpska

NARODNE NOŠNJE HERCEGOVINE

Po osnovnim karakteristikama, seoska nošnja srpskog stanovništva u Istočnoj Hercegovini pripada nošnjama dinarskog kulturnog kruga, koje čuvaju elemente najstarijih kultura. To su izrazito stočarske nošnje od vune, prevashodno izrađene u domaćoj radinosti.
U Istočnoj Hercegovini bile su u upotrebi dve varijante dinarskih nošnji. To su brdska i umska nošnja.

Brdska nošnja bila je raširena u istočnom delu tog prostora i obuhvata oblasti Zubce, Šumu, Površ, manji deo Popovog polja, Bilećke Rudine, pa preko Nevesinjskog polja i Podveleža, sve do Borča i Foče.

Umska nošnja bila je raširena u zapadnom delu, u nekadašnjim srezovima: Mostarskom, Stolačkom, Konjičkom, Ljubuškom i Ljubinjskom.
Razlike među tom nošnjom postojale su uglavnom u ženskoj nošnji, dok je muška bila gotovo ista, sve do Nevesinjskog ustanka 1875.godine. Tada se u brdskoj nošnji javljaju uticaji crnogorske muške nošnje.

Brdska ženska starija nošnja karakteriše se bogatim vezom na lanenim i konopljanim delovima odeće, košuljama i detaljima za oglavlje - prevezačama, povezačama.
Udate žene oblačile su preko košulje sukneni zubun - dugu ili kraću ćurdiju, zavisno od materijalnog stanja, a zimi haljinu od mrkog sukna - mrčinu.
Zapasivale su se širokom pregačom oprežinom, sa klečanim šarama.
Devojke su oblačile bele suknene ćurdije i haljine bjelače. Devojačka i nevestinska pregača - lizdek isticala se zlatovezom i raskošnim dugim resama.
Obuća od vune:čarape, priglavci, terluci, nazuvci bogato su ukrašavani raznobojnim ornamentima, tehnikama pletenja i veza.Zajedno sa oputnim opancima činii su obuću veoma dobro prilagođenu hodanju po krševitom hercegovačkom polju.
Posebnost u nošnji činio je nakit, rad starih već zaboravljenih majstora: nevestinska kapo ovrljina, kožni pojas, toke koje su krasile đečerme i ćurdije na grudima.

Muška starija brdska nošnja takođe se odlikovala bogatim vezom na košuljama konavačama.
Gornji i donji delovi odeće žemadan,mali i veliki gunj za zimu, krojeni od mrkog sukna, a gaće i tozluci od belog sukna finije izrade. Samo su imućnij nosili dolame od čohe i džemadane sa tokama, kao i kožne pojaseve silaje.
Posle Nevesinjskog ustanka iz crnogorske nošnje preuzeti su mnogi delovi odeće. Umsku nošnju u Istočnoj Hercegovini karakterisala je prirodna belina vune, koja se održala gotovo dokle je nošnja bila u upotrebi. Ovu nošnju činili su: duga haljina bjelača, bele gaće od tankog prediva, za zimske dane beli ogrtač gunj.
Preko bjelače nošena je mrka kratka ćurdica, a zapasivala se uzana duga pregača tamnih boja, zvanom opregalj.

Po gradovima i varošicama, ojačan srpski građanski sloj, posebno iz trgovačkih i drugih viđenih porodica, tokom poslednjih decenija turske vladavine nosio je odeću izrađenu od materijala uvezenih iz Carigrada, Skadra, Venecije, ali i domaće proizvodnje. Muškarci su na glavi nosili fesove, a na telu fermene, dolame, džemadane, toke, ćurkove, čakšire, šalvare, a na nogama cipele plitke ili duboke.
Udate žene su na glavi nosile fesove ravnog temena, uokvirene pletenicama a devojke - male fesiće pokićene cvećem. U modu kasnije ulazi crnogorska kapa zavrata. Do tela je nošena pamučna ili svilena košulja, zatim jelek, vezena kratka dolama, libade sa maramom na grudima, a poslednjih decenija devetnaestg veka počele su se nositi razne bluze sa čipkom i porubima.
Nošnju je dopunjavao veoma dekorativan i skupocen nakit.

Već polovinom devetnaesto veka u nošnj se, posebno kod mlađih osoba sve više ispoljava uticaj srednje i zapadne Evrope i nošnja se postepeno napušta.

[You must be registered and logged in to see this image.]

izvor:republikasrpska

NARODNE NOŠNJE I OBIČAJI

Narodna nošnja stanovništva kanjskog kraja je dugo vremena bila pod Srbijanskim, Bosanskim i Albanskim uticajem. Nekad je bilo vidnih razlika u odjevanju Bošnjačkog odnosno Srpsko-Crnogorskog stanovništva ali i gradskog i seoskog. Do skora su i pravoslavci nosili fes i ćulaf kao i muslimani, kratko se šišali i ostavljali “perčin” oko kojeg se obavijao dugački crveni ili crni šal (čalma).

Bošnjačka muška nošnja:

Kao kapa korišten je ćulaf od valjane bijele vune, polujajastog oblika a rjeđe fes od crvene čohe. Košulja je bila širokih rukava od konoplje ili pamučna. Miltan (gornji dio odjeće) sa rukavima se oblačio preko košulje a preko toga fermen (prsluk) koji je bio bez rukava ukrašen gajtanima. Nosili su ga uglavnom bogatiji ljudi. Čakšire su bile od bijelog sukna ili ofarbane tamnom bojom. Čarape su bile vunene a opanci od prijesne kože. Kabanice su zamjenjivale zimski kaput. Ova nošnja se zadržala do II svjetskog rata. Nakon toga se sve više nosila francuzica (beretka) i kačket. Nakon rata koristili su se i dijelovi vojničke odjeće ali i industrijska konfekcija.

Bošnjačka ženska nošnja:

Pravljena je od vune, konoplje, lana i pamuka. Ispod feredže crne ili svijetle boje su se nosile haljeci istočnjačke nošnje izrađene od basme ili svile. Takođe su se nosili miltani, te dimije od basme. Starije žene su nosile dugačke košulje tkane od konoplje i lana. Oko vrata su nošeni višestruki đerdani a oko glave tepeluci sa dukatima. Oko glave se nosila šamija ukrašena šljokicama, koje su pokrivale kosu. Na rukama je nošeno prstenje i belenzuci. Nosile su se i šalvare, jelek i džečerma. Svilene šamije su se nosile u posebnim prilikama, kao što su svadbe, Bajram, itd. Poslije II svjetskog rata je zakonom zabranjena nošnja zara i feredže. Te akcije su bile grube i vrijeđale su dostojanstvo žena i ponižavale ih. Djevojačke bošnjačka nošnja je bila svjetlijih boja i sa vise nakita nego nošnja starijih. Nošene su bluze i dimije a jelek je bio ukrašen i od basme (pamučnog platna) ili svile. Djevojke su pravile razdjeljak i pletenice i obavijali ih oko glave ili puštale niz prsa, dok su žene svoje nosile niz leđa i imale su “zulufe”. Nevjeste su nosile kitnjastu odjeću svijetlijih boja kojima se obilježavao status udate žene. I žene i djevojke su se češljale van pogleda muškaraca.

Muška nošnja Pravoslavaca:

Bila je slična bošnjačkoj s tim da se napuštanjem ćulafa i fesa više nosila šajkača od sivog sukna ili crnogorska kapa od crnog platna sa gornjim dijelom od crvene čohe. Nosio se i pojas preko duge košulje od konopplje ili lana. Džamadan je bio išaran gajtanima kod imućnijih ljudi, ali je kasnije zamjenjen kratkim kaputom od sukna. Čakšire i pleteni prsluk sa rukavima ili bez njih (fanjela) je takođe nošen. Ljeti su se, po ugledu na srbijansku nošnju, nosile i gaće od konoplje bez čakšira. Kabanica je bila od kostrijeti (kozja vuna). Obuća se pravila od prijesne kože.

Ženska nošnja pravoslavaca:

Bila je slična nošnji u crnogorsko-hercegovačkim brdima i jugozapadnoj Srbiji. Žene su nosile haljetke od vune ili pamuka. Iznad duge košulje su se nosili jeleci koje su potiskivali bluze od basme, te suknje od vunene pređe (zvane “raše” i “kotule”). Oko glave su nošene tamne krpe a kod nevjesta i djevojaka su bile sarene. U danima žalosti nosila se crna marama. Od nakita su se nosili đerdani od đinđuva i novčići.

Običaji:

Rođenje muškog djeteta je bila velika radost za cijelu porodicu, što se izražavalo pucanjem iz vatrenog oružja. Na babine se dolazilo sa darovima, a porodiljina majka je donoslia kolijevku i poklone za dijete i darove za kćerku. Kod muslimana je ime davao hodža ili jedan ugledni član bratstva ili sela. Pravoslavci su krstili djecu a to je radio pop ili neko stariji. Tada su pravljene gozbe i dijelili se darovi. Tada se uspostavljalo i kumstvo, a kod Bošnajaka šišano kumstvo. Ponuda za kumstvo se po pravilu nije odbijala a prihvatana je kao izuzetna čast. Prvo šišanje, prvi zub, prva riječ su obilježavani najčešće kupovinom odjevnog predmeta. Sunećenjem su muslimani obilježavali stupanje dječaka u momačko doba, te učešće u javnim skupovima.

Svadbeni običaji osim ritualnog bojenja (knivenja) kod muslimana i pravoslavaca su uglavnom slični. Bošnjaci su vjenčavani kod imama ili matičara, a Crnogorci kod sveštenika. Prošenje djevojke, ugovaranje “krađe”, sastav i broj svatova (djever, stari svat, jenđa, barjaktar, čauš, komordžija), izlazak mlade, odvođenje djevojke oko ognjišta, i drugi elementi su takođe isti. Brak se sklapao veoma rano, a ženidba je smatrana sretnim činom. Vodilo se računa da mlada bude od dobrih ljudi, dobrog roda, zdrava i razvijena a pazilo se na ugled mladine porodice. Bilo je i ugovorenih brakova ali se vremenom to izgubilo. Ranije je postojala funkcija provodadžije kojem je uloga bila da posreduje i predstavlja djevojku/mladića. Zatim bi se roditelji raspitivali o porodici i stavili to na znanje djevojčinom ocu tražeći saglasnost. Djevojčin otac se, takođe, raspituje za porodicu mladoženje i mladoženju, ili se sastanu na razgovor. Onda bi otac ili stariji brat sa rođakom išli u prosidbu. Miraz se uz djevojku kod Bošnjaka uzimao u krajnjoj nuždi, a kod Srba i Crnogoraca je bila uobičajena sprema koja se sastojala od odjevnih predmeta, posteljine i od drugih materiajlnih dobara. Kod naroda je vladalo uvjerenje da od “ miraza nema sreće”. U djevojčinoj kući se svatovi dočekuju svečano i sa dobrodošlicom. Djevojku izvode djeverovi posipajući je novčićima i bombonama. Kod Bošnjaka se zdravica praktikuje tek odnedavno, a svadbe se prave obično petkom. Praktikovane su i pošalice tokom svadbe, tako da je bio običaj vezivanja zetova koje su tašte otkupljivale kolačima. Nekada je bilo praktikovano takmičenje konjanika i trke. Pobjedniku bi pripala košulja ili marama. Ako je nevjesta sa svatovima dovedena, u prviče idu mladoženjini roditelji, uz saglasnost djevojčinih roditelja. Bilo je slučajeva da djevojčini roditelji u slučaju “krađe” jedno vrijeme “ljutuju” ako se djevojka udala mimo volje roditelja. Prvičani se međusobno daruju, a u prvičane idu često zetovi i najbliži srodnici.

Smrt je prihvatana kao neminovnost i sudbina. Na sahrane (dženaze) se okupljala sva rodbina. Kod pravoslavaca je praktikovano lelekanje, narikanje i prolazak pored odra udarajući se od prsa čime se iskazuje bol za gubitkom. Kod muslimana je plač smatran grijehom i na dženaze nisu isle žene. Žalost se kod pravoslavaca izražavala tamnom odjećom, ograničenim učešćem na javnim skupovima i nošenjem brade, vezivanjem crnog čvora na reveru. Kod muslimana se suzdržavalo od veselja i skupova na neko vrijeme dok su žene nosile šamije 40 dana. Kod Bošnjaka je običaj da se obilaze i uređuju mezarja za Bajram.

Krsna slava je kod pravoslavaca vezana za pojedine svece. Ispred kuće slavljenika se dočekuju gosti, čestita se slava, pale svijeće i čita molitva. Muslimani imaju samo dva Bajrama (ramazanski i kurbanski) Poslije jednomjesečnog ramazanskog posta od zore do sumraka muslimani se uzdržavaju hrane, vode, ogovaranja, zadovoljstava, ružnih djela i navika dolazi Bajram koji traje tri dana. Ujutro se klanja Bajram namaz u džamijama poslije kojeg se ide kući na gozbu. Međusobno se posjećuju rođaci i komšije. Kurban bajram dolazi 70 dana iza ramazanskog i tada se prinosi žrtva u vidu ovna ili govečeta (zavisno od broja učesnika u kurbanu). Meso se dijeli rodbini, prijateljima i sirotinji.

izvor:republikasrpska

[You must be registered and logged in to see this image.]

Narodne nosnje u SR BiH su veoma raznolike. Razlike se uocavaju izmedu nacionalnih grupa, klimatskog podneblja i takode izmedu seoske i gradske sredine.U gradskim sredinama je prilicno homogen izgled narodnih nosnji i jedina razlika je u nacionalnoj pripadnosti. Docim kod seoskih podrucija je velika razlika koja se ogleda u izgledu pojedinih djelova nosnje kao i nacinu kako se nose. Krajem 19 vijeka stanovnici u seoskim podrucijima su pretezno pravili odjecu kod seoskih maistora. Najcesci materijal je bio lan, konoplja, vuna i koza. Takode se ponekad upotrebljavao i materijal koji je u BiH uvozen sa istoka i zapada kao sto je coha i somot, ponekad i pamuk i svila.
U principu imamo 4 razlicita tipa narodnih nosnji po podrucijima i to Dinarska nosnja, nosnja centralne Bosne, Posavska nosnja, Gradanska nosnja.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Slika lijevo predstavlja srpsku zensku nosnju za vjencanje iz podrucija Mrkonjic grada sa kraja 19 vijeka. Slika desno predstavlja hrvatsku narodnu nosnju iz Debeljaka blizu Banja Luke sa pocetka 20
vijeka.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Lijevo je srpska nosnja iz Jajca sa kraja 19 vijeka. Desno je hrvatska nosnja iz okoline Sanskog Mosta sa kraja 19 vijeka.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Lijevo je hrvatska nosnja iz Livanskog Polja sa kraja 19 vijeka. Desno je srpska nosnja sa istog podrucija sa pocetka 20 vijeka.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Lijevo je srpska nosnja iz Donjeg Uvca sa kraja 19 vijeka. Desno je hrvatska nosnja iz zapadne Bosne sa kraja 19 vijeka.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Lijevo je srpska nosnja iz istocne Bosne sa kraja 19 vijeka. Desno zenska srpska nosnja sa podrucija Cajnica i Foce sa kraja 19 vijeka.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Lijevo je muslimanska nosnja sa podrucija Bjelasnice sa kraja 19 vijeka. Desno je muslimanska nosnja iz Capljine sa kraja 19 vijeka.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Lijevo je srpska nosnja iz istocne Bosne sa pocetka 20 vijeka. Desno je srpska i hrvatska nosnja sa Sarajevskog Polja na pocetku 20 vijeka.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Lijevo je hrvatska nosnja iz Travnika sa kraja 19 vijeka. Desno je hrvatska nosna sa pocetka 20 vijeka na podruciju Brckog.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Lijevo je hrvatska nosnja iz Bosanskog Samca sa pocetka 20 vijeka. Desno je muslimanska nosnja iz Sarajeva sa kraja 19 vijeka.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na slici lijevo je hrvatska zenska nosnja (lijevo) iz Jajca i (desno) srpska zenska nosnja iz Mostara. na slici desno je muslimanska nosnja iz Sarajeva krajem 19 vijeka.

[You must be registered and logged in to see this image.]
izvor:vuksfrj